REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 71 Pž-1913/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Srđana Šimca, predsjednika vijeća, Davora Pustijanca, suca izvjestitelja, i Božene Zajec, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IPRO-INŽENJERING d.o.o., OIB 40091675194, Zagreb, Trg Vladka Mačeka 6, kojeg zastupa punomoćnik Darko Marjanović, odvjetnik u Zagrebu, P. Hatza 10, protiv 1. tuženika HUP-ZAGREB d.d., OIB 66859264899, Zagreb, Trg Krešimira Ćosića 9, i 2. tuženika TEMPO d.d. u stečaju, OIB 16001962270, Zagreb, Josipa Lončara 2, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Kraljičković, odvjetnik u Zagrebu, Kninski trg 13, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o prvotuženikovoj i drugotuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2544/17 od 25. veljače 2019., u sjednici vijeća održanoj 18. listopada 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana prvotuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2544/17 od 25. veljače 2019. u točki I. izreke i u dijelu točke II. izreke kojim je naloženo prvotuženiku naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 11.785,25 kn / 1.564,17 EUR.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2544/17 od 25. veljače 2019. u točki II. izreke u odnosu na drugotuženika i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev da mu drugotuženik naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 11.785,25 kn / 1.564,17 EUR.

III. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troška odgovora na žalbu u iznosu od 9.285,25 kn / 1.232,36 EUR.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2544/17 od 25. veljače 2019. u točki I. izreke proglašena je nedopuštenom ovrha, u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-7050/11 određena rješenjem o ovrsi poslovni broj Ovr-7050/11 od 12. siječnja 2012., radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja HUP-ZAGREB d.d., u iznosu od 4.137.166,25 kn s pripadajućim zateznim kamatama, na nekretninama pobliže označenoj u toj točki izreke. U točki II. izreke presude naloženo je tuženicima naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 23.570,50 kn. U točki III. izreke presude odbijen je kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 112.129,50 kn.

2. U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud je utvrdio da je predmet spora zahtjev za proglašenje ovrhe na nekretninama koje se sastoje od kč.br. 41/250 upisane u zk. ul. br. 296 k.o. Jankomir i suvlasničkog dijela od ½ dijela kč. br. 41/249 upisane u zk. ul. br. 2070 k.o. Jankomir nedopuštenom, da je tužitelj sklapanjem ugovora o kupoprodaji s prednikom drugotuženika i isplatom kupoprodajne cijene stekao valjani pravni temelj za upis svojeg prava u zemljišnoj knjizi, ali da se nije upisao kao vlasnik.

3. Sud je utvrdio da je prvotuženik, iako tužitelj pravo vlasništva nije stekao upisom tog prava u zemljišnoj knjizi, znao ili barem mogao znati prilikom podnošenja prijedloga za ovrhu da je izvanknjižno stanje u pogledu predmetnih nekretnina različito od upisanog u zemljišnoj knjizi, budući da je imao saznanja o odbijenom prijedlogu tužitelja za uknjižbu (zabilježba odbijenog prijedloga je upisana prije zabilježbe ovrhe), dakle da je drugotuženik iako upisan kao vlasnik raspolagao predmetnim nekretninama.

4. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je utvrdio da je ovrha određena na predmetima u odnosu na koje postoji takvo pravo tužitelja koje sprečava provođenje ovrhe, za koje pravo je ovrhovoditelj mogao imati saznanja prilikom podnošenja prijedloga za ovrhu te je na temelju odredbe čl. 59. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12, 25/13, 93/14 i 55/16; dalje: OZ), prihvatio tužbeni zahtjev.

