REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: 18. P-143/2021-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu ovog suda Anamariji Kovačević Turac kao sucu pojedincu, u parničnom predmetu tužitelja T. J. iz P., A. B. Š. OIB: …, zastupanog po punomoćniku I. D. odvjetniku u P., protiv tuženika N. banka d.d., V. , Z., OIB: … zastupani po OD Ž. i p, d.o.o. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i stjecanja bez osnove, nakon održane glavne rasprave dana 6. rujna 2022. u nazočnosti tužitelja osobno, uz punomoćnika i zamjenice punomoćnika tuženika, 17. listopada 2022.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe točke 2.1. i dio t.8. Ugovora o kreditu broj 217262, koji je potvrđen od J.B. O. R., iz Z., pod brojem: OV-7221/08, dana 21.05.2008. godine, sklopljenog između tužitelja T. J., OIB: …, A.B. Š., P. i tuženika N. banka d.d., OIB:…, Z., V. (prethodno S. d.d., OIB:…, V., Z.; V. d.d., OIB:…, V., Z.), u dijelu u kojemu je kredit iskazan u valuti švicarski franak (CHF), u dijelu u kojemu je iskazana promjenjiva kamatna stopa te u dijelu u kojemu je kamata iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koje glase: „2.1. Redovna kamatna stopa: 6,40% (šestcijelačetrdesetposto) godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.“ „8. Način otplate-Korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 517,24 CHF (petstosedamnaestšvicarskihfranakaidvadesetčetiricenta) u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju V. d.d. tečaju za devize važećem na dan dospijeća.“

II Nalaže se tuženiku N. banka d.d., OIB:…, Z., V. (prethodno S. d.d., OIB:…, V. , Z.; V. d.d., OIB:…, V., Z.), da tužitelju T. J., OIB:…, A. B. Š., P., zbog primjene naprijed navedenih ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), te zbog primjene naprijed navedenih ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te je kamata iskazana u valuti švicarski franak (CHF), isplati razliku između stvarno otplaćenih anuiteta u CHF po primijenjenim kamatnim stopama preračunatih u kune po prodajnom tečaju tuženika za devize na dan dospijeća plaćanja anuiteta i početno utvrđenih anuiteta u CHF po početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 6,40% i preračunati u kune po srednjem tečaju HNB za CHF za kune na dan isplate kredita 23.05.2008. godine, u ukupnom iznosu od 49.321,11 kn / 6.546,04 eura[1] sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 21.06.2008. godine pa do 31.07.2015. godine po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do isplate po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena, tekućim na iznos od:

