Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: 64 Gž-1217/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Roberta Jambora, predsjednika vijeća te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Vesne Žulj, i članice vijeća Mirele Mijoč Kramar, u pravnoj stvari tužiteljice A. V. iz Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnik D. T., odvjetnik u Z., protiv tuženika Grada Z., Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik Z. G., odvjetnik u Z., , uz sudjelovanje umješača na strani tuženika C. o. d.d., Z., OIB: …, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tuženika i umješača na strani tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2225/21-57 od 20. siječnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 18. listopada 2022.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2225/21-57 od 20. siječnja 2022., u pobijanom dijelu pod točkama I. i III. izreke.
II. Odbija se kao neosnovana žalba umješača na strani tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2225/21-57 od 20. siječnja 2022., u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 52.800,00 kn zajedno sa zateznim kamatama po kamatnoj stopi u smislu čl. 29. st. 2. ZOO-a, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od 13. travnja 2016. pa do isplate, kao i nadoknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka od 21.292,54 kn zajedno sa zateznima kamatama po kamatnoj stopi u smislu čl. 29. st. ZOO-a, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od dana 20. siječnja 2022., pa do isplate, u roku od 15 dana (točka I. izreke). Odbijen je dio tužbenog zahtjeva za isplatu imovinske štete za tuđu pomoć i njegu u iznosu od 700,00 kn zajedno sa zateznim kamatama (točka III. izreke). Odbijen je zahtjev tuženika za nadoknadu parničnih troškova u cijelosti (točka III. izreke). Rješenjem suda prvog stupnja dozvoljena je preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva tužitelja u podnesku od 15. rujna 2021. na iznos od 53.500,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama od 13. travnja 2016. do isplate, a iz razloga svrsishodnosti.
2. Presudu suda prvog stupnja u dijelu pod točkama I. i III. izreke, pobija žalbom tuženik zbog svih žalbenih razloga prava propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22 - dalje: ZPP). Predlaže nadležnom drugostupanjskom uvažiti žalbu, i preinačiti presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod točkama I. i III. izreke te odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, a podredno presudu u pobijanom dijelu ukinuti, i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz nadoknadu troškova parničnog postupka, uvećanih za troškove žalbe.
3. Umješač na strani tuženika pobija žalbom presudu sadržajno u dijelu pod točkom I. izreke zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. ZPP te predlaže nadležnom županijskom sudu prvostupanjsku presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, podredno presudu u pobijanom dijelu ukinuti, i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
4. Žalbe su neosnovane.
5. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske štete i nenovčane imovinske štete (tuđa pomoć) uzrokovane, prema tvrdnjama tužiteljice, padom na kolniku 13. travnja 2016.
6. Polazeći od utvrđenja utemeljenom na iskazima svjedoka V. V. i tužiteljice, fotografijama lica mjesta te izvršenom očevidu na mjestu događaja, sud prvog stupnja je zaključio kako se predmetni štetni događaj dogodio na pješačkom prijelazu … ulice kada je tužiteljica u namjeri da prijeđe pješački prijelaz, a krećući se iza svjedoka V. V., kod drugog koraka zapela nogom na kolnu devijaciju u području južnog pješačkog prijelaza, a na križanju … i … ulice, odnosno napuklom dijelu kolnika na samom pješačkom prijelazu širine cca 30 cm, a dužine cijelog kolnog prijelaza, na kojem postoji pukotina nepravilnog oblika širine cca 8 cm, a dužine cca 10 cm te da je tužiteljica lijevom nogom kod prelaska kolnika zapela u navedenu šupljinu koja nije bila sanirana niti označena, izgubila ravnotežu i pala na tlo, da je predmetnog dana bilo vlažno, no da u trenutku pada nije bilo padalina, i da je tužiteljica kao i svaki prosječan pješak na nogama imala obuću adekvatnu za hodanje, da u rukama nije nosila nikakvo opterećenje, jer je sa suprugom prije pada tek trebala otići po namirnice na obližnju tržnicu, slijedom čega je prigovor nedostatka aktivne legitimacije ocijenio neosnovanim.
