1

Poslovni broj:10 Gž R-106/2023-2

 

Poslovni broj:10 Gž R-106/2023-2

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ  E

 

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Tanje Novak Premec kao predsjednice vijeća, Dijane Hofer kao sutkinje izvjestiteljice i Snježane Šaško kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. E. (OIB:...) iz Š., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva K. i p. d.o.o. Z., protiv tužene Republike Hrvatske, Ministarstva unutarnjih poslova (OIB: ...), zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Š., radi isplate, povodom žalbe tužene izjavljene protiv presude Općinskog suda u Šibeniku broj Pr-94/2021-27 od 15. veljače 2023. ispravljene rješenjem broj Pr-94/2021 od 23. ožujka 2023., u sjednici vijeća održanoj 20. ožujka 2024.,

 

r i j e š i o   j e

 

I/Usvaja se žalba tužene, ukida se presuda Općinskog suda u Šibeniku broj Pr-94/2021-27 od 15. veljače 2023. ispravljena rješenjem broj Pr-94/2021 od 23. ožujka 2023. i predmet vraća istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

II/O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom u toč. I izreke naloženo je tuženoj isplatiti tužitelju na ime dodataka na plaću ukupan bruto iznos od 29.220,50 Eur sa pripadajućom zateznom kamatom na svaki pojedinačni mjesečni iznos od dospijeća (od svakog 15-og u mjesecu za prethodni mjesec, a u periodu dospijeća od 15. studenog 2015. do 15.10.2020.) do isplate, a toč.II izreke tužena je obvezana naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 6.374,84 Eur sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

 

2. Navedenu presudu pravovremenom žalbom pobija tužena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev, podredno da se ista ukine i predmet vrati istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

3. U odgovoru na žalbu tužitelj se usprotivio osnovanosti u žalbi sadržanih navoda, tvrdnji i stajališta ističući da je suština cijelog postupka u tome da tužena nije pravilno obračunala i platila rad tužitelja, baš kao ni rad njegovih kolega koji su obavljali isti posao u spornom periodu, pri čemu nije sporno da tužitelj doista nije radio 24 sata dnevno, međutim onaj period dana u kojemu nije radio i bio bi slobodan da je izvršavao razne druge zadatke potrebne radi normalnog funkcioniranja broda na kojem se nalazio, a nerijetko bi se događalo i da u tom periodu dana izvršava izvanredne zadatke za koje bi dobili dojavu te nije mogao samovoljno napustiti brod.

 

4. Žalba tužene je osnovana.

 

5. Naime, polazeći od predmeta spora – zahtjeva tužitelja za isplatu dodatka na plaću s osnova prekovremenog rada nakon redovnog radnog vremena (koje je trajalo 8, 10 ili 12 sati) i nakon 8 sati dnevnog odmora i to za vrijeme rada na terenu u periodu od listopada mjeseca 2015. do zaključno rujna 2020. kada je obavljao poslove policijskog službenika u Policijskoj postaji pomorske policije Š., u višednevnoj službi nadzora državne granice na moru, prvostupanjski sud je dokazni postupak usmjerio na raspravljanje između parničnih stranaka odlučne činjenice – da li vrijeme provedeno u toj službi izvan redovnog radnog vremena predstavlja prekovremeni rad te da li je tužena pravilno tužitelju obračunala i isplatila dodatke na plaću.

 

