REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 5279/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Stečajna masa iza BEDNJA d.d. „u stečaju“, Ludbreg, Kalnička 20, protiv prvotuženika VLADO d.o.o. Domašinec, S. Mezge 44, OIB 69097393298, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Ivković, odvjetnik u Čakovcu, Kralja Tomislava 14, i drugotuženika PODRAVSKO GOSPODARSTVO d.o.o. „u stečaju“ Koprivnica, Kolodvorska 1, OIB 03456135965, radi pobijanja pravnih radnji, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5683/2015-4 od 31. srpnja 2019. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-33/10-108 od 12. travnja 2011., u sjednici održanoj 18. listopada 2022.,

p r e s u d i o  j e :

I. Revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5683/2015-4 od 31. srpnja 2019. u stavku I izreke kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-33/10-108 od 12. travnja 2011. u točki I izreke i u stavku II izreke kojom su preinačene točke I, II i III prvostupanjske presude, odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o  j e :

I. Revizija tužitelja protiv odluke o troškovima parničnog postupka sadržane u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5683/2015-4 od 31. srpnja 2019. u stavku II točka 2. i 3. izreke, odbacuje se kao nedopuštena.

II. Odbija se zahtjev prvotuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Utvrđuje se da je bez pravnog učinka prema stečajnoj masi stečajnog dužnika BEDNJE d.d. "u stečaju" iz Ludbrega Sporazum o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na nekretninama sklopljen 21. kolovoza 2003.g. između prvotuženika VLADO d.o.o. iz Domašinca, S, Mezge 44 kao vjerovnika i BEDNJE d.d. iz Ludbrega kao dužnika, solemniziranog od strane javnog bilježnika Krune Radašića iz Ludbrega dana 21. kolovoza 2003.g. pod brojem OU-534/2003.

II. Utvrđuje se da je bez pravnog učinka prema stečajnoj masi stečajnog dužnika BEDNJE d.d. "u stečaju" iz Ludbrega propuštanje BEDNJE d.d. davanja obavijesti sukladno čl.277.st.2. Ovršnog zakona na poziv javnog bilježnika Krune Radašića iz Ludbrega upućen dana 16. ožujka 2004.g. u postupku broj OU- 534/2003.

III. Utvrđuje se da je bez pravnog učinka prema stečajnoj masi stečajnog dužnika BEDNJE d.d. "u stečaju" Sporazum od 12. srpnja 2004.g. sklopljen između PODRAVSKOG GOSPODARSTVA d.o.o. iz Koprivnice, Kolodvorska 1, VLADO d.o.o. iz Domašinca, S. Mezge 44 i BEDNJE d.d. čiji su potpisi ovjereni od strane javnog bilježnika Krune Radašića iz Ludbrega pod brojem OV-4560/0003.

IV. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja BEDNJE d.d. "u stečaju" iz Ludbrega koji glasi:

"Prvotuženik VLADO d.o.o. iz Domašinca, S. Nezge 44 dužan je vratiti postignutu imovinsku korist tužitelju BEDNJI d.d. "u stečaju" iz Ludbrega u iznosu od 1.100.000,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 12. srpnja 2004.g. do isplate po stopi od 15% godišnje.

Utvrđuje se osnovanom tražbina tužitelja BEDNJA d.d. "u stečaju" prema drugotuženiku PODRAVSKO GOSPODARSTVO d.o.o. "u stečaju" iz Koprivnice, Kolodvorska 1 u iznosu od 3.390.500,00 kn kao tražbina drugog višeg isplatnog reda, kao i tražbina na ime daljnjih zateznih kamata tekućih na iznos od 1.858.989,00 kn od 5. ožujka 2009.g. kao dana otvaranja stečajnog postupka do isplate i troškova tužitelja prouzročenih sudjelovanjem u stečajnom postupku koji se vodi nad drugotuženikom kao tražbine nižeg isplatnog reda."

