REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

STALNA SLUŽBA U POREČU – PARENZO

Turistička ulica 2, 52440 Poreč – Parenzo

Posl. br. 31 P-149/2021-19

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sutkinji tog suda mr. sc. Marčeli Štefanuti kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja: 1. E. B., iz I., P. (C.), V. R. 3, i 2. N. B. P., iz I., P. (C.), V. N. 11,

oboje zastupani po punomoćnici Aniti Prelec, odvjetnici iz Rijeke,

protiv tuženika: 1. O. V., T. D. 1, zastupane po

punomoćnici I. R. H., odvjetnici u R. i 2. A. K. rođ. P., iz

S., L., L. 1, zastupane po punomoćniku

D. Č., odvjetniku iz P., radi utvrđenja i brisanja, nakon javne glavne rasprave zaključene dana 05. rujna 2022. godine u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 17. listopada 2022. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"1. Utvrđuje se da je ništetan Kupoprodajni ugovor od 15.07.1960. zaključen između prvotuženika N. odbora općine P., čiji je pravni sljednik O.

V., V., T. D. 1, i drugotužene A. K. rođene

P., S., L., L. 1, , kojim se

drugotuženoj prodaje 1/3 dijela nekretnine kč. 16/2 ZGR k.o. V. i dijela kč. 809/2 k.o. V., a sadašnje oznake kč. 412 k.o. V..

2. Nalaže se Zemljišnoknjižnom odjelu suda u Poreču upis brisanja zemljišnoknjižnog stanja u pogledu nekretnine iz točke 1. ove presude na način da se briše pravo vlasništva drugotužene A. K. rođene P., S., L.,

L. 1, uz istovremeni upis prava vlasništva u korist

tužitelja E. B., I., P. (C.), V. R. 3, i N. B. P., I. P. (C.), V. N. 11, , svakog u 1/2 dijela.

3. Nalaže se solidarno tuženicima O. V., kao pravnom sljedniku N. odbora općine P., i A. K. da isplate tužiteljima E.

B. i N. B. P. prouzročeni parnični trošak u roku od 8 dana."

I. Dužan je tužitelj naknaditi parnični trošak:

- prvotuženiku u iznosu od 3.000,00 kn/398,16 eura[1] ,

- drugotuženiku u iznosu od 7.005,00 kn/929,72 eura,

u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelji su dana 23. veljače 2021. godine podnijeli tužbu protiv tuženika radi donošenja presude kako je to odbijajuće opisano u izreci ove Presude. U tužbi navode: tužitelji E. B. i N. B. P. da su pravni sljednici iza

oca E. B. (E. B.) pok. J.. Drugotuženica A.

K. rođ. P. je kao maloljetna zaključila s prvotuženicom O. V., koja je pravni sljednik N. odbora općine Poreč, dana 15. srpnja 1960. godine

Kupoprodajni ugovor za 1/3 dijela nekretnine. Predmetna nekretnina tada je bila označena kao kč. 16/2 zgr k.o. V., a dio nekretnine nalazio se na kč. 809/2 k.o. V.. Prilikom novih katastarskih izmjera ova nekretnina dobila je novu oznaku 412 k.o. V.. Navedeni Kupoprodajni ugovor od 15. srpnja 1960. bio je temelj za utvrđenje prava vlasništva dosjelošću u postupku koji se vodio pred ovim sudom u predmetu P-3146/15. U navedenom postupku je tužiteljica uspjela sa svojim tužbenim zahtjevom u odnosu na ovdje tužitelje te se utvrdilo da je njihov vlasnički udio od 1/3 dijela predmetne nekretnine stekla dosjelošću. Navedenu prvostupanjsku Presudu potvrdio je i drugostupanjski sud, te je ista time postala pravomoćna, a ovdje tužitelji su protiv iste podnijeli reviziju u listopadu 2019. godine. K tome, drugotuženica A. K. je u drugom, odvojenom postupku koji se vodi pred ovim sudom pod brojem Pu P-351/2019 (ranije oznake: P-1507/15) tužila rođake tužitelja, nasljednike E. B., a u tom postupku je viši sud odlučio da ista nije valjano dokazala svoje vlasništvo te je predmet vratio na ponovni postupak. Dakle, temeljem iste činjenične osnove su donesene dvije različite presude za potomke dva brata koji su bili suvlasnici u predmetnoj nekretnini. Radi gubitka njihova prava vlasništva koji se temelji na ništetnom ugovoru, neupitan je pravni interes tužitelja za podnošenje ove tužbe. Dalje tvrde: Narodni odbor općine P., čiji je pravni sljednik O. V., nikad nije bio ovlašten prodati nekretninu drugotuženoj A.

K.. U kupoprodajnom ugovoru je navedeno da Narodni odbor općine Poreč prodaje predmetnu nekretninu u ime stranih državljana B. E. (oca

tužitelja) i njegove sestre C. B. rođ. B. (tete tužitelja). Međutim,

prvotuženik nije imao ovlasti niti punomoć za zaključenje takvog ugovora jer ocu tužitelja, E. B., predmetna nekretnina nikada nije bila oduzeta, tj. nikada nije bila podruštvovljena, pa da bi je Narodni odbor općine P. imao ovlasti prodati trećoj osobi. Naime, otac tužitelja, E. B., nikada nije optirao za talijansko državljanstvo niti je ikada primio naknadu za predmetnu nekretninu koju je prvotuženik nezakonito prodao drugotuženoj. Dakle, prvotuženik je neovlašteno raspolagao predmetnom nekretninom, zbog čega je predmetni ugovor ništetan jer ova nekretnina nije mogla biti predmet ugovora o kupoprodaji budući da je bila privatno vlasništvo jugoslavenskog državljana, pa je ni u kojem slučaju prvotuženik nije mogao prodati niti primiti kupoprodajnu cijenu od kupca, drugotužene A. K.. Da je raspolaganje prvotuženika uistinu bilo nevaljalo neupitno potvrđuje i činjenica da se drugotužena Kalčić nikada nije uspjela uknjižiti temeljem takvog ništetnog ugovora, budući da je kupila predmetnu nekretninu od nevlasnika. Drugotužena je kupila predmetnu nekretninu od nevlasnika zato što se prodavatelj (prvotuženik) nikada nije uknjižio. Prvotuženik se nije niti mogao uknjižiti kao vlasnik (jer za to nije imao pravne osnove), pa da bi to onda mogao prodati drugotuženoj. Prema odredbi čl. 322. Zakona o obveznim odnosima, ugovor koji je protivan Ustavu, Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Slijedom navedenog, predmetni ugovor je ništetan jer je zaključen protivno prisilnim propisima i moralu društva, obzirom da je nekretnina oteta vlasniku (ocu tužitelja) koji nikada za života nije imao saznanja o predmetnom Ugovoru. Da je navedeno istina govori i činjenica da su tužitelji 1971. godine (11 godina nakon navodne prodaje predmetne nekretnine II-tuženoj A. K.) proveli ostavinski postupak iza svog djeda J. B. i upisali svoje vlasništvo na toj nekretnini. J. B. je naslijedilo troje djece (otac tužitelja

