REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 299/2020-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika vijeća te Ratka Šćekića i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog K. A. G. zbog kaznenog djela iz članka 153. stavka 1. u vezi s člankom 152. stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. 61/15. i 101/17. – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika i optuženog K. A. G. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 28. siječnja 2020. broj K-17/2019, u sjednici održanoj 19. listopada 2022.
p r e s u d i o j e:
I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni na način da se optuženi K. A. G. za kazneno djelo iz članka 153. stavka 1. u vezi s člankom 152. stavkom 1. KZ/11., na temelju članka 153. stavka 1. KZ/11., osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 3 (tri) godine u koju mu se, na temelju članka 54. KZ/11., uračunava vrijeme oduzimanja slobode, vrijeme provedeno u pritvoru i istražnom zatvoru od 20. srpnja 2018. do 17. kolovoza 2018.
II. Odbija se kao neosnovana žalba optuženog K. A. G. te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu broj K-17/2019 od 28. siječnja 2020. optuženi K. A. G. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv spolne slobode – silovanjem iz članka 153. stavka 1. u vezi s člankom 152. stavkom 1. KZ/11. te je za navedeno kazneno djelo, na temelju članka 153. stavka 1., osuđen na kaznu zatvora u trajanju dvije godine. Na Temeljem članka 54. KZ/11. optuženiku je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme oduzimanja slobode, vrijeme provedeno u pritvoru i istražnom zatvoru od 20. srpnja 2018. do 17. kolovoza 2018.
I Kž 299/2020-4
1.1. Na Temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkama 1., 6. i 7. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12. 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19 – dalje: ZKP/08.-19.) optuženik je dužan naknaditi troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 21.058,92 kune.
2. Protiv navedene presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači na način da optuženiku izrekne kaznu zatvora u duljem trajanju. Žalbu je podnio i optuženi K. A. G. po branitelju, odvjetniku N. S. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i odluke o troškovima kaznenog postupka s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženik oslobodi optužbe odnosno podredno da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje pred potpuno izmijenjeno vijeće.
3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.
4. Spis je sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08.-19. prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
5. Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok je žalba optuženika u cijelosti neosnovana.
6. Upirući na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka optuženik citira zakonsku odredbu iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-19. navodeći da se pobijana presuda ne može ispitati jer da je „izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda nema uopće razloga ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama ili su ti razlozi potpuno nejasni ili u znatnoj mjeri proturječni ili ako o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju tih isprava ili iskaza danih u postupku i samih tih isprava i iskaza“, pri čemu ne precizira u kojem pogledu bi izreka presude bila nerazumljiva, u čemu bi se sastojale eventualne proturječnosti te u odnosu na koje odlučne činjenice ne bi bili dani razlozi odnosno koji bi to razlozi koji su dani bili u znatnoj mjeri proturječni ili potpuno nejasni. Međutim, imajući u vidu argumentaciju koja je dana u odnosu na ove žalbene razloge iz sadržaja ovog dijela žalbe proizlazi da optuženik, u suštini, osporava pravilnost utvrđenih odlučnih činjenica koje se odnose na uspostavljanje kontakta između njega i žrtve i razloga njihovog dolaska i sastanka u Zagrebu odnosno je li inkriminirane zgode uopće došlo do radnje koja je izjednačena sa spolnom radnjom, kako je to opisano u izreci pobijane presude, pri čemu isti polemizira sa zaključcima prvostupanjskog suda u odnosu na ove okolnosti. Dakle, ne radi se o postupovnoj povredi na koju u ovom djelu žalbe ukazuje optuženik, već se suštinski radi o osporavanju činjeničnih utvrđenja pa će o tome biti više govora kada će se razmatrati žalbena osnova koja se odnosi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje.
