REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 63 Pž-4060/2020-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac dr. sc. Srđan Šimac, u pravnoj stvari tužitelja ZAVOD, Z., , OIB ..., protiv: 1. tuženika H. I. d.o.o., Z., OIB ..., 2. tuženika H. P. P. d.o.o., Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik Ž. S., odvjetnik u Odvjetničkom uredu S. & P. u Z., i 3. tuženika H. C. d.o.o., Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik D. D., odvjetnik u Z., radi isplate iznosa od 7.534,43 kn / 999,99 EUR, odlučujući o prvo, drugo i treće tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2536/2016 od 6. ožujka 2020., 17. listopada 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se kao neosnovane prvo, drugo i treće tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2536/2016 od 6. ožujka 2020. u točkama I., III. i IV. njene izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom naloženo je tuženicima solidarno platiti tužitelju iznos od 7.049,21 kn sa zateznim kamatama od 5. listopada 2016. do isplate. U točki II. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim tužitelj zahtijeva da mu tuženici solidarno isplate iznos od 485,22 kn, dok je u točkama III. i IV. izreke odbijen kao neosnovan drugotuženikov, odnosno trećetuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

2. Predmet spora odnosi se na tužiteljev zahtjev da mu tuženici naknade štetu u iznosu od 7.534,43 kn. Tužitelju je šteta nastala isplatom naknade za tjelesno oštećenje njegovom osiguraniku V. K. u razdoblju od 1. studenoga 2013. do 31. svibnja 2016.

3. Tužitelj je svom osiguraniku V. K. priznao pravo na novčanu naknadu zbog tjelesnog oštećenja zbog zadobivene ozljede na radu. V. K. ozlijeđen je u štetnom događaju 13. travnja 1987., kao putnik u autobusu u vlasništvu pravnog prednika društva C. d.d. iz Z., na koji autobus je prilikom prijelaza preko željezničke pruge naletio vlak, koji je vlasništvo pravnog prednika tuženika.

4. Između stranaka je u postupku pred prvostupanjskim sudom bila sporna tuženikova odgovornost za štetni događaj, kao i okolnost je li tužitelj pretrpio štetu u vidu isplaćene naknade u utuženom iznosu.

5. Prvostupanjski sud je ocijenio da odgovornost svih tuženika proizlazi iz primjene odredbe čl. 1069. st. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO), kojom je propisano da za štetu prouzročenu pogonom dvaju ili više motornih vozila odgovaraju njihovi vlasnici trećim osobama solidarno. Pri tome je ocijenio da vlak predstavlja motorno vozilo (čl. 1068. st. 1. ZOO-a).

6. Također, prvostupanjski sud je ocijenio da činjenica da je vozač autobusa pravomoćnom presudom kaznenog suda oglašen krivim zbog kaznenog djela izazivanja prometne nesreće ne oslobađa tuženike odgovornosti za štetu. Navedeno iz razloga što se vozač autobusa ne može smatrati trećom osobom u smislu postojanja ekskuplacijskih okolnosti koji bi doveli do oslobođenja pravnog prednika tuženika od odgovornosti za štetu. Ta okolnost je odlučna za rješavanje međusobnih regresnih potraživanja vlasnika motornih vozila koji ovise o stupnju krivnje pojedinih sudionika za štetni događaj. U tom su smislu Ugovorom o pretvorbi potraživanja u dionice iz 1992. godine sklopljenog između tuženikovog prednika i društva C. d.d., stranke toga ugovora dogovorile da će se potraživanje tuženikovog prednika po osnovi regresnih prava nastalih u vezi s prometnom nesrećom 13. travnja 1987. pretvoriti u udio u temeljnom kapitalu u društvu C. d.d.

7. Prvostupanjski sud je dalje utvrdio da solidarna odgovornost svih tuženika proizlazi iz činjenice da su oni nastali podjelom društva H. ž. d.o.o. kao vlasnika motornog vozila, pa oni sukladno odredbama čl. 550.n st. 4. Zakona o trgovačkim društvima, odgovaraju za obveze svoga prednika solidarno.