E. B., njegov brat E. i sestra C.). Dakle, predmetna

nekretnina čak nije „prodana“ u ime upisanog vlasnika J. B., nego u ime njegove djece, dok istovremeno I-tuženik (NOO Poreč) nije niti znao sa sigurnošću tko su nasljednici pok. Jure Brajkovića, jer ostavinski postupak iza upisanog vlasnika J. B. nikada nije bio proveden. Slijedi, da je I-tuženik špekulativno i proizvoljno odredio tko su nasljednici pok. Jure Brajkovića, pa je potom u njihovo ime zaključio ugovor o kupoprodaji. K tome, u predmetnom Ugovoru se neosnovano pojavljuje ime i A. M., nikome nije poznato tko bi to bio. Taj ugovor nikada nigdje bio deponiran, a najmanje u zemljišnim knjigama, pa da bi tužitelji mogli saznati za njegovo postojanje. II-tužena je znala da taj ugovor nije provediv jer je „kupila“ predmetnu nekretninu od nevlasnika. Dalje, ističu da:

1) otac tužitelja nije bio strani državljanin u vrijeme kad je u njegovo ime prvotuženik zaključio predmetni ugovor i prodao predmetnu nekretninu drugotuženoj

(jugoslavensko državljanstvo je stekao ex lege u studenom 1947. godine), 2) otac tužitelja nije bio u inozemstvu u vrijeme zaključenja kupoprodaje,

3) otac tužitelja nije nikad optirao za Republiku Italiju,

4) otac tužitelja nije nikad primio naknadu za predmetnu nekretninu,

5) otac tužitelja za života nije nikad imao saznanja o predmetnom Kupoprodajnom ugovoru. Naime, otac tužitelja nikada nije niti dobio primjerak ugovora, pa ga stoga nije mogao ni osporavati.

Da su tužitelji znali da je njihova nekretnina nacionalizirana, devedesetih godina bi podnijeli zahtjev za povrat nacionalizirane imovine, sukladno Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine. Međutim, tužitelji ovaj zahtjev za povrat nisu mogli podnijeti jer je predmetna nekretnina cijelo vrijeme glasila na njihovo ime, odnosno na ime njihovih pravnih prednika. Dapače, o samom postojanju predmetnog ugovora su njegovi nasljednici, tužitelji, saznali tek iz podneska drugotužene A. K. u drugom predmetu, koji ista vodi protiv njihovih rođaka (nasljednika pok. E. B.), također pred ovim sudom u predmetu poslovni broj Pu P-351/2019 (ranije oznake: P-591/08 i P-1507/15). Drugotužena je pak znala i morala znati da joj vlasništvo ne pripada jer je sama priznala da je njen otac angažirao odvjetnike u Hrvatskoj i pisao nekome u Beogradu, u ministarstvo, da „srede“ prijenos vlasništva na nju, čak kaže da ima sačuvano to pismo koje je njezin otac slao u Beograd. Dakle, drugotužena je znala i morala znati da joj ne pripada pravo vlasništva temeljem tako zaključenog Kupoprodajnog ugovora od 15.07.1960. Prijenos vlasništva na drugotuženu nikad nije proveden upravo radi nelegalnosti cijelog postupka pa je i ona nastavila plaćati uplatnice za korištenje kuće, koje uplatnice su glasile na njenog oca, i to godinama nakon njegove smrti, 1979. Iz navedenog nedvojbeno proizlazi da drugotužena A. K. nije bila pošteni treći stjecatelj predmetne nekretnine, odnosno da nije u dobroj vjeri stekla vlasništvo i provela upis, jer su cijelo vrijeme kao vlasnici bili upisani potomci pok. J. B..

Nadalje tvrde da je drugotužena znala da predmetni Kupoprodajni ugovor nije provediv jer je ništetan, a to da dokazuje i činjenica da je za potrebe parničnih postupaka koje vodi protiv potomaka pok. J. B. (tužitelja i potomaka

E. B.) fabricirala potvrdu o navodnoj isplati kupoprodajne cijene.

Naime, drugotužena A. K. je u ovosudni spis Pu P-351/2019 uložila navodnu

Potvrdu o isplati kupoprodajne cijene na kojoj je navedeno da je tu potvrdu kao svjedok potpisala N. F. (sestrična tužitelja), što nije istina jer je potpis

N. F. na toj potvrdi krivotvoren, o čemu je N. F. pribavila Nalaz i mišljenje vještaka grafologa te je zbog krivotvorenja isprave podnijela i kaznenu prijavu protiv drugotužene. Postupak po kaznenoj prijavi se vodi pred Općinskim državnim odvjetništvom u Pazinu pod brojem: KP-DO-49/2021. N. F. je o krivotvorenju njezinog potpisa u svrhe uspjeha u sporu dala iskaz pred Općinskim sudom u Pazinu u postupku za osiguranje dokaza posl. broj: R1-318/2020.

2. U odgovoru na tužbu prvotužena se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Dalje navodi: Tužitelji u bitnom navode da su pravni sljednici pok. oca E. B., da je tužena stekla vlasništvo dosjelošću na 1/3 dijela k.č.412