5.1. Zauzeto stajalište prema kojemu takav rad predstavlja prekovremeni, prvostupanjski sud je obrazložio pozivom na odredbu čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (dalje: KU/12–„Narodne novine“ broj 89/12 i KU/13 – „Narodne novine“ broj 104/13, 150/13 i 153/13) kojom je propisano za koliko se osnovna plaća službenika i namještenika uvećava za svaki sat rada, i to za rad noću, za prekovremeni rad, za rad subotom, za rad nedjeljom, za rad blagdanom, neradnim danom utvrđenim zakonom i na Uskrs, za rad u drugoj smjeni ukoliko službenik ili namještenik radi naizmjenično, ili najmanje dva radna dana u tjednu, u prvoj i drugoj smjeni, za dvokratni rad s prekidom dužim od 90 minuta, za rad u turnusu, a pozvao se i na odredbu čl.41.stav.1. KU/12 i KU/13 koja propisuje da plaću državnog službenika čini osnovna plaća i dodaci na plaću time da su dodaci na plaću u konkretnom slučaju propisani i Uredbom o plaćana policijskih službenika. Prvostupanjski sud se pozvao i na odredbu čl.42. Zakona o policiji (dalje: ZP – „Narodne novine“ broj 34/11, 130/12, 89/14, 151/14, 33/15, 121/16 i 66/19) prema kojoj je policijski službenik dužan u obavljanju policijskih poslova raditi po posebnom rasporedu rada koji određuje nadležni rukovoditelj, a poseban raspored rada uključuje rad u smjenama, rad u turnusu, rad subotom, nedjeljom, praznicima i drugim neradnim danima, prekovremeni rad, rad noću, rad u dvokratnom radnom vremenu, pripravnost za rad i rad organiziran na drukčiji način.

 

5.2. Po interpretaciji cjelovitih iskaza saslušanih svjedoka A. K., Ž. B., D. M., I. C., D. B. i Ž. P. (koje prvostupanjski sud ne ocjenjuje) i kako navodi – „po uvidu u dokumentaciju tužene“ (koju također ne analizira ni sadržajno niti je vrijednosno ocjenjuje) prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj nije stvarno radio svih 24 sata dnevno, već da je ipak imao vremena za odmor i spavanje u trajanju od 8 sati, slijedom čega tijekom radnog dana prekovremeni rad iznosi 8 sati, dok preostalih 8 sati predstavlja redovni rad, a tijekom neradnih dana i dana blagdana 16 sati, da tužena nije donijela niti uručila tužitelju rješenje o preraspodjeli radnog vremena, o korištenju slobodnih dana te o radu u turnusu, a iz spisu priloženih radnih naloga (koje također niti sadržajno interpretira niti ih vrijednosno ocjenjuje) da je vidljivo „koji su bili opći i posebni zadaci tužitelja, te da je u vezi obavljenog rada napisano izvješće za svaki dan rada koje treba biti temelj za utvrđenje onih sati za koje se tužitelj odmarao (jer nije obavljao nikakve aktivnosti).“

 

5.3. Po provedenom financijskom vještačenju usmjerenog na utvrđivanje koliko je sati tužitelj stvarno radio unutar utuženog razdoblja obzirom na njegovo radno mjesto i radne naloge, prvostupanjski sud zaključuje da je tužena isplatila tužitelju u utuženom razdoblju po svim osnovama ukupno 603.227,70 kn bruto, a da nakon odbitka iskorištenih slobodnih dana neisplaćeni dodaci na plaću prema Kolektivnim ugovorima koji su tada bili na snazi iznose ukupno 246.828,63 kn bruto, odnosno u mjesečnim bruto iznosima kako je to prikazano u vještačkom nalazu, a da odbitne stavke već isplaćenih dodataka za rad u turnusu i pasivno dežurstvo s uključenim minulim radom, koji se međusobno isključuju sve temeljem odredbi KU, iznose ukupno 26.666,76 kn bruto, odnosno u mjesečnim bruto iznosima kako je to prikazano vještačkom nalazu vještaka D. B., da je dnevni odmor u obračunu uključen na način da se 4 sata odmora računa u dnevnoj smjeni a 4 sata u noćnoj smjeni, da ukupno neisplaćeni dodaci na plaću prema KU koji su bili na snazi u utuženom razdoblju, a nakon odbitaka već isplaćenih dodataka za rad u turnusu i pasivno dežurstvo, te umanjenja 50% dodatka za noćni rad, iznose ukupno 220.161,87 kn bruto, odnosno u mjesečnim bruto iznosima kako je to prikazano u nalazu vještaka na koji se, kako navodi „stranke upućuju radi nepotrebnog ponavljanja“.