6.1. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka optuženik ističe da je rasprava održana bez osobe čija je prisutnost na raspravi po zakonu bila obvezna
I Kž 299/2020-4
pa, iako to izričito ne navodi, očigledno smatra da bi se radilo o postupovnoj povredi iz članka 468. stavka 1. točke 3. ZKP/08.-19. Obrazlažući ovaj žalbeni razlog optuženik navodi kako je u ovom kaznenom predmetu 10. prosinca 2019. održana rasprava pred Županijskim sudom u Zagrebu te je tom prigodom putem video linka ispitana žrtva N. T., državljanka Republike Slovačke, koja se nalazila pred Gradskim sudom u Pragu, Republika Češka, gdje su uz nju bili prisutni sutkinja navedenog suda i tumač za slovačko-hrvatski jezik. Za razliku od suda u Pragu, Županijski sud u Zagrebu je prilikom provođenja ove dokazne radnje angažirao sudskog tumača za češki jezik, a ne za slovački jezik pa, bez obzira na to što se žrtva služi te razumije i slovački i češki jezik, po mišljenju ovog žalitelja, zbog toga što u toj radnji nije sudjelovao sudski tumač za slovački jezik rasprava je održana bez osobe čija je nazočnost po zakonu bila obvezna.
6.2. Međutim, nasuprot ovakvim tvrdnjama ovog žalitelja, nije počinjena postupovna povreda na koju u ovom dijelu žalbe upire optuženik. Naime, iz zapisnika od 10. prosinca 2019. (list 871-873 spisa predmeta), sačinjenog kod Županijskog suda u Zagrebu, proizlazi da je toga dana putem audio-video konferencijske veze, posredstvom međunarodne pravne pomoći, ispitana žrtva N. T., koja se u tom trenutku nalazila u Gradskom sudu u Pragu, Republika Češka, gdje se nalazio i sudski tumač za češki jezik, s obzirom da je ista navela kako „jednako dobro poznaje i razumije slovački i češki jezik“, dok su se u sudnici pred nadležnim sudom u Zagrebu, osim zamjenice županijskog državnog odvjetnika, optuženika i njegovog branitelja, nalazili i sudski tumač za češki jezik i sudski tumač za engleski jezik. Iako je u naslovnom dijelu ovog zapisnika navedeno da se radi o zapisniku „sa rasprave kod Županijskog suda u Zagrebu“, iz sadržaja navedenog zapisnika te rješenja koje je tom prigodom donijelo sudsko vijeće (stranica 1. zapisnika) nedvojbeno proizlazi da je tom prigodom žrtva N. T. ispitana izvanraspravno, a ne tijekom rasprave. Tek nakon toga, na raspravi koja je pred tim istim sudom održana 23. siječnja 2020. u nazočnosti zamjenice županijskog državnog odvjetnika, optuženika i njegovog branitelja te sudskog tumača za engleski jezik (zapisnik na listu 885-888 spisa predmeta) uz suglasnost stranaka, a na temelju članka 431. stavka 1. točke 6. ZKP/08.-19., pročitan je zapisnik o izvanraspravnom ispitivanju žrtve N. T. od 10. prosinca 2019. (stranica 1. zapisnika). Slijedom svega navedenog, suprotno tvrdnjama ovog žalitelja, rasprava u ovom kaznenom predmetu nije održana bez osobe čija je prisutnost na raspravi po zakonu obvezna pa stoga nije počinjena niti postupovna povreda iz članka 468. stavka 1. točke 3. ZKP/08.-19. Isto tako, po ocjeni suda drugog stupnja, zbog toga što je tijekom izvanraspravnog ispitivanja žrtve pred Županijskim sudom u Zagrebu u navedenoj dokaznoj radnji sudjelovao sudski tumač za češki jezik, a ne za slovački jezik, nije došlo do povrede prava na obranu optuženika, a što bi bilo od utjecaja na presudu, kako to neosnovano tvrdi optuženik. Naime, optuženiku je, kao državljaninu Velike Britanije, tijekom dokaznog postupka i provedene rasprave te tijekom izvanraspravnog ispitivanja žrtve bilo osigurano prevođenje na engleski jezik putem ovlaštenog sudskog tumača za engleski jezik i stoga je, u svakom trenutku, bio u mogućnosti na efikasan i kvalitetan način ostvariti svoje pravo na obranu. Okolnost da se prilikom izvanraspravnog ispitivanja žrtve na sudu u Zagrebu nalazio sudski tumač za češki jezik, a na sudu u Pragu sudski tumač za slovački jezik nije od utjecaja i značaja za ostvarenje njegovog prava na obranu jer je njemu tijekom ovog kaznenog postupka čitavo vrijeme bio osiguran tumač za
I Kž 299/2020-4
jezik kojim se on služi i koji razumije. Slijedom navedenog, iako to izričito ne precizira, već na to sadržajno upire u ovom dijelu izjavljene žalbe, nije počinjena niti postupovna povreda iz članka 468. stavka 3. ZKP/08.-19.