- 31,87 kuna počevši od 21.06. 2008. pa do isplate,

- 23,08 kuna počevši od 22.07. 2008. pa do isplate,

- 21,78 kuna počevši od 21.08. 2008. pa do isplate,

- 19,04 kuna počevši od 21.09. 2008. pa do isplate,

- 149,59 kuna počevši od 21.10. 2008. pa do isplate,

- 133,60 kuna počevši od 21.11. 2008. pa do isplate,

- 126,99 kuna počevši od 21.12. 2008. pa do isplate,

- 298,97 kuna počevši od 21.01. 2009. pa do isplate,

- 317,59 kuna počevši od 21.02. 2009. pa do isplate,

- 242,38 kuna počevši od 21.03. 2009. pa do isplate,

- 249,68 kuna počevši od 21.04. 2009. pa do isplate,

- 256,56 kuna počevši od 21.05. 2009. pa do isplate,

- 228,05 kuna počevši od 21.06. 2009. pa do isplate,

- 230,85 kuna počevši od 21.07. 2009. pa do isplate,

- 229,50 kuna počevši od 21.08. 2009. pa do isplate,

- 226,66 kuna počevši od 22.09. 2009. pa do isplate,

- 245,93 kuna počevši od 21.10. 2009. pa do isplate,

- 280,08 kuna počevši od 21.11. 2009. pa do isplate,

- 300,04 kuna počevši od 22.12. 2009. pa do isplate,

- 333,25 kuna počevši od 21.01. 2010. pa do isplate,

- 356,21 kuna počevši od 21.02. 2010. pa do isplate,

- 392,94 kuna počevši od 21.03. 2010. pa do isplate,

- 398,61 kuna počevši od 21.04. 2010. pa do isplate,

- 444,16 kuna počevši od 21.05. 2010. pa do isplate,

- 499,49 kuna počevši od 22.06. 2010. pa do isplate,

- 526,45 kuna počevši od 21.07. 2010. pa do isplate,

- 616,24 kuna počevši od 21.08. 2010. pa do isplate,

- 633,26 kuna počevši od 21.09. 2010. pa do isplate,

- 619,71 kuna počevši od 21.10. 2010. pa do isplate,

- 643,66 kuna počevši od 21.11. 2010. pa do isplate,

- 821,77 kuna počevši od 21.12. 2010. pa do isplate,

- 788,41 kuna počevši od 21.01. 2011. pa do isplate,

- 798,77 kuna počevši od 22.02. 2011. pa do isplate,

- 829,81 kuna počevši od 22.03. 2011. pa do isplate,

- 792,14 kuna počevši od 21.04. 2011. pa do isplate,

- 883,40 kuna počevši od 21.05. 2011. pa do isplate,

- 1.018,81 kuna počevši od 21.06. 2011. pa do isplate,

- 1.152,31 kuna počevši od 21.07. 2011. pa do isplate,

- 1.262,07 kuna počevši od 21.08. 2011. pa do isplate,

- 1.059,94 kuna počevši od 21.09. 2011. pa do isplate,

- 943,77 kuna počevši od 21.10. 2011. pa do isplate,

- 971,15 kuna počevši od 22.11. 2011. pa do isplate,

- 1.026,74 kuna počevši od 21.12. 2011. pa do isplate,

- 1.079,22 kuna počevši od 21.01. 2012. pa do isplate,

- 1.088,95 kuna počevši od 21.02. 2012. pa do isplate,

- 1.052,38 kuna počevši od 21.03. 2012. pa do isplate,

- 1.064,94 kuna počevši od 21.04. 2012. pa do isplate,

- 1.093,56 kuna počevši od 22.05. 2012. pa do isplate,

- 1.090,53 kuna počevši od 21.06. 2012. pa do isplate,

- 1.062,05 kuna počevši od 21.07. 2012. pa do isplate,

- 1.048,80 kuna počevši od 21.08. 2012. pa do isplate,

- 19.315,37 kuna počevši od 19.09. 2012. pa do isplate, a sve to u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku N. banka d.d., OIB:…, Z., V. (prethodno S. d.d., OIB:…, V., Z.; V. d.d., OIB:…, V., Z.), da tužitelju T. J., OIB: …, A. B. Š., P., naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 10.264,60 kuna / 1.362,35 eura[2] ¹ zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude 17.10.2022. pa do isplate po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, a sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj T. J. podnio je tužbu protiv S. d.d. Z. radi utvrđenja ništetnosti i isplate. Podneskom od dana 6.svibnja 2022. uredio je tužbeni zahtjev na način da je kao tuženika označio Novu hrvatsku banku d.d. zbog promjene naziva tuženika.

1.1. U tužbi navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom sklopio ugovor o kreditu broj: 217262 koji je potvrđen kod javnog bilježnika O. R. iz Z. pod br. Ov 7221/08 dana 21.5.2008.godine. Na temelju navedenog Ugovora tuženik je odobrio tužitelju kredit za kupnju novog motornog vozila, u iznosu od 30.857,39 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunata po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, sa redovnom kamatom koja na dan sklapanja tog ugovora iznosi 6,40% godišnje, te sa rokom otplate od 72 mjeseca. U točki 2.1. predmetnog Ugovora o kreditu navedeno je da je redovna kamatna stopa promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora. Na temelju navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu tuženik je jednostranom odlukom povećavao kamatnu stopu ugovorne (redovne) kamate, pa je zbog toga povećavan iznos pojedinih anuiteta izraženih u CHF. Tužitelj je kredit otplatio u cijelosti dana 18.09.2012. godine.

1.2. Tužitelj podnosi ovu tužbu iz razloga što smatra da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak, te ugovornu odredbu kojom je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu, pa stoga smatra da cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo zavaravajuću poslovnu praksu. Zbog nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak, te zbog nedopuštene ugovorne odredbe kojom je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu, tužitelj ovom tužbom potražuje razliku između stvarno više plaćenih anuiteta u kunama po primijenjenim redovnim kamatnim stopama i tečaju CHF za kune na dan dospijeća plaćanja otplatnih rata, u odnosu na početno izračunati anuitet prema početnom planu otplate kredita preračunato iz CHF u kunama prema početno ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi od 6,40% i tečaju CHF za kune na dan isplate kredita, u ukupnom iznosu od 49.321,00 kn.

