REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Rijeka, Erazma Barčića 5

Poslovni broj: Us I-909/2022-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji toga suda Danici Vučinić, uz sudjelovanje Sanje Misirača, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja K. N. G. j. d. o. o., sa sjedištem u P., kojeg zastupa opunomoćenik V. V., odvjetnik u R., protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, radi poreznog nadzora, 17. listopada 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za poništavanje rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II- 471-02/22-01/161, URBROJ: 513-04-22-2 od 31. svibnja 2022.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, KLASA: UP/I-471-02/20-01/212, URBROJ: 513-07-08-22-19 od 16. ožujka 2022., tužitelju je utvrđen manje obračunati porez na dodanu vrijednost za 2018. u iznosu od 91.778,20 kuna, te kamata zbog nepravodobne uplate poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 16.316,95 kune.

2. Tuženik je rješenjem, KLASA: UP/II-471-02/22-01/161, URBROJ: 513- 04-22-2 od 31. svibnja 2022., odbio žalbu tužitelja kao neosnovanu.

3. Tužitelj je ovom Sudu pravodobno podnio tužbu kojem osporava zakonitost rješenja tuženika, te u bitnome navodi da je pogrešno drugostupanjsko upravno tijelo utvrdilo kako se ovdje radi o stranicama iz rokovnika podnositelja prijave, obzirom da poreznom spisu ne prileže nikakve stranice iz rokovnika niti sam rokovnik podnositelja prijave koji nije ni uvršten u spis kao dokaz bilo koje činjenice, već da se radi o fotokopijama ili preslikama nekih stranica iz nepoznatog rokovnika, koje fotokopije da nisu ovjerene kod javnog bilježnika ili ovjerene na bilo koji drugi način da bi mogle predstavljati valjan dokaz o bilo kojoj pravno relevantnoj činjenici u provedenom poreznom postupku, da je pogrešno drugostupanjsko tijelo stoga utvrdilo kako neovjerena fotokopija privatne isprave predstavlja samu privatnu ispravu, obzirom da to nije niti može biti slučaj, da fotokopija koja nije ovjerena ne dokazuje postojanje bilo kojeg pravnog ili poslovnog odnosa, ona da jedino može ukazati na postojanje originala javne ili privatne isprave ali da ne može zamijeniti original, pa da stoga ne može niti biti izvor saznanja o odlučnim činjenicama u upravnom postupku, tako ni u poreznom. Okolnost da je u poreznom razdoblju 2018. zaposlenik poreznog obveznika primio određene gotovinske iznose na ime određenih usluga izvršenih podnositeljima prijave i primitke ovjerio svojim potpisom na stranicama rokovnika u vlasništvu podnositelja prijave, da može biti od određenog značaja u slučaju da je kao izvor saznanja o tome odnosno kao dokaz uporabljen sam rokovnik, što međutim da ovdje nije slučaj. Navodi da je pogrešno drugostupanjsko upravno tijelo utvrdilo ispravnost utvrđenja prvostupanjskog tijela u odnosu na povezanost zaposlenika poreznog obveznika i samog poreznog obveznika, na način da su svi poslovi koje je zaposlenik društva izvršio za podnositelje prijave ujedno i poslovi koje je porezni obveznik ugovorio sa podnositeljima prijave, samo stoga što je zaposlenik poreznog obveznika suprug odgovorne osobe poreznog obveznika u poreznom razdoblju, jer da se primici u gotovini koje je potpisao zaposlenik poreznog obveznika ne odnose samo i isključivo na obavljanje građevinskih radova za koju je djelatnost registriran porezni obveznik, već da se radi i o uslugama nabavke materijala, dovoza i odvoza istog, koje usluge da je za podnositelja prijave izvršio sam zaposlenik poreznog obveznika u slobodno vrijeme u tzv. fušu, bez ikakvog angažmana poreznog obveznika, koji je na kući podnositelja prijave izveo samo one radove za koje da je i izdao dva računa