REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 305/2017-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. J., OIB ..., S. B., kojeg zastupaju punomoćnici P. K. i Z. M., odvjetnici u S. B., protiv tuženika I. I. n. d.d., OIB ..., Z., kojeg zastupa punomoćnik V. B., odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu M. & V. B. u O., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi poslovni broj Gž-220/2016-2 od 23. prosinca 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-1078/2013-55 od 27. siječnja 2016., u sjednici vijeća dana 18. listopada 2022.,

p r e s u d i o  j e:

I. Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi poslovni broj Gž-220/2016-2 od 23. prosinca 2016. se odbija kao neosnovana.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Općinski sud u Slavonskom Brodu presudom poslovni broj P-1078/2013-55 od 27. siječnja 2016. odbio je tužbeni zahtjev koji glasi:

„1) Tužena I. I. n., d.d. Z., dužna je tužitelju D. J. na ime naknade štete isplatiti iznos od 2.160.000,00 kn sa z.z. kamatom na svaki mjesečni iznos od 54.000,00 kn koji dospijeva svakog mjeseca u vremenskom periodu od 22.siječnja 1999.godine pa do 19.srpnja 2002.godine, kao i naknaditi troškove parničnog postupka, a sve to u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

a l t e r n a t i v n o

2) Tužena I. I. n., d.d. Z., dužna je tužitelju D. J. na ime izmakle koristi isplatiti iznos od 2.160.000,00 kn sa z.z. kamatom na svaki mjesečni iznos od 54.000,00 kn, koji dospijeva svakog mjeseca u vremenskom periodu od 22.siječnja 1999.godine pa do 19.srpnja 2002.godine, kao i naknaditi troškove parničnog postupka, a sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“.

1.1. Tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku nastale parnične troškove u iznosu 220.918,80 kn.

2. Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, presudom poslovni broj Gž-220/2016-2 od 23. prosinca 2016. odbio je žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu.

3. Tako je suđeno u sporu radi naknade štete koju tužitelj, vlasnik nekretnine upisane u zk.ul.br. 537 k.o. L. i to dio kč.br. 1101, dio 645/1 dio 645/2, dio 645/3 i dio 645/6, u naravi benzinska postaja s pratećim sadržajima smještena u L. uz auto cestu, potražuje od tuženika koji je držao tu nekretninu i koristio je bez valjane pravne osnove.

4. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH i 84/08, 123/08, 57/1, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), koji se ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/19). Revizija je podnesena zbog revizijskih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene odredaba materijalnog prava s prijedlogom da Vrhovni sud RH prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev, a podredno ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5. Tuženik je odgovorio na reviziju te predložio odbaciti reviziju kao nedopuštenu zato što se obrazloženje revizijskih razloga sadržajno svodi na tvrdnje o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Podredno je predložio da revizijski sud odbije reviziju kao neosnovanu, a tužitelju naloži naknaditi tuženiku troškove odgovora na reviziju.

6. Revizija je neosnovana.

7. Presuda ispitana po čl. 392.a st. 2. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija dopuštenom revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, imajući pri tome na umu cjelokupni sadržaj revizije.

8. Predmet spora je, kako je uvodno navedeno, novčani zahtjev za naknadu štete zbog izgubljene zarade, alternativno radi naknade po osnovi neovlaštenog korištenja tuđe nekretnine. Sporno je i u revizijskom stupnju postupka je li tužitelj aktivno legitimiran potraživati naknadu štete i za koje razdoblje, te jesu li ispunjene opće pretpostavke za naknadu štete. S tim u vezi je sporna pravilna primjena odredbe čl. 154., čl. 155. i čl. 189. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO/91), koji se primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 i 125/11). Među strankama su sporni i učinci sklopljenog ugovora o zamjeni nekretnina, odnosno kada kupac stječe pravo vlasništva na nekretnini na temelju pravnog posla u slučaju kad je za stjecanje osim pravnog posla potrebna suglasnost nadležnog tijela, odnosno od kada je tužitelj imao vlasnikova prava u smislu odredbe čl. 30. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99 - Odluka USRH, 22/00 - Odluka USRH, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06).