k.o.V. (ranije zgrč.16/2 k.o.V.) i da je po tužbi 2.tužene protiv nasljednika E. B. u tijeku postupak radi utvrđenja prava vlasništva koji da se vodi pod Posl. br. Pu P-351/2019. Zaključuju da su u svezi s netom navedenim temeljem iste činjeniče osnove donijete dvije različite presude, Presuda Posl. br. P-3146/15 i Posl.br. Pu P-351/2019. Tužitelji da tvrde da imaju pravni interes za podnošenje tužbe radi utvrđenja ništetnosti Kupoprodajnog ugovora od 15.7.1960. i radi brisanja zemljišnoknjižnog stanja, prava vlasništva 2.tužene uz istovremeni upis prava vlasništva tužitelja, svakog u ½ dijela na k.č.412 k.o.Vrsar, jer da je u utuženom dijelu ovaj ugovor ništetan, jer da pravni prednik 1.tuženika nije mogao raspolagati sa suvlasničkim dijelom nekretnine, sada pok. E. B.. Iz činjeničnih navoda tužbe (iako tužitelji uz tužbu nisu dostavili pravomoćnu presudu Općinskog suda u Pazinu Posl. br. P-3146/15, na koju se pozivaju, već samo preslik podnijete revizije protiv ove Presude od 5.10.2019.), proizlazi da je 2.tužena A. K. dosjelošću stekla vlasništvo upravo na dijelu zgr.kč. stare oznake 16/2 odnosno sada 1/3 dijela nove k.č.412 k.o. V. i da je upisana vlasnicom u zemljišnoj knjizi. Dakle, pravomoćnom Presudom i pravomoćnim Rješenjem zemljišnoknjižnog odjela Poreč utvrđeno je i uknjižena je vlasnicom iste nekretnine i u istom utuženom dijelu za koji tužitelji u ovom postupku zahtijevaju utvrđenje ništetnosti Kupoprodajnog ugovora od 15.7.1960. i brisanje odnosno upis prava vlasništva na 1/3 dijela k.č. 412 k.o. Vrsar odnosno svakog u ½ dijela. Zato prvotužena smatra da se radi o presuđenoj pravnoj stvari. To što zahtijevaju utvrđenje ništetnosti Kupoprodajnog ugovora od 15.7.1960 u 1/3 dijela kojom je navedeni suvlasnički dio prodao Narodni odbor Općine P., A. K. (za ime stranog državljanina, B. E.) ne može se ujedno i smatrati da tužitelji sada mogu na temelju utvrđenja ništetnosti tog ugovora uspostaviti ranije zk stanje kakvo je bilo prije donošenja pravomoćne presude Posl.br.P-3146/15 kojom je nesporno 2. tužena stekla vlasništvo. 1.tužena osporava sve ostale činjenične navode tužbe jer su ti navodi ili rezultat pogrešnog tumačenja tužitelja, ili bespredmetni za ovaj postupak, u situaciji kada je A. K. već upisana vlasnicom u zk. na spornoj 1/3 dijela predmetne nekretnine. Prvotuženik tvrdi da tužitelji nisu dokazali pravni interes za utvrđenje ništetnosti Kupoprodajnog ugovora od 15.7.1960 koji je sklopio Narodni odbor O. P., niti su dokazali da je 1. tuženi pravni sljednik NOO Poreč. Bitnim se uzgred navodi i da su tužitelji sudjelovali u postupku nove katastarske izmjere i preoblikovanja zemljišne knjige za k.o. V.. U tom postupku nisu činili spornim upis prava vlasništva 1. tuženika na k.č. 412 k.o. V. u 1/3 dijela, jer nisu podnijeli u tom postupku prigovor niti brisovnu tužbu iz čl. 179. tada važećeg ZZK. Isto znači i da su priznavali pravo vlasništva 1. tuženika na utuženoj k.č.. Slijedom navedenog, 1.tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja i prigovor pogrešne pasivne legitimacije u odnosu na 1. tuženika. 1. tuženik predlaže da sud odbaci tužbu odnosno da odbije tužbeni zahtjev i naloži tužiteljima da 1. tuženiku naknade parnični trošak.

3. Drugotužena se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. U odnosu na točku II tužbenog zahtjeva ističe da bi tužitelji morali najprije dokazati da su oni vlasnici predmetne nekretnine. A Presudom Općinskog suda u Pazinu Stalne službe u Poreču-Parenzo posl.br. 3 P-3146/2015-17 od 04. srpnja 2016. godine i Presudom Županijskog suda u Karlovcu posl.br. Gž-1181/2016-4 od 06. kolovoza 2019. godine da je već pravomoćno utvrđeno da je tužiteljica dosjelošću stekla pravo vlasništva k.č. 412 k.o. Vrsar. Drugotužena smatra da se radi o presuđenoj stvari zato predlaže odbaciti tužbu u odnosu na točku II tužbenog zahtjeva. I u odnosu na točku I tužbenog zahtjeva drugotužena smatra da tužitelji nemaju pravni interes za podnošenje tužbe za utvrđenje. Ponovno se pozivajući na naprijed navedene Presude Općinskog suda u Pazinu Stalne službe u Poreču-Parenzo i Županijskog suda u Karlovcu. Dalje ističe da tužitelji nepravilno navode da je drugostupanjski sud odlučio različito nego u Presudi Županijskog suda u Karlovcu posl.br. Gž-1181/2016-4 od 06. kolovoza 2019. godine iz razloga jer da u parničnom postupku posl.br. Pu P-351/2019 nije pravomoćno odlučeno i navedeni postupak je u prekidu. Dalje ističe da su tužitelji privatno naručili grafološki elaborat kojim da dokazuju da svjedokinja N. F. nije potpisala potvrdu o isplati cijene od 21.

srpnja 1960. godine, međutim u donjem desnom uglu te potvrde da je sadržan potpis E. B. koji je dana 21. srpnja 1960. godine na ime svojega dijela cijene za prodaju kuće primio 66.666,00 dinara, međutim to da nije potvrda o isplati cijene pravnom predniku tužitelja (E. B.) zato da nije jasno zašto

se tužitelji na tu potvrdu pozivaju i zašto iznose sumnje u njenu istinitost. Nadalje navode da otac tužitelja nije bio optant u smislu Ugovora o miru s Italijom iz 1947. godine, ali da je za vrijeme SFRJ prestao biti jugoslavenskim državljaninom i zato da bi njegovo vlasništvo prestalo temeljem čl. 7a Zakona o nacionalizaciji privatnih poduzeća koji da je propisivao da svaki "Jugoslavenski državljanin, koji pređe u strano državljanstvo gubi pravo vlasništva na nekretnine u Federativnoj narodnoj Republici Jugoslaviji koji prelaze u državno vlasništvo.". Drugotužena zaključuje da je činjenica da ona posjeduje i održava predmetnu nekretninu već 61 godinu.

4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u: izvadak iz BZP-a (5), Reviziju (6- 9), Kupoprodajni ugovor (10), dopis PP Poreč-Parenzo (11), preslik z.k.ul. 264 k.o. Vrsar (12-13), zapisnik od 10. svibnja 2016. u predmetu 3 P-3146/15-11 (14- 16), potvrdu (17 i 113), nalaz i mišljenje (18-20, 52-56), kaznenu prijavu (21-22), zapisnik Općinskog suda u Pazinu od 21. siječnja 2021. godine u predmetu posl.br. R1-318/2020-5 (23-24 i 83-85), Presudu Županijskog suda u Karlovcu posl.br. Gž-1181/2016-4 (35-36), spis P-2583/2019 (ovom spisu priložen preslik spisa), spis Pu P-351/2019 (ovom spisu priložen preslik spisa), spis Z-5420/2021 (ovom spisu priložen preslik spisa), potvrdu (57 i 62), dopis Državnog arhiva u Pazinu (63), odgovor na tužbu (64), zapisnik od 02. ožujka 2009. sastavljen kod Javnog bilježnika Đ. P. u P. u predmetu O-202/70-18 UPP-OS u

Poreču-122/08 (68), Dopunsko rješenje o nasljeđivanju (70-72), zapisnik od 06. veljače 1971. u postupku posl.br. O-202/70 (82), dijelove tužbe i zapisnika posl.br. P-591/08 (109-113), dopis (114), dio zapisnika (115-116), potpuni izvadak iz Matice kršenih (117), Rješenje Kov-306/2021-16 (118-120), podnesak (146-148), izvadak iz matice rođenih (149).