V. Svaka stranka snosi svoj trošak ovog postupka."

2. Presudom i rješenjem suda drugog stupnja suđeno je:

"I. Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-33/2010-108 od 12. travnja 2011. u točki IV. izreke.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P- 33/2010-108 od 12. travnja 2011. u točkama I., II. i III. izreke i sudi:

1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

„Utvrđuje se da je bez pravnog učinka prema stečajnoj masi stečajnog dužnika Bednje d.d. u "stečaju" iz Ludbrega Sporazum o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na nekretninama sklopljen 21. kolovoza 2003. između prvotuženika kao vjerovnika i Bednje d.d. Ludbreg kao dužnika, solemniziranog od strane javnog bilježnika Krune Radašića iz Ludbrega, 21. kolovoza 2003. pod brojem

Utvrđuje se da je bez pravnog učinka prema stečajnoj masi stečajnog dužnika Bednje d.d. u "stečaju" Ludbreg, propuštanje davanja obavijesti sukladno čl. 277. st. 2. Ovršnog zakona od strane Bednje d.d. Ludbreg, na poziv javnog bilježnika Krune Radašića iz Ludbrega upućen 16. ožujka 2004. u postupku broj OU-534/2003. Utvrđuje se da je bez pravnog učinka prema stečajnoj masi stečajnog dužnika Bednje d.d. u "stečaju" Ludbreg, Sporazum od 12. srpnja 2004. sklopljen između Podravskog gospodarstva d.o.o. Koprivnica, Vlado d.o.o. Domašinec i Bednje d.d. Ludbreg, čiji su potpisi ovjereni od strane javnog bilježnika Krune Radašića iz Ludbrega pod brojem OV-4560/0003.“

2. Nalaže se tužitelju u roku od osam dana naknaditi prvotuženiku parnične troškove

u

iznosu

od

429.761,32

kn

(četiristodvadesetdevettisućasedamstošezdesetjedna kuna i trideset-dvije lipe).

3. Odbija se kao neosnovan prvotuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 214.033,03 kn (dvjestočetrnaesttisućatridesettri kuna i tri lipe).

r i j e š i o  j e

Odbacuje kao nedopuštena drugotuženikova žalba podnesena protiv dijela odluke iz točke IV. izreke presude Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P- 33/2010-108 od 12. travnja 2011. kojim je odbijen kao neosnovan tužiteljev zahtjev za utvrđenje osnovanom njegove tražbine prema drugotuženiku u iznosu od 3.390.500,00 kn kao tražbine drugog višeg isplatnog reda te tražbine na ime daljnjih zateznih kamata tekućih na iznos od 1.858.989,00 kn od 5. ožujka 2009., kao i tužiteljevih troškova prouzročenih sudjelovanjem u stečajnom postupku koji se vodi nad drugotuženikom kao tražbine nižeg isplatnog reda."

3. Protiv presude i rješenja suda drugog stupnja tužitelj je podnio reviziju iz odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), pobijajući je iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže pobijane presude u cijelosti ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje odnosno preinačiti na način da se usvoji tužbeni zahtjev te se tuženica obveže za snošenje troškova parničnog postupka kao i troškova revizije.

4. U odgovoru prvotuženika na reviziju tužitelja prvotuženik se protivi navodima revizije te predlaže da se revizija odbaci kao nedopuštena, podredno odbije kao neosnovana i tužitelja obveže na naknadu troškova odgovora na reviziju.

5. Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

6. Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju revident ukazuje revizijom, jer se pobijana presuda može ispitati. Obrazloženje presude sadrži razloge o činjenicama odlučnim za donošenje odluke. Suprotno revizijskim navodima ovaj sud nije našao da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se o razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika.

7. Prema odredbi čl. 373. st. 2. ZPP drugostupanjski sud će presudom preinačiti prvostupanjsku presudu ako je prvostupanjski sud iz činjenica što ih je utvrdio izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica, a na tim je činjenicama utemeljena presuda.

7.1. sud drugog stupnja je upravo postupajući u skladu sa prethodno navedenom odredbom čl. 373. st. 2. ZPP, a nakon što je našao da je bitne činjenice relevantne za dokaz u ovom sporu utvrdio prvostupanjski sud, preinačio presudu suda prvog stupnja ocijenivši da je prvostupanjski sud izveo pogrešan zaključak o namjeri tužitelja za oštećenje njegovih vjerovnika i da su za tu namjeru prvo i drugotuženici znali. Kako je takva odluka suda drugog stupnja upravo rezultat zakonskog ovlaštenja iz odredbe čl. 373. ZPP, to revizijski navodi tužitelja kojima se pokušava osporiti pravilnost pobijane primjene odredbe čl. 373. ZPP nisu osnovani.