9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- između tužitelja i Z. E. B. L., P. c. S. B., pravnog sljednika R. E. B. L., O. E. S. B. je sklopljen Ugovor o zamjeni nekretnina od 21.siječnja 1999. i Aneks tom ugovoru od 25. lipnja 1999., a predmet zamjene su bile nekretnina E. u RH upisane u zk.ul.br. 537 k.o. L. i to dio kč.br. 1101, dio 645/1 dio 645/2, dio 645/3 i dio 645/6, u naravi benzinska postaja s pratećim sadržajima smještena u L., koje su u trenutku sklapanja ugovora bile obuhvaćene Uredbom o zabrani raspolaganju nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske („Narodne novine" broj 36/91 - dalje: Uredba),

- tužitelj je na temelju ugovora o zamjeni podnio zahtjev zemljišnoknjižnom odjelu nadležnog suda zahtjev za upis prava vlasništva dana 3. veljače 1999. no zahtjev nije riješen uslijed nedostataka potrebnih isprava, sve dok 27. travnja 2000. Ministarstvo pravosuđa, uprave i lokalne samouprave Republike Hrvatske nije donijelo Odluku o izuzimanju od zabrane raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske, pravnih osoba sa sjedištem u Republici Sloveniji, Makedoniji i BiH ("Narodne novine", broj 46/00 – dalje: Odluka o izuzimanju) kojom su od zabrane raspolaganja izuzete predmetne nekretnine, koje su bile obuhvaćene odredbom članka 1. Uredbe o zabrani raspolaganja koje su stečene naplatnim pravnim poslom, ako je to u interesu RH i njenih građana ili pravnih osoba sa sjedištem u RH te za koje je zadobivena suglasnost Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave,

- Ministarstvo pravosuđa, uprave i lokalne samouprave dalo je tužitelju suglasnost 25. siječnja 2002. na Ugovor o zamjeni nekretnina od 21. siječnja 1999. i Aneksa tom ugovoru od 25. lipnja 1999., kako to proizlazi iz navedene suglasnosti (list 40 spisa), slijedom čega je navedeni pravni posao postao perfektan.

9.1. Imajući na umu navedena utvrđenja nižestupanjski sudovi su zaključili da je tek davanjem suglasnosti ugovor o zamjeni mogao proizvoditi pravne učinke, pri čemu su se pozvali i na Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3062/2006 od 2. travnja 2008. (točka 14. obrazloženja) koje glasi: "U trenutku sklapanja tog ugovora (Ugovora o zamjeni nekretnina), suglasnosti, dakle, nije bilo, ali se unatoč toga, na to ne može protezati maksima „qoud ab initio vitiosum est, tractu temporis non posse convalescere“ jer iz same činjenice traženja suglasnosti proizlazi svjesnost podnositelja ustavne tužbe da je predmetni ugovor sklopljen po suspenzivnim uvjetom te da će pravni posao postati perfektan tek kada taj uvjet otpadne, a to je izdavanje potrebne suglasnosti.".

9.2. U prilog navedenom shvaćanju sudovi su se pozvali i na odredbu čl. 552. i čl. 553. ZOO/91 kojima su uređeni pravni poslovi zamjene, a koje odredbe se primjenjuju u konkretnom slučaju, sukladno čl. 1163. st. 1. ZOO-a/2005. Stoga nakon pribavljanja suglasnosti na Ugovor o zamjeni nekretnina proizvodi pravne učinke, a uknjižba prava vlasništva na spornim nekretninama uslijedila je nakon izdavanja navedene suglasnosti, što proizlazi iz Rješenja zemljišnoknjižnog odjela ovog suda od 12. ožujka 2002.

9.3. Slijedom navedenog je prema shvaćanju nižestupanjskih sudova tužitelj aktivno legitimiran tražiti naknadu eventualne štete po osnovi izgubljene zarade u razdoblju od 25. siječnja 2002. do 19. srpnja 2002., kad je tužitelj stupio u posjed zamijenjene nekretnine.

9.4. Tužbeni zahtjev je odbijen s obrazloženjem da nisu kumulativno ispunjene opće pretpostavke za naknadu štete jer tužitelj nije dokazao da bi ostvario dobit u navedenom razdoblju i u kojoj visini. U odnosu na eventualno kumulirani tužbeni zahtjev nije dokazao da je uopće imao namjeru iznajmljivati nekretninu i po kojoj cijeni. Sve tvrdnje su se odnosile na gubitak zarade od gospodarskog iskorištavanja prodajom proizvoda na benzinskoj crpki.

10. Tužitelj je u reviziji naveo da pobija drugostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene odredaba materijalnog prava.

11. U odnosu na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka:

12. Nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 188. st. 2. ZPP, za koju tužitelj drži da je počinjena time što je sud istodobno presudom odlučio o glavnom i alternativnom tužbenom zahtjevu, odnosno što nije prvo pravomoćno odlučio o glavnom tužbenom zahtjevu, a tek potom o alternativnom zahtjevu.

