Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P-684/2020

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu tog suda Miru Maslać, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja M. V. iz S., OIB:.., kojeg

zastupa punomoćnik R. P., odvjetnik u S., protiv tužene V.

J. V. iz S., OIB: … , koju zastupa punomoćnik

T. V., odvjetnik u S., radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 01. rujna 2022.g. u nazočnosti stranaka, te punomoćnika stranaka, a na ročištu od 17. listopada 2022.g. zakazanog radi donošenja i objave presude,

p r e s u d i o j e

I Djelomično se prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja, te se sudi:

Nalaže se tuženoj V. J. V. da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju M. V. iznos od 14.193,16 kn /1.883,76 €/[1] zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 17. listopada 2022.g. pa do konačne isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, dok je za više zatraženo preko dosuđenog, za iznos od 194.120,80 kn /25.764,26€/[2] tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan

II Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 10.168,21 /1.349,55 € /[3] zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 17. listopada 2022.g. pa do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. Dana 04. travnja 2007. kod ovog suda zaprimljena je tužba tužitelja protiv tuženice radi naknade štete u iznosu od 208.313,96 kuna (protuvrijednost 34.031,00 USD). Tužba se činjenično temelji na tome: da je tužitelj u razdoblju od 1993. na 1994.g. u dogovoru s tuženicom renovirao staru kuću u S., i u to utrošio

utuženi iznos; da je postojao dogovor stranaka da bi mu tuženica taj uloženi iznos vratila tako da kroz razdoblje od 15 godina tužitelj daje prostor u zakup i osigura sebi radno mjesto u tom prostoru i plaću, a prostor bi u konačnici ostao u vlasništvu tuženice; da tužitelj po uređenju prostora nije realizirao povrat uloženih sredstava kroz zakup ili prihod od plaće; da mu je tuženica opozvala punomoć koju mu je izdala radi davanja u zakup prostora; da je tuženici ostao uređen i opremljen prostor te da protuzakonitim postupanjem tuženice tužitelj trpi običnu štetu i izmaklu korist. Slijedom navedenog, tužitelj je zatražio donošenje presudom kojom će se tuženoj naložiti da mu naknadi štetu u iznosu od 208.313,96 kn što bi predstavljalo protuvrijednost iznosa od 34.031,00 US dolara prema srednjem tečaju. Tužitelj je zatražio i zakonsku zateznu kamatu na taj iznos počev od donošenja presude pa do isplate. Tužbeni zahtjev tužitelj je konačno uredio podneskom od 22.10.2008.g, kada je zatražio donošenje presude kojom će se tuženoj naložiti da mu na ime uloženih sredstava za adaptaciju isplati iznos od 208.313,96 kn što bi predstavljalo protuvrijednost iznosa od 34.031,00 US dolara prema srednjem tečaju. Tužitelj je ustrajao u zakonskim zateznim kamatama počev od presuđenja.

2. Dana 16. studenoga 2007.g. zaprimljen je odgovor na tužbu tužene u kojem je tužena istakla da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu te predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva, a u podnesku od 12.12.2007. tužena je osporila sve tužbene navode,

prigovorila je da je nastupila zastara te je osporila postojanje zakonskih uvjeta za odgovornost za štetu.

3. Tijekom postupka sud je strankama pružio mogućnost za izjašnjavanjem, te su izvedeni dokazi pregledom popisa uloženih sredstava, ugovora o zakupu poslovnog prostora od 12.9.2001., punomoći od 22.10.1994., tehničke dokumentacije za građevinsku dozvolu, spisa G. S. klasa: UP/I-…, dopisa

stečajnog upravitelja M. d.o.o. u stečaju i T.-t. b. d.d. u

stečaju, ugovora o zakupu poslovnog prostora od 1.8.2006. i 1.3.2007., dopisa Porezne uprave od 4.1.2012., dopisa Upravnog odjela za financije G. S. od

10.1.2012. zajedno sa saldo konti karticom, dopisa H. od 30.5.2014., dopisa

H. od 18.6.2014. zajedno sa službenom bilješkom od 4.6.2014. i izlistom prijave na osiguranje, fotografija, saslušanjem parničnih stranaka i svjedoka S.

K., E. K., N. R., F. V. te vještačenjem po

vještaku za graditeljstvo J. M..

4. Presudom ovog suda posl. broj I P -… od 19. prosinca 2014.g. suđeno je:

I Dužna je tuženica V. J. V. isplatiti tužitelju M. V. u roku od 15

dana na ime uloženih sredstava za adaptaciju iznos od 11.791,13 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 19.prosinca 2014.g. do isplate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena.

II Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tužitelj zahtijevao od tuženice da mu u roku od 15 dana isplati iznos od 196.522,83 kuna (razlika do 208.313,96 kuna) sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate.

III Nalaže se tuženici u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 6.855,68 kuna.

5. Presudom Županijskog suda u S. posl. broj Gž-… od 26. siječnja 2017.g. suđeno je:

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana, a prihvaća žalba tuženice, pa se presuda

Općinskog suda u S. broj IP-… od 19. prosinca 2014.:

potvrđuje u dijelu pod toč.II. izreke,

preinačuje u dijelu pod toč.I. i III. izreke i u tom dijelu sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženica na ime uloženih sredstava za adaptaciju isplati iznos od 11.791,13 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 19.prosinca 2014.g. do isplate po stopi od 12%

godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena.

Nalaže se tužitelju da u roku od 15 dana naknadi tuženici parnični trošak u iznosu od 33.250,00 kuna, dok se tužitelj u cijelosti odbija sa zahtjevom za naknadu parničnog troška.

6. Iz obrazloženja presude Županijskog suda u S. proizlazi da tužitelj tijekom postupka nije dokazao da je izvođaču radova na renoviranju tuženičine kuće platio porez na dodanu vrijednost, niti je dokazao da je izvođač tih radova bio obveznik plaćanja poreza na dodanu vrijednost. Stoga tužitelj u žalbi neutemeljeno tvrdi da je iznos novčanih sredstava utrošenih u adaptaciju trebalo uvećati za iznos poreza na dodanu vrijednost. Iz dokaza provedenih tijekom postupka, a posebno stranačkog iskaza tužitelja (list 23-24 spisa) proizlazi da je između njega i tuženice postignut dogovor da on renovira predmetnu kuću, te da preuređeni prostor koristi dok ne isplati uloženo, odnosno kroz razdoblje od 10 do 15 godina. Dakle, ni sam tužitelj ne tvrdi da je taj period trebao trajati upravo 15 godina, već do povrata uloženog, što se prema njegovim navodima moglo očekivati u vremenu između 10 i 15 godina. Niti iz navedenog stranačkog iskaza tužitelja, niti pak iz ostalih dokaza koje je prvostupanjski sud izveo ne proizlazi da je tužitelju temeljem spomenutog dogovora stranaka pripadalo pravo na izgubljenu korist zbog eventualno ranijeg prestanka korištenja tog prostora, niti pak pravo na korištenje prostora do umirovljenja tužitelja, pa su neosnovani žalbeni navodi tužitelja istaknuti u tom pravcu. S pravom tuženik u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud kod utvrđivanja visine prihoda od zakupnine koju je tužitelj ostvario u razdoblju do 1. ožujka 2007. kada mu je tuženica opozvala punomoć za raspolaganje njezinim prostorom propustio uračunati zakupninu koju je tužitelju isplatila tvrtka B. d.o.o. iz S.. Naime, prvostupanjski je sud u razlozima pobijane presude ( na str. 4) utvrdio da je prema podacima P.

uprave od 4.1.2012. tom poreznom tijelu prijavljen ugovor o zakupu između tužitelja i zakupoprimca B. S. d.o.o. uz plaćanje mjesečne zakupnine od 936,00 kuna za razdoblje od 1.12.1999. do 31.3.2001. Ukupni iznos zakupnine za ovo razdoblje ( ukupno 16 mjeseci x 936,00 kuna) prema navedenom ugovoru iznosi 14.976,00 kuna. Kada se navedeni iznos pridoda iznosu zakupnine koji je tužitelj u tom razdoblju ostvario od ostalih zakupoprimatelja i koji prema pravilnom utvrđenju prvostupanjskog suda iznosi 162.378,20 kuna, proizlazi da je tužitelj od korištenja tuženičina poslovnog prostora ostvario iznos od 177.354,20 kuna, odnosno više nego što je uložio u adaptaciju tog prostora (174.169,33 kuna). Slijedom navedenog s pravom tuženica tvrdi da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za vraćanje stečenog bez osnove, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

Stoga je trebalo odbijanjem žalbe tužitelja, te prihvaćanjem žalbe tuženice na temelju odredbe članka 368.st.1. ZPP-a i članka 373. toč.3. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu pod toč.II. izreke, te preinačiti istu presudu u dijelu pod toč.I. izreke i u tom dijelu odbiti tužbeni zahtjev.

