Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 21 Gž-3365/2019-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Mirele Mijoč Kramar članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Roberta Jambora člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. B. iz V., OIB:…, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu D. V. i J. B. u V., protiv tuženika I. š. k. z. u likvidaciji, Ž., OIB:…, kojeg zastupa punomoćnik H. G., odvjetnik u O., radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji, poslovni broj P- 1/19-31 od 7. lipnja 2019., u sjednici održanoj 18. listopada 2022.,

r i j e š i o  j e

I. Prihvaća se žalba tuženika kao osnovana i ukida presuda Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji, poslovni broj P-1/19-31 od 7. lipnja 2019. pod točkom I. izreke u dijelu u kojem se utvrđuje da je ništetna odredba čl. 6. ugovora o kratkoročnom nenamjenskom kreditu sa valutnom klauzulom br. 4900/K/2004, broj OU-183/04, ovjerenog po javnom bilježniku K. M., Ž. sklopljen između parničnih stranaka 10. svibnja 2004., pa se posljedično tome obvezuje tuženik tužitelju uspostaviti prijašnje stanje i vratiti sve što je primio po osnovu čl. 6. toga ugovora, sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe i predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Prihvaća se žalba tužitelja kao osnovana i ukida presuda Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji, poslovni broj P-1/19-31 od 7. lipnja 2019. pod točkom I. izreke u dijelu kojim je odlučeno da se tužitelj odbija s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva i predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

III. Ukida se po žalbi tužitelja i tuženika presuda Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji, poslovni broj P-1/19-31 od 7. lipnja 2019. pod točkom II. izreke i predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

IV. O troškovima žalbenog postupka odlučiti će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom 1. izreke suđeno je da se utvrđuje da je ništetna odredba čl. 6. ugovora o kratkoročnom nenamjenskom kreditu sa valutnom klauzulom br. 4900/K/2004, broj OU-183/04, ovjerenog po javnom bilježniku K. M., Ž. sklopljen između parničnih stranaka 10. svibnja 2004., pa se posljedično tome obvezuje tuženik tužitelju uspostaviti prijašnje stanje i vratiti sve što je primio po osnovu čl. 6. toga ugovora, sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe, dok se tužitelj odbija s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva. Pod točkom 2. izreke odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove.

2. Protiv navedene presude u odbijajućem dijelu i pod točkom 2. izreke žali se tužitelj iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 - dalje: ZPP) te predlaže da ovaj sud prihvati žalbu, ukine u pobijanom dijelu i vrati na ponovno suđenje.

3. Protiv navedene presude u dosuđujućem dijelu i protiv odluke o trošku žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba čl. 354. st. 2. toč. 11. i 12. ZPP i pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP), predlaže da se presuda ukine, podredno preinači. Traži trošak žalbe.

4. Žalbe tužitelja i tuženika su osnovane.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi da je u cijelosti ništav i bez pravnog učinka za parnične stranke ugovor o kratkoročnom nenamjenskom kreditu sa valutnom klauzulom br. 4900/K/2004, broj OU-183/04 javnog bilježnika K. M., Ž., sklopljen između parničnih stranaka 10. svibnja 2004., pa da se posljedično tome obvezuje tuženik tužitelju uspostaviti prijašnje stanje i vratiti sve što je primio po osnovu takvog ugovora.

6. U prvostupanjskom postupku utvrđeno je slijedeće:

- tužitelj je sa tuženikom 10. svibnja 2004. sklopio ugovor o kratkoročnom nenamjenskom kreditu sa valutnom klauzulom br. 4900/K/2004 sa osiguranjem novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama založnog dužnika, koji je ovjeren po javnom bilježniku K. M. u Ž. te je tužitelj taj ugovor potpisao (list 3 spisa),

- tužitelju je temeljem toga ugovora odobren kredit u iznosu od 111.450,00 kn u protuvrijednosti od 15.000,00 EUR, prema otkupnom tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj,

- ugovoreno je da se kredit isplaćuje na blagajni tuženika, da je kredit dan na rok otplate od 12 mjeseci, s kamatom od 0,83 % na mjesečnom nivou (članak 2. i 3.),