13. Prema odredbi čl. 354. st. 1. ZPP bitna povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u tijeku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ZPP, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude. Navedena bitna povreda postoji ako su kumulativno ispunjene obje propisane pretpostavke.

13.1. Prije ostalog valja napomenuti da je u ovom sporu sud odlučivao o tužbi koja sadrži glavni i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev u skladu s odredbom čl. 188. st. 2. ZPP, prema kojoj tužitelj može dva i više tužbenih zahtjeva u međusobnoj vezi istaknuti u jednoj tužbi i tako da sud sljedeći od tih zahtjeva prihvati ako nađe da onaj koji je ispred njega istaknut nije osnovan. Nije dakle riječ o alternativnim tužbenim zahtjevima.

13.2. Po ocjeni ovog suda, okolnost što je u ovom slučaju nižestupanjskim presudama odbijen glavni tužbeni zahtjev, a potom istom presudom odbijen i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, nije bilo niti je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude. Ni sam tužitelj u reviziji nije naveo na koji način je navedena okolnost utjecala ili mogla utjecati na donošenje zakonite i pravilne presude.

14. Nije ostvaren ni revizijski razlog bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, koja prema toj odredbi postoji ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave, nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom.

14.1. Tužitelju je u ovoj parnici omogućeno raspravljanje pred sudom, a tužitelj je to svoje pravo u cijelosti i iskoristio tako što je sudjelovao u raspravljanju i koristio procesne ovlasti (iznoseći tvrdnje o odlučnim činjenicama, osporavajući tvrdnje protivne stranke, predlažući dokaze, očitujući se na sadržaj izvedenih dokaza…).

14.2. Pogrešno je shvaćanje tužitelja da bi prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 345. st. 2. toč. 6. ZPP već samim time što je odbio izvođenje nekih od predloženih dokaza. Naime, sud odlučuje prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP). Pritom sud polazi od toga da dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke. U ovlasti je suda odlučiti o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. ZPP). Odluka je donesena sveobuhvatnom ocjenom izvedenih dokaza, uključivši i obrazloženu ocjenu triju nalaza i mišljenja vještaka. Sve da je sud u ovom slučaju sud pogrešno primijenio odredbu čl. 8. i čl. 220. ZPP, time bi eventualno bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. i 220. ZPP i to samo ako bi to utjecalo na zakonitost pobijane presude.

15. U preostalom dijelu je revizijski razlog navodne bitne povrede odredaba parničnog postupka obrazložen pretežito tvrdnjama o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnom pravnom pristupu u rješenju spora. Međutim prema odredbi čl. 385. ZPP drugostupanjsku presudu nije dopušteno pobijati revizijom zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a pogrešan pravni pristup u rješenju spra sam po sebi, čak i kad postoji, ne znači da je ostvaren revizijski razlog neke bitne povrede odredaba postupka ( i koje).

16. U odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava:

17. Nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji prema odredbi čl. 356. ZPP postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio.

18. Pobijanom presudom je odlučeno o tužbenom zahtjevu (glavnom i eventualno kumuliranom) za naknadu štete po osnovi izgubljene dobiti tužitelja koji je knjižni vlasnik nekretnine upisane u z.k. ul. 537 k.o. L., u naravi benzinske postaje sa pratećim sadržajima smještene u mjestu L., koju je tuženik držao u posjedu i odbio tužitelju predati u posjed unatoč pozivu na predaju (dopisi od 17. kolovoza 2001. i 21. rujna 2001.) Prema navodima tužbe koja je objektivno preinačavana tijekom postupka, šteta se sastoji u mjesečnom gubitku zarade od po 54.000,00 za razdoblje od 22. siječnja 1999. do 19. srpnja 2002. te iznosi 2.160.000,00 kuna. Glavnim zahtjevom je tražena naknada štete po osnovi izgubljene dobiti tužitelja kojemu je prema navodima tužitelja) protupravnom radnjom tuženika onemogućeno obavljati gospodarsku djelatnost korištenjem benzinske crpke. Eventualno kumuliranim zahtjevom tražena je naknadu štete u vidu izgubljene zarade koju je tužitelj mogao ostvariti iznajmljivanjem crpke trećim osobama. Presuda je donesena u okviru ovako postavljenog tužbenog zahtjeva i činjeničnih tvrdnji na kojima se temelje navedeni tužbeni zahtjevi.

19. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- tužitelj je upisan u zemljišnoj knjizi kao vlasnik nekretnina iz zk.ul.br. 537 k.o. L. i to na: dio kč.br. 1101 O. M., površine 3869 m2, dio kč.br. 645/1 O. M., površine 7540 m2, dio kč.br. 645/2 O. M., površine 1347 m2, dio kč.br. 645/3 Z. M., površine 7513 m2, dio kč.br. 645/6 Z. M., površine 532 m2, kako proizlazi iz zk. izvatka od 15.ožujka 2002., a na kojoj se nalazi benzinska crpka u L.. (list 4 spisa);

- upis prava vlasništva na ime tužitelja je izvršen na temelju Ugovora o zamjeni nekretnina od 21. siječnja 1999. i Aneksa tom ugovoru od 25. lipnja 1999., sklopljenog između Z. E. B. L., P. c. S. B., pravnog slijednika R. E. B. L., O. E. S. B. i stjecatelja predmetne nekretnine D. J. (ovdje tužitelja), a nekretnine su u vrijeme sklapanja ugovora bile obuhvaćene Uredbom o zabrani raspolaganju nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske („Narodne novine" broj 36/91 – dalje: Uredba);

- u vrijeme podnošenja zahtjeva za uknjižbu prava vlasništva ugovor je bio ništav, a tek naknadno je stjecatelj ishodio odluku Ministra pravosuđa, uprave i lokalne samouprave 25. siječnja 2002. kojom je ova nekretnina izuzeta iz zabrane iz čl. 1. Uredbe kojom je bila propisana zabrana raspolaganja nekretninama na teritoriju RH koje su tada bile u vlasništvu, posjedu, na korištenju ili upravljanju pravnih osoba sa sjedištem izvan teritorije RH;

- tužitelj je dopisima od 17. kolovoza 2001. i 21. rujna 2001. pozvao tuženika na predaju nekretnine, što je tuženik odbio tvrdeći da ima valjanu osnovu za posjed i to Ugovor o zakupu zaključen 4. srpnja 2001. između "E. d.d. S." i tuženika;

- pravomoćnom Presudom Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj: P-413/03 od 16. rujna 2003. utvrđen je ništavim Ugovor o zakupu zaključen 4. srpnja 2001. između "E. d.d. S." i tuženika, a tužitelj je ušao u posjed benzinske crpke i prije te presude, dana 19. srpnja 2002.

20. Imajući na umu navedena utvrđenja, kao i polazeći od sadržaja Uredbe o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske („Narodne novine" broj 36/91 – dalje: Uredba) i Odluke o izuzimanju od zabrane raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske, pravnih osoba sa sjedištem u Republici Sloveniji, Makedoniji i BiH („Narodne novine" broj 46/00 – dalje: Odluka o izuzimanju), nižestupanjski sudovi su zaključili da je za odluku o zahtjevu za naknadu štete odlučno je li i kada je tužitelj stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini u skladu s odredbama čl. 552. i čl. 553. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO) kojima se uređuju pravni poslovi zamjene, a koje odredbe se primjenjuju u konkretnom slučaju, sukladno čl. 1163. st. 1. ZOO-a/2005.

20.1. Prema shvaćanju nižestupanjskih sudova nakon pribavljanja suglasnosti na Ugovor o zamjeni nekretnina, Ugovor je postao valjan i proizvodi pravne učinke, Tek od tog dana tužitelj je stekao vlasnička prava i pravnu osnovu za potraživanje naknade štete odnosno izmakle koristi zbog toga što mu tuženik nije predao nekretninu u posjed. Uknjižba prava vlasništva na spornim nekretninama uslijedila je nakon izdavanja navedene suglasnosti, što proizlazi iz Rješenja zemljišnoknjižnog odjela od 12. ožujka 2002. Stoga je tuženik bio bez valjane pravne osnove u posjedu predmetne nekretnine od 25. siječnja 2002. do 19. srpnja 2002., pa je dužan naknaditi štetu tužitelju po općim pravilima o naknadi štete.