7. Rješavajući po reviziji tužitelja, Vrhovni sud RH rješenjem pod poslovnim brojem Rev-x … od 05. studenoga 2019.g. prihvatio je reviziju tužitelja i ukinuo je presudu Županijskog suda u S. poslovni broj Gž-… od 26. siječnja 2017.g. i predmet je vraćen drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Iz obrazloženja rješenja Vrhovnog suda RH proizlazi da je ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a). Predmetom spora zahtjev je tužitelja na obvezivanje tuženice isplatiti mu 208.313,96 kn sa pripadajućim zateznim kamatama. Tužitelj zahtjev temelji na:

- odredbama čl. 210. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje ZOO-a), koji se Zakon ovdje primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15), a kojima je propisano: (stavak 1.) "Kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi.", (stavak 2.) "Pod prijelazom imovine podrazumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom.", (stavak 3.) "Obveza vraćanja imovine odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.",

- shvaćanju (u bitnome) da te odredbe ZOO-a podrazumijevaju (a da bi se radilo o institutu stjecanja bez osnove) da je osoba od koje se zahtjeva vraćanje nešto stekla,

odnosno da je dio imovine jedne osobe na bilo koji način prešao u imovinu druge osobe - ili da se ta druga osoba neosnovano okoristila za ono što je stekla i što bi imala vratiti,

- tvrdnji da je svoj rad i sredstva uložio u renoviranje kuće u … u

S., u vlasništvu tuženice, te da bi mu dio vrijednosti tog rada i tih sredstava tuženica trebala vratiti.

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da se "usmenim" ugovorom sklopljenim s tuženicom, tužitelj obvezao renovirati kuću tuženice uz obvezu ove da mu troškove renoviranja naknadi tako da tu nekretninu koristi "pod neku vrstu koncesije ili plodouživanja": da je "iskorištava i na taj način ostvari povrat uloženog na razdoblje od 15 godina",

- da je tijekom 1992. i 1993. tužitelj sukladno tome ugovoru izvršio "potrebne radove na adaptaciji tuženičine kuće i prenamjeni iste u poslovni prostor" - pa mu je 22. listopada 1994. tuženica izdala punomoć i njome ga ovlastila da renovirani ili preuređeni prostor "može koristiti i davati u najam",

- da je u razdoblju od 1994. do 2007. tužitelj "navedeni prostor davao u zakup raznim fizičkim i pravnim osobama, te ostvarivao prihod od zakupnine: u tom je "razdoblju iskorištavajući predmetnu nekretninu od zakupnine uprihodio ukupno 162.378,20 kn",

- da je (pored toga) temeljem ugovora o zakupu sa zakupoprimcem B. S.

d.o.o. (uz plaćanje mjesečne zakupnine od 936,00 kn za razdoblje od 1. prosinca 1999. do 31. ožujka 2001.) tužitelj ostvario i daljnji iznos zakupnine od 14.976,00 kn,

- da je 1. ožujka 2007. tuženica "opozvala punomoć temeljem koje je tužitelj koristio i davao u zakup predmetni poslovni prostor", i to jer (da) tužitelj nije izvršavao ugovornu obvezu i plaćao komunalnu naknadu,

- da je u adaptaciju predmetne kuće i prenamjenu u poslovni prostor tužitelj uložio ukupno 174.169,33 kn,

- da tužitelj nije dokazao da je na sredstva i rad uložen u tu adaptaciju i prenamjenu podmirio porezna davanja (PDV).

Drugostupanjski sud je na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim i (djelomičnim potvrđivanjem i djelomičnim preinačenjem prvostupanjske presude) odbio uz osnovno i odlučno shvaćanje:

- da "tužitelj tijekom postupka nije dokazao da je izvođaču radova na renoviranju tuženičine kuće platio porez na dodanu vrijednost, niti je dokazao da je izvođač tih radova bio obveznik plaćanja poreza na dodanu vrijednost": "stoga tužitelj neutemeljeno tvrdi da je iznos novčanih sredstava utrošenih u adaptaciju trebalo uvećati za iznos poreza na dodanu vrijednost",

- da, a polazeći od toga da je "tužitelj od korištenja tuženičina poslovnog prostora ostvario 177.354,20 kn, odnosno više nego što je uložio u adaptaciju tog prostora (174.169,33 kn)", tužitelju ne pripada tražbina koju ovdje nastoji ostvariti.

Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda nije pravilno. Naime, predmet spora valja razriješiti u svjetlu shvaćanja: "Kada neosnovano okorišteni vraća ono što je stekao bez osnove ili po osnovi koja je prestala - u smislu odredaba čl. 210. ZOO-a, i to isplatom protuvrijednosti uloženog rada i uloženih sredstava u njegov objekt ("vrijednosti stečenog") - u uvjetima kada je zadržao to što je uloženo, vjerovnik ima pravo na iznos vraćanja koji uključuje i porez na dodanu vrijednost - ako je bio u zakonom propisanoj obvezi platiti ga na uloženi rad i uložena sredstva, a sve i da ga sam još i nije platio."

Takvo pravno shvaćanje proizlazi iz smisla shvaćanja prihvaćenog na četvrtoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 5. prosinca 2013. pod brojem Su-IV-127/13-10, kod instituta naknade štete - a prema kojemu: "Oštećenik ima pravo na naknadu štete koja uključuje i porez na dodanu vrijednost iako nije popravio oštećenu stvar niti je imao izdatke radi popravljanja stvari.".

Naime, iako je izraženo za drugi pravni institut (naknade štete) - to shvaćanje svoju primjenu nalazi i u slučaju kakav je ovdje, kod instituta vraćanja stečenog bez osnove ili sa osnovom koja je prestala, jer ga opravdavaju isti razlozi: to što u opisanoj situaciji eventualno još i nije plaćen porez na dodanu vrijednost ili drugi oblik javnog davanja ne oslobađa vjerovnika zakonske obveze da ga ipak plati niti otklanja dužnost poreznog tijela da ostvaruje tražbinu po osnovi poreznog duga - pa uloženo za vjerovnika ima punu i stvarnu vrijednost samo sa tim porezom (s time da se obveznika vraćanja ili "dužnika vraćanja stečenog" ne tiče i ne treba ticati odnos vjerovnika i poreznog tijela odnosno je li taj porez plaćen ili ne - te hoće li vjerovnik zbog nepodmirenja tog zakonom propisanog javnog davanja snositi sankcije: on mora vjerovniku vratiti protuvrijednost neosnovano stečenog, onog za što se neosnovano okoristio - a tome pripada i prijeporni porez budući da se i za njega okoristio čak i da nije plaćen). Obzirom da je u ovome slučaju propušteno predmet spora raspraviti u smislu izloženog pravnog shvaćanja, a zbog tog je propusta činjenično stanje relevantno za odluku o predmetu spora (u okviru takvog shvaćanja) po drugostupanjskom sudu ostalo nepotpuno razmotreno (glede toga: na koje je stavke uloženog rada ili uloženih sredstava tužitelj platio ili trebao platiti dužni porez i o kom se iznosu radi) - i ne postoje uvjeti za preinačenje osporene presude, to je primjenom odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a valjalo prihvatiti reviziju tužitelja te ukinuti osporenu presudu - i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Konačno, iz odluke Vrhovnog suda RH proizlazi da će u ponovljenom suđenju drugostupanjski sud postupiti u skladu s prethodno iznijetim shvaćanjem te ovisno o rezultatu ocjene svih okolnosti relevantnih za odluku (pa i razloga za "opoziv" ili raskid prijeporne punomoći: zbog čega je ova "opozvana", odnosno - da li iz razloga koji bi otklanjao obvezu tuženice platiti tužitelju određeni iznos zbog ranijeg prestanka ugovora, ako je takvog bilo) - ponovno odlučiti o podnesenim žalbama, i to odlukom o predmetu spora s obrazloženjem prema odredbama čl. 375. ZPP-a.

8. Rješenjem Županijskog suda u S. posl. broj Gž-… od 13. veljače 2020.g. ukinuta je presuda Općinskog suda u S. broj IP-…. od 19. prosinca 2014.g. i predmet je vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Iz obrazloženja ukidnog rješenja proizlazi da je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj u adaptaciju predmetne kuće i prenamjenu u poslovni prostor uložio ukupno 174.169,33 kuna, pri čemu je smatrao da tužitelju ne pripada pravo da navedeni iznos uveća za porez na dodanu vrijednost, jer tužitelj tijekom postupka nije dokazao da je izvođaču radova na renoviranju tuženičine kuće platio porez na dodanu vrijednost, niti je dokazao da je izvođač tih radova bio obveznik plaćanja poreza na dodanu vrijednost. Navedeno pravo shvaćanje prvostupanjskog suda nije pravilno, na što je ukazao Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Rev-x 957/2017-2 od 5. studenoga 2019. Naime, u spomenutoj odluci je navedeno da je spor u konkretnom slučaju potrebno razriješiti primjenom sljedećeg pravnog shvaćanja:

"Kada neosnovano okorišteni vraća ono što je stekao bez osnove ili po osnovi koja je prestala - u smislu odredaba čl. 210. ZOO-a, i to isplatom protuvrijednosti uloženog rada i uloženih sredstava u njegov objekt ("vrijednosti stečenog") - u uvjetima kada je zadržao to što je uloženo, vjerovnik ima pravo na iznos vraćanja koji uključuje i porez na dodanu vrijednost - ako je bio u zakonom propisanoj obvezi platiti ga na uloženi rad i uložena sredstva, a sve i da ga sam još i nije platio. Takvo pravno shvaćanje proizlazi iz smisla shvaćanja prihvaćenog na četvrtoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 5. prosinca 2013. pod brojem Su-IV- 127/13-10, kod instituta naknade štete - a prema kojemu: "Oštećenik ima pravo na naknadu štete koja uključuje i porez na dodanu vrijednost iako nije popravio oštećenu stvar niti je imao izdatke radi popravljanja stvari. Naime, iako je izraženo za drugi pravni institut (naknade štete) - to shvaćanje svoju primjenu nalazi i u slučaju kakav je ovdje, kod instituta vraćanja stečenog bez osnove ili sa osnovom koja je prestala, jer ga opravdavaju isti razlozi: to što u opisanoj situaciji eventualno još i nije plaćen porez na dodanu vrijednost ili drugi oblik javnog davanja ne oslobađa vjerovnika zakonske obveze da ga ipak plati niti otklanja dužnost poreznog tijela da ostvaruje tražbinu po osnovi poreznog duga - pa uloženo za vjerovnika ima punu i stvarnu vrijednost samo sa tim porezom (s time da se obveznika vraćanja ili "dužnika vraćanja stečenog" ne tiče i ne treba ticati odnos vjerovnika i poreznog tijela odnosno je li taj porez plaćen ili ne - te hoće li vjerovnik zbog nepodmirenja tog zakonom propisanog javnog davanja snositi sankcije: on mora vjerovniku vratiti protuvrijednost neosnovano stečenog, onog za što se neosnovano okoristio - a tome pripada i prijeporni porez budući da se i za njega okoristio čak i da nije plaćen)."

