Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj 77 Gž R-1119/2022-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Diani Preglej, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja B. P. iz V., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica T. C. G., odvjetnica u Odvjetničkom društvu C. G. & E., protiv tuženika Hrvatske vode, pravna osoba za upravljanje vodama, Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik D. B., odvjetnik u Odvjetničkom društvu M. & B. u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-477/2020-32 od 21. veljače 2022., dana 17. listopada 2022.,
p r e s u d i o j e
I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-477/2020-32 od 21. veljače 2022. u pobijanom dijelu pod točkama I, II i IV izreke.
II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.
III Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja je pod točkom I izreke naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.656,00 kn neto sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, u roku 15 dana.
Pod točkom II izreke je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 6.250,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. veljače 2022. pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
U točki III izreke je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u preostalom dijelu u iznosu od 781,25 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
U točki IV izreke je odbijen zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka u cijelosti.
2. Protiv navedene presude pod točkama I, II i IV izreke žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava iz odredbe čl. 353. st. 1. t. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), te predlaže preinačiti pobijanu presudu i u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev ili istu ukinuti i vratiti predmet prvostupanjskom sudu, pred drugog suca, na ponovno suđenje.
3. U odgovoru na žalbu tuženika, tužitelj osporava žalbene navode i predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu.
4. Žalba tuženika je neosnovana.
5. Predmet spora za zahtjev tužitelja za isplatu naknade troškova prijevoza za listopad 2015., za listopad 2016., za veljaču 2017., za listopad 2018. i za studeni 2019.,
6. Polazeći od utvrđenja:
- da tuženik nije dokazao da je tužitelju isplatio naknadu troškova prijevoza na posao i s posla za listopad 2015., za listopad 2016., za veljaču 2017., za listopad 2018. i za studeni 2019.,
- da su Kolektivni ugovor za vodno gospodarstvo 2003. (dalje: KU za vodno gospodarstvo) sklopili tuženik i Sindikat zaposlenih u poljoprivredi, prehrambenoj i duhanskoj industriji i vodoprivredi Hrvatske – sindikalnih podružnica Hrvatskih voda (dalje: Sindikat PPDIV).
- da iz Potvrde Sindikata PPDIV od 28. srpnja 2020. proizlazi da je tužitelj u 2015., 2016., 2017., 2018. i 2019. bio član Sindikata PPDIV, slijedom čega se na tužitelja za navedene godine primjenjuje KU za vodno gospodarstvo sukladno čl. 1. st. 1. tog KU,
- da je tuženik odredio tužitelju naknadu troškova prijevoza isplaćivati prema cijeni mjesečne karte javnog prijevoza, a ne prema cijeni pojedinačne karte,
- da je tuženik temeljem pretpostavke da radnik zbog korištenja godišnjeg odmora, korištenja slobodnih dana i bolovanja ne može raditi svih dvanaest mjeseci u godini, zaključio da tužitelju ne pripada pravo na naknadu za prijevoz za jedan mjesec u godini te je u utuženom razdoblju jedanaest mjeseci godišnje isplaćivao naknadu za troškove prijevoza,
sud prvog stupnja je ocijenio da prethodno navedeni zaključak tuženika nije dovoljan za uskratu prava tužitelja na isplatu troškova prijevoza u utuženim mjesecima. To prvenstveno iz razloga što predmetno materijalno pravo tužitelja ne može ovisiti o paušalnim procjenama tuženika (ne koriste svi radnici cijeli godišnji odmor u istoj godini, ne koriste svi radnici jednako slobodne dane niti je predvidivo korištenje bolovanja). Osim toga, paušalni odabir jednog mjeseca u godini u kojoj će radniku uskratiti pravo na naknadu troškova prijevoza dovodi tog istog radnika u poziciju da mjesec kada je zaista radio, a tuženik mu nije isplatio pripadajuću naknadu za trošak prijevoza, isti podmiruje iz vlastitih sredstava.
7. Opisanu ocjenu prvostupanjskog sud prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.
8. Odredba čl. 59. st. 1. KU za vodno gospodarstvo je propisivala da radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla u visini stvarnih troškova prijevoza javnim prometom prema cijeni mjesečne odnosno pojedinačne karte. U slučaju kada postoji mogućnost korištenja više alternativnih sredstava javnog prometa različite cijene, radnik ima pravo na nadoknadu troškova prijevoza s posla i na posao u visini cijene one vrste javnog prometa koja je najpogodnija za poslodavca (čl. 59. st. 2. KU za vodno gospodarstvo). Naknada troškova prijevoza na posao i s posla isplaćuje se unaprijed, najkasnije posljednjeg radnog dana u mjesecu za sljedeći mjesec (čl. 59. st. 3. KU za vodno gospodarstvo).