6.3. Stoga, pobijanom presudom nisu ostvarene bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje ukazuje optuženik, a niti njezinim ispitivanjem, u smislu članka 476. stavka 1. točke 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. 70717., 126/19 i 80/22. – dalje: ZKP/08.- 22.), nije utvrđeno da bi bila počinjena bilo koja druga povreda odredaba kaznenog postupka na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.
7. S obzirom da državni odvjetnik i optuženik nisu izjavili žalbe zbog žalbene osnove povrede kaznenog zakona, ovaj sud je, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1 točke 2. ZKP/08.-22., ispitao je li na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon i pri tome nije našao da bi bila počinjena navedena povreda na koju drugostupanjski sud također pazi po službenoj dužnosti.
8. U pogledu žalbenih navoda kojima optuženik osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja isti smatra da je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude propustio analizirati činjenicu koja se odnosi na poruku od 27. svibnja 2018., a u kojoj žrtva izričito nudi svoje seksualne usluge te cijenu za njihovo takvo druženje, najprije u Rimu za iznos od 700 EUR-a, a potom u Zagrebu za iznos od 400 EUR-a, objašnjavajući kasnije u svom iskazu kako se ne radi o iznosima za seksualne usluge, već se radi o cijeni za dogovoreni izlet. Međutim, suprotno ovakvim tvrdnjama optuženika, sud prvog stupnja je u obrazloženju pobijane presude analizirao, a potom dao jasne, logične i dostatne razloge koji se odnose na okolnost njihovog međusobnog kontakta, dogovora i susreta u Zagrebu, a prije zajedničkog odlaska u stan koji je optuženik prethodno iznajmio (stranica 12., 4. odlomak odozgo). Pri tome su, po ocjeni suda drugog stupnja, razlozi i motivi njihovog dolaska i susreta u Zagrebu, kako za analizu inkriminiranog događaja, tako i za ocjenu kaznenopravne odgovornosti optuženika, potpuno irelevantni s obzirom na to da se ovdje radi o zrelim i odraslim osobama koje se mogu sasvim slobodno ponašati shodno svojim osobnim željama i potrebama.
8.1. Nije u pravu optuženik kada tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio i zaključio da je on tijekom inkriminiranog događaja prema žrtvi primijenio silu i prijetnju odnosno da ju je na bilo koji način sprječavao u odlasku iz apartmana te da bi joj tom prigodom, u jednom trenutku dok su zajedno ležali na krevetu, gurao prste u vaginu. Argumentirajući navedene žalbene razloge, optuženik navodi kako iz samog iskaza žrtve proizlazi da on tom prigodom, dok su ležali na krevetu, nije upotrijebio silu i prijetnju te da ni u jednom trenutku prema njoj nije bio fizički grub i nasilan, a to da je sve vidljivo i iz snimke koja traje 51 minutu i na kojoj se jasno vidi kako se oni međusobno grle i ljube, da međusobno razgovaraju te da žrtva povremeno i masira optuženika, a da ni u jednom trenutku nije vidljiv sam čin penetracije koji se inkriminira optuženiku.