Kako prvostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog pristupa nije predmet spora raspravio u smislu izloženog pravnog shvaćanja, te nije utvrdio na koje je stavke uloženog rada ili uloženih sredstava tužitelj platio ili trebao platiti dužni porez i o kom se iznosu radi, to je činjenično stanje ostalo nepotpuno i nepravilno utvrđeno radi čega nije moguće ispitati ni pravilnost primjene materijalnog prava.

Nadalje, iz dokaza provedenih tijekom postupka, a posebno stranačkog iskaza tužitelja ( list 23-24 spisa) proizlazi da je između njega i tuženice postignut dogovor da on renovira predmetnu kuću, te da preuređeni prostor koristi dok ne isplati uloženo, odnosno kroz razdoblje od 10 do 15 godina, te da je tuženica 1.3.2007. opozvala punomoć temeljem koje je tužitelj koristio i davao u zakup predmetni poslovni prostor. Prvostupanjski sud tijekom postupka nije sa sigurnošću utvrdio je li predmetna punomoć opozvana prije isteka roka do kojega je tužitelj mogao raspolagati predmetnim prostorom, niti je, za slučaj da je punomoć opozvana ranije, utvrdio je li do opoziva došlo iz razloga koji bi otklanjao obvezu tuženice platiti tužitelju određeni iznos zbog ranijeg prestanka ugovora, ako je takvog bilo. S pravom tuženik u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud kod utvrđivanja visine prihoda od zakupnine koju je tužitelj ostvario u razdoblju do 1. ožujka 2007. kada mu je tuženica opozvala punomoć za raspolaganje njezinim prostorom propustio uračunati zakupninu koju je tužitelju isplatila tvrtka B. d.o.o. iz S.. Naime, prvostupanjski je sud u razlozima pobijane presude ( na str. 4) utvrdio da je prema podacima Porezne uprave od 4.1.2012. tom poreznom tijelu prijavljen ugovor o zakupu između tužitelja i zakupoprimca B. S. d.o.o. uz plaćanje mjesečne zakupnine od 936,00 kuna za razdoblje od 1.12.1999. do 31.3.2001., ali taj iznos zakupnine nije uzeo u obzir kod utvrđivanja ukupnih prihoda tužitelja.

Slijedom naprijed iznesenog trebalo je prihvaćanjem žalbi stranaka na temelju odredbe članka 370. ZPP-a ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenja. U nastavljenom postupku prvostupanjski će sud dopuniti činjenično stanje u skladu s uputama iz ovog rješenja pa će potom pažljivom ocjenom provedenih dokaza i pravilnom primjenom materijalnog prava odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

9. U nastavku postupka, nakon ukidne odluke Županijskog suda u S., ovaj sud je pored dokaza koji su provedeni prije ukidne odluke, proveo i dokaze saslušanjem parničnih stranaka, svjedoka S. K., izveden je dokaz financijsko-

knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku A. B., izveden je dokaz pregledom pisanog nalaza i mišljenja vještaka A. B., saslušanjem vještaka

A. B., te je izveden dokaz pregledom ostale priložene dokumentacije.

10. Ocjena i analiza izvedenih dokaza provedena je u skladu s čl.8. Zakona o parničnom postupku (»Narodne Novine« br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 2/07 – odluka USRH, 84/08, 46/08 – odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst i 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, dalje: ZPP).

11. Tužbeni zahtjev tužitelja djelomično je osnovan.

12. Pun. stranaka popisali su parnični trošak.

13. Predmet spora jest zahtjev tužitelja na obvezivanje tuženice isplatiti mu 208.313,96 kn sa pripadajućim zateznim kamatama. Tužitelj zahtjev temelji na: - odredbama čl. 210. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje ZOO-a), koji se Zakon ovdje primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15), a kojima je propisano: (stavak 1.) "Kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi.", (stavak 2.) "Pod prijelazom imovine podrazumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom.", (stavak 3.) "Obveza vraćanja imovine odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.",

- shvaćanju (u bitnome) da te odredbe ZOO-a podrazumijevaju (a da bi se radilo o institutu stjecanja bez osnove) da je osoba od koje se zahtjeva vraćanje nešto stekla,

odnosno da je dio imovine jedne osobe na bilo koji način prešao u imovinu druge osobe - ili da se ta druga osoba neosnovano okoristila za ono što je stekla i što bi imala vratiti,

- tvrdnji da je svoj rad i sredstva uložio u renoviranje kuće u … u

S., u vlasništvu tuženice, te da bi mu dio vrijednosti tog rada i tih sredstava tuženica trebala vratiti.

14. Tužena pak tvrdi da tužitelj nije ispunjavao svoje obveze iz zaključenog ugovora, konkretno, da tužitelj nije plaćao režijske troškove, konkretno troškove komunalne nakande, te da je iz tog razloga raskinula ugovor, odnosno opozvala punomoć.

15. Pregledom ugovora o zakupu poslovnog prostora od 12.9.2001. sud je utvrdio:

- da je T.-t. b. d.d. u stečaju od tuženice, zastupane po tužitelju kao punomoćniku, zakupila poslovni prostor, površine 45 m2, koji se nalazi na adresi S.,

- da je Ugovor zaključen na neodređeno vrijeme uz plaćanje mjesečne zakupnine od 500,00 DEM u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja uvećane za porez na dohodak od imovine i prava,

- da je plaćanje dogovoreno na račun tužitelja,

- da je taj ugovor sklopio tužitelj kao punomoćnik tuženice koja ga je ovjerenom punomoći od 22.10.1994. ovlastila na korištenje i davanje u najam predmetnog poslovnog prostora.

16. U svom iskazu tužitelj je naveo:

- da su se i on i tuženica (žena njegovog brata) dogovorili da on koristi predmetni objekt i da ga preuredi;

- da ne postoji nikakav pisani trag o tom dogovoru;

- da je on kompletnu kuću preuredio, a radove je vršila firma u vlasništvu N.

R.;

- da je on pokušao voditi posao u dućanu, ali je to bilo bezuspješno;

- da od prostora nije ništa zaradio već je zaradu dobivao jedino kad je prostor dao u zakup stečajnoj upraviteljici dviju pravnih osoba;

- da mu je tuženica punomoć opozvala tijekom 2007.g.;

- da mu tuženica kroz razdoblje od 1993. do 2007.g. nije branila da prostor daje u zakup;

- da nije bilo dogovora da on tuženici plaća mjesečno 100,00 DEM za iznajmljivanje prostora

- da je dogovor između stranaka bio da on plaća komunalnu naknadu koju je i plaćao, ali je moguće da u određenim periodima (kad prostor nije dobro poslovao) ista nije bila plaćena.

17. U svom iskazu tužena je navela:

- da joj je S. K. predočio tužiteljeve namjere o adaptaciji kuće i pretvaranju iste u poslovni prostor;

- da su se ona i suprug složili s tim prijedlogom te je adaptacija tijekom 1993.g. završena;

- da je prilikom adaptacije bila srušena unutrašnjost kuće i da su ostali zidovi;

- da u prizemlju na mjestu kuhinje nisu bile mijenjane pločice, ali je prostor bio obojan;

- da su u južnom dijelu prizemlja stavljene pločice, a na katu odnosno potkrovlju novi parketi; da je tužitelj srušio WC u dvorištu i napravio poslovni prostor i s unutrašnje strane je podignut krov;

- da su se u razdoblju od 1994. do 2001.g. u navedenom prostoru nalazile različite vrste trgovina; da je ona 1.3.2007. tužitelju opozvala punomoć izdanu 1994.g. zbog toga što on nije plaćao komunalnu naknadu.