8. Okolnost da je tužitelj isplatio svome osiguraniku V. K. naknadu za tjelesno oštećenje u utuženom iznosu utvrđena je iz tužiteljevih obračuna isplate od 23. studenoga 2015. i 29. lipnja 2016., za koje je utvrđeno da predstavljaju javne isprave u smislu odredbe čl. 230. Zakona o parničnom postupku. Tužitelj je te isprave sastavio u obavljanju svojih javnih ovlaštenja na temelju podataka o kojima vodi službenu evidenciju. Zatim je prvostupanjski sud ocijenio da primjenom odredbe čl. 161. st. 2. t. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/215, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18 i 102/19; dalje: ZOMO) tužitelj ima pravo na naknadu štete koja mu je nastala isplatom svome osiguraniku naknade za tjelesno oštećenje kao novčanog davanja koje se isplaćuje na teret mirovinskog osiguranja.

9. Protiv pobijane presude prvotuženik je podnio žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Prvotuženik je u žalbi naveo kako je po njegovom mišljenju prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 1069. ZOO-a, jer u ovoj pravnoj stvari nije riječ o šteti koja je nastala sudarom motornih vozila, s obzirom na to da je vlak, kao i druga vozila koja se kreću po tračnicama, zakonom izuzet iz kategorije motornih vozila. Smatra da bi njegova odgovornost proizlazila iz odredbe čl. 1067. st. 1. i 2. ZOO-a, kao vlasnika opasne stvari s time da je on u postupku pred prvostupanjskim sudom dokazao da je šteta nastala isključivom radnjom treće sobe. Ovo iz razloga što je vozač autobusa Z. K., u vezi štetnog događaja u kaznenom postupku osuđen za počinjenje kaznenog djela izazivanja prometne nesreće. Također je prvotuženik istaknuo da je pretpostavka solidarne odgovornosti više osoba za istu štetu njihova zajednička radnja. U ovoj pravnoj stvari tužitelj nije dokazao da bi postojao bilo kakav doprinos vlakovođe nastanku štete. Prvotuženik dalje smatra da nije dokazana uzročno-posljedična veza između zadobivenih ozljeda tužiteljeva osiguranika i nastale štete.

10. Drugotuženik je protiv pobijane presude podnio žalbu iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi je naveo da tužitelj nije dostavio dokaze o izvršenim isplatama u smislu izvatka s računa poslove banke, kojima bi dokazao svoju aktivnu legitimaciju. Također, drži da interni tužiteljevi obračuni nemaju snagu javnih isprava, jer ne sadrže pečat s grbom Republike Hrvatske. Potom je naveo da tužitelj nije dokazao postojanje njegove odgovornosti za štetni događaj, s obzirom na to da je samo dostavio pravomoćne presude donesene u pravno i činjenično bitno istovjetnim predmetima. Istakao je i da je svojstvo pravomoćnosti stekla isključivo izreka tih presuda, koja je kondemnatorna i glasi na isplatu, dok se pravomoćnost ne odnosi na obrazloženje odluke. Zato je po drugotuženiku pitanje odgovornosti bilo prethodno pravno pitanje o kojem je prvostupanjski sud bio dužan odlučiti.

11. Dalje, drugotuženik je istakao da tužitelj nije dokazao postojanje tuženikove pasivne legitimacije iz razloga što Zakon o podjeli društva H. H. ž. d.o.o. predstavlja lex specialis te je njime propisano da su tuženici preuzeli imovinu, prava i obveze svog prednika, međutim, to se ne odnosi na utuženu obvezu. Osim toga, drugotuženik je istakao kako za štetni događaj postoji odgovornost Ž. - Ž. t. p. Z., koje je odvojena pravna osoba koja je poslovala usporedno s tuženikovim pravnim prednikom. Ono je prestalo postojati tek odlukom Vlade Republike Hrvatske.

12. I trećetuženik je podnio žalbu protiv pobijane presude. U žalbi je u bitnom naveo kako je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, jer u ovoj pravnoj stvari nije riječ o šteti koja je nastala sudarom dvaju motornih vozila, s obzirom na to da vozilo koje se kreće po tračnicama nije motorno vozilo te da je u kaznenom postupku utvrđena isključiva odgovornost za štetni događaj vozača autobusa Z. K.. Također je naveo da prvostupanjski sud nije mogao utvrditi postojanje uzročno posljedične veze na temelju rješenja koje je tužitelj donio u upravnom postupku, već da je tu okolnost trebalo utvrditi izvođenjem dokaza vještačenjem.

13. Tužitelj je odgovorio na navode iz žalbi tuženika i ocijenio ih neosnovanima.

14. Žalbe tuženika nisu osnovane.