5. Protiv presude žalbu je podnio prvotuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže pobijanu presudu preinačiti, podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5.1. U žalbi u bitnom navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP). Smatra da je proturječan zaključak prvostupanjskog suda da iz prvotuženikovog navoda da je imao saznanja o odbijenom prijedlogu tužitelja za uknjižbu proizlazi da je prvotuženik imao saznanja da je drugotuženik raspolagao predmetnom nekretninom. Ističe da se nije radilo o plombi, već o zabilježbi odbijenog prijedloga za uknjižbu pa je razvidno da je vlasnik nekretnine drugotuženik, a ne prvotuženik i da je nejasno na temelju čega je prvotuženik mogao zaključiti da je drugotuženik raspolagao predmetnom nekretninom. Navodi da se nikome ne može prigovoriti da nije bio u dobroj vjeri samo zato što mu nije poznat sadržaj zbirke zemljišnoknjižnih rješenja i da je nejasno na temelju čega je sud zaključio da je prvotuženik bio nepošten. Navodi da se pravo vlasništva stječe upisom u zemljišnu knjigu i da sud nije naveo razloge na temelju kojih je utvrdio da je tužitelj stekao pravo vlasništva predmetnih nekretnina. Sud je nepotpuno utvrdio činjenično stanje jer nije uzeo u obzir da je u trenutku pokretanja ovršnog postupka na predmetnim nekretninama bila već upisana zabilježba ovrhe drugog ovrhovoditelja. Smatra da je sud pogrešno primijenio odredbu čl. 120. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14; dalje: ZV) na temelju koje se vlasništvo nekretnine na temelju pravnog posla stječe tek upisom u zemljišnu knjigu, dakle tužitelj je u trenutku pokretanja prijedloga za ovrhu bio predmnijevani vlasnik predmetnih nekretnina, a takva osoba nema pravo koje bi spriječilo ovrhu. Ukazuje da predmnijevani vlasnik može uspješno štititi svoje pravo na predmetu ovrhe kada u postupku dokaže da je ovrhovoditelj bio nesavjestan, nepošten, odnosno da je zlorabio svoje pravo, a kako je tužiteljev prijedlog za uknjižbu u trenutku podnošenje prijedloga za ovrhu bio odbijen, tužitelj nije dokazao da je prvotuženik kao ovrhovoditelj bio nepošten. Smatra da je tužitelj imao dovoljno vremena pobrinuti se da zaštiti svoje interese upisom prava vlasništva kupljenih nekretnina u zemljišne knjige, što nije učinio.

5.2. Protiv točke II. izreke presude (odluke o troškovima) žalbu je podnio drugotuženik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i bitne povrede odredaba parničnog postupka te predlaže pobijanu presudu preinačiti, podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

5.3. U žalbi u bitnom ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe Zakona o parničnom postupku prilikom odlučivanja o troškovima postupka i da nije primijenio odredbu čl. 157. ZPP-a. Navodi da je drugotuženik u odgovoru na tužbu prije nego se upustio u raspravljanje o glavnoj stvari priznao tužbeni zahtjev i navode iz tužbe. Smatra da nije odgovoran što se tužitelj zbog neusklađenosti površine zemljišta nije pravovremeno upisao u zemljišne knjige kao vlasnik predmetnih nekretnina i da nije uzrokovao potrebu pokretanja ove parnice. Smatra da je sud trebao osloboditi drugotuženika od plaćanja troškova parničnog postupka.

6. U odgovoru na prvotuženikovu žalbu tužitelj ističe da je žalba u cijelosti neosnovana. Smatra da prvotuženik samo ponavlja navode iznesene u prvostupanjskom postupku u odnosu na koje je prvostupanjski sud dao valjana i zakonita obrazloženja. Smatra da sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a i da je pravilno utvrdio činjenično stanje, kao i da je pravilno primijenio materijalno pravo. Potražuje trošak odgovora na žalbu.

7. Prvotuženikova žalba nije osnovana.

8. Drugotuženikova žalba je osnovana.

9. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbi čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je zaključio da je presuda pravilna i zakonita, osim u dijelu odluke o troškovima.

10. U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude, ni u pobijanoj presudi, nema bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a nije počinjena ni povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, na koju prvotuženik upire u žalbi. Prvostupanjska presuda sadrži iscrpne i valjane razloge o odlučnim činjenicama koji su uvjerljivi i u potpunoj suglasnosti s ispravama u spisu.