18. U svom iskazu svjedok S. K. je naveo:

- da je predmetna kuća rekonstruirana na njegovu inicijativu;

- da je dogovor među strankama bio da se kuća rekonstruira i da tuženik kroz rad u poslovnom prostoru ostvaruje plaću i eventualnu mjesečnu zaradu od nekih 100 USD te tako dočeka mirovinu;

- da nije bilo dogovora da bi tužitelj tuženoj plaćao naknadu za korištenje već je on preuzeo na sebe plaćanje režijskih troškova;

- da su srušeni podovi i krov kuće te su ostala 4 vanjska zida, a betonska ploča je napravljena na potrebnoj visini od 2,5 metara;

- da je u prizemlju napravljen i WC te su uvedeni struja i vodovodna kanalizacija;

- da su napravljene betonske stepenice na kat gdje je postavljen parket; da je napravljena čajna kuhinja na čijem podu su postavljene pločice te je dovedena struja i voda; da je materijal kupio tužitelj; da su u unutrašnjosti kuće promijenjena šestora vrata; da je raniji WC u dvorištu porušen te je od njega napravljen dio prostora koji bi predstavljao izlog;

- da je radove na renoviranju vodio N. R. sa svojom privatnom firmom; da je svjedoku novac za renoviranje davao tužitelj i u dva navrata mu je dao ukupno 35.000,00 USD; da je on sa svojom privatnom firmom koristio prostor na katu do 2001.g.; da je tužitelj 1994.g. počeo s radom u dućanu koji je nakon godinu dana i zatvorio, a nakon toga je prostor iznajmljivao drugim osobama; da je prostor tužitelj iznajmljivao za 100-200 DEM, a gospođi koja se bavila prodajom dječje robe je iznajmljivao za 200 DEM mjesečno kroz razbolje od 2 godine; da je manji prostor, u kojemu je ranije bio WC, iznajmljivao za 100,00 DEM mjesečno raznim osobama koje su se tu zadržale kroz ukupno razdoblje od otprilike 33 do 39 mjeseci;

- da je svjedok tužitelja 1995. ili 1996.g. prijavio u svoju firmu, ali mu nije davao plaću;

- da je tužitelju tužena punomoć uskratila kad se kao zakupnik pojavio „M.“.

19. U svom iskazu svjedok E. K. je naveo:

- da je njega angažirao S. K. radi izrade glavnog projekta rekonstrukcije predmetne kuće;

- da nakon izrade projekta nije sudjelovao u samoj izgradnji rekonstrukcije;

- da je par puta izišao na teren vidjeti tijek radova te da je bilo potrebno radi prenamjene u poslovni prostor srušiti kompletnu unutrašnjost i ostaviti četiri vanjska zida; da je fasada morala biti napravljena radi konzervatora jer se radilo o zaštićenom području;

- da ga je za izradu projekta platio S. K..

20. Svjedok N. R. u svom je iskazu naveo:

- da je njegova firma vršila radove na način da su kompletnu kuću srušili tako da su ostala četiri zida; da su postavili betonsku ploču i podigli je na visinu od 2,5 do 2,6 metara te su postavili krovnu betonsku kosu ploču i ponovno napravili krovište; da on nije obavljao postavljanje električnih instalacija, ali jest radove na vodovodnim i kanalizacijskim instalacijama; da su u čajnoj kuhinji postavljene pločice, a u ostalim prostorijama parket; da su prostor kompletno finalizirali na način da su ga ožbukali i obojili; da je vanjska fasada rađena pod nadzorom konzervatora te je bila fugirana; da je u dvorištu prostorija prenamijenjena u prostor površine 8-10 m2; da su u unutrašnjosti promijenjena dvoja-troja vrata, te dvoja vanjska vrata; da je za svoj rad bio plaćen od strane S. K..

21. Svjedokinja F. V. u svom je iskazu navela:

- da je ona prije započinjanja rekonstrukcije ulazila u unutrašnjost predmetne kuće te je kuhinja bila sređena na način da su na podu i zidovima bile pločice, a pločice su se također nalazile u dnevnom boravku u prizemlju;

- da je po njezinom mišljenju bilo potrebno manje renoviranje; da drveno stepenište koje je vodilo na kat nije bilo u dobrom stanju; da je u sobi na prvom katu bio drveni pod; da drveni prozori i vrata nisu bili u lošem stanju; da su WC i kupatilo uz ljetnu kuhinju bili kompletno novi, dok je drugi odvojeni WC bio u potpunosti star; da je krovište iziskivalo popravak;

- da je nakon rekonstrukcije kuće u istu ušla dvaput i pogledala ju letimično, dok na kat nije odlazila; da su zidovi gletovani i obojani, a na podu kuhinje su postavljene nove pločice te su mijenjane pločice u hodniku i sobi u prizemlju; da je između stepeništa koje vodi na kat kuhinje napravljen mali WC, a stepenište je promijenjeno i postavljeno novo;

- da je mijenjano krovište, a ulazna vrata kuće su ostala ista; da su promijenjene grilje dvaju prozora na prvom katu; da je na krovištu promijenjen odvod za kišnicu; da je u dvorištu srušen manji WC, kamenica i kupatilo te je rušenjem pregradnih zidova između ljetne kuhinje i kupatila stvoren jedan prostor u kojemu su postavljene nove pločice i isti je ostakljen; da je radove organizirao tužitelj; da je u tom prostoru nakon adaptacije tužitelj držao samoposlugu nakon čega je iznajmljivao prostor drugim osobama za obavljanje različitih djelatnosti.

22. Pregledom tehničke dokumentacije za građevinsku dozvolu sud je utvrdio:

- da je istu u prosincu 1992.g. izradio E. K., dok je kao investitor naveden

F. J. (otac tuženice),

- da je bilo predviđeno da u prizemlju budu prostor i ostale prostorije površine 26,47 m2, a na katu dvije kancelarije s ostalim prostorijama ukupne površine 26,98 m2.

23. Pregledom dopisa stečajnog upravitelja M. d.o.o. u stečaju od 5.1.2011. sud je utvrdio:

- da je iz istog vidljivo da stečajni upravitelj tog trgovačkog društva koristi tuženičin poslovni prostor od 1.8.2006. te je do 31.12.2010.,

- da je plaćao za zakupninu 1.000,00 kuna mjesečno na račun tuženice tj. ukupno 53.000,00 kuna za razdoblje od 4 godine i 5 mjeseci.

24. Pregledom dopisa stečajnog upravitelja T.-t. b. d.d. u stečaju od 19.1.2011. sud je utvrdio:

- da je to trgovačko društvo od 1.9.2001. do 5.2.2007. na ime zakupnine tužitelju mjesečno plaćalo 255,64 EUR, odnosno sveukupno je platilo 123.662,90 kuna za navedeno razdoblje,

- da se od 10.3.2007. pa do dana sastavljanja tog dopisa isti mjesečni iznos uplaćuje tuženici.

25. Pregledom ugovora o zakupu poslovnog prostora od 1.8.2006. i 1.3.2007. sud je utvrdio:

- da su M. d.o.o. u stečaju i T.-t. b. d.d. u stečaju

izravno s tuženicom sklopili ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora,

- da je u oba ugovora navedeno da je do 28.2.2007. zakupnina plaćana tužitelju.

26. Pregledom dopisa P. uprave od 4.1.2012. sud je utvrdio:

- da je tom poreznom tijelu bio prijavljen ugovor o zakupu između M. V. i zakupoprimca B. S. d.o.o. uz plaćanje mjesečne zakupnine od 936,00 kuna

za razdoblje od 1.12.1999. do 31.3.2001.g.,

- da je ujedno kod tog tijela evidentiran i ugovor o zakupu od 12.9.2001.g. - da je to tijelo izvijestilo sud da se u istoj ulici i u obližnjim ulicama mogla postići zakupnina za poslovne prostore u rasponu od 27,77 kn/m2 pa do 62,70 kn/m2 (ove iznose je sud sam izračunao koristeći podatke iz tog dopisa).

27. Pregledom dopisa G. S. od 10.1.2012. te saldo konti kartice sud je utvrdio da je u razdoblju od prosinca 1997.g. do ožujka 2007.g. (do trenutka opoziva punomoći tužitelju) nastao dug po osnovi komunalne naknade u iznosu od 6.816,60 kuna.

28. Pregledom pisanog nalaza vještaka J. M. od 13.2.2012. sud je utvrdio:

- da je vještak mišljenja da vrijednost radova obavljenih na adaptaciji predmetne nekretnine, prema cijenama na dan 3.2.2012., iznosi 179.901,33 kuna što nakon uvećanja za PDV od 23% iznosi 221.278,64 kuna.

- da je nakon prigovora tuženice vještak 10.5.2013. dao svoje očitovanje na njezine prigovore te je od istih uzeo u obzir da je glede stavke br. 46. pogrešno naveden iznos 4.600,00 kuna umjesto pravilno 4.000,00 kuna te da ukupna vrijednost radova pod poglavljem „A“ troškovnika iznosi 165.059,33 kuna. Kad se 600,00 kuna uvećanih za PDV od 23% (738,00 kune) odbije i kad se uzme u obzir da je vrijednost radova pod poglavljem „A“ troškovnika 165.059,33 kuna, dobije se iznos od 178.454,33 kuna, odnosno 219.498,83 kuna s PDV-om od 23%.

29. Pregledom dopisa H. od 30.5.2014. sud je utvrdio da je tužitelj u razdoblju od

1.7.1996. do 3.12.2002. bio zaposlen kod A. d.o.o. M., a iz dopisa H. od

18.6.2014. sud je utvrdio da je tužitelj od 1.1.1995. do 1.8.1995. bio samostalni obveznik uplate doprinosa jer je imao obrt, a od 1.7.1996. do 3.12.2002. mu je doprinose uplaćivao A. d.o.o.