 

5.4. Zaključivši da pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad sukladno KU službenik može ostvariti samo za stvarno odrađene sate rada duže od punog radnog vremena, a ne i za sate kada službenik nije stvarno izvršavao radne zadatke, prvostupanjski sud je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja.

 

6. Iznesena činjenična utvrđenja i zauzeto materijalno - pravno stajalište prvostupanjskog suda osnovano su dovedeni u sumnju žalbom tužene.

 

7. Tužena u žalbi ponavlja i tijekom prvostupanjskog postupka isticani prigovor da se rad policijskih službenika Postaje pomorske policije Š. obavlja na način da su višednevne službe na moru organizirane u trajanju od tri, četiri ili pet dana ovisno o dnevnoj satnici od 8 do 12 sati pri čemu dnevnu satnicu za svaki radni dan određuje zapovjednik plovila sukladno radnom nalogu, okolnostima terena i potrebama službe dok se ostalo vrijeme koje službenici provedu na plovilu, a što prema dnevnoj satnici nije redovan rad - vodi kao pasivno dežurstvo te se pri tom poziva na odredbu čl.57. KU/13 koja propisuje da ukoliko službenik i namještenik u svoje slobodno vrijeme tijekom terenskog rada zbog okolnosti obavljanja poslova ne smije ili ne može napustiti prostorije ili prijevozno sredstvo u kojima je smješten, da se tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada smatra pasivnim dežurstvom time da se policijskom službeniku za svaki sat pasivnog dežurstva isplaćuje 10% satnice redovnog rada u tekućem mjesecu.

 

7.1. Nastavno pojašnjava da obzirom na činjenicu da policijski službenik koji je odradio svoju satnicu ne može napustiti plovilo, da se razdoblje do njegovog ponovnog rasporeda na rad smatra pasivnim dežurstvom a kojeg je ostvarena satnica razvidna iz evidencije radnog vremena i naloga za obračun plaće dok se prekovremenim radom smatra obavljanje radnih zadataka za koje je nastala potreba tijekom plovidbe npr. hitna policijska intervencija, odnosno takva okolnost koja zahtijeva hitno angažiranje policijskog službenika za rad. Upravo iz spisu priloženih radnih naloga sa izvješćima da je razvidan konkretan rad policijskog službenika koji je ostvaren sukladno prethodno utvrđenim radnim zadacima od strane načelnika Postaje pomorske policije Š., kao i (prekovremeni) rad kada je policijski službenik bio hitno angažiran radi obavljanja zadataka za koje je nastala potreba tijekom plovidbe, stoga da se suprotno mišljenju prvostupanjskog suda sati kada je policijski službenik nakon ostvarenih radnih zadataka odnosno ostvarene dnevne satnice i eventualnog prekovremenog rada bio slobodan, ne mogu smatrati vremenom kada je tužitelj prekovremeno radio jer tada i nije izvršavao radne zadatke. Tužitelj može imati pravo na prekovremene sate ali samo u slučaju ako su isti stvarno odrađeni, a ne za sate odmaranja, spavanja i slično. U prilog navedenog tužena se poziva na istovjetna stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražena u odlukama broj Revr-1127/13-2 od 11. svibnja 2016. i Revr 1318/16-2 od 26. listopada 2016.