11. Predmet spora je zahtjev za proglašenje ovrhe na nekretninama nedopuštenom.

12. Između stranaka nije sporno da je tužitelj s prednikom drugotuženika sklopio ugovor o kupoprodaji predmetne nekretnine 30. kolovoza 2004. i Aneks ugovora o kupoprodaji 14. prosinca 2004., da je isplatio kupoprodajnu cijenu, da je u posjedu predmetnih nekretnina, da se nije uknjižio kao vlasnik predmetnih nekretnina, a da je na temelju rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-56/16 (ranije Ovr-7050/2011) na predmetnoj nekretnini zabilježena ovrha u korist prvotuženika rješenjem poslovni broj Z-4758/12.

13. Između stranaka je sporno je li prvotuženik postupao u dobroj vjeri prilikom podnošenja prijedloga za ovrhu.

14. Odredbom čl. 55. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08; dalje: OZ) propisano je da osoba koja tvrdi da u pogledu predmeta ovrhe ima takvo pravo koje sprječava ovrhu može podnijeti prigovor protiv ovrhe tražeći da se ovrha na tom predmetu proglasi nedopuštenom.

15. Ako se ovrhovoditelj u propisanom roku ne očituje o prigovoru ili ako se jedna stranka usprotivi prigovoru, sud će podnositelja prigovora zaključkom uputiti da protiv stranaka u roku od 15 dana pokrene parnicu radi proglašenja da ovrha na predmetu ovrhe nije dopuštena, osim ako podnositelj ne dokaže opravdanost svoga prigovora pravomoćnom presudom ili drugom javnom ispravom, ili javno ovjerovljenom privatnom ispravom, odnosno ako činjenice na kojima se temelji prigovor treće osobe nisu općepoznate ili se mogu utvrditi primjenom pravila o zakonskim predmnjevama (čl. 56. st. 1. OZ-a).

16. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su ispunjeni uvjeti za vođenje ove parnice jer je tužitelj rješenjem od 23. studenog 2017. upućen da u roku od 15 dana pokrene ovu parnicu, a tužitelj je tužbu podnio 11. prosinca 2017.

17. Iako je sud primijenio odredbu čl. 59. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12, 25/13, 93/94 i 55/16), umjesto pravilno odredbu čl. 55. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08) i pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev.

18. Pritom valja ukazati na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koje je zauzeto na sjednici od 22. veljače 2018., pod brojem Su-IV-4/18-4, da predmnijevani vlasnik može uspješno štititi svoje pravo na predmetu ovrhe, kada u postupku dokaže da je ovrhovoditelj bio nesavjestan, nepošten odnosno da je zlouporabio svoje pravo.

19. Tužitelj je u tužbi tvrdio da je izvanknjižni vlasnik predmetnih nekretnina, i da je na temelju pravnog posla, točnije ugovora o kupoprodaji od 30. kolovoza 2004. stekao valjani pravni temelj za upis tog prava u zemljišne knjige, ali da je njegov prijedlog za upis u zemljišnim knjigama bio odbijen, no da je u zemljišnim knjigama bila upisana zabilježba odbijenog prijedloga za upis prava vlasništva, što da je prvotuženiku bilo poznato. Stoga ističe da prvotuženik nije bio u dobroj vjeri kad je zahtijevao donošenje rješenja o ovrsi na predmetnim nekretninama.

20. Iz izvatka iz zemljišnih knjiga (str. 100. spisa) kao i rješenja Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Z-28860/04 od 30. svibnja 2005. (str. 66. i 67. spisa) te rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Z-56180/11 (str. 68. spisa) proizlazi da je tužitelj više puta pokušao svoje pravo upisati u zemljišnim knjigama, ali mu je upis odbijen te je u zemljišnim knjigama upisana zabilježba odbijenog prijedloga.

21. Stoga je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je u vrijeme podnošenja prijedloga za ovrhu (21. prosinca 2011., str. 12. spisa) prvotuženik kao ovrhovoditelj znao ili barem mogao znati da je stvarno stanje drugačije od zemljišnoknjižnog stanja u pogledu vlasništva predmetnih nekretnina. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se tuženik, koji je imao saznanja o odbijenom prijedlogu tužitelja, ne može smatrati poštenim ovrhovoditeljem jer je imao dovoljno razloga posumnjati u to da je izvanknjižno stanje različito od onog upisanog u zemljišnim knjigama.