15. Nakon što je ovaj sud ispitao pobijanu presudu na temelju odredaba čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP), u dijelu u kojem se pobija žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ocijenio je da je ona pravilna i zakonita. Pri tome je ovaj sud iz sadržaja tuženikovih žalbi uzeo da oni pobijaju presudu prvostupanjskoga suda samo u dijelu u kojem nisu uspjeli u sporu (točke I., III. i IV. izreke).

16. U ovoj pravnoj stvari riječ je o sporu male vrijednosti (čl. 502. st. 1. ZPP-a). Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. st. 1. ZPP-a).

17. Ovaj sud napominje da je prvostupanjski sud utvrdio da nastanak štetnog događaja, kao i činjenica da je tužiteljev osiguranik pretrpio ozljedu na radu u spornom štetnom događaju zbog koje mu je priznato pravo na naknadu za tjelesno oštećenje nisu sporne između stranaka.

18. Prvotuženik, kao i trećetuženik, bili su dužni već u odgovoru na tužbu osporiti tužiteljevu tvrdnju da je njegovom osiguraniku V. K. priznato pravo na naknadu za tjelesno oštećenje upravo zbog ozljeda zadobivenih u spornom štetnom događaju, jer se u suprotnome nove činjenice i novi dokazi koji su iznijeti na pripremnom ročištu (ili kasnije u tijeku postupka) neće uzeti u obzir, osim ako ih stranke nisu mogle iznijeti bez svoje krivnje (čl. 461.a st. 1. u vezi sa st. 6. i 7. ZPP-a). Zbog toga ovaj sud ne može ispitivati činjenice koje su po prvi put iznesene u žalbi, odnosno prigovor nedostatka uzročno-posljedične veze (čl. 352. st. 1. ZPP-a).

19. Jednako tako, drugotuženik nije tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom isticao prigovor promašene pasivne legitimacije. Odnosno, drugotuženik nije tvrdio da društvo H. H. ž. d.o.o. nije postalo pravni sljednik vlasnika vlaka koji je sudjelovao u prometnoj nesreći, već da bi to pretvorbom iz društvenog vlasništva postalo društvo Ž. - Ž. t. p. Z.. Dakle, ovaj sud ne može u smislu odredbe čl. 352. ZPP-a ispitivati takvu u žalbi novoiznesenu činjenicu.

20. Osim toga, u odnosu na žalbeni navod trećetuženika da na njega nije sukcesijom prešla sporna obveza naknade štete ukazuje se da okolnost što je podjela društva H. H. ž. d.o.o. provedena na temelju posebnog zakona - Zakona o podjeli trgovačkog društva H. ž. d.o.o. („Narodne novine“ broj 153/05 i 57/12), kao lex specialis, ne oduzima toj podjeli značenje statusne promjene - podjele društva razdvajanjem s osnivanjem novih društva. Takva je statusna promjena ujedno uređena i općim propisom – odredbama sadržanim u glavi VII A Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 111/93, 34/99, 121/99, 52/00 i 118/03). Dakle, o pitanjima koja nisu uređena posebnim zakonom, primjenjuje se opći zakon, odnosno odredba čl. 550.n st. 4. ZTD-a, koju je pravilno primijenio prvostupanjski sud. Sukladno toj odredbi, vjerovnik društva koje se dijeli, sve dok nije obaviješten o tome na koje je od novih društava prešla obveza iz njegove tražbine, može zahtijevati njeno podmirenje od bilo kojeg od njih. Iz toga proizlazi solidarna odgovornost tuženika kao pravnih sljednika društva H. – H. ž. d.o.o.

21. Također, neosnovani su drugotuženikovi žalbeni navodi o tome da je prvostupanjski sud pogrešno tužiteljevim obračunima isplaćene naknade za tjelesno oštećenje pridao značaj javnih isprava koje uživaju presumpciju u njima utvrđenih činjenica. Tužitelj je javna ustanova koja je nadležna za donošenje odluke o ostvarivanju prava iz mirovinskog osiguranja pojedinih korisnika, što uključuje i pravo na naknadu za tjelesno oštećenje (čl. 6. ZMO). On u postupku rješavanja o pravima i obvezama iz mirovinskog osiguranja ima javne ovlasti te primjenjuje odredbe Zakona o općem upravnom postupku (čl. 9. st. 2. u vezi s čl. 127. st. 2. ZOMO-a). Dakle, upravo on u postupku u kojem se odlučuje o ostvarivanju prava pojedinog korisnika na naknadu za tjelesno oštećenje samostalno određuje visinu te naknade. Jednako tako, kada tužitelj izda potvrdu iz svoje baze podataka, o doznačenim novčanim davanjima, onda je tužitelj izdao ispravu o činjenicama u vezi s poslovima koje obavlja na temelju javnog ovlaštenja pa takva potvrda isto ima značenje javne isprave. Prema tome, pravilno je prvostupanjski sud na temelju tih isprava utvrdio činjenicu da je tužitelju nastala šteta.