30. Pregledom pisanog nalaza vještaka za financije A. B., sud je utvrdio:

- da li je je tužitelj po računima platio dužni porez u odnosu na nabavku materijala te izvršene radove kao i izradu projektne dokumentacije, vještaku nije poznato jer nitko od stranaka ni svjedoka nisu priložite račune za izvršene radove i usluge u vezi adaptacije predmetne kuće tuženice …u S.,

- da je u skladu s navedenim odredbama Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga koji je bio na snazi u razdoblju srpanj 1991. siječanj 2018. (do stupanja na snagu Zakona o PDV-u), tužitelj je trebao platiti;

- porez na promet proizvoda u iznosu 15.324,76 HRK

- porez na usluge u iznosu od 2.053,27 HRK, odnosno sveukupno poreza na promet proizvoda i usluga 17.378,03 HRK

- do uvođenje PDV-a (u siječnju 1998.g.) u RH je na snazi bio Zakon o porezu na promet proizvoda i usluga koji se obračunavao za svaku vrstu proizvoda ili usluge u skladu s određenim postotkom iz Tarifnih brojeva za određeni proizvod ili uslugu,

- porez na promet proizvoda i usluga obračunavao se tako da je bio sadržan u prodajnoj cijeni proizvoda ili usluge (tj. na računu se nije posebno izračunavao iznos poreza), a zakonska obveza bila je da prodavatelj na računu specificira tarifni broj proizvoda i visinu porezne stope za proizvod i uslugu koja se prodaje ili pruža.

31. U svom usmenom iskazu vještak A. B. je istakao:

- da je zajedno s pozivom za današnju raspravu dobio podnesak tuženika od 9.

svibnja 2022. g. u odnosu na koji se očitujem:

- da je u predmetnom podnesku 6 pitanja, a u odnosu na prvo pitanje, da li je riječ o nekom novom porezu ili ne nema što dodati više od onoga što je navedeno u predmetnom vještačenju, odnosno da je sukladno prethodnom nalogu suda a na temelju troškovnika kojeg je dobio kao mjerodavnim samo elaborirao o tome kolike su porezne stope bile na sve elemente predmetnog ulaganja a da se porez plaćao odnosno da su se fakture plaćale u vrijeme kada su se radovi izvodili tj. prije uvođenja Zakona o PDV-u.

- da je u odnosu na drugo pitanje evidentno da je riječ o omašci jer da je u mišljenju predmetnog vještačenja napisao da je Zakon o porezu na promet proizvoda usluga bio na snazi do prosinca odnosno do siječnja 2018., a nije nego do siječnja 1998.g. - da u odnosu na treće pitanje da li je nastupila zastara misli da se radi o pravnom pitanju o čemu će odlučiti sud.

- da u odnosu na četvrto pitanje tuženika može odgovoriti da s obzirom na činjenicu da u sudski spis nitko od stranaka nije priložio ni predmetne račune ni dokaze o plaćanju istih ne može potvrditi niti odgovoriti da li je po istim računima i izvršeno plaćanje.

- da u odnosu na peto pitanje može odgovoriti da je to također primarno pravni problem, a kako je stvarno bilo regulirano izdavanje računa u vrijeme dok je na snazi bio Zakon o porezu na promet proizvoda i usluga misli da je sve detaljno elaborirano u vještačenju, da može samo još jednom ponoviti da su se računi izdavali s jedinstvenim iznosom troškova iz kojeg iznosa se nije razaznavalo koliki se iznos odnosi na porez osim što je sastavni dio računa bila obvezno klauzula iz tarifnog stava predmetnog zakona se odnosi na predmetnu robu ili uslugu koja je fakturirana,

- da u je odnosu na šesto pitanje, po njegovom mišljenju također riječ o pravnom pitanju,

32. U svom dopunskom iskazu na ročištu od 04. studenoga 2020.g., tužitelj je istakao:

- da je sa tuženom dogovorio da mu ista da svoju kuću da je on preuredi, uloži i radim s njom što ga je volja, a da u vezi posla s istom nije ništa dogovarao,

- da se ne može sjetiti na koji period je tužena dala kuću na korištenje,

- da se ne sjeća što je iskazivao na zapisniku od 1. veljače 2010. u odnosu na period na koji mu je tužena dala kuću na korištenje.

- da bi tužena imala korist nakon što bi se on prestao koristiti, ali tužena je kuću uzela ranije.

- da mu je tužena ukinula punomoć kada je vidjela da je on počeo zarađivati korištenjem ove kuće, a što je bilo misli, prije isteka dogovorenog razdoblja za korištenje kuće,

- da se na okolnost kada mu je tužena opozvala punomoć, na koji vremenski period su dogovorili korištenje kuće, ne bi mogao izjasniti,

- da ostajem pri svom iskazu od 1. veljače 2010. jer da se tada bolje sjećao i iskazao onako kako je bilo, pa kada mu se čita navod iz njegovog iskaza da se radilo o vremenskom razdoblju kojem bi mogao koristi navedeni prostor od 10-15 godina, može kazati da je to tako i bilo, a da točni broj godina nije ni tada mogao kazati jer da je dogovor bio dok ne isplati uloženo, a punomoć da mu je opozvana kada je počeo zarađivati i tužena se sjetila da isto može preuzeti.

- da je ugovarao taj odnos sa tuženom tj. njenim suprugom, u vremenu kada su živjeli u istoj kući, pogotovo za života njegovog pok brata te da su više puta razgovarali na temu načina korištenja kuće i njegova ulaganja u istu a što je bilo u više razgovora za ručkom ili tijekom drugih prigoda,

- da je za opoziv punomoćni saznao na način što su zadnjih par mjeseci zakupoprimci u navedenom prostoru, odnosno jedan zakupoprimac M. i dr. prestali plaćati zakupninu i to kroz par mjeseci pa je tako i saznao da mu je opozvana punomoć, sve njemu iza leđa.

- da je prestao razgovarati s tuženom nakon opozivanja punomoći što je za njega prevaara pa ne zna razlog zašto mu je opozvana ista, da smatra da je istom razlog što je mislila zaraditi,

- da je istina da je bio u obvezi plaćati komunalnu naknadu po njihvom dogovoru te da je bio u dugu za jedan manji iznos, a kada je otišao da mu je rečeno da je komunalni iznos komunalne naknade u zastari, pa ga zbog navedenog nije platio

- da ga je tužena čak prijavila da nije platio ovaj iznos te mi je ona i kazala da ga nije plato, a da je on zbog navedenog otišao u prostorije komunale isto podmiriti, a nije ga podmirio zbog zastare,

- da nije prezentirao tuženoj da se radi o iznosu koji je u zastari jer se nije smatrao dužnim istoj prezentirati išta u vezi duga za komunalnu naknadu, kada je isti u zastari iz razloga što je nije zanimalo, kada je netom prije promijenio grilje, a zanimao je ovaj dug,

- da nije ishodio nikakvu ispravu da je dug u zastari jer da je osoba koja je radila u komunali rekla da je dug potrebnim da traži ispravu, jer nije niti znao da će doći do ovoga,

- da njemu nije poznato da bi tužena poziva svjedoka K. a radi duga komunalne naknade,

- da su računi prolazili poreznu upravu pa da je u istu ukalkuliran PDV,

33. U svom dopunskom iskazu na ročišitu od 04. studenoga 2020.g., tužena je istakla:

- da u odnosu na dogovor između nje i tužitelja može kazati da ona nije dogovarala izravno s tužiteljem, već sa S. K., a razgovoru je bio nazočan i njen

suprug koji je u međuvremenu preminuo,

- da je prethodno S. K. prijedlog iznio njenom suprugu,

- da je prilikom njihovog dogovora dogovoreno da će ona tužitelju dati kuću da je malo preuredi, koristi iznajmljivanjem te da mi joj mjesečno plaća iznos od 100 tada DEM, te da snosi sve troškove u smislu komunalne naknade i drugih režijskih troškova,

- da je navedeni odnos funkcionirao dok joj nisu počele dolaziti opomene za neplaćenu komunalnu naknadu od strane tužitelja koji je ovaj trošak po dogovoru trebao snositi pa ga je radi istoga i kontaktirala te opozvala punomoć te nije željela da joj dođe ovrha,

- da nije istina da je punomoć opozvala kako bi se okoristila, naime, da je M. nedugo nakon toga izašao iz prostora, a zakupoprimac T. b. da ne plaća dvije godine zakupninu,

- da što se tiče njihovog dogovora o trajanju korištenja njene kuće od strane tužitelja može kazati da nije bio dogovoren vremenski period u kojem bi isti koristio njenu kuću,

- da u svemu ostalom ostaje kod iskaza danom na zapisniku od 1.2.2010.

- da G. S. nije pokrenuo ovrhu ili neki drugi postupak u svezi duga komunalne naknade za navedeni prostor, ali da je imala strah od ovrhe nakon što joj je došla opomena za neplaćene račune,

- da ne može kazati je li isti dug podmiren, jer da ona nije išla provjeravati,

- da nakon što je opozvala punomoć tužitelju, nije imala opomena komunalne naknade.

34. U svom dopunskom iskazu na ročištu od 04. studenoga 2020.g., svjedok S. K. istakao je:

- da je u srodstvu po tazbini s tužiteljem i tuženoj, tužitelj je brat njegove supruge, a tužena da je supruga pok brata njegove supruge.