7. Nadalje, polazeći od navedenih utvrđenja, sud prvog stupnja je zaključio kako se štetni događaj dogodio na mjestu koje predstavlja javnu površinu, a isto tako na mjestu koje se smatra nerazvrstanom cestom u smislu čl. 5. Odluke o nerazvrstanim cestama Grada Zagreba (Službeni glasnik Grada Zagreba 17/09, 6/13, 7/14, 24/16 - ispr., 2/17, 9/17 - pročišćeni tekst) te da je tuženik na temelju odredaba čl. 3. i 4. Zakona o komunalnom gospodarstvu (Narodne novine, br. 36/15), dužan osigurati da se komunalna djelatnost obavlja tako da se spriječi uzrokovanje i nanošenje štete građanima. Polazeći od odredaba čl. 1., čl. 5., čl. 7., čl. 14., i čl. 15. Odluke o nerazvrstanim cestama Grada Zagreba, sud prvog stupnja je zaključio kako upravo tuženik obavlja poslove održavanja nerazvrstanih cesta, pri čemu pozivanje tuženika na odredbu čl. 16. Odluke o komunalnom redu, kojom je propisano kako poslove održavanja nerazvrstanih cesta obavlja Zagrebački holding, Podružnica Zagrebačke ceste, nije od utjecaja na odluku ovog suda o pasivnoj legitimaciji tuženika budući da se prenošenjem obavljanja pojedinih komunalnih djelatnosti na druge osobe, tuženik ne oslobađa od odgovornosti za štetu koja nastane radi propusta tih trgovačkih društava, slijedom čega je prigovor promašene pasivne legitimacije ocijenio neosnovanim. Naposljetku, sud prvog stupnja je, polazeći od utvrđenja da je tuženik propustio izvršiti svoje obveze i sanirati opisani dio kolnika na samom pješačkom prijelazu ili ga barem fizički izolirati i označiti i na njega upozoriti pješake ili ostale sudionike u prometu, a da u ponašanju tužiteljice nije postojala bilo kakva krivnja za nastanak štetnog događaja, zaključio da je tuženik isključivo odgovoran za nastanak istog, u smislu čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08 - dalje: ZOO).
8. Polazeći od utvrđenja utemeljenom na nalazu i mišljenju liječnika vještaka i njegovoj usmenoj dopuni, da je tužiteljica u štetnom događaju pretrpjela trimaleolarni prijelom lijeve potkoljenice zbog koje je obrađena u KBC S. m., radi čega je izvršen operacijski zahvat krvavog namještanja prijelomnih ulomaka i osteosinteze prijelomnih ulomaka lijevog gležnja, da je provodila fizikalnu terapiju, i kontrole po kirurgu i fizijatru, da su unatoč provedenom liječenju zaostale trajne tjelesne posljedice koje se manifestiraju pokretljivost gležnja lijeve noge za preko polovine opsega pokretljivosti nakon koštano saniranog trimaleolarnog prijeloma, zbrinutog operacijskim putem, da je tužiteljici u predmetnom štetnom događaju trajno narušeno tjelesno i duševno zdravlje, da trajne posljedice navedenih ozljeda smanjuju opću životnu sposobnost tužiteljice za 20%, u kojem omjeru su potrebiti pojačani napori u svakodnevnim životnim aktivnostima, da je kod tužiteljice naruženje izraženo u manjem stupnju s obzirom na izražene ožiljke, da je pretrpjela bolove jačeg intenziteta u trajanju od pet dana, srednjeg intenziteta osam dana, manjeg intenziteta daljnjih dva mjeseca, dok povremene boli ima i danas dok dulje hoda, da je tzv. primarni strah bio intenzivan i kratkotrajan, sekundarni strah jačeg intenziteta trajao je 2 dana, srednjeg intenziteta oko 7 dana, a nakon toga se javlja stanje tzv. kasnog straha koje traje daljnjih 20 dana te da je tužiteljici bila potrebna tuđa pomoć i njega 4 tjedna po dva sata dnevno, sud prvog stupnja je, u skladu s odredbama čl. 1100. ZOO i čl. 223. ZPP, utvrdio da tužiteljici za pretrpljene fizičke bolove (kao vid štete) pripada pravična novčana naknada u zatraženom iznosu od 12.000,00 kn, za pretrpljeni strah, kao vid štete, pripada pravična novčana naknada u zahtijevanom iznosu od 9.000,00 kn, za duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti, kao vid štete, pripada pravična novčana naknada u zahtijevanom iznosu od 22.000,00 kn te za duševne boli zbog naruženja u manjem stupnju, pripada pravična novčana naknada u zahtijevanom iznosu od 7.000.00 kn (ukupno 50.000,00 kn), kao i naknada za tuđu pomoć i njegu u iznosu od 2.800,00 kn, pa je slijedom navedenog tužbeni zahtjev tužiteljice u iznosu od 52.800,00 kn, sa zateznim kamatama tekućim od 13. travnja 2016. do isplate, usvojio u cijelosti.