I Kž 299/2020-4
8.2. Međutim, suprotno ovakvim tvrdnjama ovog žalitelja, iz razloga pobijane presude koji se odnose na ove okolnosti proizlazi da je prvostupanjski sud radi utvrđivanja ovih odlučnih činjenica osim jasnih, detaljnih i opširnih iskaza koje je žrtva dale tijekom istrage i na raspravi imao u vidu i iskaze svjedoka koji o inkriminiranom događaju imaju saznanja upravo iz kontakta i razgovora koje su obavili sa samom žrtvom, neposredno nakon što se sve to i dogodilo, ali isto tako i iz snimke koja je pregledana tijekom dokaznog postupka. Pri tome, i po ocjeni ovog suda, sud prvog stupnja s pravom pridaje najveći značaj iskazima koje je žrtva N. T. dala tijekom ovog kaznenog postupka, a u kojima je na jasan, siguran i uvjerljiv način opisala što se sve događalo u predmetnom stanu, prije nego li su ga zajednički napustili, a kada je ona, od osoba koje je slučajno zatekla u restoranu, zatražila i pomoć. Tako iz njezinih nedvosmislenih i dosljednih iskaza proizlazi kako se po ulasku u stan odmah strašno uplašila kada je u dnevnom boravku ugledala video kameru, a u spavaćoj sobi metalne lisice, kožno i metalno remenje te škare kao kirurške, a taj strah se još dodatno pojačao kada joj je optuženik dao dva papira na kojima su bila napisana pravila ponašanja na engleskom i slovačkom jeziku. Nadalje navodi kako ju je zbog svega bilo jako strah, htjela je pobjeći jer se bojala da će ju ubiti ili joj nešto loše napraviti, zbog čega je tražila da ju pusti iz stana, da neće nikome ništa reći. Međutim, on ju je tada čvrsto primio za podlakticu i nije joj dao da izađe iz stana, stavio joj je ruku na usta da susjedi ne čuju kako viče, nakon čega je zaključao vrata od stana, a ključeve je spremio u džep hlača. Stoga je, a imajući u vidu ovakve jasne, uvjerljive i decidirane navode i tvrdnje žrtve, pravilan zaključak prvostupanjskog suda da sve ove okolnosti, kako pojedinačno, tako i u njihovoj ukupnosti, objektivno predstavljaju ozbiljnu i neposrednu prijetnju kojom se žrtvi nagovještava izravan napad na njezin život i tijelo. Da je žrtva zbog ovakvih radnji optuženika (verbalnih i konkludentnih) imala osjećaj osobne i neposredne ugroženosti te da se bojala za svoj život odnosno da joj nešto ne napravi, proizlazi ne samo iz njezinih decidiranih i dosljednih iskaza već i iz snimke na kojoj se vidi kako plače, viče, povremeno se grči u tijelu, kleči na podu, odmiče se od optuženika, pri čemu ga moli da ju pusti i pita ga zbog čega sve to traži od nje. Isto tako njezine navode o tome da je čitavo vrijeme, od dolaska u stan pa do njegovog napuštanja zajedno s optuženikom, osjećala intenzivan strah potvrđuju i ispitani svjedoci, a koji su je vidjeli neposredno nakon inkriminiranog događaja. Naime, radi se o svjedocima koji su se sasvim slučajno susreli sa žrtvom u jednom restoranu, do tada se nisu poznavali niti su s njom bili u kontaktu tako da se radi o apsolutno nepristranim osobama pa se njihovi iskazi u cijelosti mogu prihvatiti kao objektivni, vjerodostojni, uvjerljivi i nepristrani. Tako iz iskaza svjedoka M. D., konobara u restoranu „K.-T.“ u Z., proizlazi da su mu tri djevojke rekle kako jedna strankinja plače u ženskom WC-u i da im je rekla kako ju netko zlostavlja, a kada je ista izašla iz WC-a vidio je da je još uvijek plakala i djelovala mu je prestrašeno, dok iz iskaza S. V., jedne od gošći koje su tom prigodom pružile pomoć žrtvi i koja je po zanimanju liječnica, proizlazi kako ih je ta ženska osoba pitala na koji način bi mogla pozvati policiju jer ju je neki čovjek seksualno napastvovao, pri čemu se vidjelo da je ista cijelo vrijeme bila u šoku, plakala je i tresla se, zjenice su joj bile proširene tako da je ona iz svog liječničkog iskustva zaključila da je to reakcija na stresnu situaciju. Stoga, a imajući u vidu iskaze ovih svjedoka, prvostupanjski sud s pravom zaključuje kako intenzivni strah koji je žrtva osjećala tijekom inkriminiranog događaja i boravka u stanu nije nestao po njezinom napuštanju stana, s obzirom na to da se i optuženik čitavo vrijeme nalazio u
I Kž 299/2020-4
njezinoj neposrednoj blizini i da se tek po dolasku policijskih službenika, kada je optuženik prije toga napustio restoran, situacija smirila.