1.3. Tužitelj ističe da je pitanje zastare meritorno riješeno presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH, broj: Rev-2245/2017-2 od 20.03.2018. godine, te pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održane 30.01.2020. godine, da posljedice ništetnosti ugovora počinju teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Pitanje ništetnosti primjene ugovorene valutne klauzule u CHF, te pitanje ništetnosti ugovorene jednostrane promjene kamatne stope od strane tuženika, riješeno je presudom Vrhovnog suda RH. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine odbijena je revizija tuženika i potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: 43 Pž-6632/2017-101 od 14. lipnja 2018. godine, kojom je utvrđeno da je osmotužena S. d.d. u razdoblju od 01.06.2004 godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora osmotužena S. d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time osmotužena S. d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.06.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom osmotužene S. d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora osmotužena S. d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku osmotužene S. d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time osmotužena S. d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je prije svega prigovorio mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Požegi zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. Člankom 11. st. 4. Ugovora o kreditu br. 217262 sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika 19.5.2008., ugovorena je nadležnost suda u Zagrebu za sve sporove koji proizlaze iz Ugovora.

2.1. Tuženik je nadalje istakao prigovor zastare potraživanja ovisno o pravnoj kvalifikaciji tužbe, a obzirom je parnični postupak pokrenut dana 23.3.2021., sukladno odredbama čl. 230., 226. i 371 ZOO-a.

2.2. Nadalje navodi da utvrđenja iz parnice „Potrošač“ nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe jer je u istoj utvrđivana apstraktna pravna zaštita čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se o tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice "Potrošač" i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača.

2.3. Tuženik ne osporava da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili ugovor o kreditu broj: 217262 dana 21.5.2008.godine. Na temelju navedenog Ugovora tuženik je odobrio tužitelju kredit za kupnju novog motornog vozila, u iznosu od 30.857,39 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Nesporno je i da je temeljem odredbe članka 2.1. Ugovora kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ona iznosila 6,40 % godišnje, člankom 4. da je ugovorena valutna klauzula, kao i to da je člankom 8. uređen način otplate na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan dospijeća.

2.4.Tuženik smatra da sve kada bi presuda iz parnice "Potrošač" i bila primjenjiva, da nema mjesta izravnoj primjeni presude VTS i automatike vezanosti ovoga suda utvrđenjima iz navedene presude, već da je sud u svakom pojedinom slučaju dužan ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. Isto tako ističe da ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnim u parnici "Potrošač". Tuženik ističe da ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojih bi proizlazila i najmanja sumnja da je postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu RH. Materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja ugovora (čl. 26. ZOO-a te Zakona o zaštiti potrošača i naknadno doneseni Zakon o potrošačkom kreditiranju) izrijekom je predviđalo mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju.

2.5. Nadalje tuženik ističe da tužitelj nije dokazao da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovele do neravnoteže među strankama. Da bi se navedene odredbe mogle utvrditi ništetnim potrebno je da se kumulativno ispune uvjeti i to da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba i /ili nejasna, i /ili teško razumljiva, i/ili teško uočljiva, te da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Niti jedna od navedene tri pretpostavke nije ispunjena.

2.6. Tuženik nadalje navodi da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je jasno koncipirana ugovorom, a i sam tužitelj je potvrdio upoznatost sa značenjem i posljedicama spornih odredbi potpisom Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju ugovora, kao savjesna ugovorna strana, bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obveze iz Ugovora. Kako je sporna odredba ugovora o valutnoj klauzuli jasna, lako uočljiva i razumljiva, da sukladno odredbi čl. 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz čl. 81. ZZP-a nije dopuštena. Tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji, nije znao, niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Kretanje tečaja CHF nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti, a time i ništetnosti primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne pozicije. Tuženik je kao i tužitelj bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe.

2.7. Kako tužitelj nije dokazao osnov tužbenog zahtjeva, tuženik smatra da nema mjesta raspravljanju o visini tužbenog zahtjeva, te se protivi dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja. 2.8. Slijedom navedenoga tužitelj je predlažio da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