9. Ispitujući presudu u pobijanom dijelu, kao i postupak koji joj je prethodio, utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).
10. Nadalje, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1., u vezi s odredbom čl. 8. ZPP, na koju povredu sadržajno upiru žalitelji u žalbama. Naime, sud može iskaze stranke ili svjedoka ocijeniti istinitim ili neistinitim, odnosno u suštini više ili manje uvjerljivim ili logičnim, gledano pojedinačno ili u cjelini s ostalim dokazima, a ima i ovlast ocjenjivati provedene dokaze, i nije u obvezi prihvatiti svaki prijedlog stranke za provođenje dokaza, ali ne može otkloniti svoju obvezu da logičnim razlogom obrazloži određeno svoje, a za odluku o predmetu spora bitno činjenično i pravno shvaćanje, a na koji je način sud prvog stupnja, u pogledu ocjene iskaza svjedoka V. V. i tužiteljice, suprotno žalbenim navodima, postupio.
11. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja pravilno je odlučio kada je dopustio preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva (čl. 190. st. 2. ZPP). u skladu s Orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 15. lipnja 2020. Naime, novim Orijentacijskim kriterijima, utemeljenim na podacima Državnog zavoda za statistiku o stopi inflacije mjerenoj indeksom o promjeni potrošačkih cijena u odnosu na početnu 2002., a polazeći od cilja i svrhe zakonskih odredaba o naknadi neimovinske štete, određeno je da se primjenjuju Orijentacijski kriteriji iz 2002. na način da se tada prihvaćeni iznosi po svim osnovama (kriterijima) podignu u odnosu na 2002. za 50%, te da se izmjena Orijentacijskih kriterija primjenjuje na sve parnične postupke za neimovinsku štetu, u svim stupnjevima suđenja (ubuduće tj. od dana prihvaćanja novog shvaćanja). Stoga su žalbeni navodi neosnovani.
12. Nadalje, sud prvog stupnja pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa između stranaka, pa nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji ističu žalitelji u podnesenim žalbama (čl. 355. ZPP).
13. U odnosu na žalbene navode koji se odnose na istaknuti prigovor zastare tražbine tužiteljice, a s obzirom na preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva (podnesak tužiteljice od 15. rujna 2021.), valja reći kako prema stabilnoj praksi Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava, zastara predstavlja ograničenje prava na pristup sudu, najvažnijeg jamstva prava na pravično suđenje bez čijeg ostvarenja nema ostvarenja nijednog drugog jamstva pravičnog suđenja. Pravo na pristup sudu ne uključuje samo pravo pokrenuti postupak, nego i pravo na „rješavanje“ spora od strane suda (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-1381/2019 od 13. siječnja 2021., odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-2466/2017, predmeti Europskog suda za ljudska prava Smolić protiv Hrvatske, br. 51472/12, presuda od 15. ožujka 2018.; i Šimecki protiv Hrvatske, br. 15253/10, presuda od 30. travnja 2014.). Nadalje, pravo na pristup sudu nije i ne može biti apsolutno. Ono je podvrgnuto ograničenjima budući da po samoj svojoj naravi zahtijeva regulaciju države koja u tom pitanju ima izvjesnu slobodu procjene. Ta ograničenja, međutim, neće biti spojiva s pravom na pravično suđenje ako ne teže legitimnom cilju te ako ne postoji razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti (odluke Ustavnog suda broj: U-III-215/2016 od 19. prosinca 2017., i U-III-2466/2017). Prema sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava rokovi zastare imaju više važnih svrha, a to je osigurati pravnu sigurnost i konačnost, zaštititi moguće tuženike od zastarjelih potraživanja koja bi možda bilo teško osporiti i spriječiti nepravdu koja bi mogla nastati kad bi sudovi bili prisiljeni odlučivati o događajima koji su se zbili u dalekoj prošlosti na temelju dokaza koji bi možda postali nepouzdanima i nepotpunima zbog proteka vremena (predmeti Vujnović protiv Hrvatske, br. 32349/16, § 92., presuda od 11. lipnja 2020.; Nijemčević protiv Hrvatske, br. 51519/12, § 40., odluka o nedopuštenosti od 11. rujna 2018.; Vrbica protiv Hrvatske, br. 32540/05, § 66., presuda od 1. travnja 2010.; i Stubbings i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 22083/93, 22095/93, § 51., presuda od 22. listopada 1996.). Nadalje, prema sudskoj praksi Ustavnog suda Republike Hrvatske, da bi primjena rokova zastare bila u skladu s Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori br. 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispravak, 14/02 i 1/06), treba utvrditi da način na koji je rok primijenjen bio predvidiv za tužitelja, a s obzirom na mjerodavno pravo, sudsku praksu i konkretne okolnosti pojedinog predmeta (primjerice, s rješenje Ustavnog suda broj: U-III-5678/2012; te predmeti ESLJP Osu protiv Italije, br. 36534/97, § 35., presuda od 11. srpnja 2002.; Vrbica protiv Hrvatske, navedeno, § 72.; Majski protiv Hrvatske br. 2, br. 16924/08, § 69., presuda od 19. srpnja 2011.; i Nijemčević protiv Hrvatske, navedeno, § 41.).