- da je on poredovao u dogovoru između tužene i tužitelja oko korištenja kuće u …,

- da je on obavljao razgovore i dogovor s tuženom,

- da su se dogovorili da će kuću u … , a što je bilo negdje 1993 ili početkom 1994 godine, tužena dati tužitelju jer joj ova kuća tada nije trebala, u istoj nitko nije stanovao, da ju tužitelj preuredi tako da ista više ne služi kao stambeni prostor, te da tužitelj istu koristi,

- da je dogovoreno da će tužitelj istu koristiti do svog oslaska te ostvarivati prihode otvaranjem nekog dućana ili pak iznajmljivanjem poslovnih prostora u kući.

- da je tako dogovoreno kako tužitelj više ne bi odlazio na brod kao pomorac, već kako bi na ovaj način ostvarivao prihode dos svog umirovljenja,

- da se smatralo da će kroz taj period vratiti uloženi novac u renovaciju kuće,

- da se u to vrijeme u mirovinu odlazilo sa 60 godina života tako da smatra da se dogovoro korištenju kuće od strane tužitelja odnosio do njegove 60 godine života,

- da je istu kuću tužiteli preuredio krajem 1993 godine, nakon čega je u istoj počeo poslovati,

- da nije dogovoreno da bi tužitelj bio u obvezi tuženoj išta davati u navedenom periodu odnosno da nije dogovorena nikakva korist za tuženu u smislu davanja mjesečnih iznos novca, već da je za istu trebala biti korist da joj nakon umirovljenja tužitelja ostane uređeni proctor,

- da se s obzirom na godine života u vrijeme dogovora tužitelja, radilo o razdoblju ugovornog korištenja ovog prostora od 15-16 godina,

- da je također obveza tužitelja bila plaćati sva potrebna davanja za korištenje ovog prostora u smislu režijskih troškova, vode, struje i komunalnih usluga,

- da je on vodio svo poslovanje za tužitelja a u odnosu na korištenje poslovnih prostora u … te da mu se doista tužena obraćala i kazala da na njenu

adresu dolazi dug za neplaćene komunalne usluge, što nisu bili veliki iznosi, te mu je kazala da se boji da će ona to morati platiti,

- da on nije odlazio podmiriti ovaj dug, za isti je tužitelj znao, ali tužena od njega nije tražila u smislu intervencija da isti dug plati,

- da su oni za dug u pravilu doznali kada bi ga tužena već platila, a u odnosu na komunalnu naknadu,

- da je ista platila dug komunale, prije zadnjeg puta, moguće prije 15 godina jer bi joj u protivnom išla ovrha, odnosno tužitelj je komunalu placao redovito skoro za cijeli vremenski period koji je bio u prostoru, recimo da je u prostoru bio 13 godina a komunalu je redovito platio za 12 godina,

- da je, u svakom slučaju, tužena tužitelju opozvala punomoć, a kada je došao M. odnosno stečajna upraviteljica istog u zakup, željela je ostvariti profit. - da nije vidio dug za komunalne usluge, da za dug zna po kazivanju tužene, da se radilo o malim mjesečnim iznosima, da nije tražio da mu tužena prezentira dug po opomeni za dug komunale, iako je vodio poslove za tužitelja, jer je vjerovao tuženoj, jer su oni živjeli u istoj kući, i bili su u idealnim odnosima,

- da može kazati da nije pitao tuženu zašto je opozvala tužitelju punomoć, jer se radilo o neugodnoj situaciji i da se nije htio petljati u navedeno,

- da kod G. nije provjeravao koliko iznosi dug tužitelja za komunalne usluge,

- da računi u sebi nisu sadržavali stavku PDV-a, da je naime radio na način da bi mu pojedini građevinar kazao što potrebno kupiti npr. cement, pločice i dr., da bi on istu robu kupio za koju mu je izdao račun, te da bi navedenu robu dao izvođaču,

- da su mu istih prigoda izdavani računi a koji su u sebi sadržavali porez na promet robe i usluga, a što nije PDV, da se naime, PDV iskazuje i uveden je od 1998 kada računi trebaju sadržavati cijenu usluge, PDV na navedenu cijenu usluge a tek tada ukupan iznos,

- da mu je poznato da je porez na promet robe i usluga u vrijeme 1990-tih do 1998 je bio 20%,

- da se u to vrijeme navedeni porez nije iskazivao kao posebna stav već se radilo o jedinstvenom ukupnom iznosu cijena usluga, a u koju cijenu je već bio obračunat porez na promet roba i usluga odnosno svaki račun za uslugu je isti porez sadržavao u jednom bruto iznosu,

- da je, u vrijeme kada su bili veći prihodi od iznamljivanja, tužena smatrala da bi tužitelj trebao izaći iz prostora, odnosno da on iznamljuje jedan poslovni proctor, a ona drugi, odnsono da ona dobije kompletni prihod pa da jedan dio isplaćuje tužitelju,

35. Pregledom priložene dokumentacije, te iz iskaza svjedoka, sud je utvrdio:

- da je tužitelj od T.-t. b. d.d. u stečaju na ime zakupnine primio 123.662,90 kuna, zatim tijekom razdoblja od 1.8.2006. do 28.2.2007. (dok mu nije opozvana punomoć) na ime zakupnine od M. d.o.o. u stečaju tužitelj je primio 7.000,00 kuna (po 1.000,00 kuna mjesečno). Također, kako proizlazi iz iskaza svjedoka E. K., tužitelj je na ime zakupnine uprihodio još i 8.100,00 DEM

(24 mjeseca po 200,00 DEM od osobe koja je prodavala dječju robu; 9 mjeseci po 100,00 DEM od trgovca kavom i bombonima; 6 mjeseci po 100,00 DEM od trgovca tekstilom; 18 mjeseci po 100,00 DEM od postolara) što preračunato u EUR iznosi 4.141,46 EUR, odnosno 31.715,30 kuna kad se EUR-ski iznos preračuna u kune na dan zaključenja glavne rasprave (srednji tečaj HNB-a za 1 EUR je 7,658 kuna).

Konačno, iz provedenih dokaza proizlazi da je prema podacima Porezne uprave tom poreznom tijelu prijavljen ugovor o zakupu između tužitelja i zakupoprimca B. S. d.o.o. uz plaćanje mjesečne zakupnine od 936,00 kn za razdoblje od

01.12.1999.g. do 31.03.2001.g., dakle 16 mjeseci po 936,00 kn mjesečno, ukupno prema navedenom ugovoru tužitelj je ostvario primanja u iznosu od 14.976,00 kn. 36. Dakle, tužitelj je iskorištavajući predmetnu, tuženičinu nekretninu uprihodio ukupno 177.354,20 kuna. Osim gore navedenih prihoda koje je tužitelj imao, za neke druge prihode koje bi tužitelj eventualno ostvario, u spisu ne postoje dokaze.

37. U odnosu na količinu novca uloženog u adaptaciju, treba prije svega reći da se vrijednost koju treba naknaditi utvrđuje prema cijenama u vrijeme presuđenja (tako i VSRH, Revx-122/11) i onda kad je u pitanju stjecanje bez osnove i kad je u pitanju naknada nužnih i korisnih troškova (čl.164.st.6.ZV-a) i kad se naknađuje šteta (čl.189.st.2.ZOO/91). Utoliko nisu osnovani tuženičini prigovori o tome da je vještak trebao uzeti u obzir cijene u vrijeme ulaganja (1992./1993.g.). Ovaj sud načelno prihvaća mišljenje vještaka J. M. o vrijednosti tužiteljevih ulaganja u predmetnu nekretninu s tim da će pojedine stavke iz vještva biti odbijene sukladno utvrđenjima suda jesu li pojedini radovi izvedeni ili ne, odnosno jesu li pojedini uređaji ugrađeni ili ne. Naime, utvrđenje je li neki posao obavljen ili uređaj ugrađen jest činjenične naravi i to je domeni suda, a vještak u konkretnom slučaju služi samo kao pomoćnik sudu radi razjašnjenja kolika je vrijednost uloženog. Isto tako, valja kazati da se ne može prihvatiti stajalište tuženice da vještak građevinske struke ne može davati mišljenje o pojedinim vrstama radova već da bi o tome trebali davati mišljenje vještaci za drvodjelstvo, stolariju, keramiku, kamenoklesarstvo, vodoinstalacije i slično. Vještaci građevinske struke su, prema stajalištu ovog suda, ovlašteni izjasniti se o svim vrstama radova koji se obavljaju prilikom uređivanja određene građevine. Od iznosa koje je vještak M. naveo u svom vještvu od 13.2.2012. trebalo bi odbiti: polovinu troškova elektroinstalaterskih radova (stavke C1, C2 i C3) u ukupnom iznosu od 3.160,00 kuna (1/2 od 6.320,00) budući da je, prema iskazu S.

K., materijal nabavio tužitelj, a električarske radove obavio suprug tuženice pa se ulaganje rada supruga tuženice uzima kao ulaganje same tuženice; trošak ugradnje bojlera u iznosu od 300,00 kuna jer nema nijednog dokaza da je bojler ugrađen; polovinu troškova (o udjelu 1/2 odlučeno primjenom čl.223.st.2.ZPP-a) bojanja prozora (stavka A41) u ukupnom iznosu od 825,00 kuna budući da nema dokaza da su bojane grilje, a tuženica osporava da su izvedeni radovi bojanja grilja. Sveukupno bi trebalo od iznosa navedenog u mišljenju vještaka J. M.

trebalo odbiti iznos od 4.285,00 kuna pa se dobije iznos od 174.169,33 kuna (178.454,33 - 4.285,00).