8.3. I u odnosu na primijenjenu silu te činjenicu je li tom prigodom došlo do penetracije na način kako je to opisano u činjeničnom opisu izreke pobijane presude pravilna su utvrđenja suda prvog stupnja da je tom prigodom u odnosu na žrtvu uporabljena i sila te da je došlo do navedene penetracije. Naime, i u tom pogledu, po ocjeni suda drugog stupnja, od najvećeg značaja za ocjenu kaznenopravne odgovornosti optuženika su iskazi žrtve koje je dala tijekom istrage i na raspravi, a u kojima je na potpuno identičan, suglasan i dosljedan način opisala u čemu se sastojala primjena sile te na koji način je došlo do penetracije. Tako u odnosu na ove okolnosti žrtva u svojim iskazima decidirano tvrdi kako joj optuženik nije dozvolio da napusti stan iako je to tražila od njega, a nakon što je zaključao vrata od stana i spremio ključeve, iako mu je sat vremena ponavljala da s njime ne želi imati spolni odnos, pri čemu je plakala i tražila ga da ju pusti. Isto tako u svojim iskazima decidirano navodi da je optuženik, unatoč njezinom odbijanju i protivljenju, ležeći s njom na krevetu dirao njezine genitalije i gurao svoje prste u njenu vaginu. Dakle, u situaciji kada je žrtva od samog početka jasno dala do znanja optuženiku da ne želi imati seksualne odnose s njime, kada se tome izričito protivila, ne samo verbalno, već je svoje negodovanje i protivljenje pokazivala i na neverbalan način (plakanje, vrištanje, udaranje sa torbom, klečanje na podu i grčenje tijela) te kada optuženik, unatoč tome, ne odustaje od svoga nauma, tada je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da je u takvim okolnostima žrtva doista bila svjesna situacije u kojoj se nalazi i kako je bez izgleda te da je svaki daljnji otpor uzaludan, posebno u situaciji kada je optuženik fizički jači i nadmoćniji od nje odnosno da joj ne preostaje drugo nego da legne na krevet i da se pokori njegovim zahtjevima i željama kako se ne bi dovela u još nepovoljniju situaciju. S druge strane, to što se na snimci koja je pregledana tijekom dokaznog postupka ne vidi sam čin penetracije, a kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud, ne znači da se tako nešto nije i dogodilo upravo na način kako je to opisano u izreci pobijane presude. Naime, i u tom dijelu je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da se iz snimke ova odlučna činjenica ne može utvrditi iz razloga što se, zbog međusobnog položaja tijela optuženika i žrtve, ne vidi cjelokupno kretanje ruku optuženika u svakom trenutku. Međutim, kada se imaju u vidu suglasni iskazi žrtve iz istrage i s rasprave, u kojima je ona dosljedno i bez bilo kakve dvojbe ustvrdila kako ju je optuženik na krevetu dirao po genitalijama te je svoje prste gurao u njenu vaginu, tada je i ova odlučna činjenica na potpuno nedvojben način utvrđena i žalbom optuženika ni na koji način nije dovedena u sumnju. Pri tome treba napomenuti kako ovaj žalitelj zanemaruje činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o takvim kaznenim djelima koja se vrlo često i u pravilu događaju „u četiri oka“ i gdje u pravilu nema neposrednih očevidaca samog događaja, a koji bi kasnije mogli iskazivati o onome što su vidjeli i što se doista dogodilo tom prigodom. Zbog navedene činjenice sudu onda preostaje da jedino na temelju svestrane analize i ocjene vjerodostojnosti iskaza samih sudionika konkretnog događaja utvrđuje odlučne činjenice i o tome donosi zaključke. Uslijed navedenog to je onda vrlo često i jedina mogućnost za utvrđivanje dinamike samog događanja i kronologije zbivanja, a što je bio slučaj i u ovom kaznenom predmetu. Stoga, upravo iskazi svjedoka koji o tome imaju samo posredna saznanja, a do kojih su došli u kontaktu i u razgovoru sa žrtvom te tako utvrđene činjenice, po ocjeni
I Kž 299/2020-4
drugostupanjskog suda, predstavljaju tzv. kontrolne činjenice za ocjenu vjerodostojnosti i uvjerljivosti iskaza same žrtve, ali i obrane samog optuženika.