14. Imajući u vidu izložena načelna shvaćanja i pravne standarde, u konkretnom slučaju činjenica da je tužiteljica preinačila tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva 15. rujna 2021., a nakon donošenja Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 15. lipnja 2020., kojima su, kako je prethodno navedeno, do tada prihvaćeni iznosi po svim osnovama (kriterijima), podignuti u odnosu na 2002. za 50% te da se izmjena Orijentacijskih kriterija primjenjuje na sve parnične postupke za neimovinsku štetu, u svim stupnjevima suđenja (ubuduće tj. od dana prihvaćanja novog shvaćanja), a koju činjenicu (izmjena Orijentacijskih kriterija) tužiteljica u trenutku podnošenja tužbe 13. travnja 2014., evidentno nije mogla predvidjeti, pa posljedično tome niti postaviti tužbeni zahtjevu u skladu s Orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 15. lipnja 2020., jer su Orijentacijski kriterijI koji su bili na snazi u vrijeme podnošenja tužbe predstavljali objektivnu zapreku za postavljanje zahtjeva koji bi ih premašivao. Slijedom navedenih razloga, računanje početka tijeka zastarnog roka iz odredbe čl. 230. st. i 2. ZOO, za povećani dio tužbenog zahtjeva od dana preinake tužbe (15. rujna 2021.), bilo bi suprotno ciljevima pravne sigurnosti, i rezultiralo bi povredom prava na pristup sudu, najvažnijeg jamstva prava na pravično suđenje bez čijeg ostvarenja nema ostvarenja nijednog drugog jamstva pravičnog suđenja u smislu čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine, br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14) i čl. 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine – Međunarodni ugovor, br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05 i 1/06). Stoga je prigovor zastare, neosnovan.
15. Nadalje, sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo u smislu odredaba čl. 1045. ZOO, a u vezi s čl. 5., čl. 7., čl. 14., čl. 15. Odluke o nerazvrstanim cestama Grada Zagreba, i čl. 3. i 4. ZKG, kada je zaključio da je tuženik isključivo odgovoran za nastanak štetnog događaja s obzirom na to da je propustio izvršiti svoje obveze i sanirati predmetni dio kolnika na samom pješačkom prijelazu ili ga barem fizički izolirati i označiti i na njega upozoriti pješake ili ostale sudionike u prometu, a da u ponašanju tužiteljice nije postojala bilo kakva krivnja za nastanak štetnog događaja, i za svoj je zaključak dao valjane i iscrpne razloge koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, a što žalbenim navodima nije dovedeno u sumnju. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je sud prvog stupnja prigovor promašene pasivne legitimacije tuženika ocijenio neosnovanim, jer okolnost što poslove održavanja nerazvrstanih cesta obavlja Zagrebački holding, Podružnica Zagrebačke ceste na (odredba čl. 16. Odluke o komunalnom redu), nije od utjecaja na tuženikovu pasivnu legitimaciju, budući da se tuženik ne oslobađa od odgovornosti za štetu koja nastane radi propusta tih trgovačkih društava kojima je povjereno održavanje nerazvrstanih cesta.