8. U odnosu na sve navedene prigovore, potrebno je, prije svega naglasiti kako je pravo na izbor (čl. 220. st. 2. ZPP) kao i na ocjenu dokaza u pravilu pridržano za prvostupanjski sud koji prema svom uvjerenju, na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP). Drugostupanjski sud pak, u okviru žalbenih razloga provjerava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, a u obrazloženju svoje odluke kojom odlučuje o žalbama stranaka je dužan odgovoriti na sve žalbene navode od odlučnog značaja za odluku o predmetu spora (čl. 375. st. 1. ZPP).

8.1. Po ocjeni ovog suda drugostupanjski sud se u obrazloženju svoje odluke o prihvaćanju žalbe valjano očitovao o žalbenim prigovorima usmjerenim na izbor dokaza, njihovu provedbu i poglavito njihovu ocjenu, kao što je to učinio i u odnosu na sve ostale žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora. U obrazloženju drugostupanjske odluke navedeni su valjani razlozi zbog kojih taj sud prihvaća utvrđeno činjenično stanje kakvo je utvrdio prvostupanjski sud, ali izvodi drugačiji zaključak na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, kao i razloge iz kojih se može provjeriti primjena materijalnog prava, odnosno razlozi iz kojih je moguće provjeriti na kojim utvrđenjima i uvjerenjima je taj sud utemeljio svoju ocjenu o osnovanosti žalbe protiv prvostupanjske presude.

8.2. Naime, u prvostupanjskom postupku je proveden opsežan postupak o kojem je svoju ocjenu u pobijanoj drugostupanjskoj odluci iznio drugostupanjski sud. Drugostupanjski sud je u obrazloženju naveo kako je prvostupanjski sud na sporne okolnosti pobijanja pravnih radnji dužnika proveo odgovarajuće dokaze saslušanjem svjedoka, te uvidom u odgovarajuću dokumentaciju koju su stranke dostavile u spis. Također, drugostupanjski sud je ocijenio sve provedene dokaze i o tome dao valjane razloge zbog čega je neke od njih kao vjerodostojne prihvatio dok drugima nije poklonio svoju vjeru prilikom donošenja zaključka o postojanju namjere tužitelja za oštećenje ostalih vjerovnika. Na taj način se drugostupanjski sud valjano i jasno očitovao o prigovorima tuženika u odnosu na izbor i ocjenu dokaza pred prvostupanjskim sudom.

8.3. Kako u revizijskim navodima stranaka koji se odnose na prigovore načinu na koji je drugostupanjski sud cijenio dokaze ni ovaj revizijski sud ne nalazi protivnosti ili bilo kakvih suprotnosti zapisnicima koji te iskaze sadrže ovaj sud ocjenjuje kako drugostupanjska presuda sadrži odgovore na žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora pa u njoj, kao ni u prvostupanjskoj presudi nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

8.4. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP).

8.5. Sud drugog stupnja je upravo postupajući u smislu navedene odredbe ocjenom izvedenih dokaza izveo drugačiji zaključak zbog čega nije osnovan istaknuti revizijski razlog tužitelja na koji tužitelj sadržajno u reviziji ukazuje, da je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 8. ZPP pred sudom drugog stupnja.

8.6. S obzirom na navedeno, preostali navodi revizije tužitelja kojima se prigovara načinu na koji je sud vrednovao provedene dokaze, zapravo se svode na prigovore pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja. Takvi prigovori su bez utjecaja na pravilnost odluke s obzirom na to da u revizijskom stupnju postupka Vrhovni sud Republike Hrvatske ne može ispitivati osnovanost prigovora činjenične naravi.

9. Predmet spora je pobijanje pravnih radnji tužitelja koje su poduzeli prije otvaranja stečajnog postupka prema kojima je tuženik, prema navodima tužitelja, stekao imovinsku korist suprotno odredbama čl. 127.-144. Stečajnog zakona ("Narodne novine" broj 44/96, 29/99 i 129/00 - dalje: SZ) tj. protivno pravima stečajnog prava o pobijanju pravnih radnji u stečaju.

10. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da su 2003., dakle nešto manje od dvije godine prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka nad tužiteljem (15. travnja 2005.), tužitelj i prvotuženik sklopili ugovor o prodaji robe,

- da je tim ugovorom tužitelj kupio od prvotuženika pšenicu u vrijednosti od 1.978.238,60 kuna (iznos bez PDV-a),

- da su stranke ugovorile način i vrijeme plaćanja kupoprodajne cijene (plaćanje u ratama),

- da su u svrhu osiguranja naplate kupoprodajne cijene, tužitelj i prvotuženik 21. kolovoza 2003. sklopili sporazum o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na nekretninama s tužitelja na prvotuženika (radilo se o nekretninama upisanim u zk. ul. br. 2901 k.o. Ludbreg čk. br. 1805), a kojim sporazumom je tužitelj u korist prvotuženika prenio u vlasništvo svoju nekretninu u svrhu osiguranja naplate robe (pšenice),

- da je roba (pšenica) tužitelju nesporno isporučena, a za isporučenu robu prvotuženik je tužitelju izdao račun broj 3000553 od 30. rujna 2003. (list 9.-20. i 23. spisa),

- da je obveza tužitelja za plaćanje robe (pšenice) prvotuženiku dospjela 29. veljače 2004.,

- da je tužitelj do tada platio dio duga, no ostao mu je za platiti dug u iznosu od 955.475,39 kuna,

- da je prvotuženik 16. ožujka 2004. putem javnog bilježnika Krune Radišića iz Ludbrega, uputio poziv tužitelju da se izjasni zahtijeva li prodaju nekretnine upisane u zk. ul. br. 2901 k.o. Ludbreg čk. br. 1805. (list 21. spisa),

- da se tužitelj nije izjasnio o tome odnosno nije dao tražene obavijesti u skladu s odredbom čl. 277. st. 2. OZ,

- da su 12. srpnja 2004. tužitelj, prvo i drugotuženik sklopili Sporazum kojim je utvrđeno da dug tužitelja prema prvotuženiku iznosi 1.100.000,00 kuna, dok tužitelj, uz prvotuženikovu dozvolu prenio je na drugotuženika u vlasništvo nekretnine upisane u zk. ul. br. 2901 k.o. Ludbreg čk. br. 1805 uz uvjet da drugotuženik plati dug tužitelja prema prvotuženiku u iznosu od 1.100.000,00 kuna (listovi 26. – 27. spisa),

- da je prvotuženiku dug nesporno plaćen, a drugotuženik je ishodio uknjižbu prava vlasništva na nekretninama upisanim u zk. ul. br. 2901 k.o. Ludbreg čk. br. 1805,

- da su tužitelj i drugotuženik 12. srpnja 2004. sklopili su još jedan Sporazum, Sporazum o hitnom pokretanju mlinarske proizvodnje i organizacije otkupa pšenice (listovi 34.-35. spisa),

- da su tim sporazumom tužitelj i drugotuženik dogovorili da drugotuženik preuzme sva potraživanja, sva podmirenja i sva prava fiducijarnih vjerovnika, a kako bi drugotuženik mogao izvršiti najhitnija investiranja u tehnološke sustave tužitelja radi mogućnosti otkupa pšenice,

- da se tim sporazumom drugotuženik obvezao osigurati potrebna financijska sredstva kao i preuzeti potreban broj radnika tužitelja neophodnih za mlinarsku proizvodnju,

- da je za sklapanje ovog Sporazuma nadzorni odbor tužitelja dao je svoje odobrenje (list 28. spisa),

- da se u vrijeme poduzimanja pravnih radnji tužitelj nalazio u blokadi.

11. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud zaključuje da se radi o radnji koju je BEDNJA d.d. kao dužnik poduzeo u posljednjih deset godina prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka s namjerom da ošteti svoje vjerovnike, koja namjera se očitovala u opterećivanju predmetne nekretnine tužitelja koja jedina od njegove nepokretne imovine nije bila opterećena teretima, što su znali prvo i drugotuženik, te da se u ovom slučaju uz znanje tuženika VLADO d.o.o. i Podravsko gospodarstvo d.o.o. pretpostavlja jer su znali, da je tužitelj u vrijeme pobijanja pravnih radnji bio nesposoban za plaćanje i da će tim radnjama se oštetiti drugi vjerovnici.