koja mu pak podnositelj prijave nikad nije platio niti preko računa niti u gotovinskom iznosu protivno utvrđenju poreznog tijela kako je plaćanje istih u gotovini potvrđeno izdavanjem računa poreznog obveznika iako na potvrdi u rokovniku, odnosno na fotokopijama potvrdi iz rokovnika u spisu predmeta nema potpisa primatelja zaposlenika poreznog obveznika, koji da je prema pogrešnom utvrđenju drugostupanjskog tijela izjednačen sa samim poreznim obveznikom. Ako je potpis primatelja kriterij vjerodostojnosti isprave, onda da odsustvo potpisa čini potvrdu nevjerodostojnom bez obzira na druge dokaze, u protivnom ukoliko potpis primatelja nije vjerodostojan da se moglo jednostavno pokloniti vjeru naručiteljima da su zaposleniku isplatili gotovinu i u slučaju kad primitak nije potpisao, da kriterij postojanja potpisa primatelja nije dosljedno primijenjen, a izdani računi da ne mogu pri tome zamijeniti potpis primatelja, tim prije što nisu plaćeni. Ističe kako je na predmetni zapisnik o poreznom nadzoru izjavio je prigovor, u kojem da je detaljno obrazložio zbog čega smatra da isprave temeljem kojih je porezno tijelo utvrdilo činjenice bitne za oporezivanje ne predstavljaju vjerodostojnu ispravu, koji prigovor porezno tijelo da nije uzelo u obzir zaključivši bez valjanog obrazloženja, da u prigovoru nisu iznesene nove činjenice niti materijalni dokazi zbog kojih bi valjalo promijeniti činjenično stanje utvrđeno zapisnikom. U poreznim stvarima u kojima je porezno tijelo ovlašteno rješavati po slobodnoj ocjeni, da rješenje koje donese mora biti doneseno u granicama ovlaštenja i u skladu s ciljem u kojem je ovlaštenje dano, da su sva dokazna sredstva u načelu iste snage, pa da je porezno tijelo slobodno izvoditi i ocjenjivati dokaze i izabrati koji će od tih dokaza smatrati osnovanim i vjerodostojnim, pri čemu da nije ovlašteno stupnjevati dokaze po njihovoj snazi, već u konkretnom slučaju pridati veću ili manju važnost nekim dokazima, smatrati neke vjerodostojnijim, a druge manje vjerodostojnijim, pri čemu da je dužno valjano obrazložiti razloge za takav izbor. Navodi da je u ovom slučaju porezno tijelo utvrdilo postojanje porezne obveze kod poreznog obveznika temeljem privatnih isprava, koje ne postoje u spisu predmeta, da je riječ o tzv. rukom pisanih potvrda o primitku isplate novca u gotovini od kojih da je dio potpisan vlastoručnim potpisom primatelja D. K. kao odgovorne osobe poreznog obveznika, dok istovremeno na više njih nema potpisa primatelja. Ovu okolnost kao problematičnu za utvrđivanje vjerodostojnosti isprava o primitku novca da je uočilo i porezno tijelo pa da je glede utvrđivanja vjerodostojnosti pojedine isprave primijenilo kriterij prema kojem vjerodostojnost isprave ovisi o činjenici da li je primitak isplate novca navedenog na ispravi potvrđen potpisom primatelja ili nije, utvrdivši vjerodostojnim one isprave na kojima postoji potpis primatelja, a nevjerodostojnim isprave na kojima potpis primatelja nedostaje. Navedeni bi kriterij vjerodostojnosti isprave ovisno o postojanju ili nepostojanju potpisa primatelja na pojedinoj potvrdi da bi moguće i bio prihvatljiv da nisu korištene preslike tzv. privatnih isprava koje da nemaju dokaznu snagu. Tako da su kao vjerodostojne ocijenjene i one isprave na kojima primitak isplate u gotovini nije potpisan po primatelju, a radi se o Dokazu 9 koji predstavljaju dvije nepotpisane potvrde o primitku gotovine i to potvrda od 01. listopada 2018., na iznos od 6.500,00 EUR-a i potvrda od 10. listopada 2018., na iznos od 25.000,00 EUR-a, koje da su unatoč navedenom nedostatku potpisa primatelja utvrđene vjerodostojnom ispravom zbog daljnjeg utvrđenja poreznog tijela da je porezni obveznik povodom