9. Sukladno članku 63. st. 1. Kolektivnog ugovora za radnike tuženika ("Narodne novine", br. 12/18 - dalje: KU tuženika) radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla u visini stvarnih troškova prijevoza javnim prometom prema cijeni mjesečne odnosno pojedinačne karte. Radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla međumjesnim javnim prijevozom u visini stvarnih izdataka, prema cijeni mjesečne odnosno pojedinačne prijevozne karte (čl. 63. st. 2. KU tuženika). U slučaju kada postoji mogućnost korištenja više alternativnih sredstava i javnog prijevoza različite cijene, radnik ima pravo na nadoknadu troškova prijevoza s posla na posao u visini cijene one vrste javnog prometa koja je najpogodnija za poslodavca (čl. 63. st. 3. KU tuženika). Naknada troškova prijevoza na posao i s posla isplaćuje se unaprijed, najkasnije posljednjeg radnog dana u mjesecu za slijedeći mjesec (čl. 63. st. 4. KU tuženika).
10. Žalitelj u bitnome ističe da su troškovi prijevoza na posao i s posla vezani uz obavljanje posla pa radnik nema pravo na navedene troškove za vrijeme kada nije radio. Drugim riječima, da bi tužitelj kao radnik imao pravo na navedene troškove morao bi biti prisutan na radu, odnosno radniku ne bi pripadalo pravo na navedene troškove u vremenu kada nije radio.
10.1. Na opisane žalbene navode valja odgovoriti kako je točno da su troškovi prijevoza vezani uz obavljanje poslova te da radnik nema pravo na iste kada ne radi. Međutim, tuženik nije dokazao da tužitelj uopće nije dolazio na posao u mjesecima za koje mu je tuženik uskratio isplatu troškova prijevoza u visini mjesečne karte. Štoviše, upravo suprotno proizlazi iz Potvrde tuženika od 5. lipnja 2020. (list 91-92 spisa), iz koje je vidljivo da tužitelj u listopadu 2015., listopadu 2016., listopadu 2018. i studenom 2019. nije izostao s posla niti jedan jedini dan, dok je u veljači 2017. izostao s posla samo 1 (jedan) radni dan radi korištenja godišnjeg odmora.
10.2. U situaciji kad je ugovorena visina putnih troškova kao stvarni trošak u visini mjesečne karte, tužitelj ima pravo na naknadu cijelog iznosa mjesečne bez obzira na broj odrađenih dana u mjesecu jer je cijena mjesečne karte jednaka neovisno o tome je li radnik putovao na posao jedan dan u mjesecu ili sve radne dane u mjesecu, a stranke nisu ugovorile adekvatno umanjenje tog mjesečnog iznosa karte ovisno o broju odrađenih dana u mjesecu.
11. Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio mjerodavne odredbe KU za vodno gospodarstvo i KU tuženika te je žalbu tuženika u pogledu odluke o glavnoj stvari valjalo odbiti kao neosnovanu.
12. U odnosu na odluku o troškovima postupka, valja reći da tuženik nije iznio niti jedan konkretan žalbeni navod protiv tog dijela presude, a kako je postupak u ovoj pravnoj stvari pokrenut nakon 1. rujna 2019., primjenjuje se novelirana odredba čl. 365. st. 2. ZPP-a prema kojoj drugostupanjski sud po službenoj dužnosti ne ispituje pravilnost primjene materijalnog prava u odnosu na odluku o troškovima postupka.
13. Slijedom svega navedenoga i temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a je odlučeno kao u točki I ove presude.
14. S obzirom da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, na osnovi odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a je odlučeno kao pod točkom II izreke ove presude.
15. Odbijen je zahtjev za naknadu troška sastava odgovora na žalbu, u skladu s odredom čl. 155. st. 1. ZPP-a jer isti nije bio potreban za vođenje predmetnog postupka (točka III izreke).
U Zagrebu 3. listopada 2022.
Sudac:
Diana Preglej, v.r.