12. Drugostuapanjski sud primjenom odredbe čl. 373. toč. 2. ZPP ocijenivši činjenicu da se tužitelj u vrijeme poduzimanja svih pravnih radnji nalazio u blokadi, da se i prije poduzimanja ovih pravnih radnji znao naći u blokadi, da je Vlada Republike Hrvatske još 1999. donijela odluku o konsolidaciji tužitelja koja se nije mogla provesti bez financijske podrške države, pa ipak konsolidacija tužitelja nije uspjela, da je tužitelj prvotuženiku platio dio robe koji mu je ovaj isporučio po ugovoru o prodaji robe od 13. kolovoza 2003., preko blagajne tužitelja vršio je pojedinačne isplate seljacima za otkupljenu pšenicu, da se tužitelj svakako trudio iznaći rješenje za svoje poslovne probleme, da je rješavanje problema pronašao u pronalasku strateškog partnera – drugotuženika, zbog čega je i sklopljen sporazum o hitnom pokretanju mlinarske proizvodnje i organizacije otkupa pšenice od 12. srpnja 2014., što je uključivalo prijenos vlasništva na nekretninama upisanim u zk.ul. br. 2901. k.o. Ludbreg čk. br. 1805. s tužitelja na drugotuženika, da je drugotuženik platio prvotuženiku ostatak duga za robu (pšenicu) kao i da je počeo s isplatom drugih vjerovnika odnosno platio je struju, vodu, proizvodnju i radnike, slijedom čega zaključuje da tužitelj nije imao namjeru za oštećenjem drugih vjerovnika i da su za tu namjeru prvo i drugotuženik znali. Naime ocjenjuje da su opisane radnje usmjerene s jedne strane na smanjenje tužiteljevih financijskih obveza i s druge strane na podmirenje ostataka prvotužiteljeve tražbine što je uobičajeno i legitimno postupanje pravnih subjekata. Nadalje ocjenjuje da je tužitelj kao autonomni pravni subjekt odlučio od prvotuženika kupiti robu, autonomno je odlučio i prihvatiti ulogu založnog dužnika ili fiducijanta, jer je takva odluka bila u njegovom interesu, ali i u interesu drugih poslovnih subjekata (seljaka). Kupnjom pšenice na rate ocijenio je potrebnim u svrhu organizacije otkupa pšenice i održavanja tužiteljeve proizvodnje pri čemu ocjenjuje da postoje dokazi da bi kupljena pšenica bila korištena u neke druge svrhe odnosno da je prvotuženik za prodanu pšenicu dobio neprimjerenu protuvrijednost pa ocjenjuje da prvotuženik od pobijane pravne radnje nije niti ostvario bilo kakvu imovinsku korist. U odnosu na pravne radnje tužitelja i drugotuženika ocjenjuje da je ta pravna radnja bila u osobnom interesu tužitelja, ali i u interesu drugih subjekata pri čemu je tužiteljev dug prema prvotuženiku djelomično podmiren, a podmireni su i dugovi drugih vjerovnika dok s druge strane tužitelj nije dokazao kako bi takve radnje bile nelegitimne i da su njima drugi stečajni vjerovnici dovedeni u neravnopravan položaj. Naime ocjenjuje također da tužitelj nije dokazao da za navedene nekretnine (eventualno) od drugotuženika dobio neodgovarajuće protučinidbe. Slijedom navedenog drugostupanjski sud ocjenjuje da u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz odredbe čl. 131. SZ pa slijedom toga tuženici nisu dužni vratiti u stečajnu masu (eventualne) imovinske koristi stečene na osnovi pobijanja pravnih radnji slijedom čega odbija u cijelosti tužbeni zahtjev kako dijela za utvrđenje da su pobijane pravne radnje bez učinka prema stečajnoj masi tako i za povrat postignute imovinske koristi. U dijelu kojim je tužitelj zahtijevao utvrđenje da je bez pravnog učinka prema stečajnoj masi stečajnog dužnika sporazum o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na nekretninama od 21. kolovoza 2003., tužiteljevo propuštanje davanja obavijesti u skladu sa odredbom čl. 277. st. 2. OZ i sporazum od 12. srpnja 2004. pobijana presuda je preinačena u tom dijelu odbijanjem tog dijela tužbenog zahtjeva kao neosnovanim.

13. U konkretnom slučaju pretpostavke za pobijanje pravnih radnji stečajnog dužnika su ispunjene, zaključuje sud prvog stupnja, pa je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja da su predmetni sporazumi bez ikakvog učinka prema stečajnoj masi stečajnog dužnika.

13.1. Iz utvrđenih činjenica, sud prvog stupnja je zaključio, da su pravne radnje poduzete posljednjih deset godina prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka i da je postojala namjera tužitelja da ošteti svoje stečajne vjerovnike zbog toga što je sklapao predmetne pravne poslove.