Saslušan je svjedok E. B., te tužitelj i drugotuženica kao parnične stranke.

5. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

6. Predmet tužbenog zahtjeva je utvrđenje ništetnim Kupoprodajnog ugovora od 15. srpnja 1960. godine zaključen između pravnog prednika prvotuženika i drugotužene, a predmet kojeg je bila 1/3 dijela k.č.zgr. 16/2 i dijela k.č. 809/2 k.o. V., a sadašnja k.č. 412 k.o. V., te brisanje zemljišnoknjižnog stanja sa imena drugotužene uz istovremeni upis prava vlasništva u korist tužitelja, na jednake dijelove.

7. Provedenim dokazima (5) utvrđeno je da je k.č. 412 upisana u z.k.ul. 1069 k.o. V. u suvlasništvu prvotužene O. V. u 6/18 dijela,

drugotužene A. K. u 6/18 dijela, te N. F. rođ. B., M.

B. rođ. B. i P. B., svakog u 2/18 dijela. U vezi iste nekretnine upisana je zabilježba sporova posl.br. 29 P-2293/2019, 30 P-2583/2019, P-591/2008. K.č. 412 k.o. V. vodi se upisana kao kuća površine 60 m2 i dvorište 77 m2 tj. ukupne površine 137 m2.

8. Uvidom u uvjerenje o povijesti promjena u katastarskom operatu za k.č.zgr. 16/2 (stara izmjera) k.o. V. utvrđeno je da je k.č.zgr. 16/2 k.o. V. bila upisana kao kuća i dvorište u površini od 33 m2. Temeljem Prijavnog lista o cijepanju broj UPP-1080/1960 izmijenjena je površina i oblik te se vodila upisana kao kuća i dvorište u površini od 112 m2. Takav upis vodio se do 13. srpnja 2011. godine kada je stupila na snagu nova katastarska izmjera za k.o. V., kada je k.č. zgr. 16/2 dobila novu oznaku k.č. 412 k.o. V., te se vodi kao kuća površine 77 m2 i dvorište 60 m2 (tj. ukupno 137 m2).

9. Uvidom u povijesno zemljišnoknjižno stanje za k.č.zgr. 16/2 utvrđeno je da je bila upisana u z.k.ul. 264 k.o. Vrsar i to u prvom z.k. tijelu kao kuća, a u drugom z.k. tijelu kao zemljište površine 112 m2. Kao vlasnik u postupku osnivanja zemljišnih knjiga uknjiženo je pravo vlasništva u korist Brajković Jure pok. Miha. Na temelju pravomoćnog Rješenja o nasljeđivanju od 15. kolovoza 1970.godine posl.br. O-202/70 k.č. zgr. 16/2 k.o. V. upisana je u korist B. E. pok. J. iz V., A. N., B. E. pok. J.,

nepoznata boravišta i B. C. rođ. B., nepoznata boravišta, na

jednake dijelove. Na temelju pravomoćnog Rješenja Odsjeka za imovinsko pravne poslove SO Poreč od 06. prosinca 1976. godine broj 06-UP/I-2977/1-1976 suvlasnički udio od B. C. rođ. B. (1/3 dijela) uknjižen je kao

Društveno vlasništvo s pravom korištenja Općine P.. Na temelju Odluke Skupštine Općine P. od 04. ožujka 1981. godine broj S-87/81 suvlasnički dio B. E. i dr. uknjižen je kao Društveno vlasništvo, a u listu C na temelju čl. 34. Zakona o građevinskom zemljištu uknjiženo je pravo korištenja nekretnina u korist vlasnika nekretnina upisanih u A2.

10. B. J. od M. bio je rođen 16. siječnja 1888. godine, a umro je

22. srpnja 1938. godine. B. J. imao je troje djece i to kćerku C.

B. rođ. B., sina E. B. i sina E. B.. E.

B. imao je sina E. B. (prvotužitelja) i kćerku N. B.

P., drugotužiteljicu. E. B. imao je kćerku N. F. rođ.

B., kćerku M. B. rođ. B. i sina P. B..

11. Pod posl.br. O-202/70 kod Općinskog suda u Poreču vodio se ostavinski postupak iza pok. B. J. od M., te je dana 15. kolovoza 1970. godine donijeto Rješenje o nasljeđivanju kojim su za nasljednike proglašeni B. E. pok. J. iz V. u 1/3 dijela, B. E. pok. J., nepoznata

boravišta u 1/3 dijela i B. C. rođ. B., nepoznata boravišta u 1/3

dijela. A 03. ožujka 2009. godine donijeto je Dopunsko rješenje o nasljeđivanju posl.br. O-202/70-21 UPP-OS U POREČU-122/08 o naknadno pronađenoj imovini iza pok. B. J. i to za nekretnine u k.o. F. i k.o. F..

12. Uvidom u preslik ovosudnog spisa posl.br. Pu P-351/2019 (ranije oznake P-591/08 i P-1507/15)) utvrđeno je da je A. K. rođ. P. podnijela tužbu protiv N. F., M. B. i P. B., radi utvrđenja da je

suvlasnica na k.č. zgr. 16/2 k.o. V. (nove oznake k.č. 412 k.o. V.) na suvlasničkim dijelovima navedenih tuženika, a u kojem postupku kao umješač sudjeluje N. B. P.. U navedenom predmetu svi sudionici postupka iznosili su svoje navode, zahtjeve i prijedloge, održano je više ročišta, te je dana 17. svibnja 2012. godine pod posl.br. P-591/08-30 bila donijeta prvostupanjska Presuda kojom je utvrđeno da je tužiteljica A. K. rođ. P. suvlasnica k.č.br. 412 k.o. V., te da je ovlaštena zatražiti i ishoditi uknjižbu prava vlasništva u 1/3 dijela predmetne nekretnine otpisom suvlasničkih dijelova s imena tuženika i upisom na svoje ime. Povodom žalbe Rješenjem Županijskog suda u Puli-Pola posl.br. Gž-2229/12-2 od 21. siječnja 2014. godine ukinuta je Presuda od 17. svibnja 2012. godine i predmet je vraćen na ponovno suđenje. Nakon toga, u predmetu je donijeto Rješenje kojim je utvrđen prekid postupka i predmetni postupak je još uvijek i na dan zaključenja glavne rasprave u ovom predmetu, u prekidu. U navedenom predmetu bio je izvršen očevid lica mjesta u prisutnosti mjerničkog vještaka, te su saslušani svjedoci D. V., I. K., te parnične stranke. U tom postupku tuženica N. F. (rođena 1937. godine)

na zapisniku 25. travnja 2012. godine, na licu mjesta, iskazala je da u zadnjih 50 godina nije bila na licu mjesta, da joj je poznato da na predmetnoj nekretnini stanuje A. K. sa obitelji, a to da je čula od svog oca, kojemu da je država sve uzela, kampanju i kuću i to da je tata govorio. Otac da joj je govorio da je u kući slovenac i da će mu za to platiti, ali da mu nije platio, a da su se dogovorili da kada plati da će ga uknjižiti. Otac da nije htio prodavati kuću. Ne zna tko je prodavao. Otac joj je umro 1987. godine i tada nisu točno znali što je činilo njegovu ostavinsku imovinu. A prije A. K. u kući da je živio njezin barba E. B. koji je

odselio u Italiju, kada je ona još bila maloljetna. Kada se radila nova izmjera za k.o. V. (stupila na snagu 2011. godine) da je bila pozvana u katastar njezina sestra i tada da je vidjela što je sve na ime njihovog oca. P. B. rođen 1954.