8.4. Prema tome, kada se imaju u vidu iskazi koje je žrtva N. T. dala tijekom istrage i na raspravi, gdje je u bitnim i važnim detaljima predmetni događaj opisivala na jasan, detaljan i identičan način, a koji navodi su u odnosu na odlučne činjenice djelomično potkrijepljeni i iskazima svjedoka M. D. i S. V., tada je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da se njezini iskazi zbog svega navedenog mogu prihvatiti kao istiniti, uvjerljivi i vjerodostojni. To tim više što je ova žrtva u svojim iskazima iznosila takve detalje i pojedinosti samog događanja i ponašanja optuženika (prije, tijekom i nakon samog događaja) koji se teško mogu smatrati nepostojećima i izmišljenima od strane same žrtve, a u pojedinim dijelovima potvrđeni su i drugim provedenim dokazima te djelomično i obranom optuženika. Slijedom svega navedenog, ne može se prihvatiti kao osnovan prigovor optuženika da u iskazima žrtve N. T. postoji čitav niz nelogičnosti i neuvjerljivosti u odnosu na inkriminirani događaj i razloge njezinog dolaska i susreta s optuženikom u Zagrebu jer je ista od samog početka kaznenog postupka pa sve do okončanja rasprave o bitnim i odlučnim činjenicama iskazivala na potpuno identičan i dosljedan način i niti u jednom trenutku nije odstupila od svojih navoda i tvrdnji koji se odnose na inkriminirane radnje. Stoga nije u pravu optuženik kada tvrdi da njezin iskaz nije u dovoljnoj mjeri kritički ispitan, s obzirom da je prvostupanjski sud njezin iskaz detaljno analizirao, dovodeći u vezu iskaze iz istrage i s rasprave, dajući pri tome i ocjenu vjerodostojnosti tih iskaza te je istovremeno tako utvrđene činjenice doveo u vezu i s drugim personalnim i materijalnim dokazima, nakon čega je dao cjelokupnu ocjenu tih iskaza, kako samostalno, tako i u odnosu na druge provedene dokaze.
8.5. Prema tome, imajući u vidu sve naprijed navedeno, nasuprot žalbenoj tvrdnji optuženika, sud prvog stupnja je na temelju svih izvedenih dokaza na pravilan način utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica te savjesnom ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno zaključio kako je optuženik počinio kazneno djelo upravo na način kako je to opisano u izreci pobijane presude, a za svoja utvrđenja dao je valjane, jasne, logične i dostatne razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.
8.6. S obzirom da je drugostupanjski sud prihvatio sva utvrđenja odlučnih činjenica od strane suda prvog stupnja, a koja žalbenim navodima optuženika nisu dovedena u sumnju, to nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
9. Žaleći se zbog odluke o kazni državni odvjetnik smatra kako je prvostupanjski sud precijenio značaj okolnosti koje se optuženiku mogu uzeti kao olakotne, dok nije u dovoljnoj mjeri cijenio značaj otegotnih okolnosti. Argumentirajući ovu žalbenu osnovu državni odvjetnik ističe kako sud prvog stupnja nije u dovoljnoj mjeri cijenio okolnosti i način počinjenja ovog kaznenog djela, osobito činjenicu da je optuženik kao mjesto počinjenja kaznenog djela izabrao državu i grad koji žrtva ne poznaje, gdje nema nikog bliskog ili poznatog te državu čiji jezik ne poznaje. Smatra da je isti pokazao iznimnu upornost i ustrajnost prigodom počinjenja ovog kaznenog djela, a što proizlazi iz činjenice da je ovo djelo počinio unatoč višekratnom protivljenju žrtve i
I Kž 299/2020-4
molbi da ju pusti, znajući pri tome da žrtva nema nikakvu mogućnost bijega iz zaključanog stana te da je u cilju ostvarenja prijetnje prema žrtvi upotrijebio brojna i raznolika sredstva zastrašivanja. Zbog navedenog, po mišljenju ovog žalitelja, izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine nije adekvatna kazna i njome se neće ostvariti ciljevi specijalne i generalne prevencije.