- člankom 4. stavak 1. navedenog Ugovora ugovoreno je da ukupni dug korisnika kredita zajedno s pripadajućim kamatama iznosi 122.550,42 kn odnosno protuvrijednost od 16.494,00 eura, a člankom 4. stavkom 3. Ugovora ugovoreno je da mjesečna rata iznosi 1.374,30 eura prema otkupnom tečaju mjenjačnice „I.“ Ž., od čega iznos od 1.250,00 eura čini glavnicu, a iznos od 124,50 eura kamatu,

- člankom 6. Ugovora ugovoreno je da ukoliko korisnik kredita neredovito otplaćuje prispjele rate, obračunavaju se i naplaćuju zatezne kamate od 24 % godišnje, a zatezne kamate se obračunavaju i naplaćuju od dana dospjelosti rate do dana uplate, a osnovica za obračun kamate je iznos dospjele rate,

- člankom 7. Ugovora ugovoreno je da kreditor može jednostrano izmijeniti visinu kamatne stope na više ili niže, uz pismeno izvješćivanje korisnika, ukoliko poraste ili padne cijena novca na tržištu više od 3 % od ugovorene kamatne stope,

- člankom 9. ugovoreno je da kreditor omogućava korisniku kredita da kredit vrati i prije roka, ali samo uz pismenu suglasnost kreditora i u tom slučaju vrši se obračun kamata do dana vraćanja kredita,

- parnične stranke su 10. svibnja 2004. sklopile ugovor o oročenju novčanih sredstava br. 2390/2004 i na iznos od 37.150,00 kn u protuvrijednosti od 5.000,00 eura (list 18 spisa),

- tužitelju je na blagajni tuženika isplaćen iznos od 111.450,00 kn, od toga iznosa je kod tuženika temeljem navedenog ugovora o oročenju tužitelj oročio odnosno položio kod tuženika iznos od 37.150,00 kn u protuvrijednosti od 5.000,00 eura,

- tuženik je, kao ovrhovoditelj protiv tužitelja, kao ovršenika kod Općinskog suda u Županji, na nekretninama ovršenika pokrenuo ovršni postupak, te je iste kupio u tom postupku i upisao se kao vlasnik na njima.

7. Polazeći od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je utvrdio da je tuženik tužitelju isplatio točno onaj iznos novca koji se obvezao isplatiti temeljem ugovora o kreditu, a tužitelj je upravo od toga iznosa uzeo iznos novca koji je onda dobrovoljno položio kod tuženika, dakle tuženik je u cijelosti postupio u skladu s navedenim ugovorom i isplatio tužitelju upravo ono što se ugovorom i obvezao odnosno upravo onaj iznos koji je morao, a činjenica što je tužitelj od ove isplate iznos od 37.150,00 kn u protuvrijednosti od 5.000,00 eura položio kod tuženika temeljem gore citiranog ugovora o oročenju, nije od utjecaja na valjanost ugovora o kreditu. Pri tome je istaknuo da je tužitelj mogao i cjelokupni iznos isplaćenog kredita zadržati za sebe, a novac temeljem ugovora o oročenju koji je sklopio sa tuženikom i koji ga obvezuje isplatiti i iz nekih drugih vlastitih sredstava, a ne od ovoga novca od kredita koji mu je isplatio tuženik, no kako se tužitelj odlučio da će to biti od novca dobivenog temeljem spornog ugovora o kreditu, prema ocjeni prvostupanjskog suda ista činjenica nije od utjecaja na valjanost kredita, ili koja bi povlačila ništavost toga kredita. Kako je utvrđeno da je tuženik tužitelju isplatio iznos od 111.450,00 kn u protuvrijednosti od 15.000,00 eura, prvostupanjski sud je ocijenio da je tuženik imao pravo obračunavati kamatu na taj iznos, jer je tužitelj taj iznos novca od tuženika temeljem ugovora o kreditu primio, a stranke su tako ugovorile, što također da nije od utjecaja na valjanost ovoga kredita kao pravnog posla. Po stavu prvostupanjskog suda tužitelj nije dokazao da bi tuženik odbio primiti od tužitelja ispunjenje tražbine po tom kreditu, jer se iz iskaza svjedoka L. L. tako nije moglo utvrditi, on je naveo samo da je taj novac u iznosu od 9.500,00 EUR vratio tužitelju, no nema saznanja što je s tim iznosom dalje bilo i da li ga je tužitelj pokušao platiti tuženiku ili ne, iskazu tužitelja koji je naveo da je taj iznos pokušao u gotovini predati u kancelariji tuženika, i nudeći ga pravnici tuženika, što je ona odbila jer je dug bio veći, sud nije povjerovao, jer je tužitelj imao mogućnost ovaj iznos uplatiti na račun tuženika, a iz njegova iskaza je utvrđeno da on to nije učinio. Sud također nije povjerovao dijelu iskaza tužitelja da je on gotovinsku uplatu na ime duga uplatio tuženiku u Pošti u B., jer tužitelj uopće nije znao koliko je novca uplatio niti što je s tim novcem bilo. Stoga je prvostupanjski sud ocijenio da tužitelj ničim nije dokazao da je tuženik odbio isplatu od tužitelja, odnosno da bi tuženik, kao vjerovnik odbio primiti ispunjenje, a u slučaju tuženikova odbijanja ispunjenja i položiti u sud, što tužitelj nije učinio. S tim da je tuženik i odbio primiti ispunjenje od tužitelja, tuženik bi bio u zakašnjenju, a tužitelj bi se polaganjem dugovanja u sud oslobodio svoje obveze, ali to ne bi utjecalo na valjanost pravnog posla odnosno kredita, niti bi ga eventualno činilo ništavim. Stoga prvostupanjski sud iz razloga oročavanja pologa i odbijanja primanja ispunjenja, ne nalazi predmetni ugovor ništetan.