godine je dana 25. travnja 2012. godine iskazao da mu je poznato ono što je otac govorio, a to je da je otac odlazio kod slovenca da mu plati, ali da ga ne bi našao. Iskazao je da nikada nije bio na predmetnoj nekretnini, samo da zna da je otac uvijek govorio da su ga prevarili, ali ne zna tko jer da otac nije govorio tko ga je prevario. A. K. je iskazala da je njezin otac M. P. umro 1979.

godine, da su u posjedu predmetne nekretnine do smrti oca bili on i ona i to od 1961. godine neprekidno, a nakon smrti oca ona neprekidno. Dalje je iskazala da je tek nakon smrti oca saznala da predmetna nekretnina nije upisana kao njezino vlasništvo i poznato joj je da je njezin otac za života odlazio kod odvjetnika, u Poreč, da je znala da je kuća kupljena za 200.000,00 din i da je u nju još trebalo uložiti kako bi se u njoj moglo stanovati. Nakon smrti oca održava predmetnu nekretninu, te svake godine dolazi ljeti po dva mjeseca, a za obitelj B. da do tada nikad nije čula. U predmetu je na listu 69 spisa priloženo pismo datirano 23. svibnja 2008. godine kojeg je zaprimio odvjetnik T. (punomoćnik Alenke Kalčić) od

N. F. i u kojem se navodi: "U vezi vašeg dopisa - nekretnina k.č.br.zgr.

16/2 k.o. V. - zvala sam u srijedu, ali se poslije nismo čuli. Tu je došlo do velike zabune i krive informiranosti. Stoga Vas molim da mi slobodno pošaljete papire, dopis ili već kako Vi znate da moje ime skinete s te nekretnine u korist Vaše klijentice. Izvinjavam se zbog prouzročenih problema."

13. Uvidom u preslik spisa posl.br. P-2583/19 utvrđeno je da je A. K. podnijela tužbu protiv O. V. radi utvrđenja da je ona dosjelošću stekla vlasništvo u pogledu suvlasničkog dijela k.č. 412 k.o. V., koji suvlasnički dio od 6/8 dijela dolazi upisan na ime tuženika O. V., te da je tuženik dužan trpjeti upis prava vlasništva na ime tužiteljice. U navedenom predmetu E. B. i

N. B. P. su podnijeli prijedlog u svojstvu umješača za stupanje u parnicu na strani O. V.. U predmetu je Rješenjem posl.br. 30 P-2583/2019- 32 od 11. srpnja 2022. godine određen prekid postupka sve dok pravomoćno ne završi parnični postupak koji se vodi pod posl.br. P-149/2021.

14. Provedenim dokazima (Presuda posl.br. P-3146/15 Općinskog suda u Puli-Pola Stalna služba u Poreču-Parenzo i Presuda Županijskog suda u Karlovcu posl.br. Gž-1181/2016) utvrđeno je da je A. K. rođ. P. podnijela 2015.

godine tužbu protiv E. B. i N. B. P. radi utvrđenja da je

vlasnica k.č.br. 412 k.o. V. na suvlasničkim dijelovima tuženika, te da je ovlaštena zatražiti i ishoditi uknjižbu prava suvlasništva na suvlasničkim dijelovima tuženika. Dana 04. srpnja 2016. godine pod posl.br. P-3146/15-17 od 04. srpnja 2016. godine donijeta je Presuda kojom je utvrđeno da je Alenka Kalčić vlasnica predmetne nekretnine na suvlasničkim dijelovima tuženika, te da je ovlaštena ishoditi uknjižbu prava suvlasništva na dijelovima tuženika. Povodom žalbe tuženika Presudom Županijskog suda u Karlovcu posl.br. Gž-1181/16 odbijena je žalba tuženika, te je u cijelosti potvrđena Presuda od 04. srpnja 2016. godine. Tuženici su podnijeli reviziju protiv prvostupanjske i drugostupanjske presude, o kojoj Vrhovni sud RH još nije donio odluku. Zato se spis posl.br. P-3146/2015, sada posl.br. Pu P- 819/2019 nalazi na Vrhovnom sudu RH.

15. Uvidom u preslik spisa Z-5420/21 utvrđeno je da su E. B. i

N. B. P. dana 02. travnja 2021. godine podnijeli prijedlog za

pokretanje i provođenje pojedinačnog ispravnog postupka za k.č. 412 k.o. V., za suvlasnički udio od 1/3 dijela protiv protustranke O. V.. Predlažu da sud donese rješenje da se temeljem čl. 200. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama pokreće i otvara pojedinačni ispravni postupak na k.č. 412 k.o. V., u suvlasničkom dijelu O. V.. Također, da se temeljem izjave C. B. ovjerene 16. svibnja 1955. godine u Italiji i N. B. dopušta na predmetnoj nekretnini, u suvlasničkom dijelu O. V., izvrši uknjižba prava vlasništva za korist E. B. i N. B. P. na jednake dijelove. Uz prijedlog,

priložen je povijest promjena na k.č. 412 k.o. V., ranije zgr. 16/2. Rješenjem Z- 5420/2021 od 27. travnja 2021. godine otvara se pojedinačni ispravni postupak za k.č.br. 412 k.o. V., isto se zabilježuje u zemljišnim knjigama, te je objavljen oglas da je otvoren pojedinačan ispravni postupak u kojem predlagatelji zahtijevaju brisanje prava suvlasništva O. V.-O. u 6/8 dijela i uknjižbu u korist predlagatelja svakog u 3/18 dijela. O. V.-O. je podnijela prigovor na

Rješenje od 27. travnja 2021. godine koji je zabilježen u zemljišnoknjižnom odjelu pod brojem Z-8293/2021.