9.1. Nasuprot tome optuženi K. A. G., žaleći se zbog odluke o kazni, smatra da je izrečena kazna prestroga i da je prvostupanjski sud, imajući u vidu njegovu životnu dob i dosadašnju neosuđivanost, trebao izreći blažu kaznu od one koja je izrečena prvostupanjskom presudom.
9.2. Uvodno treba napomenuti da određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti sud mora voditi računa o tome kako svaka odluka o kazni mora u svojoj konačnici izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu i u konkretnom slučaju konkretiziranu društvenu osudu zbog konkretno počinjenog kaznenog djela. S tim u vezi, određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud uvijek mora uzeti u obzir okolnosti koje utječu na to da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja, pri čemu osobito treba cijeniti stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra te okolnosti pod kojima je kazneno djelo počinjeno.
9.3. S obzirom na sve naprijed navedeno sud prvog stupnja je kod optuženika pravilno cijenio kao olakotne okolnosti činjenicu da se radi o neosuđivanoj osobi, zbog čega se ovaj inkriminirani događaj može smatrati ekscesom u njegovom dosadašnjem životu koji je, prema podacima u spisu predmeta, do sada bio usklađen sa zakonskim normama, dok je kao otegotne okolnosti pravilno cijenio činjenicu da je ovo kazneno djelo počinjeno s maksimalnim stupnjem krivnje (izravna namjera), da su u radnjama optuženika ostvarena oba modaliteta izvršenja ovog kaznenog djela (sila i ozbiljna prijetnja) te da je žrtva takvom postupanju optuženika bila izložena u vremenskom razdoblju od četiri i pol sata koliko su zajedno proveli u zaključanom stanu, čime je iskazao izrazitu upornost u činjenju kaznenog djela protiv spolne slobode. Međutim, za razliku od optuženika, u pravu je državni odvjetnik kada u ovom dijelu žalbe tvrdi da je prvostupanjski sud podcijenio značaj utvrđenih otegotnih okolnosti odnosno da nije u dovoljnoj mjeri vrednovao i cijenio okolnosti koje se odnose na sam način izvršenja ovog kaznenih djela, a koji se sastoji u zlouporabi povjerenja koje je žrtva imala prema optuženiku kada se s njime našla u Zagrebu te da je prilikom počinjenja ovog kaznenog djela iskazao naročitu upornost, bezobzirnost i veći stupanj kriminalne volje. Stoga je u pravu državni odvjetnik kada ističe da se u konkretnom slučaju radi o maksimalnom ugrožavanju zaštićenog dobra s obzirom da je u pitanju spolna sloboda osobe, pri čemu žrtva, sa svoje strane, nije dala nikakvog povoda za ovakvo nasilno i prijeteće ponašanje optuženika.