3. Očitujući se na navode odgovora na tužbu, tužitelj je u podnesku od 10.5.2021. u odnosu na prigovor nadležnosti istakao da točno da je čl. 11.5. Ugovora o kreditu ugovorena nadležnost Općinskog suda u Zagrebu, no da je ova odredba ugovora o nadležnosti suda u Zagrebu je nepoštena i ništetna jer se o istoj nije posebno pregovaralo već je ona sastavni dio tipskog ugovora, koji je sastavio tuženik. Navedena ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka jer bi vođenje postupka za tužitelja pred sudom u Zagrebu stavilo tužitelja u neravnopravan položaj i izložilo nepotrebnim troškovima s obzirom na udaljenost mjesta prebivališta tužitelja u kojemu je i zaključen ugovor i u kojemu se nalazi poslovnica tuženika, do mjesta središta banke u Zagrebu. Stoga smatra daje temeljem čl. 59 ZPP-a mjesno nadležan Općinski sud u Požegi. Nadalje nalazi neosnovanim i prigovor zastare jer je to pitanje meritorno riješeno presudom i rješenjem Vrhovnog suda u RH, br. Rev-2245/2017-2 od 20.3.2018. te pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održanoj 31.1.2020. da posljedice ništetnosti ugovora počinju teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, obzirom da tužitelj u tužbi traži utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu.

4. Sporna je nadležnost ovoga suda, osnov i visina tužbenog zahtjeva te zastara potraživanja.

5. O prigovoru mjesne nadležnosti odlučeno je rješenjem ovoga suda br. P 143/2021- 7 od 23.srpnja 2021. na koje rješenje stranke nisu uložile žalbu te je postalo pravomoćno dana 17.8.2021.

6. Nesporno je da su stranke sklopile ugovor o kreditu broj: broj: 217262 potvrđen kod javnog bilježnika O. R. iz Z. pod br. OV 7221/08 dana 21.5.2008.godin kojim je prednik tuženika V. d.d. odobrio tužitelju kredit za kupnju novog motornog vozila, u iznosu od 30.857,39 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunata po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, sa redovnom kamatom koja na dan sklapanja tog ugovora iznosi 6,40% godišnje, te sa rokom otplate od 72 mjeseca. U točki 2.1. predmetnog Ugovora o kreditu navedeno je da je redovna kamatna stopa promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora. Na temelju navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu tuženik je jednostranom odlukom povećavao kamatnu stopu ugovorne (redovne) kamate, pa je zbog toga povećavan iznos pojedinih anuiteta izraženih u CHF. Tužitelj je kredit otplatio u cijelosti dana 18.09.2012. godine.

7. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u ugovor o kreditu broj 217262 od 19. svibnja 2008. zaključen između J. T. i V. d.d., otplatnu tablicu po kreditu (str. lista 13 - 2 do 14), otplatnu tablicu za izračun efektivne kamatne stope za kredit (str. lista 15 - 17), plan otplate u jednakim anuitetima (str. lista 18 - 3 do 19), prometnu karticu po kreditu (str. lista 20 - 4 do 20 - 6), povijesni izvadak i sudskog registra, nalaz vještačenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije B. B. od 1. travnja 2022, u iskaz sudskog vještaka B. B. ostale sve priloge i podneske spisu te je saslušan tužitelj u svrhu dokazivanja.

8. Nakon provedenog dokaznog postupka, analizirajući dokaze sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku, ("Narodne novine" broj:53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 dalje: ZPP) sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

9. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorene obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ugovorom utvrdilo egzaktne parametre i metoda izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

9.1. Istom presudom utvrđeno je da je tuženik ( kao osmotuženik) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnike kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istim ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora osmotuženik S. d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time isti postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. 9.4. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu broj Pž 6632/2017 kojom je odbijena, između ostalog i žalba ovdje tuženog protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na povredu kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) i za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja ugovorene obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom broj Rev-2221/2018-4 od 3.rujna 2019.odbio kao neosnovanu reviziju, između ostalih i reviziju ovdje tuženika, protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda RH u tom dijelu.

10. Naprijed navedeni postupak, predstavlja kolektivni postupak, a sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

11. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. toga Zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

12. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanje povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13. Uvidom u navedeni Ugovor o kreditu utvrđeno je da je člankom 1. kreditor odobrio i stavio korisniku kredita na raspolaganje kredit u iznosu 30.875,39 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate.

14. Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, odnosno za utvrđenja u parnici br. Pž-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 u odnosu na valutnu klauzulu, to je dakle ništava odredba dijela čl.8 predmetnog Ugovora u kojem članku je upravo ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, te u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, to je ništava odredba čl. 2.1. predmetnog Ugovora u kojemu je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te je kamata iskazana u valuti CHF.