22. Također, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se u odnosu na predmetne nekretnine (budući da društveno vlasništvo nije bilo brisano prije stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje: ZV, 1. siječnja 1997.) primjenjuje odgoda načela zaštite povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga i da je tuženik mogao bilo uvidom u povijesni izvadak iz zemljišne knjige i upisane zabilježbe, bilo uvidom u katastarske evidencije o posjedu predmetnih nekretnina (tužitelj je bio upisan kao posjednik od 2005., str. 74. spisa) provjeriti izvanknjižno stanje predmetnih nekretnina prije pokretanja ovršnog postupka.

23. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelj kao predmnijevani vlasnik predmetnih nekretnina, koji je dokazao da je prvotuženik kao ovrhovoditelj bio nepošten, na predmetu ovrhe ima pravo koje sprečava provođenje ovrhe.

24. Suprotno žalbenim navodima prvotuženika, pravilno je prvostupanjski sud proglasio nedopuštenom ovrhu radi naplate novčane tražbine prvotuženika u odnosu na predmetne nekretnine.

25. Međutim, u odnosu na odluku o trošku postupka, osnovano drugotuženik u žalbi ukazuje na to da je prvostupanjski sud djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo.

26. U konkretnom slučaju prvotuženik i drugotuženik su nužni i jedinstveni suparničari u smislu odredbe čl. 201. ZPP-a jer se radi o tužbi koju je tužitelj kao treća osoba podnio protiv tuženika, koji su stranke ovršnog postupka poslovni broj Ovr-7050/11 (kasnije Ovr-56/16). Jedinstveni suparničari podmiruju troškove na jednake dijelove (čl. 161. st. 1. ZPP-a), no za troškove uzrokovane posebnim parničnim radnjama pojedinih suparničara ostali suparničarni ne odgovaraju (čl. 161. st. 4. ZPP-a).

27. Pravilno je drugotuženik u žalbi naveo da je tužitelju valjalo dosuditi trošak samo u odnosu na prvotuženika (koji je osporio tužbeni zahtjev), budući da je drugotuženik odmah po primitku tužbe priznao tužbeni zahtjev. Tako i prema pravnom shvaćanju izraženom u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1615/2022 od 25. travnja 2022.

28. Kako je drugotuženik u odgovoru na tužbu priznao tužbeni zahtjev, dakle nije izazvao troškove postupka, valjalo je na temelju odredaba čl. 161. st. 4. i čl. 157. ZPP-a preinačiti prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je drugotuženiku naloženo naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 11.785,25 kn i odbiti tužbeni zahtjev (točka II. izreke ove presude).

29. U preostalom dijelu u kojem je naloženo prvotuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 11.785,25 kn, odluka o troškovima donesena je pravilnom primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, stoga je valjalo potvrditi prvostupanjsku presudu u tom dijelu (točka I. izreke ove presude).

30. Zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu odbijen je na temelju čl. 166. st. 1. u vezi sa čl. 155. ZPP-a, budući da se ne radi o radnji potrebnoj za vođenje parnice i donošenje odluke drugostupanjskog suda, stoga je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

31. Slijedom navedenog, uz primjenu odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a valjalo je djelomično potvrditi, a na temelju odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a djelomično preinačiti prvostupanjsku presudu.

32. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/22 i 88/22; dalje: Zakon o uvođenju eura) nužno je prilagoditi sudske odluke vezano uz uvođenje eura kao službene valute (čl. 43. i čl. 48. Zakona o uvođenju eura). Stoga je iznose izražene u kunama u izreci ove presude valjalo, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije 7,53450, preračunati u eure sukladno općim pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz odredbe čl. 14. Zakona o uvođenju eura.

Zagreb, 18. listopada 2022.

Predsjednik vijeća

dr. sc. Srđan Šimac

Broj zapisa: eb313-2366c

Kontrolni broj: 09fa3-8bb33-df27c

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=SRĐAN ŠIMAC, L=ZAGREB, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.