Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: I Kž-262/2021-5

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Sanje Katušić-Jergović, predsjednice vijeća, te Željka Horvatovića i Marije Balenović, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marine Kapikul, u kaznenom predmetu protiv optuženog Z. K., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19. – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Varaždinu 19. travnja 2021., broj K- 4/2020., u sjednici vijeća održanoj 18. listopada 2022.,

r i j e š i o  j e

Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, ukida se prvostupanjska presuda i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom prvostupanjskom presudom Županijski sud u Varaždinu je, na temelju članka 453. točka 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.),optuženog Zlatka K. oslobodio od optužbe za kazneno djelo protiv gospodarstva – zlouporaba povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11., činjenično i pravno opisano kao u izreci presude, a na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08. odlučeno je da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 5. ZKP/08. kao i izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada njegova branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

2. Protiv ove presude žalbu je pravodobno podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te je predložio da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

5. Žalba je osnovana.

6. U pravu je državni odvjetnik kad u žalbi navodi da je, za sada, pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da na strani optuženika u vrijeme uzimanja pozajmice s računa trgovačkog društva A. I. d.o.o., nije postojala namjera pribavljanja imovinske koristi na štetu tog društva.

6.1. Uvodno treba navesti da je protiv A. V. i optuženog Z. K. državno odvjetništvo 10. siječnja 2020. podiglo optužnicu u kojoj im je stavljeno na teret da su kao supočinitelji počinili kazneno djelo iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11. Međutim, optuženog A. V., u stadiju ispitivanja optužnice, optužno vijeće prvostupanjskog suda, presudom na temelju sporazuma stranaka broj Kov-7/2020. od 15. svibnja 2020., je osudilo za inkriminirano kazneno djelo te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, koja je zamijenjena radom za opće dobro, a na temelju članka 560. ZKP/08. u svezi članka 77. KZ/11., utvrđeno je da novčani iznos od 100.000,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je A. V. ostvario kaznenim djelom i taj iznos je imovina Republike Hrvatske pa mu je naloženo da navedeni novčani iznos uplati u proračun Republike Hrvatske.

6.2. Nakon što je državno odvjetništvo 13. travnja 2021. napravilo činjenične izmjene optužnice, optuženom Z. K. je stavljeno na teret da je u vremenskom periodu od 2010. do 2011. u R., temeljem usmenog dogovora s A. V., direktorom trgovačkog društva A. I. d.o.o., dok je optuženik stvarno vodio poslovanje društva, postupio protivno odredbi članka 430 Zakona o trgovačkom društvu te je koristeći svoje ovlasti, s ciljem da za sebe pribavi veću materijalnu korist, na štetu društva A. I. d.o.o. naložio A. V. da mu s računa društva isplati novčana sredstva, bez namjere da ih vrati, što je ovaj i učinio te mu je 25. svibnja 2010. isplatio 50.000,00 kuna, a 31. svibnja 2011. 80.142,00 kuna, koja sredstva nije vratio niti ih upotrijebio za poslovanje društva i time pribavio sebi, na štetu društva A. I. d.o.o. protupravnu imovinsku korist od 130.142,00 kuna, na koji je način počinio kazneno djelo iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ711.

6.3.Iznoseći razloge zbog kojih je utvrdio da na strani optuženika prilikom uzimanja predmetnih pozajmica nije postojala namjera pribavljanja imovinske koristi na štetu društva A. I. d.o.o, prvostupanjski je sud u obrazloženju pobijane presude naveo da su predmetne pozajmice optuženiku date transparentno, da je ¾ pozajmljenog iznosa, po uputi A. V., optuženik uplatio njegovoj supruzi, da je A. V. stečajnoj upraviteljici rekao da je predmetni iznos od 100.00,00 kuna optuženik uplatio temeljem cesije, da je u konačnici optuženik podmirio i preostali iznos od 30.142,00 kune, a A. V. je pravomoćno osuđen da je predmetnih 100.000,00 kuna iznos koji je on protupravno prisvojio te je obvezan na povrat tog novca.