 

7.2. U odnosu na preraspodjelu radnog vremena u odnosu na koju prvostupanjski sud zaključuje da tužitelju nisu uručena odnosna rješenja, tužena ističe da je rad policijskih službenika postaje pomorske policije za vrijeme ophodne plovidbe određen višednevnim radnim nalozima radi obavljanja poslova  nadzora i zaštite unutarnjih morskih voda, teritorijalnog mora i zaštićenog ekološko-ribolovnog pojasa, a radno vrijeme koje se primjenjuje tijekom trajanja višednevnog radnog naloga ujednačeno je tijekom cijele kalendarske godine slijedom čega preraspodjela radnog vremena koja je normirana odredbom čl.67. Zakona o radu (dalje: ZR – „Narodne novine“ broj 93/14, 127/17 i 98/19) niti ne nalazi svoju primjenu toviše što se u pravilu odnos na neke sezonske poslove, poslove povećanog obima u određenom razdoblju i slično i ne može se primijeniti na rad policijskih službenika tijekom trajanja plovidbe koja se obavlja u kontinuitetu, a samo radno vrijeme je ujednačeno tijekom cijele kalendarske godine.

 

7.3. Tužena osporava i utvrđenja financijskog vještaka ističući da se isto ne temelji na stvarno odrađenim satima rada tužitelja koji su razvidni iz radnih naloga, nego je izračun neisplaćenih dodataka za prekovremeni rad izvršen na način da je vještak rad od 8 sati tretirao kao redovan rad, daljnjih 8 sati kao dnevni odmor i to na način da je 4 sata odmora računao u dnevnoj smjeni, a 4 sata u noćnoj smjeni, a narednih 8 sati – kao prekovremeni rad, dok je za rad subotom i nedjeljom, uz iskazani dnevni odmor, iskazao 16 sati prekovremenog rada, uz dodatke za rad subotom i nedjeljom, iako je za rad subotom i nedjeljom tužitelju plaćen redovan rad.

 

8. Osnovano tužena u žalbi ponavlja i tijekom prvostupanjskog postupka isticani prigovor - da se činjenica da tužitelj tijekom terenskog rada na plovilu isto ne može napustiti jer je zbog specifičnosti posla vezan uz plovilo, ne može tumačiti u prilog tužbene teze da se to vrijeme vrednuje kao prekovremeni rad, a što uostalom potvrđuje i istovjetno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u više odluka (npr. broj Revr-1555/2016 od 3. siječnja 2017., Revr-753/09 od 17. studenog 2009. i dr.).

 

9. No ponajprije valja navesti da je predmetna materija u utuženom periodu regulirana odredbama KU/13 („Narodne novine“ broj 104/13, 104/13, 150/13, 153/13, 71/16 i 123/16) i odredbama KU/17 („Narodne novine“ broj 112/17, 12/18, 2/19, 119/19 i 66/20.). Iako se prvostupanjski sud pogrešno poziva na odredbe KU/12 to valja navesti da je predmetna materija – osnovne plaće, dodataka na plaću – sadržajno istovjetno regulirana u sva tri navedena KU.

 

10. Nadalje valja navesti da je zaključak prvostupanjskog suda da vrijeme koje je tužitelj proveo na plovilu u okviru obavljanja njegovih poslova i radnih zadatak izvan okvira vremena dnevnog rada (u trajanju od 8 do 12 sati) i dnevnog odmora, predstavlja prekovremeni rad, pogrešno i suprotno stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske da se rad u višednevnoj službi na brodu dulji od 40 sati tjedno ne smatra prekovremenim radom jer takav rad iziskuje faktično obavljanje poslova i radnih zadataka, (npr. odluke broj Rev-908/16-2 od 29.6.2016., Revr-753/09-2 od 17.11.2009., Rev-2703/2019-3 od 16.12.2020.) Naime, smatra se životno logičnim da službenik koji zbog naravi posla ne smije ili ne može napustiti brod tijekom višednevnih službi na moru ima slobodno vrijeme i da se tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati ne može se smatrati prekovremenim radom jer pravo na uvećanje za prekovremeni rad iz kolektivnog ugovora službenik može ostvariti samo za stvarno odrađene sate duže od punog radnog vremena a ne i za sate kada službenik nije stvarno izvršavao radne zadatke (odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-2044/2015. od 6.12.2016., Rev-1925/2018-2 od 21.10.2020. i sl.).