38. Ovaj sud je mišljenja kako tuženica nije uspjela dovesti u pitanje pravilnost mišljenja vještaka J. M. glede sljedećih prigovora iz svojih podnesaka: da se radi o tankim, a ne punim vratima; o kamenim pločama postavljenim u prizemlju; o cijenama i klasi pločica; o cijenama WC školjke i vodokotlića; o vrsti kamena od kojeg su izrađeni kameni pragovi; o kamenu kojim je obložena fasada; o kamenim klupčicama; o cijeni laminata; o starosti kupa kanalica; o troškovima dobavljanja i ugradnje vrata; o čišćenju i ispiranju fuga; o cijeni aluminijske fasadne stjenke; o cijeni troškova odvoza „šuta“ na deponij; o vrsti vodovodnih cijevi; o cijeni sanitarija. Utoliko se obrazloženja vještaka prihvaćaju kao stručna, logična i životna. Također, treba reći da tuženica nije pružila nikakve protudokaze o jediničnim cijenama (npr. pločica, WC školjke, vodokotlića itd.) kojima bi osporila pravilnost mišljenja vještaka. Vezano za tuženičine navode o vlaženju predmetnog objekta, potkrijepljene fotografijama, a što bi upućivalo na navodno nekvalitetno izvedene radove, treba reći sljedeće. Prvo, tužitelj je napustio predmetni objekt još 2007.g. i odonda je isti u posjedu tuženice pa nije isključeno da je to vlaženje uzrokovano njezinim propustima u održavanju. Nadalje, vještak je objekt pregledao u nazočnosti stranaka 27.1.2012.g., prije davanja mišljenja, pa je tuženica mogla već tad ukazati na nekakve tragove vlaženja da su isti postojali. Treće, sve i da je kojim slučajem točno da su radovi, koje je naručio tužitelj, bili nekvalitetno izvedeni, tuženica nije predložila izvođenje nekog dokaza kojim bi se utvrdilo koliko bi trebalo umanjiti ulaganje tužitelja zbog nekvalitetno izvedenih radova. Procesna aktivnost tuženice se uglavnom svodila na puko prigovaranje mišljenju vještaka bez da se predlože neki drugi protudokazi. Stoga, može se reći da tuženica nije svojim navodima o vlaženju objekta dovela u pitanje pravilnost mišljenja vještaka.

39. Utvrđenom iznosu od 174.169,33 kn koji se odnosi na građevinske radove koje je tužitelj obavio u prostoru tužene, valjalo je dodati i iznos od 17.378,03 kn na ime poreza na promet proizvoda i usluga, koji iznos tužitelju također pripada.

39.1 Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Rev-x 957/2017-2 od 5. studenoga 2019. zauzeo je stav da je spor u konkretnom slučaju potrebno razriješiti primjenom sljedećeg pravnog shvaćanja:

39.2 Takvo pravno shvaćanje proizlazi iz smisla shvaćanja prihvaćenog na četvrtoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 5. prosinca 2013. pod brojem Su-IV-127/13-10, kod instituta naknade štete - a prema kojemu: "Oštećenik ima pravo na naknadu štete koja uključuje i porez na dodanu vrijednost iako nije popravio oštećenu stvar niti je imao izdatke radi popravljanja stvari.

40. Slijedom obrazloženog, tužitelju pripada i daljnji iznos od 17.378,03 kn po osnovu poreza na promet proizvoda i usluga. Da se radi upravo o iznosu od 17.378,03 kn sud je utvrdio iz pisanog vještva vještaka financijske struke A. B. S. ” koje je zaprimljeno u sustavu za komunikaciju sa sudovima dana

29.01.2021.g., koje je vještvo sud prihvatio kao stručno, iscrpno i napravljeno po pravilima struke.

41. Slijedom navedenog, proizlazi da ukupno ulaganje tužitelja u predmetni prostor u vlasništvu tužene iznosi 191.547,36 kn.

42. Kada se od iznosa ulaganja (191.547,36 kuna) odbije iznos koji je tužitelju refundiran kroz davanje objekta u zakup (177.354,20 kuna,), dobije se iznos od 14.193,16 kn, kuna koliko bi temeljem čl.210.ZOO/91 tuženica trebala isplatiti tužitelju.

43. U odnosu na sporno pitanje je li ugovor zaključen na 10 ili 15 godina, ocjena je ovog suda da je predmetni ugovor zaključen na 15 godina. Naime, tužitelj je tvrdio da je ugovor zaključen na rok od 15 godina, a tužena je u podnesku od 12.02.2010.g. navela da je očito među strankama nesporno da je ugovor zaključen na rok od 15

godina. Da je ugovor sklopljen na 15 godina potvrdio je i svjedok S. K. koji

je vodio poslove, a koji je u svom iskazu naveo da je dogovor bio da tužitelj u prostoru ostane do mirovine. S obzirom da je tužitelj rođen 1949.g., to proizlazi da je u vrijeme zaključenja ugovora 1994.g. tužitelj imao 45 godina, i da mu je bio potreban upravo ugovor na 15 godina da bi predmetni prostor koristio do svoje 60-te godine. isto tako, tužena tvrdi da je razlog opoziva punomoći to što tužitelj nije plaćao komunalnu naknadu, a ne istek ugovora. S obzirom da je punomoć izdana 1994.g., a da je opozvana 2007.g., to proizlazi da je ista opozvana 13 godina nakon sklapanja,

iz čega se može zaključiti da ugovor nije sklopljen na 10 već na 15 godina. Dakle, zaključak je ovog suda da je ugovor zaključen na rok od 15 godina.

44. Analizirajući izvedene dokaze, kako svakog zasebno, tako i sve zajedno, sud je utvrdio:

- da je između stranaka bio sklopljen usmeni ugovor kojim se tužitelj obvezao renovirati tuženičinu kuću (u kojoj su ranije živjeli njezini roditelji), a tuženica se obvezala te troškove renoviranja naknaditi tužitelju time što bi mu tu nekretninu na razdoblje od 10-15 godina dala pod neku vrstu koncesije ili plodouživanja da ju iskorištava i na taj način ostvari povrat uloženog. Navedeno utvrđenje među stranakam I nije sporno s obzirom da tužena nije ni tvrdila, a ni pružila dokaze da je ona izvršila uređenje predmetne kuće i prenamjenu u poslovni prostor. Također, navedeno utvrđenje proizlazi iz iskaza svjedoka S. K..

- da je tužitelj radove renoviranja tuženičinog prostora obavljao tijekom 1992.g. i 1993.g. - da ukupno ulaganje tužitelja u predmetni prostor u vlasništvu tužene iznosi 191.547,36 kn.

- da je tužena 22. listopada 1994.g. izdala punomoć tužitelju kojom punomoći je ovlastila tužitelja da renovirani i preuređeni prostor može koristiti i davati u najam,

- da je navedeni ugovor zaključen na rok od 15 godina, dakle do 22. listopada 2009.g.

- da je tužitelj iskorištavajući predmetnu, tuženičinu nekretninu uprihodio ukupno 177.354,20 kuna.

- da su stranke prilikom zaključenja usmenog ugovora ugovorile da će tužitelj plaćati sve režijske troškove, između ostalog i troškove komunalne naknade.

- da tužitelj međutim nije plaćao trošak komunalne naknade, zbog čega su tuženoj dolazile opomene i prijedlozi za ovrhu,

- da je zbog neplaćenih računa komunalne naknade tužena tužitelju 1.3.2007.g. opozvala punomoć temeljem koje je tužitelj koristio i davao u zakup predmetni poslovni proctor, odnosno da je raskinula ugovor koji je između njih bio zaključen. - da je dakle ugovor raskinut prije isteka roka na koji je sklopljen.

45. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja, ocjena je ovog suda da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

46. Naime, pitanje raskida ugovora zbog neispunjenja uređeno je Zakonom o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO-a ), koji se ovdje primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO-a ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08), i to:

- odredbom čl. 124., prema kojoj: „U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obvezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obveza ili, pod uvjetima predviđenim zakonom raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete“,

47. Dakle ona strana koja je svoju obvezu ispunila može raskinuti ugovor i tražiti naknadu štete od druge ugovorne strane koja svoju obvezu nije ispunila.

48. U konkretnom slučaju tužena je u cijelosti ispunila svoju obvezu, što među strankama nije sporno. Isto tako, među strankama nije sporno da je na strani tužitelja bila obveza plaćanja komunalne naknade, te nije sporno da tuženik nije uredno plaćao troškove komunalne naknade. Naime, i sam tuženik je u svojim iskazima naveo da je bilo razdoblja za koje nije plaćao komunalnu naknadu, da je istu išao platiti, ali da mu je rečeno da je nastupila zastara zbog čega istu nije platio.

49. Analizirajući iskaze tužitelja, sud je utvrdio:

- da je obveza tužitelja bila plaćanje komunalne naknade,

- da tužitelj nije plaćao komunalnu naknadu,

- da ga je tužena upozorila da je dužan plaćati komunalnu naknadu, te da ga je i prijavila zbog neplaćanja,

- da je tužitelj išao platiti komunalnu naknadu, međutim, da mu je rečeno da je nastupila zastara zbog čega on nije platio komunalnu naknadu.