6.4. U pravu je žalitelj kad u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pri ocjeni postupanja optuženika vezano uz uplatu dijela pozajmljenog iznosa od 100.000,00 kuna na račun supruge A. V. umjesto na račun trgovačkog društva A. I. d.o.o s kojeg je optuženik i dobio taj novčani iznos, za sada nekritički prihvatio obranu optuženika koji je s tim u vezi rekao da je to učinio po uputi A. V. jer mu je ovaj rekao da će napraviti ugovor o asignaciji.

7.4. Prije svega, prvostupanjski sud nije kao istinit prihvatio onaj dio obrane optuženika u kojoj tvrdi da nije stvarno vodio poslovanje trgovačkog društva A. I. d.o.o., već je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da je optuženik, uz A. V. kao direktora društva, stvarno vodio poslovanje društva, dapače, kako to proizlazi iz točke 7.3. pobijane presude, naglasio je njegovo iskustvo u branši u kojoj je to društvo poslovalo. U tom kontekstu, postupanje optuženika s logičkog i životnog stajališta, a imajući u vidu da uplata dijela pozajmljenog novca od strane optuženika na privatni račun supruge direktora tvrtke A. I. d.o.o., koja s tim društvom nije ni u kakvom poslovnom niti nekom drugom odnosu, kao što niti za A. V. koji je u toj tvrtci bio direktor, nije utvrđeno da je u odnosu na tvrtku imao neki obveznopravni odnos temeljem koje bi trebao postupio po uputi optuženika i u njegovo ime ovom društvu uplati navedeni iznos, nema nikakva opravdanja. To posebno s obzirom da iz obrane optuženika ne proizlazi da su postojale bilo kakve zapreke da uplatu pozajmljenog novca sam ne uplati na račun društva A. I. d.o.o., tim više jer je kao stvarni voditelj društva bio dužan postupiti s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika.

7.5. Nadalje, tvrdnja optuženika da mu je A. V. u odnosu na uplaćeni iznos novca na račun njegove supruge rekao da će naknadno sklopiti ugovor o asignaciji, također nema uporišta u izvedenim dokazima, jer je A. V. kao svjedok iskazao da se radilo o privatnoj pozajmici koju im je optuženik dao s obzirom da su imali kreditni dug prema R. zadruzi, što je u svom svjedočkom iskazu potvrdila i njegova supruga A. V., navodeći da u vezi predmetne uplate s optuženikom nije potpisala nikakav ugovor niti je s njim o tome razgovarala.

7.6. Iz načina postupanja optuženika i A. V. u odnosu na trgovačko društvo A. I. d.o.o., čije su poslovanje vodili, jedan kao direktor a drugi kao stvarni voditelj, je evidentno da optuženik pozajmljuje novčana sredstva ovog društva bez ikakve popratne dokumentacije odnosno ugovora o zajmu, a i kasnija transakcija koja je izvršena na način da je optuženik jedan dio tog novca, i to u iznosu od 100.000,00 kuna, uplatio na račun treće osobe odnosno supruge A. V., također ne prati nikakav ugovor, pa ni ugovor o navodnoj asignaciji, pa se postavlja pitanje stvarne svrhe takvog postupanja i njihovih namjera. Naime, vještakinja za financijsko knjigovodstvena vještačenja N. J. je iskazala da sam nalog za plaćanje, na kojem je naznačen opis plaćanje (povrat dijela pozajmice A. I.), bez da je priložen ugovor o cesiji ili asignaciji, nije dostatan da se takva uplata knjigovodstveno može smatrati kao povrat pozajmice tvrtci A. I..

7.7. U kontekstu onog što je prethodno navedeno, a kao bitno za ocjenu postupanja optuženika, postavlja se pitanje zbog čega optuženik, ako se doista radilo o pravnom poslu asignacije (cesije), od A. V. odnosno njegove supruge A. V. nije zatražio povrat uplaćene svote kako bi, kao osoba koja je bila u dužničko-vjerovničkom odnosu prema tvrtki A. I. d.o.o., toj tvrtci mogao platiti dužni iznos novca, ili od istih zahtijevao da izvrše uplatu novca koji im je, kako tvrdi, uplatio na ime asignacije. Naime, vrlo je indikativno da s tim u vezi optuženik nije ništa poduzeo iako je, bez postojanja ugovora o asignaciji (cesiji), nedvojbeno on i dalje bio u obvezi da društvu A. I. d.o.o. plati pozajmljeni iznos novca.