20.2. Međutim u ovom slučaju, po shvaćanju nižestupanjskih sudova, nisu kumulativno ispunjene pretpostavke za naknadu štete po odredbama čl. 154., 155. i 189. ZOO kao u odnosu na glavni tako ni u odnosu na eventualno kumulirani tužbeni zahtjev jer tužitelj nije dokazao opseg i visinu štete po glavnom zahtjevu, a nije dokazao niti da bi davao u zakup benzinsku crpku i na taj način ostvario dobit. Pri tome se sud pozvao poglavito na dopunu nalaza i mišljenja financijsko- knjigovodstvenog vještaka M. J. prema kojemu u razdoblju od 25. siječnja 2002. do 19. srpnja 2002. tužitelj nije pretrpio štetu kako je to tužbenim zahtjevom postavljeno po osnovi razlike cijene u prodaji robe na benzinskoj crpki L. (upravo suprotno tuženik je poslovao s gubitkom) Tužitelj nije pretrpio štetu niti po osnovi izmakle koristi iznajmljivanjem predmetne benzinske crpke jer već iz njegovih navoda u tužbi i tijekom postupka nema elemenata za zaključak da je oštećenik zaista imao namjeru ostvarivati takvu imovinsku korist po osnovi zakupnine i vjerojatnost ostvarenja te koristi (po redovnom tijeku stvari). Konkretne tvrdnje o navodnoj šteti su se odnosile na gubitak zarade koju je tužitelj namjeravao ostvariti gospodarskim iskorištavanjem nekretnine.

21. Tužitelj je u reviziji osporio pravno shvaćanje prema kojemu je on stekao pravo vlasništva tek donošenjem rješenja o uknjižbi, i s tim u vezi je ukazao na (po njemu) pogrešne primjene odredbe čl. 120. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 - dalje: ZV). Međutim pogrešno je pozivanje tužitelja na navedenu odredbu, jer je ona primjenjiva samo ako su u trenutku podnošenja zahtjeva za uknjižbu na temelju pravnog posla bile ispunjene pretpostavke za uknjižbu. Tužitelj u trenutku podnošenja zahtjeva nije imao valjan pravni posao, jer je ugovor o zamjeni nekretnina postao perfektan tek nakon što je stjecatelj ishodio odluku Ministra pravosuđa, uprave i lokalne samouprave od 25. siječnja 2002. kojom je ova nekretnina izuzeta iz zabrane iz čl. 1. U. kojom je bila propisana zabrana raspolaganja nekretninama na teritoriju RH.

21.1. Nadalje, tuženik nije ugovorna strana iz ugovora o zamjeni nekretnina, i u odnosu na njega ugovor o zamjeni nekretnina nema nikakav pravno učinak, neovisno o tome s kojim danom je taj ugovor postao pravno valjan. Glede tužiteljeve aktivne legitimacije potraživati naknadu štete od tuženika kao treće osobe koja drži u posjedu nekretninu mjerodavan je datum upisa prava vlasništva u zemljišne knjige. Tek s tim danom tužitelj je stekao pravo zahtijevati od tuženika, koji je treća osoba, predaju nekretnine u posjed, odnosno i pravo na naknadu štete u slučaju da tuženik odbije predati vlasniku nekretninu, a nema valjanu pravnu osnovu za posjedovanje nekretnine. Prava tužitelja prema drugoj ugovornoj strani po osnovi ugovora o zamjeni nisu odlučna za rješenje ovog spora.

22. Stoga bi tužitelju pripadalo pravo na naknadu štete po odredbama čl. 154., čl. 155. i čl. 189. ZOO zbog izgubljene zarade uslijed nemogućnosti gospodarskog iskorištavanja nekretnine, ali samo ako su kumulativno ispunjene opće pretpostavke za naknadu štete po čl. 154. ZOO, a to su: postojanje subjekata obveznog odnosa, šteta, protupravna štetna radnja štetnika i uzročna veza između štete i štetna radnje. U ovom slučaju tužitelj nije dokazao štetu po obimu i visini navodne izgubljene dobiti jer prema utvrđenju nižestupanjskih sudova nije dokazao da bi iskorištavanjem nekretnine ostvario dobit, a nije dokazao čak niti namjeru davanja u zakup nekretnine i gubitak zarade u visini navodno izgubljene zakupnine.

23. Ostali revizijski navodi kojima je tužitelj obrazložio tvrdnje o pogrešnoj primjeni materijalnog prava svode na navodno pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, što po čl. 385. st. 1. ZPP nije dopušten revizijski razlog.

24. Stoga je valjalo odbiti reviziju kao neosnovanu po čl. 393. ZPP.

25. Zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju nije osnovan jer nije riječ o troškovima koji su bili potrebni za odluku o reviziji (čl. 155. st. 1. i čl. 164. ZPP).

Zagreb, 18. listopada 2022.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil, v.r.