22. U odnosu na žalbeni razlog svih tuženika koji se svode na pogrešnu primjenu materijalnog prava, odnosno da prvostupanjski sud nije mogao primijeniti odredbu čl. 1069. st. 3. ZOO-a, kojim je propisana solidarna i objektivna odgovornost vlasnika motornih vozila koja su sudjelovala u prouzročenju štete trećim osobama, iz razloga što se vlak ne može smatrati motornim vozilom, ističe se sljedeće. Sukladno odredbi čl. 170/13. ZOMO-a, za pitanje naknade štete primjenjuju se odgovarajuće odredbe Zakona o obveznim odnosima.

23. Odredbom čl. 1068. st. 1. ZOO-a propisano je da je motorno vozilo ono vozilo koje je namijenjeno da se snagom vlastitog motora kreće po površini zemlje na tračnicama ili bez njih. Dakle, sukladno toj definiciji, vlak se ima smatrati motornim vozilom, jer se pokreće snagom vlastita motora po tračnicama. Žalbeni navodi svih tuženika da je vlak izuzet iz kategorije motornih vozila, bez pozivanja na određene zakonske odredbe, nisu osnovani. Naime, to što je odredbama Zakonom o sigurnosti prometa na cestama iz definicije motornih vozila isključena kategorija vozila koja se voze po tračnicama, ne utječe na odluku u ovoj pravnoj stvari. Ovo iz razloga što je područje uređenja toga zakona postupanje sudionika u prometu na cestama. Samim time Zakon o sigurnosti prometa na cestama ne propisuje način dužnog postupanja pri korištenju vlakova. Također, iako je djelatnost pružanja željezničkih usluga regulirana odredbama posebnih propisa (npr. Zakon o željeznicama „Narodne novine“ broj: 94/13, 148/13, 73/17 i 32/19, Zakon o sigurnosti i interoperabilnosti željezničkog sustava „Narodne novine“ broj: 82/13, 18/15 i 110/15, Zakon o ugovorima o prijevozu u željezničkom prometu „Narodne novine“ broj 87/96) tim propisima nije na poseban način uređeno pitanje odštetne odgovornosti vlasnika/korisnika vlaka za štetu nastalu trećim osobama uporabom vlaka. Navedeno podrazumijeva primjenu pravila općeg zakona – Zakona o obveznim odnosima, odnosno odredbe čl. 1069. st. 3. ZOO-a, koju je pravilno primijenio prvostupanjski sud.

24. Kako je u ovoj pravnoj stvari primjenjiva odredba čl. 1069. st. 3. ZOO-a koja predviđa solidarnu i objektivnu odgovornost, dakle, takvu vrstu odgovornosti koja proizlazi iz okolnosti da je šteta prouzročena pogonom motornih vozila, bez obzira na krivnju njihovih vlasnika, tuženici se ne mogu ekskulpirati prigovorom da je za prometnu nezgodu isključivo kriv vlasnik drugog motornog vozila koje je sudjelovalo u prometnoj nezgodi. Naime, radnja vlasnika drugog vozila koje je sudjelovalo u prometnoj nezgodi se ne može u smislu odredbe čl. 1067. st. 2. ZOO-a smatrati radnjom treće osobe.

25. Posljedično su neosnovani drugotuženikovi žalbeni navodi kako prvostupanjski sud nije mogao o njegovoj odgovornosti odlučiti na temelju pravomoćnih presuda iz drugih činjenično sličnih parnica. Prvostupanjski sud nije o tuženikovoj odgovornosti odlučivao na temelju tih isprava, već je način nastanka štetnog događaja (činjenica sudara autobusa i vlaka) bila nesporna između stranaka. Iz tih činjenica pravilnom primjenom materijalnog prava odredbom čl. 1069. st. 3. ZOO-a u vezi s čl. 550.n st. 4. ZTD-a, proizlazi solidarna odgovornost svih tuženika.

26. Slijedom navedenoga, kako u postupku nisu počinjene bitne povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti te kako je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, odlučeno je kao u izreci (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 17. listopada 2022.

Sudac

dr. sc. Srđan Šimac