16. Svjedok E. B. (rođak tužitelja) rođen 1963. godine iskazao je da je upoznat o predmetu spora iz razloga jer je unuk E. B. i jer se vodi spor

za pravo vlasništva kuće u Vrsaru koja je oduzeta E. B. i njegovoj braći,

a vlasnik te kuće bio je J. B.. Kuća se nalazi u V. u ulici T.. Prvi vlasnik nekretnine da je bio njegov pradjed J. B.. On da je bio uknjižen kao vlasnik u zemljišnim knjigama. Iza J. B. ostala su djeca E. B.,

E. B. i K.. Njegov djed E. B. proveo je ostavinu iza

svog oca J. B. i 1971. godine J. B. su naslijedili djeca E.,

E. i K. svaki u 1/3 dijela i to konkretno predmetne kuće u V. u

T.. U toj kući zadnji je živio E. B.. On je od svoje sestre K. 1938. kupio njezin dio odnosno 1/3 dijela koja se smatrala da je njezina. Razlika u godinama je zato jer su oni među braćom to tako bili dogovorili, a službeno to nije bilo provedeno do 1971. godine. Oni su bili siromašni i u to vrijeme nisu imali novaca da to i registriraju. Njegov pradjed Jure umro je 1938. godine. E. B. je u kući (predmetnoj nekretnini) živio do 1960. godine. Narodni odbor O. P. je tu kuću oduzeo bez pravne osnove i dao je drugim ljudima u posjed. U to vrijeme E. nije imao gdje drugdje stanovati, a u to isto vrijeme on je radio u T., ali je povremeno dolazio u V., kad bi završio raditi u T., tjedno,

dolazio je u V. kod svoje obitelji jer njegova obitelj je živjela u toj kući u V.. E. B. nije bio optant nikada, on je živio tu u V. i tu je imao

prebivalište. E. B. imao je suprugu E., te djecu E. i Nadju.

Svjedok u iskazu tvrdi da njegov nono E. B. 1960. godine nije potpisao nikakav ugovor, niti je on taj ugovor ikada vidio, niti ga imao, niti je želio ikada prodati tu kuću i nikada mu nitko nije donio nikakav novac da bi ga obeštetio. Sve to mu je pričao nono E. za života (E. je umro 1987. godine) i da je bio nepismena osoba, nikada da nije završio niti jedan razred škole, a na spornom ugovoru je potpis osobe koja je završila 4 razreda osnovne škole. Dalje je iskazao da su dali sudskom vještaku na vještačenje potpis iz ugovora od 1960. godine i vještak da im je potvrdio da to nije potpis E. B. odnosno da E.

B. taj ugovor nije potpisao svojom rukom. N. F. je njegova teta,

sestra njegove majke M. B.. N. F. nije nikada potvrdila da je

njezin otac E. B. primio novac za predmetnu kuću. U vezi toga vodi se i postupak i na jednom od ročišta predočena nam je falsificirana potvrda u kojoj se navodi da je N. F. bila svjedok isplati novca E. B. i da je čak

on potpisao da je primio novac. Taj postupak se još vodi, trenutno je u prekidu. Tu potvrdu da im je na samom kraju jednog ročišta predočio punomoćnik A. K.,

nakon što je njegova teta N. dala iskaz i više se nije mogla očitovati o toj potvrdi. I tu potvrdu su dali na vještačenje sudskom vještaku koji je potvrdio da su potpisi N. F. i E. B. falsificirani. N. F. je već u

godinama, a s obzirom da se ne zna kada će se završiti postupak kojeg je A. K. podnijela protiv nje N. F. i drugih kao nasljednika E.

B., N. F. je u jednom zasebnom postupku osiguranja dokaza (R1- 318/20) dala svoju izjavu ili iskaz. Ugovor o kupoprodaji iz 1960. godine prvi puta da je vidio kada je A. K. tužila nasljednike od E. B.. Njegov

djed E. više da nije bio živ kada je svjedok prvi puta vidio Ugovor o kupoprodaji iz 1960. godine. Njemu se nono Eugen tužio da su mu uzeli kuću. Njemu nono nikada nije govorio da postoji bilo koji ugovor da mu je kuća oduzeta ili da bi ju je on nekome predao u posjed ili prodao. Njegov nono da mu je rekao da nije potpisao nikakav ugovor, niti kupoprodajni ugovor iz 1960. Njegov nono za svog života nije imao nikakvog saznanja o postojanju bilo kakvog kupoprodajnog ugovora. Nakon što mu se pokazao zapisnik o vještačenju koji u vrhu ima broj 2923/20 od 28.11.2020. godine, a koji je u spisu na listu 53 do 56 iskazao je da se radi o vještačenju o kojem je prije govorio da su oni zatražili od sudskog vještaka vještačenje potpisa E. B.. Još jednom želi ponoviti da njegov nono

E. B. nikada nije primio, niti mu je itko ponudio novac za naknadu što su mu oduzeli kuću u V. u ulici T.. E. i E. odlazili su gledati kuću od 1960. godine kada im je oduzeta pa sve do kraja 70-tih godina. E. je iz T. preko ljeta dolazio u V. kod svog brata E. i tom prilikom je odlazio viđati kuću zajedno sa E.. Oni su nastavili smatrati da je kuća njihova. To dokazuje da je E. 1971. godine proveo ostavinsku raspravu iza svog oca upravo za predmetnu kuću. Poslije se provodio i postupak za naknadno pronađenu imovinu u kojem postupku je zastupala odvjetnica A. Z. iz R. nasljednike iza

J. B..

17. Prvotužitelj je iskazao da je 1956. godine rođen u predmetnoj kući. Kada se jednom prilikom od strane općinskog geometra provelo vještačenje i kada je tom prilikom govorio vrlo dobro se sjetio svih detalja vezanih za predmetnu kuću u kojoj se rodio, u kojoj je živio do 1960. godine. Njegov otac je imao jedan specifičan posao sa brodovima i radi posla je morao otići u T. obaviti posao. Pošto je bio ljetni raspust, a T. nije bio daleko od V., otac je rekao njemu i njegovog sestri da dođu i oni u T.. Po okončanju posla u T., kada su se vratili u V. da su zatekli da je brava na kući promijenjena, a taj posao u T. trajao je otprilike 10 dana, ne više. To je bio jedinstveni slučaj da su svi bili van kuće. Tijekom rata njegov otac da je radio za Engleze i specijalizirao se za mehaniku, strojeve, brodske, na brodu i zato su ga svi zvali. Uobičajeno je išao sam obavljati taj posao i to taj puta je bio jedini put da su ga svi članovi obitelji pratili. Njegov tata je htio da ostanu živjeti u V., njegova sestra je rođena u T. 1946., ali on u V. u toj kući.