13.2. U odnosu na činjenicu da su tuženici znali za namjeru dužnika da se oštete vjerovnici (čl. 131. SZ), sud prvog stupnja zaključuje da tuženiku nije nikako mogla ostati nepoznata činjenica da je tužitelju blokiran račun iz razloga što su isti bili u višegodišnjoj poslovnoj suradnji zbog čega je isti pažnjom dobrog gospodarstvenika kroz vremenski period od blokade računa prednika tužitelja pa sve do sklapanja sporazuma o cesiji imao priliku i mogućnost provjeriti te saznati da je isti nesposoban za plaćanje.

14. Sud drugog stupnja je primjenom odredbe čl. 373. preinačio presudu suda prvog stupnja i odbio zahtjev tužitelja jer je zaključio da u konkretnom slučaju nisu bile ispunjene posebne pretpostavke za pobijanje pravnih radnji koje su predmet ovog postupka, odnosno da tužitelj nije dokazao da su pravne radnje koje su predmet pobijanja ovog postupka poduzete s namjerom da se oštete drugi vjerovnici tužitelja (čl. 131. SZ).

14.1. Kako ne postoji namjera oštećenja vjerovnika, sud drugog stupnja je zaključio da u konkretnoj situaciji ne može postojati niti znanje druge ugovorne strane za takvu namjeru.

15. Sud drugog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo kada je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev, jer se nisu ispunile pretpostavke za pobijanje dužnikovih pravnih radnji.

16. Stečajnim zakonom propisane su opće i posebne pretpostavke pobijanja, pri čemu, da bi zahtjev za pobijanje bio osnovan, opće pretpostavke moraju uvijek postojati. Stoga, dok se ne utvrdi jesu li ispunjene opće pretpostavke pobijanja pravnih radnji stečajnog dužnika nije moguće ocijeniti osnovanost zahtjeva za pobijanje, čak i u slučaju da postoje posebne pretpostavke.

17. Odredbom čl. 127. SZ propisano je da pravne radnje poduzete prije otvaranja stečajnog postupka kojima se remeti ujednačeno namirenje vjerovnika (oštećenje vjerovnika) odnosno kojima se pojedini vjerovnici stavljaju u povoljniji položaj (pogodovanje vjerovnika) stečajni upravitelj ima u ime stečajnog dužnika i stečajni vjerovnici mogu pobijati u skladu sa odredbama Stečajnog zakona, time da je pravnom radnjom izjednačeno i propuštanje.

18. Dakle, odredbom čl. 127. SZ određene su opće materijalno pravne pretpostavke za pobijanje pravnih radnji. Riječ je o okolnostima koje moraju biti kumulativno ispunjene da bi pobijanje bilo uspješno, bez obzira na razlog (osnov ili posebne pretpostavke) pobijanja.

19. Opće pretpostavke pobijanja pravnih radnji stečajnog dužnika koje moraju biti ispunjene su:

a) da je otvoren stečajni postupak nad stečajnim dužnikom,

b) da je prije otvaranja stečajnog postupka (uz određene izuzetke) poduzeta pravna radnja koja može biti predmetom pobijanja,

c) da je pobijana pravna radnja dovela do oštećenja ili pogodovanja vjerovniku te d) da se krajnji rezultat pobijanja mora očitovati povećanjem mogućnosti namirenja svih vjerovnika.

20. Nadalje, prema vremenu sklapanja spornog ugovora za uspješno pobijanje pravne radnje potrebno je i ostvarenje i posebnih pretpostavki propisanih odredbom čl. 131. SZ, kojim se određuje da pravna radnja koje je dužnik poduzeo u posljednjih deset godina prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka, s namjerom da ošteti svoje vjerovnike, može pobijati ako je druga strana u vrijeme poduzimanja radnje znala da dužniku prijeti nesposobnost za plaćanje i da se radnjom oštećuju vjerovnici.