14.1. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., između ostaloga je naveo da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo značenje švicarskog franka kao "sigurne valute", propustili su istinito informirati da je ta valuta sigurno ulaganje za banke, a ne korisnike kredita, pri čemu su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora, dakle kao stručne osobe to znale ili morale znati za razliku potrošača koji isto nije znao. Prosječnom potrošaču odredbe ugovora u kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, pa je banka, odnosno u konkretnom slučaju tuženik bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužiteljici pomoći da se u okviru zakonom dozvoljenih mogućnosti koristi uslugama banke, ali ne na svoju štetu.

14.2. Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci i kamata, jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle već samim sklapanjem ugovora koji sadrži sporne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, konkretno neravnoteža u pravima i obvezama utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa, te na primjeni valutne klauzule je znatna i postoji, jer se radi o odredbama u tipskim formularnim ugovorima sastavljenim unaprijed od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik, ne znajući za njega jer o tome nije informiran.

14.3. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., ističe se da: "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi od dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franaka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva, sukladno odluci banke, dakle vjerovniku."

14.4. Obzirom na činjenicu da u ugovorima u kojima koristi odredbu o promjeni kamatne stope, tuženik nije odredio referentnu stopu, da u vrijeme sklapanja ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena, te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, pri tome rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovoga suda trebala odrediti elemente za koje se veže promjena i način njihove promjene, ugovoriti precizne pretpostavke uz koje se kamatna stopa može promijeniti, sve kako bi potrošač znao koji su to elementi na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa, to s ciljem kako bi njegova obveza bila odrediva, no vodeći računa o svom interesu i koristeći činjenicu nepostojanja propisa koji mu takvo što nalaže, tuženik tužiteljici kao potrošaču nameće ugovorne odredbe koje tužiteljicu stavljaju u neravnopravni položaj, a koje odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

14.3. Može se zaključiti da neravnotežu nisu prouzrokovale promjene kamatne stope, ni promjene tečaja valute, nego ugovorne odredbe koje zbog svoje formulacije, tužitelja dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je tužitelj znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali nije mogao znati, zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati visina glavnice i kamatna stopa.

14.5. Već je ranije citirana odredba čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, te čl. 96. ZZP/07,kojima je propisano kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, što je ovdje slučaj, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste.

15. Vrhovni sud RH u odluci br. Rev-3142/2018-2 te Ustavni sud RH u odluci br. UIII- 2233/2019 od 10. lipnja 2020. u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli su stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedene odredbe čl. 502. c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14, 110/15 - dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

16. Stoga je sud u odnosu na prigovor da tužitelj nije dokazao da je potrošač i na okolnosti sklapanja ugovora, saslušao tužitelja i iz njegovog iskaza zaključio da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o potrošačkom ugovoru koji je tužitelj zaključio kao fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Naime tužitelj je iskazao da je kredit utrošio na kupnju obiteljskog vozila, da se vozilo koristilo isključivo koristilo u obiteljske svrhe i da u vrijeme sklapanja ugovora nije bio vlasnik obrta. Iz iskaza tužitelja sud je zaključio i da se nije pregovaralo o spornim odredbama ugovora jer je tužitelji iskazao da nije pregovarao o odredbama ugovora jer sa bankom nema pregovora. Djelatnik banke mu je uručio formular kada je rekao da želi podići kredit za kupnju vozila, rekao mu je da je to najpovoljniji kredit za njega i nije ga informirao o uvjetima sklapanja ugovora u drugoj valuti, niti ekonomskim posljedicama sklapanja ugovora vezanog uz CHF. Na pitanje zna li što znači promjenjiva kamatna stopa odgovorio je da po samom terminu shvaća da se ne radi o fiksnoj kamati ali da nije ekonomske struke da bi u potpunosti shvatio značenje promjenjive kamatne stope, i da će umjesto „Škode“ kupiti „Mercedesa“, tako da može reći da nije bio u potpunosti svjestan što znači promjenjiva kamatna stopa.

17. Iz citiranih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske proizlazi da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu sklapani u spornom razdoblju koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive jer je na temelju ugovornih odredbi tužitelj kao potrošač jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok nije mogao procijeniti kolika će kamata biti u budućem kreditnom razdoblju radi čega je ista stopa bila neodređena i neodrediva. O tome je svoj stav izrazio i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci U-III-223/19 od 10. lipnja 2020.

18. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tom sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih Poslovni broj: Gž-1620/2021-2 ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21).