9.4. Slijedom svega naprijed navedenog, i po ocjeni suda drugog stupnja, izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine nije primjerena, ne samo u odnosu na počinjeno kazneno djelo i težinu posljedica koje su za žrtvu nastupile, već isto tako i u odnosu na samu ličnost optuženika, stupanj njegove krivnje (izravna namjera kao najteži oblik krivnje), pobudama i motivima zbog kojih je ovo kazneno djelo počinjeno te jačini ugrožavanja zaštićenog dobra odnosno svim onim okolnostima pod kojima je
I Kž 299/2020-4
ovo kazneno djelo počinjeno. Stoga, a kako se to s pravom ističe u žalbi državnog odvjetnika, sve ove okolnosti u svojoj ukupnosti u konkretnom slučaju opravdavaju strože kažnjavanje optuženika pa je ovaj sud optuženika osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri godine, pri čemu mu je u ovako izrečenu kaznu zatvora, na temelju članka 54. KZ/11., uračunato vrijeme oduzimanja slobode, vrijeme provedeno u pritvoru i istražnom zatvoru od 20. srpnja 2018. do 17. kolovoza 2018. Po ocjeni drugostupanjskog suda izrečena kazna zatvora u navedenom trajanju u sebi sadrži dostatnu količinu društvene osude za zlo koje je optuženik počinjenjem ovog kaznenog djela prouzročio žrtvi, ali i društvenoj zajednici u cjelini. Na taj način njome će se na potpuno jasan i nedvosmislen način izraziti društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela te će se prvenstveno utjecati na optuženika kako se u svom budućem životu više ne bi ponašao na ovako neprimjeren te društveno i moralno neprihvatljiv način i kako više ne bi činio ovakva, ali i druga kaznena djela. Istovremeno će se poslati i poruka drugim članovima društvene zajednice kako ovakva postupanja nisu primjerena i prihvatljiva te da počinitelji ovakvih kaznenih djela zaslužuju odgovarajuću reakciju društva i primjerenu kaznu, čime će se ostvariti zahtjevi specijalne i generalne prevencije, ali i druge svrhe kažnjavanja propisane člankom 41. KZ/11.
9.5. Stoga je trebalo, prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, preinačiti pobijanu presudu u odluci o kazni na način kako je to pobliže označeno u točki I. izreke ove presude jer blažom kaznom, kako to u izjavljenoj žalbi sugerira optuženik, imajući u vidu sve naprijed navedene i utvrđene okolnosti ovog konkretnog slučaja, ne bi se mogle ostvariti sve svrhe kažnjavanja propisane kaznenim zakonom.
10. Nije u pravu optuženik kada se žali i zbog odluke o troškovima kaznenog postupka. Pri tome isti smatra da su troškovi previsoko obrađeni te posebno osporava dio odluke o troškovima kaznenog postupka koji se odnosi na troškove tumača za češki jezik.
10.1. Međutim, suprotno ovakvim tvrdnjama optuženika, odluka o troškovima kaznenog postupka je pravilna i zakonita. Naime, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da optuženik, sukladno članku 145. stavku 7. ZKP/08.-19., nije dužan snositi troškove usmenog i pisanog prevođenja na jezik kojim se on služi u postupku, međutim to se istovremeno ne odnosi i na troškove prevođenja za svjedoke koji sudjeluju u kaznenom postupku. O tako nastalim troškovima, kao i drugim troškovima iz članka 145. stavku 2. ZKP/08.-19., sud, kada optuženika proglasi krivim, odlučuje uz primjenu odredbe iz članka 148. ZKP/08.-19. S obzirom da je optuženik pobijanom presudom proglašen krivim to je sud prvog stupnja, uz pravilnu primjenu članka 148. stavka 1. ZKP/08.-19., obvezao optuženika na plaćanje svih troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1., 6. i 7. ZKP/08.- 19. jer u tom trenutku nisu bili ostvareni uvjeti da se isti u cijelosti ili djelomično oslobodi od obveze plaćanja tako nastalih troškova. Stoga je prigovor optuženika u odnosu na troškove kaznenog postupka također neosnovan, što međutim ne priječi optuženika da u ovom kaznenom predmetu u odnosu na troškove kaznenog postupka naknadno postupi sukladno odredbi članka 148. stavka 6. ZKP/08.-22.
I Kž 299/2020-4
11. Slijedom svega naprijed navedenog trebalo je prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, na temelju članka 486. stavka 1. ZKP/08.-22., odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude, dok je, na temelju članka 482. ZKP/08.-22., trebalo žalbu optuženika u cijelosti odbiti kao neosnovanu te u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu, kao što je odlučeno pod točkom II. izreke ove presude.
Zagreb, 19. listopada 2022.
Predsjednik vijeća:
Dražen Tripalo, v.r.