 

10.1. Iz sadržaja iskaza saslušanih svjedoka koje je prvostupanjski sud, suprotno odredbi čl.338.stav.4. Zakona o parničnom postupku iznio u njihovom cjelovitom sadržaju bez da je naveo koju je odlučnu činjenicu tim dokazom utvrdio, proizlazilo bi da se vrijeme koje je tužitelj provodio na plovilu (a izvan vremena redovnog rada i vremena odmora) tretiralo kao pasivno dežurstvo (iskazi D. M., I. C., D. B. i Ž. P.) a da je tek povremeno i u tom vremenu obavljao radne zadatke.

 

10.2. Prema odredbama čl.57.KU/13 i odredbi čl.51 KU/17 - ako službenik u svoje slobodno vrijeme tijekom terenskog rada zbog okolnosti obavljanja poslova ne smije ili ne može napustiti prostorije ili prijevozno sredstvo u kojima je smješten, tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada smatra se pasivnim dežurstvom. U tom je kontekstu i Zajednička komisija na svojoj 10. sjednici održanoj 26. rujna 2014. u odnosu na pitanje da li se „ radno vrijeme organizirano na način da namještenik na radnom mjestu provodi neprekidno 80 sati tjedno (izdvojeni objekt) može u odnosu na vrijeme provedeno na izdvojenom objektu duže od 40 sati tjedno smatrati prekovremenim radom u smislu članka 44. st.11. Kolektivnog ugovora?“ - uputila upravo na čl.57 KU/13 koji propisuje pasivno dežurstvo.

 

11. Prema odredbi čl.60.stav.1. ZR radno vrijeme je vrijeme u kojem je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac, a što je istovjetno odredbi čl.2.toč.1.preuzete Direktive 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenoga 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena (Sl.l.299 od 18. studenog 2003.).

 

11.1. Naime, za kvalifikaciju „radnog vremena” u smislu Direktive 2003/88, odlučujuća je okolnost ta da je poslodavac radnika obvezao na fizičku prisutnost u određenom mjestu i dostupnost u slučaju potrebe hitnog pružanja odgovarajućih usluga pa takva obaveza koja radnicima onemogućava odabir mjesta boravka u razdoblju takvog dežurstva, treba smatrati dijelom izvršavanja njihovih dužnosti (presuda Suda EU u predmetu C-518/15 od 21.2.2018. u predmetu Matzak, rješenje broj C-259/10 od 4.3.2011. u predmetu Grigore).

 

11.2. U predmetnoj situaciji potrebno je stoga ponajprije na jasan i nedvosmisleni način utvrditi da li je tužitelj za vrijeme terenskog rada na plovilu isto mogao i smio napuštati (ili nije), kako bi se utvrdilo da li se takvo vrijeme boravka na plovilu u smislu odredbe čl.60.stav.1. i 2. ZR-a i Direktive 2003/88 smatra kao „radno vrijeme” ili kao „vrijeme odmora” jer ni ZR niti Direktiva 2003/88 ne predviđaju međukategoriju. Od odlučnog je značaja dakle utvrditi da li je u situaciji takvog terenskog rada radnik dužan ostati na svojem mjestu rada i biti trenutačno dostupan poslodavcu te da li je na taj način nužno udaljen od svojeg društvenog i obiteljskog okruženja te ima li ograničenu slobodu upravljanja svojim vremenom u smislu da je onemogućen baviti se svojim osobnim i društvenim interesima. Ukoliko jest, tada se po ocjeni Suda EU takvo dežurstvo mora automatizmom kvalificirati kao „radno vrijeme” u smislu Direktive 2003/88, neovisno o poslu koji je radnik zaista obavio tijekom navedenog vremena (istovjetno stajalište izraženo je u presudi Suda EU broj C-151/02 od 9. rujna 2003. u predmetu Jager). Sadržaj provedenog dokaznog postupka u konkretnom slučaju upućivao bi na zaključak da tužitelju nije bilo dopušteno napuštati plovilo.