primitka navedenih iznosa gotovine kupcima ispostavio dva računa i to račun otpremnicu br. 29/1/3 od 08. listopada 2018. na iznos osnovice od 68.000,00 kn i PDV 17.000,00 kn ukupno 85.000,00 kn i račun-otpremnicu br. 29/1/3 od 22. listopada 2018., na iznos osnovice od 75.000,00 kn i PDV 18,750,00 kn ukupno 93.750,00 kn za građevinske radove što sveukupno iznosi 178.750,00 kn, koji da su računi potpisani po odgovornoj osobi i ovjereni pečatom poreznog obveznika, a što da prema utvrđenju poreznog tijela predstavlja dokaz vjerodostojnosti predmetnih potvrda iako primitak novca na istima nije potpisan po primatelju. Ističe kako je navedeno utvrđenje poreznog tijela pogrešno jer u situaciji kada je potpis primatelja isplate u gotovini na pojedinoj potvrdi o primitku novca dokaz da je potvrda vjerodostojna odnosno da njezin sadržaj potvrđuje stvarne činjenice, da je jasno da potvrda o isplati gotovine koja nije potpisana po primatelju novca nije vjerodostojna jer ne dokazuje činjenicu da je primatelj doista primio novac u gotovini naznačen u potvrdi, da predmetni naprijed spomenuti računi protivno utvrđenju poreznog tijela ni na koji način ne korespondiraju sa navedenim potvrdama kao Dokaz 9, niti vremenom izdavanja niti iznosima koji su na njima navedeni, pa stoga u odsustvu potpisa primatelja na potvrdama, da ne predstavljaju dokaz da je unatoč izostanku potpisa o primopredaji novca, isti primljen, odnosno da su predmetni računi plaćeni u gotovini, već upravo suprotno navedenom, da predmetni računi nikad nisu plaćeni, a predmetne su nepotpisane potvrde kupcima trebale poslužiti kao dokaz da su ih platili u gotovini čak i prije nego su računi izdani. Prilikom utvrđivanja vjerodostojnosti isprava potvrda o primitku novca u gotovini da je porezno tijelo trebalo dosljedno kriteriju postojanja ili nepostojanja potpisa primatelja na istim utvrditi vjerodostojnim one potvrde koje su potpisane po primatelju, a nevjerodostojnim ispravama ocijeniti potvrde na kojima primitak novca u gotovini nije potpisan, pod uvjetom da spisu prileže original istih. Slijedom navedenog činjenica da povodom istog poreznog događaja postoje istovremeno dvije vrste potvrda o primitku novca u gotovini od strane odgovorne osobe poreznog obveznika od kojih su jedne potpisane, a druge nisu, kao i da podnositelj prijave I. E. tvrdi da su sve vjerodostojne bez obzira da li je primitak novca u gotovini ovjeren potpisom primatelja ili nije, da ukazuje na činjenicu da je isplata u gotovini primljena isključivo prema potvrdama potpisanim po primatelju, jer potvrda o isplati koja nije potpisana da ne predstavlja niti može predstavljati bilo kakvu privatnu ispravu koja bi bila vjerodostojna. Kod ocjene vjerodostojnost predmetnih potvrda da je valjalo imati u vidu da su sve potvrde o isplati u gotovini bilo potpisane po primatelju ili ne, sačinjene u jednom primjerku na stranicama rokovnika u vlasništvu podnositelja prijave, da ne postoji primjerak za poreznog obveznika sačinjen u vrijeme potpisivanja, kako bi bilo onemogućeno naknadno dodavanje ili preinačavanje sadržaja istih, da su osim toga baš sve potvrde pisane istom kemijskom olovkom bez obzira na različite datume sačinjavanja kroz dulje vremensko razdoblje što da je već samo po sebi neobično, da ih je vlastoručno pisala odnosno sačinila upravo podnositeljica prijave I. E., pri čemu da se samo na nekima od njih nalazi vlastoručni potpis primatelja. Stoga da nije u ovom slučaju moguće bez odgovarajućeg grafološkog vještačenja isključiti mogućnost naknadnog dopisivanja određenih novčanih iznosa na potvrde koje je primatelj novca već ranije potpisao potvrdivši primitak iznosa u gotovini u kunama na koje je naknadno dodan i