Njegov otac se obratio nadležnoj općinskoj službi i pitao je kako je to zamijenjena brava, dobio je odgovor E. bolje je da ti i tvoja obitelj otiđete odavde". Par dana su ostali živjeti u kući od E. (brata E.), a potom su otišli u T.,

živjeti u kuću od mamine sestre. Cijela njegova obitelj imali su jugoslavensko državljanstvo, nikada nisu bili optanti, a danas su hrvatski državljani. Negdje 1971. je njegov stric E. slijedom ostavinske rasprave prenio vlasništvo na sebe, njegova oca i sestru K.. Da je postojao sporni ugovor, zašto bi njegov stric 1971. godine provodio ostavinsku raspravu i izvršio prijenos vlasništva od svog pok. oca na djecu? Život da ga je odveo u S., tamo je i živio, a negdje 2008. godine obratio se odvjetničkom uredu u R. zbog prijenosa vlasništva sa E. na E. i N. tj. sa njegova oca na njega i njegovu sestru. Tada da su otkrili da druga imovina nije bila oduzeta njegovom ocu nego samo kuća u V.. Kad je odlazio u R. u taj odvjetnički ured razgovarao je tamo sa odvjetnikom I. G.. Nakon što je I. G. malo proučio dokumentaciju da mu

je rekao da se to može vratiti ne u vlasništvo jer su oni bili vlasnici, nego da im se to može vratiti u posjed. Dakle, I. G. je tražio dokumentaciju, međutim nije mogao nigdje ništa pronaći ni ugovor, ni ništa sličnoga, zbog čega je kuća oduzeta njegovom ocu. Kad se vratio živjeti iz Sardinije odlučio je da će dovesti stvar na čisto. To da je htio učiniti radi obitelji, njegova majka je 5 godina nakon što su iz V. otišli umrla od tuge. Na jednoj raspravi 2015. ili 2016. sudac mu je rekao da postoji jedan ugovor. Tijekom te rasprave gospođa koja je bila u našoj kući rekla je da se obratila u B. radi dokumentacije da je njezin otac često išao u P.

na urede i odvjetnike da bi riješio tu nekretninu. Sudac je prekinuo tu raspravu i naložio gospođi koja je živjela u našoj kući da na slijedeću raspravu donese dokaz, što ona nije učinila. Taj dopis koji je bio upućen u Ministarstvu u B. gospođa nije donijela, možda zato što nije postojala dobra namjera. Dolazio je u njihovu kuću u Vrsar, tamo je znao zateći druge ljude, strance, pitao ih što tamo rade i rekli su da su uzeli kuću u najam. Dakle, kvake na vratima su još iste kao u doba kada je bio dijete. Neke preinake su načinjene. Od 1960. godine njegov otac više nije mogao živjeti ovdje jer su mu oduzeli kuću i bilo ga je strah, živio je u Italiji i brzo je umro 1985. godine u dobi od 63 godine. Njegov otac je stekao talijansko državljanstvo, negdje oko 1963. ili 1964. godine. Sestra N. koja je pohađala Osnovnu školu u V. i došla je do 5. razreda po odlasku u I. morala se vratiti 2 razreda unatrag, a misli da je to bilo povezano za državljanstvom. I on kada je krenuo u školu nije krenuo na vrijeme već sa jednom godinom zakašnjenja. Njegova sestra i on imaju i talijansko državljanstvo. Ne sjeća se kada su sestra i on stekli talijansko državljanstvo, ali pretpostavlja da su kada su krenuli u školu, a možda je i on zbog toga godinu dana kasnije i krenuo u školu.

18. Drugotuženica je iskazala da je malo dementna osoba. Problem u svezi predmetne nekretnine da postoji od 1960. godine. 1960. godine imala je samo 15 godina. Misli da je potpisala neki ugovor, ali inače da je njezin otac sve bio sredio i potpisivao. Kuća da je kupljena očevim novcem, ne njezinim, jer je tada imala samo 15 godina. Ona je, a pomagao joj je muž, sređivala neke papire vezane za predmetnu kuću, a to da je bilo od 1960. godine pa nadalje. Dok je njezin otac bio živ on je sređivao papire i za to vrijeme dok je on bio živ ona nije ništa radila sa papirima vezano za predmetnu kuću. Na upit koje godine je umro njezin otac, iskazala je da se ne može sjetiti koje je godine umro. Prvotužitelja ne poznaje, nije joj se nikada predstavio i ne sjeća se da li ga je ikada prije vidjela. Na upit da li je poznala nekoga iz obitelji tužitelja iskazala je da je poznavala iz viđenja N. F.. N. F., niti itko iz njezine obitelji da joj nije nikada ništa

prigovarao. Ona nije nikada posumnjala da ona ne bi bila vlasnica predmetne kuće. Otac da je predmetu kuću kupio na njeno ime, jer da je ona jedina njegova nasljednica. Predmetna kuća je u nizu gdje su tri kuće, jedna je uža, onda su dvije jednake. Zadnja u nizu je njihova kuća. Njezin stric da je kupio prvu kuću u nizu, zatim drugu, pa se je sa njezinim ocem dogovorio da će on, njezin otac, kupiti ovu treću kuću u nizu. Njezin stric je stanovao u Ljubljani. Ne zna točno od koga je njezin stric kupio te kuće u nizu. Ne zna s kime je njezin stric i njezin otac dogovarao kupnju predmetne kuće, da li s kime na općini, ne zna. Njezin stric da je po zanimanju bio oftalmolog. Ostaje kod svih svojih izjava i iskaza koje je dala u svim predmetima koji se vode ili su se vodili na sudu vezano za predmetnu nekretninu. Nema nikakvo pismo koje je uputio njezin otac u Beograd, ali zna da je njezin otac pisao u Beograd, ali ona da to pismo nema. Na upit da li se sjeća da li je prvotužitelj osobno došao pred predmetnu kuću u V. i da je ona bila sa svojim suprugom i da su prijetili da će pozvati policiju, iskazala je da se ona toga ne sjeća. Ne sjeća se da je prvotužitelj bio i da mu je pokazivala na kući da imaju kameru i da snimaju.

19. Iz iskaza svjedoka i prvotužitelja proizlazi da je predmetna nekretnina oduzeta tužiteljima odnosno njihovim pravnim prednicima i to bez ikakve pravne osnove, bez ikakvog pravnog akta.

20. A iz iskaza drugotužene proizlazi da je predmetnu nekretninu kupio njezin otac, u njezino ime kad je ona imala 15 godina tj. kada je bila maloljetna.

21. Prema tvrdnjama tužitelja, a i iskazima svjedoka i prvotužitelja, Narodni odbor Općine P. je neovlašteno raspolagao predmetnom nekretninom kada je A. K. navodno prodao tu nekretninu zastupajući tada pravnog prednika tužitelja, oca E. B.. A Narodni odbor Općine P. da nije imao

pravo niti ovlaštenje prodavati predmetnu nekretninu jer ni otac tužitelja, ni njihov pravni prednik to ovlaštenje nisu dali, a niti da im je nekretnina bila oduzeta nikada, pa tako ni 1960. godine u trenutku zaključenja Ugovora čiju ništetnost tužitelji traže. Predmetna nekretnina da je tada glasila na pok. J. B. (djeda tužitelja). A tužitelji tvrde da je E. B. bio jugoslavenski državljanin 1960. godine, a koje državljanstvo da je stekao ex lege 15. rujna 1947. godine. A E. B. da nikada nije optirao.