19. Tako je sud imajući u vidu citirane odluke i izvedene dokaze utvrdio da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o potrošačkom ugovoru čija je odredba kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF- ništetna. Stoga je sud prihvatio tužbeni zahtjev u odnosu na utvrđenje ništetnosti članka 1. Ugovora kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF ocjenjujući irelevantnim navode tuženika o neosnovanosti takvog zahtjeva.

20. Odredbom čl. 1111. st. 1., 2. i 3. ZOO-a, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Odredbom čl. 1115. ZOO-a, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

21. Stoga je sud mišljenja da je tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je na temelju ništetnih odredbi od njega naplatio i primio, jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a.

22. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka B. B. koji nalaz ocjenjuje stručnim i objektivnim, a na koji nalaz i mišljenje stranke nisu imale primjedbe.

22.1. Prema nalazu i mišljenju imenovanog vještaka od 1.4.2022. proizlazi da iznos ukupno preplaćenog po kreditu zbog povećanja redovne kamate ukupno iznosi više plaćeno 2.321,66 kuna, a iznos ukupno preplaćenog po kreditu samo za više plaćeno zbog primjene valutne klauzule za CHF za kune ukupno iznosi više plaćeno 46.999,45 kuna. Iznos ukupno preplaćenog po kreditu zbog povećanja redovnih kamatnih stopa i više plaćeno zbog valutnog utjecaja primjene valutne klauzule ukupno iznosi više plaćeno 49.321,11 kuna. Manje plaćeni iznosi po osnovi promjene redovne kamatne stope i po osnovi valutnog utjecaja zbog primjene prodajnog tečaja kreditora za devize za CHF za kune i u otplati dospjelih anuiteta u odnosu na srednji tečaj HNB za CHF za kune na dan isplate kredita nisu utvrđeni.

23. Tužitelj je nakon provedenog vještačenja uredio tužbeni zahtjev podneskom od 8.4.2022. na način da potražuje iznos od 49.321,11 kuna i uredio je tužbeni zahtjev u pogledu mjesečnih iznosa pobliže navedenih u izreci ove presude zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

24. Prihvaćajući u cijelosti nalaz vještaka sud je utvrdio da je tuženik bez valjane pravne osnove naplatio od tužiteljice iznos od 49.321,11 kuna, u skladu s čim je u smislu odredbe čl. 1111. i 1115. ZOO u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev tužitelja i odlučio kao u izreci.

25. Prigovor zastare nije osnovan.

25.1. Naime, prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2245/17-2), pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 14. lipnja 2018.).

25.2. Imajući u vidu odredbe o zastari propisane Zakonom o obveznim odnosima, te pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ovaj sud zaključuje da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je vođen pod br. P-1401/2012, u kojem je tužba podnesena dana 4. travnja 2012., prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja toga spora koji je pravomoćno završen donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u odnosu na tuženika, kada je zastara počela teći iz početka.

25.3. Od navedenog dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. na dalje, odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina koji teče od 15. lipnja 2018. obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.

25.4. Rok zastare dakle počinje teći od 15. lipnja 2018. godine, a predmetna tužba podnesena 17. travnja 2021. godine. Zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa određeni zastarni rok, zbog čega se ima primijeniti odredba čl. 225. ZOO koja propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drug rok zastare, tako da je tužba tužiteljice podnesena unutar roka zastare, te prigovor zastare nije osnovan.

26. Budući je sud usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice, na temelju članka 154.stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj:53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11; 148/11, 25/13, 89/14) naložio je tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od ukupno 10.264,60 kuna, koji trošak se odnosi na sastav tužbe (1.000,00 kuna), zastupanje na ročištu od 5.7.2021. koje je odgođeno prije početka raspravljanja u iznosu od 250,00 kuna, zastupanje na pripremnom ročištu (500,00 kuna) sukladno Tbr.9.t.2.Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/12) zastupanje na ročištima za glavnu raspravu održanima 19.7.2022. i 6.9.2022. (1.000,00 kuna za svako ročište) sastav dva obrazložena podneska i to od 10.5.2021. i od 8.4.2022. (1.000,00 kuna za svaki) te za sastav podneska od 6.5.2022. u iznosu od 250,00 kuna, trošak vještačenja (2.500,00 kuna), pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 500,00 kuna te sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 421,60 kuna i presudu u iznosu od 843,00 kuna.

27. Zbog svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude.

U Požegi 17. listopada 2022.

Sudac:

Anamarija Kovačević Turac, v.r.

Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude, odnosno od primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. I. D., odvjetnik u P.

2. O. Ž. & p. d.o.o., Z.