iznos u eurima. Osim toga da su dva predmetna računa izdana na ukupan iznos od 178.750,00 kuna dok iznos od 25.000,00 EUR-a je pretvoren u kune po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja 10. listopada 2018., od 7,431 kn za I EUR-o iznosi 185.775,00 kuna pa da bi već prema tome na ovaj način kupci platili za 7.025,00 kuna više od iznosa kojeg je valjalo platiti po rakunima, što nije nimalo vjerojatno. U predmetnim računima da je iskazano 35.500,00 kuna PDV-a, koje u konačnici da plaćaju kupci, a što da se plaćanjem u gotovini redovito izbjegava, jer da je i smisao plaćanja u gotovini izbjegavanje plaćanja PDV-a, a uostalom da su to kupci prema dokazima koje su sami predočili poreznom tijelu činili sve vrijeme plaćajući u gotovini, da nije nimalo vjerojatno da bi porezni obveznik umjesto uplate na poslovni račun po predmetnim računima zahtijevao i primio isplatu u gotovini na ruke, pa potom zatajio predmetne račune kako bi za sebe prisvojio iznos PDV-a koji u poslovanju inače iskazuje kroz odbitak pretporeza sukladno odredbama članka 57. stavak 2. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, a u svezi s člankom 85. istoga Zakona. Na nevjerodostojnost potvrde o primitku novca u gotovini na ruke od 10. listopada 2018. da ukazuje i nedosljednost vezana za datume izdavanja računa i navodnog primitka novca u gotovini na ruke, da je tako račun na iznos od 85.000,00 kuna za građevinske radove izdan 8. listopada 2018., da je novac na ruke u gotovini u iznosu od 25.000,00 Eura primljen navodno 10. listopada 2018., pa ispada da su kupci višestruko pretplatili prvi račun ili su pak predujmili drugi koji je izdan na iznos od 93.750,00 kuna 22. listopada 2018., 12 dana nakon navodno primljenog novčanog iznosa, pri čemu kao što je naprijed istaknuto oba računa da ne pokrivaju u cijelosti primljeni novčani iznos u gotovini, što da je u najmanju ruku neobično, ukoliko su računi izdani kao pokriće za primljeni novčani iznos u gotovini, u kojem slučaju bi se iznosi trebali poklapati u lipu. U odnosu na Dokaz 3. ističe da je na stranici na kojoj se nalazi potvrda od 12. ožujka 2018., potpisan primitak samo novčanog iznosa u gotovini na ruke od 11.000,00 kuna, da nije po primatelju potpisan primitak novčanog iznosa od + 36.000,00 kuna za pločice i lijepilo, već da je taj navod očito dopisan naknadno ispod potpisa primatelja, a isto tako iznos od 3.000,00 EUR-a da je naknadno po kupcima dopisan, nakon što je porezni obveznik već potpisao primitak iznosa od 11.000,00 kuna, kao uostalom i u drugim slučajevima gdje se na potvrdama navode različiti iznosi u različitim valutama. Navodi da je prilikom utvrđivanja vjerodostojnosti isprava na temelju kojih je utvrđena porezna obveza valjalo obratiti pažnju i na sadržaj istih, da nije točno u obrazloženju pobijanog rješenja utvrđeno da su gotovinske isplate potpisane od odgovorne osobe poreznog obveznika bile plaća za građevinske radove, da je upravo suprotno vidljivo da se u većini radi o sredstvima namijenjenim nabavci građevinskog materijala, poput keramičkih pločica, lijepila, klupčica i sličnog, iz čega da slijedi da je D. K. kupcima u to vrijeme obiteljskim prijateljima, činio uslugu nabavke odgovarajućeg građevinskog materijala u njihovo ime i za njihov račun, nevezano za poslovanje poreznog obveznika koji se ne bavi prodajom građevinskog materijala, i koji da nije bio izvoditelj radova na predmetnoj zgradi, osim za radove naznačene u naprijed označenim računima, te stoga predlaže da se poništi rješenje tuženika.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako ostaje kod svih navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja i predlaže da se odbije tužbeni zahtjev.