16. Međutim, pogrešno je primijenio materijalno pravo kada je dosudio naknadu neimovinske štete po pojedinim vidovima (osnovama). Naime, prema odredbi čl. 19. st. 1. ZOO, svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom. Pod pravima osobnosti u smislu toga Zakona razumijevaju se prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr. (st. 2.). Povreda prava osobnosti je neimovinska šteta. Prema odredbi čl. 1046. ZOO, šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Stoga, suprotno, u obrazloženju presude izloženom pravnom shvaćanju suda prvog stupnja (na što je sudu prvog stupnja bilo već ukazano u prethodnoj odluci ovoga suda) fizičke, duševne boli, i strah nisu samostalni oblik (osnove) povrede prava osobnosti, već je riječ o činjenicama, kriterijima odnosno mjerilima koje zajedno s okolnostima slučaja iz odredbe čl. 1100 st. 1. i 2. ZOO, utječu na prosudbu suda je li pravo osobnosti povrijeđeno do te mjere da bi oštećena osoba imala pravo na isplatu pravične novčane naknade.
17. Međutim pravilnom primjenom materijalnog prava u smislu citiranog propisa o zahtjevu tužiteljice valjalo je jednako odlučiti. Naime, vodeći računa o težini povrede, okolnostima slučaja, ali i o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi naknada, kao i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom prirodom i društvenom svrhom te uzimajući u obzir težinu i vrstu bolesti te sve okolnosti slučaja primjereno zadovoljenje, i prema shvaćanju ovoga suda drugog stupnja, predstavlja iznos od 50.000,00 kn, u smislu odredbe čl. 1100. ZOO.
18. Nadalje, sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo u smislu odredbe čl. 1095. ZOO, kada je prihvatio tužbeni zahtjev s osnove naknade za tuđu pomoć u iznosu od 2.800,00 kn. Stoga tužiteljici pripada pravo na naknadu neimovinske i imovinske štete u ukupnom iznosu od 52.800,00 kn.
19. Suprotno žalbenim navodima tuženika, u pogledu tijeka zateznih kamata na dosuđeni iznos neimovinske štete, sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo u smislu odredbe čl. 1103. ZOO, kada je prihvatio zahtjev za isplatu zateznih kamata na cjelokupni dosuđeni iznos neimovinske štete od dana podnošenja tužbe s obzirom na to da oštećena osoba ima pravo na isplatu kamata u slučaju neizvršenja obveze isplate naknade štete od podnošenja zahtjeva odnosno od podnošenja tužbe. Na početak tijeka zateznih kamata na pripadajući iznos pravične naknade od navedenog dana nema utjecaja okolnost što je tužiteljica tijekom postupka tužbeni zahtjev povećala, u skladu s novim Orijentacijskim kriterijima. Naime, kako i kod otklanjanja neosnovanog prigovora zastare, u okolnostima u kojima izmijenjeni do tada važeći Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete od 29. studenog 2002. (br. Su-1331-VI/02 i 1372-11/02) na način da se tada prihvaćeni iznosi naznačeni u novčanim jedinicama (kune) povećavaju za 50% i uz izričitu napomenu da se novi iznosi naknade neimovinske štete primjenjuju na sve postupke u tijeku, ne može se smatrati razumnim zahtijevati da je tužiteljica u vrijeme podnošenja tužbe mogla tražiti naknadu štete u visini koju je Vrhovni sud Republike Hrvatske naknadno odredio jer tužiteljica nije znala niti mogla znati što će naknadno biti u primjeni. Visina pravične novčane naknade se u ovim situacijama mogla stvarno utvrditi tek nakon što je Vrhovni sud Republike Hrvatske donio nove kriterije utvrđivanja visine pravične novčane naknade (čl. 1100. st. 1. ZOO). Slijedom izloženog, a kako tužiteljica nije mogla već u tužbi postavljati tužbeni zahtjev u visini koja za 50% premašuje tada postojeće Orijentacijske kriterije odnosno iznose za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete, jer je važenje prethodnih Orijentacijskih kriterija predstavljalo objektivnu zapreku za postavljanje zahtjeva koji bi ih premašivao do mjere koja bi odgovarala naknadnoj izmjeni tih kriterija iz 2020., uskraćivanje prava na zatezne kamate na ukupnu pravičnu novčanu naknadu predstavlja nepredvidivu primjenu mjerodavnog prava i kao takvo je suprotno ciljevima pravne sigurnosti i poštenog suđenja (odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-3538/2018 od 12. studenog 2020. i U-III-6091/2016 od 20. prosinca 2018.). Stoga su žalbeni navodi tuženika i umješača i u tom dijelu, neosnovani.
20. I odluka o troškovima postupka pravilno je donesena primjenom odredbe čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP.
21. Slijedom navedenog, valjalo je žalbe tuženika i umješača odbiti kao neosnovane i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu (čl. 368. st. 1. i 2. ZPP).
U Zagrebu 18. listopada 2022.
Predsjednik vijeća
Robert Jambor, v.r.
