REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI - POLA

Kranjčevićeva 8/I,52100 Pula - Pola

Poslovni broj: Gž-177/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Alenke Paus kao predsjednika vijeća, Dolores Peruško kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Virne Sarvan kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. P. (OIB:…) iz P., zastupanog po punomoćniku A. B., odvjetniku iz B. na M., protiv tuženika E. &S. B. d.d. (OIB:…), R., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva M., K. & P. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Rijeka, poslovni broj: P-45/2020- 34 od 11. siječnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 18. listopada 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i u cijelosti se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: P-45/2020-34 od 11. siječnja 2022.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja (u st. I.) odbijen je zahtjev tužitelja kojim traži da se utvrde ništetnim odredbe članaka 2., 7. i 8. Ugovora o kreditu br. … od 28. studenog 2007. sklopljenog između tužitelja i tuženika u dijelu kojim je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke, u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te kojim predlaže da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju preplaćeni iznos s osnove valutne klauzule u iznosu od 12.285,02 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa (podrobnije navedene u toč. IV. izreke presude) teku od dana plaćanja svakog anuiteta (počevši od 1. veljače 2008. pa do1. prosinca 2012.) do isplate, kao i zahtjev kojim potražuje trošak postupka.

1.1. Odlukom o parničnom trošku (u st. II.) tužitelju je naloženo da isplatiti tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 7.500,00 kuna, u roku od 15 dana, dok je zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška odbijen kao neosnovan.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP). Navodi da je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Ukazuje da je sklopio ugovor o kreditu kao fizička osoba te osim u manjem dijelu za apartmane u istoj nekretnini, novac je koristio u svrhu izvođenja radova adaptacije nekretnine u kojoj živi, dakle u privatne svrhe, a eventualno u svrhe iznajmljivanja, stoga se tužitelj kao korisnik kredita smatra potrošačem sukladno čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 125/07 – dalje ZZP). Ističe da je iznajmljivanje apartmana ostvarivanje dohotka od imovine, te da to nije obavljanje samostalne djelatnosti. Navodi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF sadržana u čl. 7. Ugovora neodređena i nepoštena, a o njoj se nije pregovaralo niti se moglo pregovarati jer je sastavljena u unaprijed tipskom ugovoru. Ukazuje da nije potrebno utvrđivati je su li sporne odredbe ugovora ništetne s obzirom da postoji vezanost za postojanje propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Poziva se na presudu suda Europske unije C- 188/17 u predmetu D.-R. banka H..

2.1. Žalbeni je prijedlog tužitelja da se pobijana presuda preinači na način "da se usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti", odnosno podredno da se ukine i predmet vrati na ponovan postupak.

3. Sa tom je žalbom postupljeno u smislu odredbe čl. 359. ZPP-a ("Narodnenovine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08,57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22).

4. Odgovor na tu žalbu nije podnesen.

5. Žalba tužitelja nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu utvrđeno je da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje tužitelj, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, dani su jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu u suprotnosti sa izvedenim dokazima. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje primjenom čl. 365. st. 2. ZPP-a drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Predmet ove parnice je tužbeni zahtjev tužitelja kojim isti zahtijeva isplatu više plaćenog iznosa zbog ništetnih odredbi ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i vezivanje glavnice uz tečaj CHF.

7.1. Prvostupanjski sud je utvrdio da su tužitelj kao primatelj kredita i tuženik kao davatelj kredita sklopili u Pagu Ugovor o kreditu 28. studenog 2007. kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u visini od 11.000,00 CHF uz promjenjivu kamatnu stopu koja u trenutku ugovaranja iznosi 6,8% godišnje i valutnu klauzulu.

8. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj nije potrošač prema ZZP-a i da se ne može pozivati na pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012. Prvostupanjski sud je na temelju sadržaja ugovora o kreditu, priložene dokumentacije uz zahtjev za podizanje kredita kao i iskaza samog tužitelja pravilno utvrdio da se tužitelj bavi iznajmljivanjem apartmana turistima i to od 2005. pa nadalje, te da je podizanje kredita bilo isključivo za turističku namjenu (što proizlazi iz samog ugovora i priložene dokumentacije uz zahtjev za podizanje kredita). Također je utvrdio „da je ostvarivanje dohotka od imovine u smislu iznajmljivanja apartmana turistima evidentno gospodarska djelatnost te u takvim odnosima fizička osoba koja se time bavi nema status potrošača“.

9. Prema odredbi čl. 3. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Kraj utvrđene činjenice, da se tužitelj bavi iznajmljivanjem apartmana za koju svrhu je i podignut kredit proizlazi da tužitelj nije potrošač. Neodlučno je što je tužitelj ugovor zaključio kao fizička osoba, a ne kao nositelj gospodarstva, jer je odlučna činjenica zanimanje i poslovna aktivnost tužitelja. Naime u konkretnom slučaju je razvidno da je predmeti ugovor bio namijenjen poduzetničkoj djelatnosti tužitelja, točnije adaptaciji apartmana za iznajmljivanje.

10. Žalitelj u žalbi ističe da je novac koristio u svrhu izvođenja radova adaptacije nekretnine u kojoj živi, dakle u privatne svrhe, a eventualno u svrhe iznajmljivanja, pa da se ima smatrati potrošačem. S tim u vezi pravilno se sud prvog stupnja poziva na presudu Suda EU u predmetu C-630/17 A. M. protiv R. S..S.-J.-W. eGen u kojoj se navodi da dužnik koji je sklopio ugovor o kreditu radi izvođenja radova obnove nekretnine u kojoj živi u cilju, između ostalim, da u njoj pruža usluge turističkog smještaja, ne može se smatrati potrošačem osim ako je s obzirom na kontekst transakcije za koju je taj ugovor sklopljen promatrane u cjelini veza između tog ugovora i te profesionalne djelatnosti tako slaba (marginalna) da je očito da se navedenim ugovorom u biti ostvaruje privatna svrha.

11. T. je u tužbi iznio činjenice temeljem kojih tvrdi da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene, a time i ništetne prema ZZP i pritom se poziva na odredbu čl. 96. i čl. 97. te čl. 102. ZZP/07 i na pravna utvrđenja iz presuda o kolektivnom sporu. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenju uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radilo o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema čl. 87. st. 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava.

11.1. Dakle, činjenice na kojim je tužitelj kao prethodno pitanje u ovoj parnici temeljio ništetnost ugovornih odredbi su nepoštene ugovorne odredbe prema ZZP-a i ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe.

12. Budući da postoje okolnosti koje na strani tužitelja otklanjaju svojstvo potrošača, odnosno u smislu recentnog stajališta EU tužitelj se ima smatrati gospodarskim subjektom pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da se ne može pozivati na utvrđenja iz presuda u kolektivnom sporu.

12.1. Žalitelj se u žalbi neosnovano poziva na utvrđenja iz presude suda Europske unije C-188/17 u predmetu D.-R. banka H. obzirom da se utvrđenja iz navedene presude kao i utvrđenja iz kolektivnog spora, primjenjuju samo u slučajevima kada korisnik kredita ima svojstvo potrošača, odnosno kada se radi o potrošačkom ugovoru - što ovdje nije slučaj.

13. Stoga je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da jer tužitelj nije potrošač, nije osnovan niti njegov tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu (pri čemu tuženik za cijelo vrijeme važenja Ugovora o kreditu nije mijenjao kamatnu stopu) i valutnu klauzulu, a posljedično niti zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa.

14. Primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.

U Puli - Pola 18. listopada 2022.

Predsjednik vijeća

Alenka Paus