5. U ovom sporu provedena je rasprava 10. listopada 2022. u prisutnosti opunomoćenika tužitelja, a u odsutnosti službene osobe tuženika, čime je strankama, u smislu odredbe članka 6. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 22/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21; dalje: ZUS), omogućeno da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog spora.

6. Opunomoćenik tužitelja ustrajao je kod svih navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva i smatra kako niti prvostupanjski niti drugostupanjski postupak nije zakonito proveden i stoga predlaže da se ponište oba rješenja i predmet vrati na ponovno odlučivanje, te ostaje kod predloženih dokaznih prijedloga iz tužbe, iako smatra da je to trebalo provesti porezno tijelo.

7. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano drugostupanjsko rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu ovog upravnog spora. Sud je odbio dokazne prijedloge tužitelja navedene u tužbi, ocijenivši navedene prijedloge suvišnima za rješavanje ovoga spora kraj ostalih činjenica koje su u sporu utvrđene uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnoga postupka i ovoga upravnog spora. Pri tome je Sud u prvom redu imao u vidu osnovno načelo poreznog postupka – načelo dokumentarnosti, prema kojem se sve činjenice bitne za oporezivanje dokazuju poslovnom dokumentacijom odnosno vjerodostojnim knjigovodstvenim ispravama koje porezni obveznik u postupku treba predati poreznom tijelu ili treba predložiti da se izvrši uvid u iste već tijekom poreznog nadzora, a najkasnije prilikom podnošenja prigovora protiv zapisnika o poreznom nadzoru.

8. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

9. Odredbom članka 85. stavak 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“, broj 73/13, 99/13, 148/13, 153/13, 143/14 i 115/16, dalje: ZPDV), propisano je da porezni obveznik mora za razdoblje oporezivanja utvrditi obvezu PDV-a i iskazati je u prijavi PDV-a u kojoj se navode svi podaci potrebni za obračunavanje PDV-a odnosno ukupnu vrijednost oporezivih transakcija i iznos PDV- a i pretporeza po stopama PDV-a te ukupnu vrijednost oslobođenih transakcija i transakcija koje ne podliježu oporezivanju.

10. Odredbom članka 84. stavak 1. ZPD-a, propisano je da je razdoblje oporezivanja od prvog do posljednjeg dana u mjesecu.