50. Dakle, iz iskaza tužitelja sud je utvrdio:

- da tužitelj nije ispunjavao svoju obvezu plaćanja komunalne naknade,

- da ga je tužena upozoravala na obvezu plaćanja komunalne naknadem,

- da tužitelj usprkos tome nije platio komunalnu naknadu,

- da je tužitelj neplaćanje komunalne naknade pravdao time da je potraživanje po tom osnovu zastarjelo.

51. Pri tome je za navesti da tužitelj tijekom postupka nije dostavio dokaze, poput uplatnica i sl., kojima bi pobio tvrdnje tužene da je ispunjavao svoju obvezu plaćanja komunalne naknade.

52. Prema čl. 126. st. 1. ZOO kada ispunjenje obveze u određenom roku nije bitni sastojak ugovora, dužnik zadržava pravo da i nakon isteka roka ispuni svoju obvezu, a vjerovnik da zahtijeva njezino ispunjenje (čl. 124. ZOO), dok je st. 3. propisano da ako dužnik ne ispuni obvezu u naknadnom roku da nastupaju iste posljedice kao i u slučaju kad je rok bitni sastojak ugovora, a to znači da dolazi do raskida po sili zakona (čl. 125. st. 1. ZOO).

53. Kako u konkretnom slučaju, po pozivu tužene na ispunjenje, tužitelj nije platio komunalnu naknadu, to je tužitelj očitovao jasnu volju da nema namjeru ispoštovati ugovor i ispuniti svoje obveze ni nakon što ga je tužena na to pozvala, čime su ispunjene pretpostavke za raskidom ugovora.

54. Slijedom gornjih utvrđenja, zaključak je ovog suda da je tužena raskinula ugovor jer tužitelj nije ispunjavao svoju obvezu plaćanja komunalne naknade.

55. Raskidom ugovora, po ocjeni ovog suda, otpala je i pravna osnova (čl. 210. ZOO/91), pa bi tužena bila u obvezi tužitelju nadoknaditi vrijednost onoga što je stekla tužiteljevim ulaganjem u renoviranje. Međutim, od iznosa kojeg je tužitelj uložio, trebalo bi svakako odbiti onaj iznos koji mu je naknađen tijekom godina iskorištavanja predmetne nekretnine kroz ubiranje zakupnine.

56. Iz rezultata provedenog postupka, a što je prethodno obrazloženo, sud je utvrdio da je tužitelj u prostor tužene uložio sveukupno iznos od 191.547,36 kn, dok je ostvario dobit u iznosu od 177.354,20 kn, slijedom čega proizlazi da je raskidom ugovora, odnsono opozivom punomoći, na strani tužene bez ikakvog pravnog osnova uvećana imovina u iznosu od 14.193,16 kn, pa, sukladno čl. 210 ZOO/91, na strani tužene postoji obveza isplatiti tužitelju upravo taj iznos.

57. Slijedom svega naprijed navedenog i obrazložnog, prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 14.193,16 kn, dok je za više zatraženo preko tog iznosa, za iznos od 194.120,80 kn tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan.

58. Na dosuđeni iznos su temeljem čl.29.ZOO/05 dosuđene zatezne kamate od dana presuđenja dakle od 17. listopada 2022.g do isplate jer je tako zatraženo tužbenim zahtjevom, te kod činjenice da sud odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva. Po ocjeni ovog suda tužitelj je imao pravo na zatezne kamate od ranije tj. dana podnošenja tužbe (čl.214.ZOO/91). Tuženica je svakako u zakašnjenju s ispunjenjem novčane obveze od dana presuđenja.

59. Prigovor zastare nije osnovan. Naime, zastara tužiteljevog potraživanja je počela teći onog trenutka kad je tuženica ostvarila mogućnost koristiti prostor i uložena sredstva (tako i VSRH, Rev-590/92, Gzz-162/04), to jest onog trenutka kad je prestala punomoć tužitelju i kad je prostor vraćen tuženici u posjed, a to je bilo u ožujku 2007.g. te od tog trenutka pa do 4.4.2007.g., kada je podnesena tužba, nije istekao zastarni rok od 5 godina.

60. U odnosu na navode tužene iz podneska od 10.11.2008. da je tužitelj podneskom od 22.10.2008. objektivno preinačio tužbu mijenjanjem pravnog osnova na način da utuženi iznos potražuje s osnove uloženih sredstava, treba reći da mijenjanje pravne osnove ne predstavlja preinaku tužbe (čl.191.st.3. ZPP-a). Također, u konkretnom slučaju ne postoji ni izmjena činjenične osnove. Iako je tužba dijelom konfuzno napisana, očito je da se utuženi iznos, koji predstavlja protuvrijednost 34.031,00 USD, potraživao s osnove novčanih sredstava uloženih u renoviranje prostora koja sredstva su bila detaljno specificirana u ispravi priloženoj tužbi

61. Slijedom svega naprijed navedenog odlučeno je kao u toč. I izreke presude.

62. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st 2 ZPP-a, te sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22). Tužitelju zastupanom po pun. priznat je trošak sastav tužbe 2.500,00 kn, za pristupe na ročište od 01.02.10.g.,

19.04.10.g., 06.09.11.g., 24.04.13.g., 04.11.14.g., 23.06.20.g., 04.11.20.g., 10.05.22.g., 04.07.22.g. i 01.09.22.g. te za sastav podneska od 22.10.08.g. po 2.500,00 kn, za pristupe na ročište od 22.07.08.g., 04.11.09.g., 25.11.10.g., 25.01.13.g., 06.10.14.g. po 625,00 kn (25%), za pristup na ročište od 22.11.11.g. 1.250,00 kn (50%), za sastav žalbe i revizije po 3.125,00 kn, što sveukupno iznosi 40.750,00 kn. Ovaj iznos uvećan je za daljnjih 10.187,50 kn na ime 25% PDV-a što ukupno iznosi 50.937,50 kn. Tužitelj je popisao trošak sudskih pristojbi, međutim, u spisu se ne nalazi ni jedan dokaz da bi tužitelj platio sudske pristojbe, slijedom čega sud tužitelju nije dosudio taj trošak.

63. Tužitelj je u ovom sporu uspio u cijelosti u osnovu (100%), te djelomično u visini (6,82%), pa je sud tužiteljev uspjeh u ovoj parnici cijenio sa 53,41%

64. Kada se trošak tužitelja (50.937,50 kn) pomnoži sa uspjehom u ovoj parnici (53,41%), to tužitelju, razmjerno uspjehu u parnici pripada iznos od 27.205,71 kn. Tužitelju je dalje na ime troškova građevinskog i financijsko – knjigovodstvenog vještačenja priznat daljnji iznos od 7.105,00 kn, što sveukupno iznosi 34.310,71 kn. 65. Tuženoj zastupanoj po pun. priznat je trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 2.500,00 kn, pristupa na ročište od 01.02.10.g., 19.04.10.g., 06.09.11.g., 24.04.13.g., 04.11.14.g., 23.06.20.g., 04.11.20.g., 10.05.22.g., 04.07.22.g. i 01.09.22.g., te za sastav podnesaka od 24.01.13.g. i 09.05.22.g. – očitovanja na vještvo po 2.500,00 kn, za pristupe na ročište od 22.07.08.g., 04.11.09.g., 25.11.10.g., 25.01.13.g., 06.10.14.g. po 625,00 kn (25%), za pristup na ročište od 22.11.11.g. 1.250,00 kn (50%), za sastav žalbe protiv presude 3.125,00 kn, što sveukupno iznosi 40.000,00 kn. Ovaj iznos uvećan je za daljnjh 10.000,00 kn na ime 25% PDV-a, što ukupno iznosi 50.000,00 kn. Tužena je popisala trošak sudskih pristojbi, međutim, u spisu se ne nalazi ni jedan dokaz da bi tužena platila sudske pristojbe, slijedom čega sud tuženoj nije dosudio taj trošak. Tuženoj nadalje nije priznat trošak ostalih podnesaka s obzirom da isti u smislu odredbe čl. 155 ZPP-a nisu bili potrebni za vođenje ove parnice.

66. Kada se trošak tužene (50.000,00 kn) pomnoži sa uspjehom u ovoj parnici (46,59%), to tuženoj, razmjerno uspjehu u parnici pripada iznos od 23.295,00 kn. Tuženoj je dalje na ime troškova vještačenja priznat daljnji iznos od 847,50 kn, što sveukupno iznosi 24.142,50 kn.

67. Kada se trošak tužene prebije sa troškom tužitelja, to proizlazi da je tužena dužna nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 10.168,21 kn. Na dosuđeni iznos troška tužitelju su priznate zatezne kamate od 17. listopada 2022.g., kao dana donošenja ove presude, pa do konačne isplate. Stopa zateznih kamata temelji se na

Prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima (Narodne novine 85/15, 140/15, 60/16, 64/17, 64/19, 1/20). Zbog navedenog sud je odlučio kao u točki II. izreke presude.

U Splitu 17. listopada 2022.

S U D A C

Miro Maslać, v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna strana ima pravo žalbe. Žalba se podnosi u roku od 15 dana nadležnom Županijskom sudu, putem ovog suda, u tri primjerka.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tužene

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte