Poslovni broj: 8 UsI-1574/22-7

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Studenku Vuleti, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje sudske zapisničarke Zrinke Pivac, u upravnom sporu tužitelja V. d.o.o Z., Š. B. .., OIB:………., zastupanog po opunomoćeniku

Z. Z., odvjetniku u Z., K. Š. B. ..protiv tuženika

Ministarstva financija, Carinska uprava, Područni carinski ured S., Z.- F. …, zastupanog po opunomoćenici V. Z., zaposlenici

tuženika, radi naknade za nezakonito obavljanje djelatnosti na pomorskom dobru bez koncesije (u daljnjem tekstu naknada s obilježjem naknade za koncesiju), nakon neposredne i javne rasprave zaključene 07.listopada 2022. godine, u prisutnosti stranaka, 17. listopada 2022. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev kojim se traži poništenje rješenja Ministarstva financija, Carinska uprava, Područni carinski ured S., KLASA: UP/I-471-01/22- 11/35, URBROJ: 513-02-8008/13-22-1 od 09.lipnja 2022. godine, podredno da se navedeno rješenje oglasi ništavim.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u pravodobno podnijetoj tužbi protiv rješenja tuženika, KLASA: UP/I- 471-01/22-11/35, URBROJ: 513-02-8008/13-22-1 od 09.lipnja 2022. godine tužitelj je u bitnom naveo: da je člankom 89. stavak 3. Zakona o koncesijama ("Narodne novine, broj: 69/17 propisano da se iznos naknade obračunava primjenom kriterija koji su posebnim zakonom propisani za određivanje visine naknade za koncesiju, a da je taj posebni Zakon u ovom slučaju Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama ("Narodne novine", broj: 158/03…., dalje: ZoPDML-a), koji je regulirao A) koncesije radi posebne upotrebe i B) koncesije radi gospodarskog korištenja. Poziva se na odredbu članka 28. stavak 2. i stavak 3. ZoPDML-a. Navodi da je tuženik utvrdivši površinu i prihod, primjenom Uredbe pogrešno tužitelju utvrdio naknadu; da nije sporno da tužitelj, kao komunalno trgovačko društvo se bavi isporukom pitke vode, kao komunalnom (ne gospodarski-profitabilnom) djelatnošću, koristi vodovodne cijevi koje su dijelom položene na pomorskom dobru, na navedenim dionicama, koja djelatnost je u smislu članka 19. stavak 1. ZoPDML-a ulazila u opseg onoga što zakon definira "posebnom uporabom pomorskog dobra, kako navodi tuženik u rješenju; da članak 28. stavak 2. ZoPDML-a plaćanje naknade vezuje uz "gospodarsku opravdanost odnosno profitabilnost gospodarskog korištenja pomorskog dobra", što znači da obveza plaćanja naknade ne može postojati na strani komunalnog trgovačkog društva koje pomorsko dobro upotrebljava radi korištenja vodovodne infrastrukture (cijevi) koja je nužna za pružanje komunalne usluge (isporuke pitke vode); da je člankom 9. Zakona o komunalnom gospodarstvu propisano da se komunalna djelatnost ne obavlja radi stjecanja dobiti već radi isporuke komunalnih usluga po načelu neprofitabilnosti; da je člankom 4. Zakona o vodnim uslugama (ZVU) određeno da vodne usluge spadaju u komunalne djelatnosti od interesa za jedinice lokalne samouprave i Republiku Hrvatsku i da se ne pružaju radi profita već po socijalno priuštivim uvjetima (čl. 5.ZVU) , a eventualna dobit se može koristiti samo za obavljanje i razvoj djelatnosti vodnih usluga (čl. 34. st. 1. ZVU; da je tuženik svoje zaključke o "gospodarskoj opravdanosti odnosno profitabilnosti" konkretnog korištenja pomorskog dobra mogao donijeti isključivo temeljem studije gospodarske opravdanosti, što tužitelj nije učinio. Navodi da Uredba uopće ne sadrži odredbe koje bi se odnosile na način određivanja naknade za korištenje pomorskog dobra za komunalne vodovodne djelatnosti; da "vodovodna infrastruktura koju spominje članak 28. stavak 3. ZPDML-a je vodovodna infrastruktura koja prelazi preko pomorskog dobra u sklopu nekog gospodarskog profitabilnog posla koji u sebi uključuje transport vode preko pomorskog dobra; da tužiteljeva vodovodna mreža kojom isporučuje vodu je dugačka stotine kilometara (što tuženik nije ni utvrđivao), a cijevi koje su postavljene preko pomorskog dobra na konkretne tri lokacije (N. Ž., Z.-U., P. –V.) imaju ukupnu daljinu 5.508 m; da je

člankom 16. stavak 1. i 2. propisano da osnovicu promjenjivog dijela koncesijske naknade predstavlja prihod ostvaren obavljanjem djelatnosti (a tim prihodom se smatraju ukupni prihodi s naslova obavljanja djelatnosti i pružanja usluga na pomorskom dobru obuhvaćenom koncesijom), da je tuženik naknadu utvrdio na način kao da se cjelokupna njegova vodovodna infrastruktura nalazi na pomorskom dobru; da funkcija 5.508 metara položenih cijevi na pomorskom dobru je isključivo transport vode preko pomorskog dobra; da je neprihvatljivo za osnovicu određivanja promjenjivog dijela naknade uzeti prihod koji je bio ekvivalentan ukupnom prihodu ostvarenom obavljanjem djelatnosti po svakoj od tri navedene dionice; da je transport vode cijevima preko pomorskog dobra samo manji dio u isporuci vode korisnicima jer u to još ulazi crpljenje vode, pročišćivanje i dr.; da je tuženik visinu naknade primjenom članka 16. stavak 2. Uredbe mogao vezati isključivo uz prihod kojeg je trebalo vezati uz djelatnost transporta koja se obavlja kroz cijevi na pomorskom dobru; da sve navedeno u odnosu na promjenjivi dio se odnosi i na stalni dio naknade; da je s obzirom na činjenicu da tužitelj nije imao podatke o zauzetoj površini pomorskog dobra (jer tužitelj vodi podatke o profilima cijevi) a koje podatke nije imala ni Zadarska županija, tuženik bez ikakvih egzaktnih podataka ili očevida laičkim proračunima utvrđivao zauzetu površinu pomorskog dobra. Tužbenim zahtjevom je zatražio da se poništi rješenje tuženika, podredno da se isto rješenje oglasi ništavim.

2. Tuženik je dostavio odgovor na tužbu u kojem je u bitnom ostao kod obrazloženja osporenog rješenja. Istakao je da je rješenje utemeljeno na zakonu i da je činjenično stanje potpuno i ispravno utvrđeno; da je odlučujuća činjenica da tužitelj u nadziranom razdoblju od 01.8. 2017. do 31. 03. 2019. godine nije imao koncesiju za postavljanje cijevi na dionicama N. Ž., Z.-U. i P.-V., što je u suprotnosti sa člankom 12. stavak 1. Zakona o koncesijama ("Narodne novine", broj: 69/17 i 107/20, dalje: ZoK-a) ; da tužitelj u tužbi ističe da obveza plaćanja naknade za koncesiju ne postoji na strani tužitelja jer obveza plaćanja naknade se vezuje uz gospodarsku opravdanost gospodarskog korištenja pomorskog dobra (čl. 28. st. 2. ZPDML-a), ali da je navedeno stajalište tužitelja pogrešno i da nije utemeljeno na zakonu; da se člankom 28. stavak 2. određuju kriteriji koji se uzimaju u obzir kod određivanja visine naknade, a pri tom ne postoje izuzeća od plaćanja naknade u slučaju da društvo obavlja djelatnost u kojoj se ne ostvaruje dobit i posluje po načelu neprofitabilnosti; da je tužitelj trgovačko društvo osnovano prema odredbama Zakona o trgovačkim društvima koje svoje isporuke naplaćuje i u skladu s tim vodi računovodstvo, dakle nije riječ o neprofitnoj organizaciji osnovanoj prema posebnim propisima; da Zakonom o vodnim uslugama na koji se tužitelj poziva tužitelju nije zabranjeno ostvarivanje dobiti već je samo propisano u koje se svrhe eventualno ostvarena dobit može koristiti; da je rješenjem promjenjivi dio naknade obračunat po početnim (najmanjim) vrijednostima iz Uredbe o postupku davanja koncesije na pomorskom dobru obzirom da je pomorsko dobro korišteno bez pravne osnove, a vodeći pri tom računa o tome da se radi o djelatnosti javne vodoopskrbe i o njenoj važnosti za stanovništvo; da tužitelj u tužbi iznosi navode kao da se radi o korištenju pomorskog dobra temeljem valjane pravne osnove (legalnom korištenju) iako je u predmetnom slučaju radi o nezakonitom obavljanju djelatnosti bez koncesije; da je postupak davanja koncesije na pomorskom dobru za posebnu uporabu propisan Uredbom o postupku davanja koncesije na pomorskom dobru („Narodne novine“, broj: 23/04,39/06,63/08, 125/10, 102/11,83/121,10/17, dalje: Uredba), koju je tuženik ispravno primijenio; da je člankom 16. Uredbe, točkom A4 – Ostale gospodarske djelatnosti određeno da početni iznos naknade za koncesiju na pomorskom dobru za stalni dio, se naknada izračunava prema zauzetim metrima kvadratnim i iznosi 2,00 kn/m2 , a početni iznos promjenjivog dijela naknade iznosi 1,5% prihoda ostvarenog obavljanjem djelatnosti; da tužitelj pogrešno smatra da s obzirom na djelatnost koja nije gospodarska da nije dužan platiti promjenjivi dio naknade koja je propisana Uredbom; da tužitelj smatra da je tuženik primjenom članka 16. stavak 2. Uredbe mogao vezivati isključivo uz prihod kojeg je trebalo vezati uz djelatnost transporta koja se obavlja kroz cijevi na pomorskom dobru; da je tuženik u tijeku nadzora dana 04. veljače 2020. godine tužitelju uputio zahtjev za davanjem obavijesti i dostavu dokumentacije po kojem je tužitelj bio dužan dostaviti između ostalog i podatak o prihodima i rashodima koji su ostvareni obavljanjem djelatnosti na pomorskom dobru bez koncesije u označenom razdoblju, a za pojedine dionice, na što se tužitelj očitovao da tražene podatke ne posjeduje jer takvu evidenciju ne vodi niti je dužan voditi. Isto tako da je tužitelj odbacio mogućnost procijene prihoda i rashoda po razdobljima i pojedinim dionicama. Slijedom navedenog, da je tužitelju pružena mogućnost da sam i na način koji smatra primjerenim utvrdi i dostavi podatke potrebne za utvrđivanje naknade, što isti nije učinio; da je postupajući na navedeni način (ne dostavom traženih podataka) tužitelj otežao postupak dokazivanja pa je tuženik tijekom nadzora sam obračunao obvezu visinu naknade za nezakonito obavljanje djelatnosti bez koncesije, na temelju podataka i evidencija koje je tužitelj dužan imati i voditi sukladno Zakonu o računovodstvu, Zakonu o porezu na dobit, Zakonu o vodama; da tužitelj u tužbi kod osporavanja načina i visine obračunane naknade uopće nije iznio svoj prijedlog koliko bi naknada trebala iznositi; da nije osnovan navod tužitelja da bi u osnovicu za obračun promjenjivog dijela naknade se moglo samo uzeti trošak transporta iz prihoda od isporuke pitke vode; da je točno da je tuženik zauzetu površinu pomorskog dobra na predmetnim dionicama utvrdio na temelju podataka o zauzetoj površini na dionici P.-V. koji su utvrđeni u odluci Zadarske županije od 27. prosinca 2006. godine koja se nalazi u spisu. S obzirom da Zadarska županija ne posjeduje podatke o zauzetoj površini, a tužitelj također na zahtjev tuženika da dostavi podatke o zauzetoj površini je odgovorio da isti podatak ne posjeduje, utvrđena je od tuženika, dakle, da je tužitelj imao mogućnost da dostavi podatak o zauzetoj površini; da je u prigovoru na Zapisnik tužitelj izričito naveo da ne osporava stalni dio naknade s obilježjem naknade za koncesiju, što znači da tužitelju nije bila sporna zauzeta površina koko je Zapisnikom utvrđeno.

U odnosu na prigovor zastare tuženik ističe da ovdje nije riječ o novčanoj obvezi koja bi kao tražbina proizlazila iz nekog pravnog posla, već o obvezi koja proizlazi iz činjenice nezakonitog obavljanja gospodarske djelatnosti na pomorskom dobru bez koncesije, za što je utvrđena predmetna naknadu, sukladno odredbama ZoK-a koji je stupio na snagu 22. srpnja 2017. godine. Predložio je da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.

3. Osporenim rješenjem u točki I. izreke rješenja tužitelju je utvrđena obveza po osnovi posebne naknade za nezakonito obavljanje djelatnosti bez koncesije (naknada s obilježjem naknade za koncesiju), stalni i promjenjivi dio, za razdoblje od 01. 08. 2017. do 31. 03. 2019. godine, za dionice N. Ž., dionicu Z.-U.,

dionicu P.-V., sve u iznosima kako je navedeno u predmetnom rješenju. Točkama II. do VI. izreke rješenja tužitelju je naloženo da utvrđeni iznos uplati u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske i da dostavi dokaz o uplati, te nakon toga da provede odgovarajuća knjiženja u poslovnim knjigama, uz upozorenje da u slučaju neizvršenja uplate će se naplata provesti ovrhom. , te da tužba podnijeta protiv rješenja ne odgađa izvršenje istog.

4. Opunomoćenik tužitelja je sudu dostavio podnesak koji je zaprimljen dana 23. rujna 2022. godine u kojem se je očitovao na navode iz odgovora na tužbu koji mu je dostavljen uz poziv za raspravu. U podnesku ustraje u stavu da tužitelj kao trgovačko društvo koje obavlja komunalnu djelatnost ne bi trebao plaćati naknadu s obilježjem naknade za koncesiju iako je nesporno da su na ponorskom dobru (na navedenim dionicama postavljene vodovodne cijevi), te da za korištenje pomorskog dobra nema koncesiju, a sve iz razloga istaknutih u tužbi. Također osporava pravilnost obračuna naknade, u bitnom ostaje kod svih tužbenih navoda.

5. Sud je u predmetu održao glavnu raspravu na koju je pozvao stranke te im omogućio da iznesu svoje stavove i da se očituju o stavovima protivne stranke. Na ročištu od 07. listopada 2022. godine opunomoćenik tužitelja je iskazao da ostaje u cijelosti kod sadržaja tužbe i tužbenog zahtjeva, te sadržaja podneska od 23. rujna 2022. godine. Naveo je da je člankom 89. stavak 3. Zakona o koncesijama za utvrđivanje visine naknade nužno postojanje "gospodarska biti"; da u konkretnom slučaju gospodarske biti nema, (iz razloga koje je naveo u podnesku), jer konkretni cjevovod predstavlja mali dio velike vodovodne infrastrukturne mreže koja se prostire na većem dijelu Zadarske županije. Ističe da je članak 89. ZoK-a razrađen Uredbom kojom se propisuje način (kriteriji) izračuna naknade, a da među njima nema propisanog načina izračuna naknade za ovakve komunalne građevine. Stoga, da se je tuženik kod utvrđivanja visine naknade pogrešno pozvao na Uredbu. U spis je predao popis troška. Opunomoćenica tuženika je iskazala da u cijelosti ostaje kod odgovora na tužbu i obrazloženja osporenog rješenja.

6. U dokaznom postupku pregledana je tužba, odgovor na tužbu, osporeno rješenje tuženika od 09. lipnja 2022. godine, podnesak tužitelja od 23. rujna 2022. godine, te se pregledao sudski spis i spis upravnog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu. Stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga.

7. Ocjenom svih dokaza zajedno i svakog dokaza posebno, a uzimajući u obzir navode stranaka, tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Predmet spora je ocjena zakonitosti osporenog rješenja, odnosno da li je osporenim rješenjem zakonito tužitelj obvezan na plaćanje naknade s obilježjem naknade za koncesiju (stalni i promjenjivi dio) za navedene dionice u označenim razdobljima.

Sporno je (prema navodima tužitelja) da li je bilo zakonskog osnova da se tužitelju obračuna naknada s obilježjem naknade za koncesiju, a sporna je i visina naknade tj. pravilnost obračuna naknade.

9. Iz spisa upravnog tijela proizlazi: da je Ministarstvo financija, Carinska uprava, Područni carinski ured S. obavilo nadzor obračunavanja i plaćanja naknade za koncesiju, ugovora o podkoncesiji, podugovora i ugovora s takvim svojstvom sklopljeni s koncesionarom, a koji su formalno i/ili sadržajno vezani uz ugovor o koncesiji, obavljanje djelatnosti za koje je potrebna koncesija, bez dodijeljene koncesije ili prekoračenjem opsega i sadržaja koncesije, za razdoblje od 01. kolovoza 2017. do 31. ožujka 2019. godine kod tužitelja, o čemu su sastavljeni zapisnici od 09. ožujka 2022. godine, protiv kojeg je tužitelj podnio prigovor, kojeg tuženik nije prihvatio, te je dana 09. lipnja 2022. godine donijeto predmetno rješenje.

10. Prema članku 3. stavku 1. ZoPDML-a pomorsko dobro je opće dobro do interesa za Republiku Hrvatsku, ima njezinu posebnu zaštitu, a upotrebljava se ili koristi pod uvjetima i na način propisan ovim Zakonom. Stavkom 2. istog članka propisano je da pomorsko dobro čine unutarnje vode i teritorijalno more njihovo dno i podzemlje te dio kopna koji je po svojoj prirodi namijenjen općoj upotrebi i

Odredbom članka 16. ZoPDML-a propisano je da je koncesija pravo kojim se dio pomorskog dobra djelomično ili potpuno isključuje iz opće upotrebe i daje na posebnu upotrebu ili gospodarsko korištenje pravnim osobama i fizičkim osobama registriranim za obavljanje obrta. Prava i obveze na temelju koncesije nastaju sklapanjem ugovora o koncesiji. Opseg i uvjeti posebne upotrebe ili gospodarskog korištenja, uređuju se odlukom i ugovorom o koncesiji, a u skladu s odredbama ovog Zakona i propisa donesenih na temelju ovog Zakona.

Člankom 19. stavak 1. točka ZoPDML-a propisano je da se posebnom upotrebom pomorskog dobra smatra gradnja na pomorskom dobru građevina i drugih objekata infrastrukture (ceste, pruge, vodovodna, kanalizacijska, energetska, telefonska mreža i sl.) građevine i drugi objekti za potrebe obrane, unutarnjih poslova, regulaciju rijeka i drugih sličnih infrastrukturnih objekata.

11. Prema stanju spisa nesporno je da tužitelj kao komunalno trgovačko društvo se bavi isporukom pitke vode, koristeći vodovodne cijevi koje su položene na pomorskom dobru, na dionicama N. Ž., Z.-U., P.-V..

Nije sporno da tužitelj u nadziranom razdoblju od 01.8. 2017. do 31. 03. 2019. godine nije imao koncesiju za postavljanje cijevi na dionicama N. Ž., Z.-

U. i P.-V., što je u suprotnosti sa člankom 12. stavak 1. ZoK-a, prema kojem je zabranjeno svako obavljanje djelatnosti za koje je potrebna koncesija, bez dane koncesije.

12. Neosnovan je tužbeni navod prema kojem se obveza plaćanja naknade vezuje uz gospodarsku opravdanost gospodarskog korištenja pomorskog dobra (čl. 28. st. 2. ZoPDML-a), jer navedeni stav tužitelja nije utemeljen na ZPDML-a budući da su člankom 28. stavak 2. istog Zakona određeni kriteriji koji se uzimaju u obzir kod određivanja visine naknade.

Prigovor tužitelja da djelatnost tužitelja (isporuka pitke vode) se nije moglo svrstati u kategoriju “ostale gospodarske djelatnosti“, nije osnovan jer je u konkretnom slučaju koncesijska naknada tužitelju (stalni dio, obračunata temeljem izgrađenog (postavljenog) vodoopskrbnog cjevovoda u podmorju (pomorskom dobru), a člankom 28. stavak 3. ZoPDML-a je propisano da naknada za koncesije dane radi posebne upotrebe pomorskog dobra iz članka 19. ovoga zakona se određuje u simboličnom iznosu, osim za koncesije gradnje infrastrukture (vodovodna, kanalizacijska, energetska i telefonska) u kojem slučaju se naknada utvrđuje kao gospodarska upotreba pomorskog dobra. Istaći je da zakonskim odredbama nije propisana mogućnost izuzeća od plaćanja naknade u slučaju da društvo obavlja djelatnost u kojoj se ne ostvaruje dobit i posluje po načelu neprofitabilnosti, na što tužitelj ukazuje. Uz navedeno istaći je da je tužitelj trgovačko društvo osnovano prema odredbama Zakona o trgovačkim društvima pa bez obzira što obavlja komunalnu djelatnost ne spada u neprofitna društva ili neprofitne organizacije osnovane prema posebnim propisima. Tužitelju nije zabranjeno ostvarivanje dobiti, već je Zakonom o vodama samo propisano u koje se svrhe eventualno ostvarena dobit može koristiti.

13. Člankom 89. st. 1. ZoK-a propisano je da ako se u postupku nadzora utvrdi da koncesionar obavlja djelatnost koncesije izvan opsega koji je određen ugovorom o koncesiji, odnosno da druga osoba djelatnost za koju je propisano da se obavlja na temelju koncesije obavlja bez koncesije ili prekoračenjem opsega i sadržaja koncesije, inspektor donosi rješenje kojim se utvrđuje obveza i nalaže uplata iznosa posebne naknade za nezakonito obavljane djelatnosti bez koncesije. Stavkom 2. istog članka propisano je da obveza plaćanja naknade s obilježjem naknade za koncesiju nastaje obavljanjem djelatnosti u okolnostima iz st. 1. ovog članka. Stavkom 3. istog članka propisao je da se iznos naknade s obilježjem naknade za koncesiju utvrđuje na temelju činjenica utvrđenih prema njihovoj gospodarskoj biti i pripadajućim najvišim iznosima koji se obračunavaju primjenom kriterija koji su posebnim zakonom propisani za određivanje visine nakade za koncesiju. Prema stavku 6. istog članka utvrđenje i plaćanje naknade s obilježjem naknade za koncesiju ne predstavlja ozakonjenje nezakonitog obavljanja djelatnosti iz stavka 1. ovoga članka i ne može se smatrati osnovom za stjecanje prava koncesije te ne isključuje obvezu oduzimanja imovinske koristi ostvarene nezakonitim obavljanjem djelatnosti, kao ni pravo na naknadu svake druge štete koja je nastala zbog nezakonitog obavljanja djelatnosti.

14. Iz navedenih odredbi ZoK-a vidljivo je da postoji zakonska osnova da se korisniku koji koristi pomorsko dobro bez odobrene koncesije na pomorskom dobru i zaključenog ugovora o koncesiji, za razdoblje nakon 22. srpnja 2017. godine, kada je na snagu stupio Zakona o koncesijama („Narodne novine“, broj:69/17) koji je propisao obvezu plaćanja naknade s obilježjem naknade za koncesiju, kada se utvrdi nezakonito korištenje pomorskog dobra tj. korištenje pomorskog dobra bez koncesije kada je koncesiju potrebno ishoditi.

15. Isto tako prema članku 11. stavak 2. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", broj: 115/16. do ), jedno od načela oporezivanja je gospodarski pristup prema kojem će porezno tijelo utvrditi poreznu osnovicu u skladu s posebnim zakonom kojim se uređuje pojedina vrsta poreza, ako je prihod, dohodak, dobit ili druga procjenjiva korist ostvarena bez pravne osnove. Navedeno znači da se svako stjecanje prihoda, dohotka, dobiti ili druge procjenjive koristi oporezuje, bez obzira na način stjecanja, što znači da se oporezuju i protupravna stjecanja.

16. Stoga, kako je je nadzorom utvrđeno, da je tužitelj u označenom razdoblju gospodarski koristio pomorsko dobro na opisani način te da je pomorsko dobro koristio bez pravne osnove, bez koncesije (besplatno), zakonito je tužitelju sukladno članku 89. ZoK-a utvrđena obveza po osnovi posebne naknade za nezakonito obavljanje djelatnosti bez koncesije, pa su neosnovani tužbeni navodi kojim se osporava osnovanost utvrđivanja obveze po osnovi naknade s obilježjem naknade za koncesiju.

17. Člankom 16. Uredbe određeni su kriteriji za utvrđivanje početnog iznosa stalnog i promjenjivog dijela naknade za koncesiju na pomorskom dobru s obzirom na vrstu pojedine gospodarske djelatnosti koja se obavlja na pomorskom dobru, kako je navedena u istoj odredbi.

Člankom 16. točka A.4.1. Uredbe određen način obračuna naknade za koncesiju - za stalni dio naknade, na način da se iznos stalnog dijela naknade utvrđuje s obzirom na početni iznos naknade i prema zauzetim metrima kvadratnim, koji iznosi 2,00 kn/m2, dok je za promjenjivi dio naknada utvrđuje prema podtočci A.4.2. tako da se promjenjivi iznos naknade određuje prema početnom iznosu promjenjivog dijela naknade koji iznosi 1,5% od visine prihoda ostvarenog obavljanjem djelatnosti.

18. Obračun stalnog dijela koncesijske naknade obračunat je sukladno članku 16. točka A.4.1. Uredbe prema površini pomorskog dobra zauzetom postavljenim podmorskim vodoopskrbnim cjevovodom. Obračun posebnog dijela koncesijske naknade obračunat je sukladno članku 16. točka A.4.2. Uredbe obzirom na iznos prihoda koje je tužitelj ostvario prodajom vode u navedenom razdoblju, koje podatke je tužitelj pribavio tijekom nadzora.

Zauzetu površinu pomorskog dobra koja je zauzeta postavljanjem cjevovoda kroz pomorsko dobro tuženik je utvrdio temeljem podataka koje je uspio pribaviti.

19. Pritom je istaći da je tuženik u postupku obračuna predmetne naknade od tužitelja tražio podatke o zauzetoj površini koje tužitelj nije dostavio, te da je iste podatke tražio od Zadarske županije, pa je u situaciji nedostupnosti podataka tuženik je utvrdio u najnižem iznosu. Zauzeta površina pomorskog dobra, odnosno stalni dio naknade tužitelju nije bila sporna u upravnom postupku i utvrđenju površine Zapisnikom te je tako tužitelj u prigovoru na Zapisnik izričito naveo da ne osporava stalni dio naknade. Na isti način je postupano i kod utvrđivanja promjenjivog dijela. Obim korištenja predmetnog cjevovoda tj. u kojem obimu tužitelj koristi u moru položene vodovodne cijevi, tuženik je utvrdio temeljem podataka o količini vode koju je koju je tužitelj isporučio potrošačima.

Tužitelju pružena mogućnost da sam način koji smatra primjerenim utvrdi i dostavi podatke potrebne za utvrđivanje naknade, što isti nije učinio, niti je iznio prijedlog na koji način da tuženik utvrdi iznos naknade.

Treba istaći da tuženik u situaciji kada utvrdi nezakonito korištenje pomorskog dobra treba izvršiti obračun naknade, tj. nema mogućnost da naknadu ne obračuna nezakonitom korisniku pomorskog dobra.

20. Nije osnovan tužbeni navod da bi nastupila zastara nije riječ o novčanoj obvezi koja bi kao tražbina proizlazila iz nekog pravnog posla, već o obvezi koja proizlazi iz činjenice nezakonitog obavljanja gospodarske djelatnosti na pomorskom dobru bez koncesije u razdoblju od 01. 8. 2017. do 31.3.2019. godine što je utvrđeno nadzorom.

U smislu članka 128. Zakona općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj: 47/09. i 110/21),nema uvjeta za oglašavanje rješenja ništavim, kako je zatraženo tužbenim zahtjevom.

21. Tuženik je u postupku pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno je primijenio odredbe materijalnog propisa a nisu počinjene povrede postup. Istaći je da je u sličnoj pravnoj i činjeničnoj osnovi, vezano za primjenu odredbi ZoK-a (čl. 12. i 89.) ovaj sud već donio više presuda u kojima je iznesen istovjetan stav vezano za obvezu plaćanja koncesijske naknade i da su u postupku po žalbi tužitelja te presude potvrđene presudama Visokog upravnog suda Republike Hrvatske.

22. Slijedom navedenog osporeno rješenje je zakonito. Stoga, valjalo je, na temelju odredbe članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10. 143/12,152/14, 94/16 i 29/17, dalje: ZUS-a),odbiti tužbeni zahtjev, odnosno presuditi kao u izreci.

23. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 79. st. 4. ZUS-a, kojim je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi svoje troškove, ako zakonom nije drukčije propisano, radi čega je zahtjev za naknadom troška, valjalo odbiti iz razloga jer je tužiteljev zahtjev odbijen, pa je slijedom navedenog riješeno kao u izreci pod točkom II. izreke.

U Splitu, 17. listopada 2022. godine

SUDAC

Studenko Vuleta

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske (čl. 66. st. 1. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje presude (čl. 66. st. 5 ZUS-a).

DNA:

- opunomoćeniku tužitelja, Z. Z., Z., K. Š. B.

..

- tuženiku Ministarstvu financija RH, Carinskoj upravi, Područnom carinskom uredu S., Z.-F. ..

- u spis