 

11.3. Kada se zbog nepostojanja obveze ostajanja na mjestu rada dežurstvo ne može automatski kvalificirati kao „radno vrijeme” u smislu Direktive 2003/88, potrebno je utvrditi treba li ga ipak tako kvalificirati zbog posljedica svih ograničenja nametnutih radnikovoj mogućnosti da tijekom tog razdoblja slobodno upravlja vremenom tijekom kojeg njegove profesionalne usluge nisu tražene i posveti se svojim interesima (istovjetno stajalište izraženo je u presudama Suda EU broj C-344/19 u predmetu Radiotelevizija Slovenije i broj C-518/15 od u predmetu Matzak).

 

12. Nastavno tome valja navesti da način plaćanja radnika za dežurstva ne ulazi u područje primjene Direktive 2003/88, nego mjerodavnih odredaba nacionalnog prava - kolektivnog ugovora, ugovora o radu ili odluke poslodavca, koji u svrhu naknade za dežurstva različito uzimaju u obzir razdoblja tijekom kojih su se zaista obavljale radne obveze i ona u kojima nije obavljen nikakav stvarni posao, čak i ako se ta razdoblja u svrhu primjene navedene direktive moraju u cijelosti smatrati „radnim vremenom”. 

 

12.1. U konkretnom slučaju  tužena tvrdi da je za navedena razdoblja tužitelju isplatila naknadu za tzv. pasivno dežurstvo, a ukoliko bi za vrijeme istog ukazala potreba za faktičnom intervencijom da mu je to vrijeme vrednovala kao prekovremeni rad, a koji način vrednovanja osnovanim smatra i ovaj sud.

 

13. No obzirom da je zbog pogrešnog materijalno-pravnog pristupa i činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, valjalo je usvajanjem žalbe tužene pobijanu presudu ukinuti u toč.I – i toč.II izreke te predmet u ukinutim dijelovima, pozivom na odredbu čl.370. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP – „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 koji svoju primjenu u predmetnom postupku nalazi osnovom odredbe čl.107.stav.1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a - dalje: ZID ZPP 80/22 uz izuzetke propisane odredbama čl.107.stav.2., 3., 4. i 5. ZID ZPP/22 te 114/22) vratiti na ponovno suđenje istom sudu prvog stupnja.

 

13.1. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će imati u vidu napomene sadržane u ovom ukidnom rješenju te dokazni postupak koncentrirati  ponajprije na utvrđivanje da li se u odnosu na prijeporno vrijeme tužiteljevog terenskog rada na plovilu radi o vremenu rada u smislu izloženih materijalno-pravnih propisa ili o vremenu odmora te će u tu svrhu provesti već provedene dokaze time da će svjedoke saslušati okolnosno u kontekstu konkretnog tužiteljevog rada. Najrelevantnija saznanja evidentno pri tom ima sam tužitelj.

 

13.2. Imajući u vidu pogrešni pravni pristup prvostupanjskog suda da je sav rad tužitelja u višednevnoj službi na brodu dulji od 40 sati tjedno prekovremeni rad, a što je imalo za posljedicu da nisu utvrđene odlučne činjenice - stvarno odrađeni sati rada tužitelja kroz utuženo razdoblje s obzirom na njegovo radno mjesto i nalog - zapovijed za obavljanje odgovarajućih poslova za vrijeme izvan redovnog radnog vremena i vremena odmora, prvostupanjski sud će i u tom dijelu dopuniti dokazni postupak te ovisno o navedenim utvrđenjima raspraviti da li je tužena za navedeni rad isplatila naknadu – kako tvrdi - kao za rad u pasivnom dežurstvu te prekovremeni ukoliko je u tom vremenu tužitelj pozvan na intervenciju.

 

14. Novom odlukom o glavnoj stvari, prvostupanjski sud će odlučiti o svim troškovima postupka, uključujući i troškove predmetnog žalbenog postupka.

 

U Varaždinu 20. ožujka 2024.