11. Odredbom članka 49. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ broj: 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 42/20, dalje: OPZ), propisano je da su povezane osobe, u smislu ovoga Zakona, osobe kod kojih je ispunjen najmanje jedan od sljedećih uvjeta:

1. dvije ili više fizičkih ili pravnih osoba koje za izvršavanje obveza iz porezno- dužničkog odnosa predstavljaju jedan rizik jer jedna od njih ima, izravno ili neizravno, kontrolu nad drugom ili drugima

2. dvije ili više fizičkih ili pravnih osoba koje za izvršavanje obveza iz porezno- dužničkog odnosa predstavljaju jedan rizik jer jedna od njih ima, izravno ili neizravno, značajan utjecaj na drugu ili druge

3. dvije ili više fizičkih ili pravnih osoba između kojih ne postoji odnos kontrole iz točke 1. ovoga stavka ili značajan utjecaj iz točke 2. ovoga stavka, ali koje predstavljaju jedan rizik za izvršavanje obveza iz porezno-dužničkog odnosa jer su međusobno povezane tako da postoji velika vjerojatnost da zbog pogoršanja ili poboljšanja gospodarskog i financijskog stanja jedne osobe može doći do pogoršanja ili poboljšanja gospodarskog i financijskog stanja jedne ili više drugih osoba, jer se između njih provodi ili postoji mogućnost prijenosa gubitaka, dobiti ili sposobnosti za plaćanje

4. dvije ili više fizičkih i/ili pravnih osoba koje za izvršavanje obveza iz porezno- dužničkog odnosa predstavljaju jedan rizik na način da ostvaruju kontinuitet djelatnosti u istom prostoru, koristeći istu opremu (stavak 1.).

Smatra se da postoji odnos povezanih osoba iz ovoga članka i između poreznog dužnika i: njegovog bračnog druga, njegovog krvnog srodnika u ravnoj liniji, u pobočnoj liniji do četvrtog stupnja, po tazbini do istog stupnja bez obzira je li brak prestao ili nije, posvojitelja, posvojenika, skrbnika, osobe pod skrbništvom, staratelja, osobe pod starateljstvom te osobe koja s njime živi u zajedničkom kućanstvu (stavak 2.). Ugovori i poslovni odnosi između povezanih osoba porezno će biti priznati samo onda ako bi i druge osobe koje nisu u takvom međusobnom odnosu pod istim ili sličnim okolnostima utvrdile takve ugovorne uvjete ili uspostavile takve poslovne odnose (stavak 3.).

12. Odredbom članka 66. OPZ-a, propisano je da knjiženja i druga evidentiranja treba obavljati potpuno, točno, pravodobno i uredno. Primitke i izdatke blagajne (gotovinski promet) treba bilježiti slijedom njihova nastanka svakodnevno (stavak 1.). Bilježenje podataka u poslovne knjige mora se temeljiti na urednim i vjerodostojnim knjigovodstvenim ispravama (stavak 2.). Smatra se da je isprava za knjiženje uredna kad se iz nje nedvosmisleno može utvrditi mjesto i vrijeme njezina sastavljanja i njezin materijalni sadržaj, što znači narav, vrijednost i vrijeme nastanka poslovne promjene povodom koje je sastavljena. Vjerodostojna je isprava ona koja potpuno i istinito odražava nastali poslovni događaj (stavak 4.).

13. Iz spisa predmeta upravnog spora proizlazi da je kod tužitelja proveden porezni nadzor o čemu je sastavljen Zapisnik 16. listopada 2020., na koji je tužitelj uložio prigovor, koji prigovor prvostupanjsko tijelo nije prihvatilo, te je 9. studenog 2020. donijelo rješenje koje je tuženik povodom podnesene žalbe poništio i vratio predmet na ponovno odlučivanje. Nakon ponovljenog postupka, sastavljen je novi Zapisnik 9. veljače 2022., na koji je također izjavljen prigovor tužitelja koji prigovor nije uvažilo prvostupanjsko tijelo i donijelo ovdje osporavano rješenje 16. ožujka 2022.

14. Također iz spisa proizlazi da je temeljem prijave podnesene od strane I. E. izvršen uvid u priležeće dokumente i to: Potvrde o plaćanjima između naručitelja N. i I. E. (u naravi stranice rokovnika-zabilješke/note) i izvođača (ovdje tužitelja) i D. K., zaposlenika poreznog obveznika (vezano za izvođenje građevinskih radova na kući V., naselje S., u vlasništvu N. i I. E.): u dva računa tužitelja izdanih kupcu N. E., od čega su računi otpremnice izdani kupcu N. E. za građevinske radove, dok su ostali dokumenti u naravi stranice rokovnika na kojima su potvrde o primitku novčanih iznosa na ruke, isplaćenih od strane N. i I. E.. Neke od potvrda su potpisane od strane zaposlenika D. K., dok su ostale potvrde djelomično potpisano, a djelomično nisu. Tako spisu prileže potvrda od 10. listopada 2018. na kojoj je navedeno da je zaposlenik poreznog obveznika D. K. dobio iznos od 25.000,00 EURA za dva računa na ruke, koja potvrda nije potpisana od strane zaposlenika D. K.. Tužitelj u svojim poslovnim knjigama nije evidentirao primljene iznose u gotovini na ruke, niti ih je iskazao u svojim poslovnim knjigama, te tako nije niti obračunao, prijavio, utvrdio niti platio obvezu PDV-a za primljeni novac u gotovini za izgradnju kuće.

15. Porezno tijelo je u svezi navedenoga zatražilo očitovanje tužitelja i zaposlenika D. K., kojom prilikom je i utvrđeno da su D. K. i N. K., odgovorna osoba tužitelja, supružnici i time povezane osobe, a u svezi s tim je utvrđeno da je u 2018. D. K. po nalogu svoje supruge N. K., u ime i za račun tužitelja dogovarao i izvršavao ugovorene poslove, sve uz dozvolu svoje supruge, pri čemu je račune kupcima N. i I. E. izdao tužitelj, a potpisao ih je D. K., iz čega proizlazi da su D. K. i N. povezane osobe. D. K. je posao usmeno dogovarao, narudžbe primao, radove koordinirao i izvršio, zajedno s tadašnjim zaposlenicima tužitelja. Isti je u 2018. u više navrata primao u gotovini na ruke određene novčane iznose od naručitelja radova N. i I. E., kao što je utvrđeno da tužitelj u svojim poslovnim knjigama nije iskazao niti jednu oporezivu isporuku u svezi izvođenja građevinskih radova na predmetnoj kući. Stoga je za prikupljene dokaze koje je potpisao D. K., porezno tijelo utvrdilo da se radi o vjerodostojnim isprava koje dokazuju da je D. K. u ime tužitelja primao novčane iznose u gotovini na ruke od kupaca N. i I. E., a dokaze koji nisu potpisani od strane D. K., porezno tijelo je ocijenilo nevjerodostojnim i nije ih uzelo u obzir prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja. Stoga je i neosnovan prigovor tužitelja da su kao vjerodostojne proglašene i one potvrde na kojim nema potpisa zaposlenika poreznog obveznika. Spisu priležu potvrde o isplati odnosno primitku novčanih iznosa, sve potpisane od strane D. K., koja činjenica nije osporena.

16. Napominje se da neizdavanja računa za izvršene i plaćene usluge nije propust, već bitna povreda zakona koji regulira oporezivanje porezom na dodanu vrijednost, zbog čega je tužitelja utvrđena obveza plaćanja poreza na dodanu vrijednost.

17. Slijedom iznesenoga, sud je zaključio da tužitelj prigovorima iznesenim u tužbi nije doveo u sumnju da je u konkretnom slučaju činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, te da je pravilno primijenjeno relevantno materijalno pravo.

18. Iz navedenih razloga, sud je osporavano rješenje kojim je žalba tužitelja odbijena ocijenio zakonitim, pa je stoga sud na temelju članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima presudio kao u izreci.

19. O trošku upravnog spora sud je odlučio na temelju članka 79. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima kojim je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora.

U Rijeci 17. listopada 2022.

Sutkinja:

Danica Vučinić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.