21. Pravilna je ocjena suda drugog stupnja da nisu ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 131. SZ odnosno da nije utvrđeno da je dužnik sporni ugovor sklopio u namjeri da ošteti svoje vjerovnike, a da je tuženik znao za tu njegovu namjeru. Po shvaćanju ovog suda pravilno je sud drugog stupnja zaključio da sklapanje spornih sporazuma i "financijsko stanje dužnika" same po sebi ne sadrži ispunjenje procesnih pretpostavki pobojnosti iz spornog ugovora kao pravne radnje u smislu odredbe čl. 131. SZ. To predstavlja samo opću pretpostavku za pobijanje pravne radnje iz čl. 127. SZ. Umanjenje imovine stečajnog dužnika pravnom radnjom samo po sebi ne čini tu pravnu radnju povoljnom. Mora biti dokazana nemogućnost ostvarenja namirenja (djelomično ili u cijelosti) ostalih stečajnih vjerovnika. Namjera oštećenja vjerovnika (čl. 131. SZ) bi postojala ako bi dužnik općenito htio oštećenje vjerovnika kao posljedicu svoje radnje ili ako bi znao da bi ono moglo nastupiti pa je na njega pristao. Mora postojati namjera da se vjerovnici onemoguće u svojoj naplati. Čak ni okolnost da se nekim poslom neposredno oštećuju vjerovnici nije dokaz namjera oštećenja. Teret dokazivanja namjere je na tužitelju.

22. Čak ni svijest dužnika da se namiruje jedan dužnik, a da se ostali neće moći namiriti nije dostatna da se zaključi da je radnja poduzeta s namjerom oštećenja vjerovnika. Tužitelj nije dokazao da je dužnik znao s tuženikom djelovao u namjeri da drugim vjerovnicima onemogući naplatu njihovih tražbina, niti je dužnik spornom radnjom ugovorio neku svoju obvezu bez protučinidbe ili uz neznatnu naknadu. Naime, sama činjenica da je pravni posao zaključen s jednim od vjerovnika ne znači automatizmom da je došlo do oštećenja ostalih vjerovnika.

23. Osim toga, utvrđeno činjenično stanje (koje ne može biti predmet ispitivanja u revizijskom postupku, argument čl. 385. ZPP) ne daje osnov za zaključak da je tuženik znao ili morao znati da se pravnom radnjom oštećuju drugi vjerovnici. Stoga, kako ne postoji namjera oštećenja vjerovnika sud drugog stupnja pravilno ocjenjuje da u konkretnoj situaciji ne može postojati niti znanje niti druge ugovorne strane za takvu namjeru.

24. Slijedom navedenog budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, sukladno odredbi čl. 393. ZPP reviziju tužitelja je valjalo dobiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci.

25. Prema odredbi čl. 386.a st. 2. ZPP u slučaju ako je revizija iz čl. 382. st. 1. istog Zakona, a o takvoj reviziji je ovdje riječ, izjavljena iz razloga zbog kojih nije dopuštena ili izjavljena iz razloga zbog kojeg je dopuštena, ali nije obrazložena, takvu reviziju na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP odbacit će revizijski sud.

26. U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih podnosi reviziju. Razlozi koji nisu tako obrazloženi uopće se neće uzeti u razmatranje (čl. 386. ZPP).

26.1. Stoga revizijske navode koji nisu određeno obrazloženi u odnosu na rješenje ovaj sud nije niti uzeo u razmatranje.

27. Međutim, revizija u odnosu na trošak parničnog postupka nije dopuštena.

27.1. Odredbom čl. 400. st. 1. ZPP propisano je da stranke mogu podnijeti reviziju protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (čl. 382. ZPP).

27.2. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Su-4-19/15-19 od 16. studenoga 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno i drugostupanjsko rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg je dopuštena revizija.

27.3. Prema navedenom shvaćanju rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP protiv kojega je dopuštena revizija, jer u pogledu parničnih troškova spor niti počinje niti se dovršava. Samo u odnosu na predmet spora određen tužbom počinje teći parnica, ispituje se litispendencija, objektivna kumulacija tužbenog zahtjeva i objektivno preinačenje tužbenog zahtjeva, i samo u odnosu na predmet spora se postupak dovršava pojedinačnim aktom, bilo presudom ili rješenjem.

27.4. Stoga je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP valjalo riješiti kao u izreci rješenja.

28. Odbijen je ujedno i zahtjev prvotuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju jer se radi o trošku koji nije nužan za vođenje ovog postupka (čl. 155. ZPP).

Zagreb, 18. listopada 2022.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil

Broj zapisa: eb313-9992a

Kontrolni broj: 026f9-3b126-23e39

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=IVAN VUČEMIL, L=ZAGREB, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.