8. Međutim, polazeći od utvrđenja da na ništetnost pazi po službenoj dužnosti, imajući u vidu zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora, prvostupanjski sud je utvrdio da je ugovor o kreditu djelomično ništetan i to članak 6. citiranog ugovora kojim je ugovoreno da ukoliko korisnik kredita neredovito otplaćuje prispjele rate, obračunavaju se i naplaćuju zatezne kamate od 24 % godišnje, a zatezne kamate se obračunavaju i naplaćuju od dana dospjelosti rate do dana uplate, s tim da je osnovica za obračun kamata iznos dospjele rate. Naime, budući je u vrijeme zaključenja spornog ugovora o kreditu bila na snazi Uredba o visini stope zatezne kamate (Narodne novine, broj 72/02) kojom je čl. 1. bilo propisano da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze, uz glavnicu plaća i zateznu kamatu na iznos duga po stopi od 15 % godišnje, a ova norma je prisilne prirode i stopa zatezne kamate ne smije biti veća od propisane stope te kamate, a ugovorom o kreditu je propisano da se tuženiku kao korisniku kredita obračunava zatezna kamata po stopi od 24 %, a koja je veća od propisane (koja je u to vrijeme iznosila 15%), prvostupanjski sud je utvrdio da je člankom 6. ugovoreni obračun kamata suprotan prisilnoj odredbi čl. 277. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, dalje: ZOO), a kako se ne radi o bitnim odredbama ugovora, a bez ove djelomično ništetne odredbe ugovor može opstati, ocijenio je da je ugovor o kreditu djelomično ništetan i to samo u članku 6. Ugovora, a da je posljedično tome tuženik dužan tužitelju uspostaviti prijašnje stanje i vratiti sve što je primio po osnovu čl. 6. toga ugovora. Pri čemu je pogrešno utvrdio „ništetnost“ s obzirom da odredba čl. 103. ZOO, koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, propisuje „ništavost“.

9. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da u smislu odredbe čl. 109. st. 1. ZOO na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti. Međutim, sud može paziti po službenoj dužnosti na ništavost koja je istaknuta u okviru činjenica iznesenih od strane stranke koja se poziva na ništavost. S obzirom da pobijana presuda nema razloge u okviru kojih činjenica iznesenih od strane stranke je utvrđena ništavost, osnovana je za sada tvrdnja žalbe tuženika o prekoračenju činjeničnog supstrata u dijelu u kojem je utvrđena djelomična ništavost predmetnog ugovora zbog čega je pogrešno primijenjeno i materijalno pravo. Osnovani su i žalbeni navodi tuženika da je izreka presude u dijelu u kojem se obvezuje tuženik tužitelju uspostaviti prijašnje stanje i vratiti sve što je primio po osnovu čl. 6. toga ugovora nerazumljiva i neodređena, pa je stoga valjalo prihvatiti žalbu tuženika i na temelju odredbe čl. 369. st. 1. ZPP u vezi odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP ukinuti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu po žalbi tuženika i vratiti na ponovo suđenje.