22. Kako je već uvodno navedeno tužbeni zahtjev tužitelja u točki I glasi za utvrđenje ništetnim Kupoprodajnog ugovora od 15. srpnja 1960. godine zaključen između pravnog prednika prvotuženika, te drugotužene, a sve s naglaskom iznijetim u historijatu tužbe da pravni prednik prvotuženika nije bio ovlašten za prodaju predmetne nekretnine drugotuženici.

23. Prije svega (a s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev), treba imati na umu kako u našem pravnom sustavu postoje četiri vrste nevaljanosti pravnih poslova, te se njihove definicije razlikuju, a i pravne posljedice. To su nepostojeći pravni posao, a to je onaj posao koji nikad nije ni nastao, jer nedostaje jedna ili više pravnih potrepština za nastanak pravnog posla (npr. nepotpisani pismeni ugovor - čl. 292. st. 1. ZOO-a, neovlašteni opunomoćenik - čl. 312. st. 3. ZOO-a i dr.). Nepostojeći su ugovori oni za koje ZOO navodi kako nisu ni nastali (čl. 282., čl. 312. st. 3. ZOO-a).

Prema pravnom shvaćanju zauzeto na trećoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održanoj 14. studenog 2013. godine je: "Tužbenim zahtjevom ne može se osnovano zahtijevati utvrđenje ništavosti pravnog posla koji je sklopljen od strane neovlaštene osobe jer je odredbom čl. 312. st. 3. ZOO-a propisano kako se smatra da takav ugovor nije ni sklopljen." Prema navedenom pravnom shvaćanju tužitelj može tražiti samo utvrđenje da je ugovor nepostojeći i bez pravnih učinaka.

Druga vrsta nevaljanosti pravnih poslova jesu ništetni pravni posao, a to je onaj koji je nastao i koji ima sve pravne potrepštine za nastanak pravnog posla, ali je protivan određenim važnim i izričitim zabranama (Ustavu, prisilnim propisima ili moralu, čl. 322. st. 1. ZOO-a) kojima se štite javni interesi tj. uređenje suprotno pravnom poretku.

Treća vrsta nevaljanosti pravnih poslova je pobojni pravni posao koji ima sve potrebno za nastanak pravnog posla, ali je protivan određenim propisima kojima se štite interesi strane u pravnom poslu, ograničena poslovna sposobnost, mana volje i drugo, čl. 330. ZOO-a).

I četvrta vrsta nevaljanosti pravnih poslova je ništetnost i pobojnost odluka glavnih skupština trgovačkih društava.

24. U ukupnosti provedenih dokaza sud je utvrdio da pravnim prednicima tužitelja nekretnina k.č. 16/2 zgr. k.o. V. nije nikada bila oduzeta temeljem bilo kojeg pravnog akta, niti postoji bilo koji pravni akt ili temelj da bi predmetna nekretnina u vrijeme zaključenja predmetnog Kupoprodajnog ugovora bila vlasništvo pravnog prednika prvotuženika odnosno da bi pravni prednik prvotuženika bio ovlašten zastupati osobe koje su u predmetnom Ugovoru označene kao prodavatelji.

25. U ukupnosti svih provedenih dokaza sud nije utvrdio da bi pravni prednik prvotuženika bio ovlašten za B. C. rođ. B. i E. B.,

kao nasljednike pok. J. B. sklopiti predmetni Kupoprodajni ugovor.

26. Nadalje, tužitelji tvrde da ni B. E. nije potpisao Kupoprodajni ugovor i tužitelji to tijekom čitavog postupka ističu, pa su čak isticali da je potpis E. B. krivotvoren, međutim budući da tužitelji tvrde da predmetni

Kupoprodajni ugovor E. B. nije potpisao, tada tužitelji mogu tražiti samo utvrđenje da je Ugovor nepostojeći i bez pravnih učinaka i za takav zauzeti stav je već ustaljena sudska praksa (ŽSV Gž-652/17 od 30. studenog 2017. godine).

27. Iz provedenih dokaza nije utvrđeno da je pravni prednik tužitelj optirao. 28. Uvidom u Rješenja iz ostavinskih postupaka iza pok. Brajković Jure posl.br. O-202/70 i iza pok. B. E. pok. J. posl.br. O-360/08 sud zaključuje da su tužitelji, zajedno sa ostalim zakonskim nasljednicima iza pok. Jure Brajkovića nastojali "riješiti pitanje vlasništva predmetne nekretnine", odnosno "ispraviti odluku" pravnog prednika prvotuženika kada se pravni prednik prvotuženika postavio kao zastupnik B. C. rođ. B. i B.

E.. Međutim, problem koji muči tužitelje odnosno kojim u konačnici oni traže povrat vlasništva i posjeda u cijelosti, nije riješen ni provođenjem ostavinskog postupka iza njihovog pravnog prednika, a u međuvremenu je i prvotuženica upisana kao suvlasnik u 6/18 dijela na predmetnoj nekretnini, a i drugotuženica u 6/18 dijela na temelju pravomoćne sudske Presude (posl.br. P-3146/15) i provedbom iste u zemljišnoj knjizi stekla pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini na suvlasničkim dijelovima na kojima su tužitelji bili upisani.

29. Slijedom svega naprijed navedenog valjalo je tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao neosnovan u cijelosti.

30. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tužitelji su u cijelosti izgubili u ovom postupku, pa su dužni tuženicima naknaditi parnični trošak. Prvotuženiku je priznat trošak za sastav odgovora na tužbu, za zastupanje na ročištima 27. siječnja 2021., 27. travnja 2022. i 05. rujna 2022. godine, za svaku radnju po 750,00 kn, a što ukupno iznosi 3.000,00 kn. Drugotuženiku je priznat trošak za sastav odgovora na tužbu, za sastav podnesaka od 22. veljače 2022. godine i 06. svibnja 2022. godine, te za zastupanje na ročištima 27. siječnja 2021., 27. travnja 2022. i 05. rujna 2022. godine, za svaku radnju po 750,00 kn, plus PDV koji iznosi 1.125,00 kn, zatim putni trošak drugotuženice za dolazak iz Ljubljane do Poreča i natrag u oba pravca 360,00 kn x 2,00 kn što iznosi 720,00 kn, te trošak tumača u iznosu od 660,00 kn (prema računu broj 22-360-000005 (list 154), a koji sveukupni trošak iznosi 7.005,00 kn. Visina priznatog i obračunatog troška temelji se na Tbr. 8., 9. i 42. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika.

31. Slijedom svega naprijed navedenog presuđeno je kao u izreci.

U Poreču - Parenzo, dana 17. listopada 2022. godine

S u t k i nj a:

mr. sc. Marčela Štefanuti, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove Presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka, u roku od 15 dana i počinje teći danom objave presude.

Dna:

1. Pun. tužitelja,

2. Pun. prvotuženice,

3. Pun. drugotuženika.