7.8. Što se tiče iskaza svjedokinja M. D., stečajne upraviteljice tvrtke A. I. d.o.o., koja je iskazala da joj je A. V. rekao da je iznos od 100.000,00 kuna optuženik uplatio temeljem cesije, što je jedan od razloga zbog kojeg je prvostupanjski sud protiv optuženika donio oslobađajuću presudu, treba imati na umu da je kazneni progon protiv A. V., a potom i optuženika, započeo tek nakon što je stečajna upraviteljica 2018. godine državnom odvjetništvu dostavila izvješće o utvrđenim nepravilnostima u poslovanju A. V. kao direktora te tvrtke, pa je A. V. pred stečajnom upraviteljicom očito pokušao opravdati svoje postupke i vođenje poslovanja tvrtke kako bi otklonio eventualni kazneni postupak.

7.9. S druge strane, prilikom ocjene postupanja optuženika glede povrede njegovih dužnosti da kao osobe koja je stvarno vodila poslovanje tvrtke A. I. d.o.o. zaštiti imovinske interese te tvrtke, prvostupanjski sud je propustio cijeniti činjenicu da je dio pozajmljenog iznosa od 30.142,00 kuna na račun tvrtke A. I. d.o.o. optuženik uplatio tek 2017., dakle, sedam godina nakon što mu je taj iznos isplaćen s računa tvrtke, a to je učinio nakon što je nad tom tvrtkom pokrenut stečajni postupak u kojem je utvrđeno postojanje tog duga. Za ovaj drugostupanjski sud nije prihvatljiva obrana optuženika koji je naveo da navedeni novčani iznos nije vratio zbog poslovnih rezultata predmetne tvrtke, što svakako nije i ne može biti opravdani razlog jer je tvrtka i dalje postojala, pa i nakon što je nad njom otvoren stečajni postupak. 7.10. Prema tome, inkriminirani događaj i postupanje optuženika u odnosu na novčani iznos koji mu je isplaćen s računa tvrtke A. I. d.o.o. prvostupanjski je sud trebao sagledati uzimajući u obzir sve naprijed navedene okolnosti događaja. S tim u vezi treba navesti da je prvostupanjski sud ispravno utvrdio da je A. V. pravomoćno osuđen da je iz predmetne pozajmice protupravno prisvojio 100.000,00 kuna pa stoga, uvažavajući naprijed navedenu pravomoćnu presudu, u konkretnom slučaju optuženik nije mogao sebi prisvojiti nepripadnu imovinsku korist od 130.142,00 kuna, za koji iznos ga u izmijenjenoj optužnici tereti državni odvjetnik. Međutim, kako je to i navedeno u prethodnoj točki, iz uzete pozajmice optuženik nije vratio preostali iznos od 30.142,00 kuna, u odnosu na koji može postojati njegova odgovornost.

8. Zbog svega naprijed iznesenog, a s obzirom na to da je državni odvjetnik svojom žalbom, za sada, s uspjehom doveo u sumnju pravilnost i pouzdanost po prvostupanjskom sudu utvrđenih odlučnih činjenica, valjalo je tu žalbu prihvatiti kao osnovanu pa je na temelju članka 483. stavka 1. ZKP/08. pobijana presuda ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

9. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će za osnovu uzeti prijašnju optužnicu te će ponovno izvesti sve već jednom izvedene dokaze, a ako nađe svrhovitim i nove dokaze, pa će nakon sveobuhvatne i savjesne ocijene svakog pojedinog dokaza i u njihovoj međusobnoj vezi, donijeti novu zakonitu i pravilnu presudu.

Zagreb, 18. listopada 2022.

Predsjednica vijeća:

Sanja Katušić-Jergović,v.r.