10. Nadalje, u okviru činjenica iznesenih od strane tužitelja; da je u prostorijama tuženika uzeo ugovor o kreditu da bi ga pročitao, a da mu je direktor L. rekao da što ima čitati taj ugovor, da to ne čita, da ili uzme kredit ili ostavi ugovor, da je ugovor pročitao tek kod javnog bilježnika, da nije ništa shvatio, da mu nitko nije objasnio detalje ugovora, da su kamate lihvarske, a koje činjenice prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o zahtjevu tužitelja da se ugovor u preostalom dijelu utvrdi ništavim nije uopće uzeo u obzir, osnovani su žalbeni navodi tužitelja da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, a time je za sada i pogrešno primijenio i materijalno pravo. Parnični sud je vezan činjeničnim supstratom tužbe ali i navodima tužitelja tijekom postupka koji određuju raspravljanje i odlučivanje u parnici.

11. Zakon o štedno-kreditnim zadrugama (Narodne novine, broj, 84/02 i 141/06), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora među strankama, prestao je važiti donošenjem Zakona o kreditnim unijama (Narodne novine, broj 141/06, 25/09), a sukladno odredbi 78. Zakona o kreditnim unijama skupština štedno-kreditne zadruge koja na dan stupanja na snagu ovoga Zakona ima odobrenje za rad i upisana je u sudski registar, bila je dužna do 30. travnja 2007. donijeti odluku o nastavku rada kao kreditna unija te u propisanom roku uskladiti svoje akte, rad i poslovanje s odredbama ovoga Zakona ili preoblikovati se u štednu banku te u propisanom roku uskladiti svoje akte, rad i poslovanje s odredbama Zakona o bankama ili prestanku štedno-kreditne zadruge i pokrenuti postupak likvidacije.

12. Odredbom čl. 2. Zakona o štedno-kreditnim zadrugama propisano je da je štedno kreditna zadruga financijska institucija zadrugara u čijem poslovanju sudjeluje svaki zadrugar prema načelu uzajamne pomoći, pri čemu unapređuje i zaštićuje svoj gospodarski i drugi interes u skladu sa zakonom i statutom štedno-kreditne zadruge, a prema članku 3. štedno-kreditna zadruga je pravna osoba, a koja svojstvo pravne osobe stječe upisom u registar trgovačkog suda. Odredbom čl. 10. st. 1. toč. 2. Zakona propisano je da zadruga može odobravati kredite i davati garancije zadrugarima. Prema odredbi 8. Zakona svojstvo zadrugara stječe se sudjelovanjem u osnivanju štedno-kreditne zadruge ili pristupanjem toj zadruzi, tako da osoba koja pristupa potpiše izjavu o prihvaćanju statuta štedno-kreditne zadruge i u nju unese zadružni ulog.

13. Iz predmetnog postupka nije razvidno da li je tužitelj stekao svojstvo zadrugara u smislu citirane odredbe Zakona. U priloženom ugovoru o kratkoročnom nenamjenskom kreditu sa valutnom klauzulom br. 4900/K/2004 sa osiguranjem novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama založnog dužnika (list 3 spisa) tužitelj je označen kao korisnik kredita i založni dužnik, a tuženik kao kreditor.

14. Odredbom čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03, 46/07, dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, prema st. 2. istog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/03 ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Nadalje, odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Odredbom čl. 82. ZZP/03 nabrajaju se samo primjerice pojedine ugovorne odredbe koje se mogu smatrati nepoštenima, što znači da mora biti ispunjena pretpostavka o postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja, koji pojam definira Zakon o obveznim odnosima. Naime, ono što ZZP opisuje kao nepoštenu odredbu i za što kao posljedicu propisuje ništavost je samo zakonska konkretizacija načela savjesnosti i poštenja propisanog čl. 12. ZOO, uz specifičnost uvjetovane materijom koju uređuje ZZP/03, na osnovu čega se utvrđuje da li se u konkretnom slučaju primjenjuje Zakon o zaštiti potrošača ili Zakon o obveznim odnosima. Pri čemu treba imati u vidu da je odredbom čl. 13. ZOO propisana zabrana zloupotrebe prava, a odredbom članka 15. ZOO načelo jednake vrijednosti uzajamnih davanja.

15. Zbog pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je propustio ocijeniti navode tužitelja o ništetnosti predmetnog ugovora primjenom odredaba Zakona o zaštiti potrošača, ukoliko su ispunjeni uvjeti za primjenu navedenog Zakona u smislu odredbe čl. 3. tog Zakona, odnosno primjenom odredaba Zakona o obveznim odnosima koji zakon se primjenjuje i na ugovore na koje se Zakon o zaštiti potrošača ne primjenjuje. Pritom valja reći kako su nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije, i za sve nacionalne sudove država članica, obvezujućom sudskom praksom Suda Europske unije.

16. Sud Europske unije u svojoj interpretativnoj presudi od 3. rujna 2015., Costea, C‑110/14, EU:C:2015:357 protumačio pojam "potrošač" u smislu čl. 2. točka (b) Direktive 93/13. Sud je u obrazloženju presude (točke 15-18 i 21) istaknuo: …

„S tim u vezi valja istaknuti da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredaba trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između "prodavatelja robe ili pružatelja usluga" i "potrošača", pri čemu su ti pojmovi definirani u članku 2. točkama (b) i (c) te direktive.

U skladu s tim definicijama "potrošač" znači svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima tom direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Nadalje, "prodavatelj robe ili pružatelj usluge" znači svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom 93/13 nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

Slijedom toga, navedena direktiva ugovore na koje se primjenjuje određuje ovisno o svojstvu ugovornih stranaka, odnosno ovisno o tome postupaju li one ili ne u okviru svoje profesionalne djelatnosti (presude Asbeek Brusse i de Man Garabito, C‑488/11, EU:C:2013:341, t. 20. kao i Šiba, C‑537/13, EU:C:2015:14, t. 21.).

Taj kriterij u skladu je s idejom na kojoj se temelji sustav zaštite uspostavljen tom direktivom, odnosno da se potrošač u odnosu na prodavatelje robe i pružatelje usluga, a vezano za pitanja koja se odnose kako na mogućnost pregovaranja tako i na razinu informacija, nalazi u podređenom položaju, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj odnosno pružatelj, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj (presude Asbeek Brusse i de Man Garabito, C‑488/11, EU:C:2013:341, t. 31. kao i Šiba, C‑537/13, EU:C:2015:14, t. 22.).

Kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točkama 28. do 33. svojega mišljenja, pojam "potrošač" u smislu članka 2. točke (b) Direktive 93/13 je objektivan i ne ovisi o možebitnim konkretnim saznanjima predmetne osobe ili informacijama kojima ona stvarno raspolaže."

17. Nadalje, Sud je u obrazloženju presude (točke 22 i 23) ponovio svoje pravno shvaćanje iz ranijih presuda:

…

"Nacionalni sud pred kojim se vodi spor o ugovoru koji može ulaziti u područje primjene te direktive dužan je, vodeći računa o svim dokazima, a osobito o odredbama tog ugovora, provjeriti može li se korisnika kredita kvalificirati kao "potrošača" u smislu te direktive (vidjeti per analogiam presudu Faber, C‑497/13, EU:C:2015:357, t. 48.).

U tu svrhu nacionalni sud mora voditi računa o svim okolnostima predmetnog slučaja, a osobito o prirodi robe ili usluga koje su predmet ugovora o kojem je riječ, iz kojih se može razabrati za koju se namjenu nabavljaju ta roba ili usluge."

18. Slijedom navedenog tumačenja Suda, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača.

19. Stoga je valjalo na temelju odredbe čl. 370. ZPP po žalbi tužitelja ukinuti prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom I. izreke u kojem je odlučeno da se tužitelj odbija s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva i predmet u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

20. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će otkloniti bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje mu je ukazano ovim rješenjem, razmotriti osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja u okviru iznesenih činjeničnih tvrdnji od strane tužitelja te odredaba Zakona o zaštiti potrošača, odnosno Zakona o obveznim odnosima na način kako mu je to ukazano ovim rješenjem i donijeti novu zakonitu odluku.

21. Budući da je djelomično ukinuta presuda u pogledu glavne stvari valjalo je, po žalbi tužitelja i tuženika, ukinuti i odluku o troškovima parničnog postupka (čl. 166. st. 4. ZPP).

22. O troškovima žalbenog postupka odlučiti će se u konačnoj odluci.

U Zagrebu 18. listopada 2022.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj, v.r.