Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

Osijek

Poslovni broj: 98 Pr-297/2022-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužitelja I. N., OIB: . . . , iz Ž., zastupanog po punomoćniku H. M., odvjetniku u Ž., protiv tužene banke d.d., OIB: . . . , Z., zastupane po punomoćniku K. K., odvjetniku u Odvjetničkom društvu M., K. & partneri d.o.o. u Z., radi utvrđenja.ništetnosti / isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 26. rujna 2022. u prisutnosti punomoćnika tužitelja u zamjeni M. B., odvjetnika u O., i punomoćnika tužene M. M., odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom društvu M., K. & partneri d.o.o. u Z. po objavi 14. listopada 2021.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3210068995, broj kreditne partije 7103718168 sklopljenog 8. kolovoza 2007., potvrđen 13. kolovoza 2007. kod javnog bilježnika M. B. iz O. pod brojem:

OV-26679/07 između tužitelja I. N., OIB: . . . , iz Ž., i tužene banke d.d., OIB: . . . , Z., u dijelu kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva na osnovi jednostrane odluke Banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

II. Nalaže se tuženoj banci d.d., OIB: . . . , Z., isplatiti tužitelju I. N., OIB: ... iz Ž., iznos od 6.827,85 kuna (slovima: šest tisuća osam stotina dvadeset sedam kuna osamdeset pet lipa) / 906,21 eura[1] (slovima: devet stotina šest eura dvadeset jedan cent) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa od pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate u visini stope koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena godišnje, kako slijedi:

- na iznos od 68,35 kn od 1. prosinca 2007. pa do isplate,

- na iznos od 67,82 kn od 1. siječnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 67,28 kn od 1. veljače 2008. pa do isplate,

- na iznos od 66,75 kn od 1. ožujka 2008. pa do isplate,

- na iznos od 99,01 kn od 1. travnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 98,21 kn od 1. svibnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 97,37 kn od 1. lipnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 96,52 kn od 1. srpnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 95,67 kn od 1. kolovoza 2008. pa do isplate,

- na iznos od 94,78 kn od 1. rujna 2008. pa do isplate,

- na iznos od 93,94 kn od 1. listopada 2008. pa do isplate,

- na iznos od 93,09 kn od 1. studenog 2008. pa do isplate,

- na iznos od 92,16 kn od 1. prosinca 2008. pa do isplate,

- na iznos od 91,27 kn od 1. siječnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 90,38 kn od 1. veljače 2009. pa do isplate,

- na iznos od 89,44 kn od 1. ožujka 2009. pa do isplate,

- na iznos od 88,55 kn od 1. travnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 87,58 kn od 1. svibnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 86,64 kn od 1. lipnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 85,66 kn od 1. srpnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 84,73 kn od 1. kolovoza 2009. pa do isplate,

- na iznos od 143,56 kn od 1. rujna 2009. pa do isplate,

- na iznos od 141,91 kn od 1. listopada 2009. pa do isplate,

- na iznos od 140,26 kn od 1. studenog 2009. pa do isplate,

- na iznos od 138,57 kn od 1. prosinca 2009. pa do isplate,

- na iznos od 136,88 kn od 1. siječnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 135,19 kn od 1. veljače 2010. pa do isplate,

- na iznos od 133,45 kn od 1. ožujka 2010. pa do isplate,

- na iznos od 131,67 kn od 1. travnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 129,94 kn od 1. svibnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 128,16 kn od 1. lipnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 126,33 kn od 1. srpnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 124,51 kn od 1. kolovoza 2010. pa do isplate,

- na iznos od 122,64 kn od 1. rujna 2010. pa do isplate,

- na iznos od 120,77 kn od 1. listopada 2010. pa do isplate,

- na iznos od 118,86 kn od 1. studenog 2010. pa do isplate,

- na iznos od 116,99 kn od 1. prosinca 2010. pa do isplate,

- na iznos od 115,03 kn od 1. siječnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 113,07 kn od 1. veljače 2011. pa do isplate,

- na iznos od 111,07 kn od 1. ožujka 2011. pa do isplate,

- na iznos od 109,11 kn od 1. travnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 107,11 kn od 1. svibnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 105,02 kn od 1. lipnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 102,97 kn od 1. srpnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 100,88 kn od 1. kolovoza 2011. pa do isplate,

- na iznos od 98,79 kn od 1. rujna 2011. pa do isplate,

- na iznos od 96,65 kn od 1. listopada 2011. pa do isplate,

- na iznos od 94,47 kn od 1. studenog 2011. pa do isplate,

- na iznos od 92,29 kn od 1. prosinca 2011. pa do isplate,

- na iznos od 90,07 kn od 1. siječnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 87,89 kn od 1. veljače 2012. pa do isplate,

- na iznos od 85,62 kn od 1. ožujka 2012. pa do isplate,

- na iznos od 83,35 kn od 1. travnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 81,08 kn od 1. svibnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 78,76 kn od 1. lipnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 76,36 kn od 1. srpnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 74,00 kn od 1. kolovoza 2012. pa do isplate,

- na iznos od 71,64 kn od 1. rujna 2012. pa do isplate,

- na iznos od 69,20 kn od 1. listopada 2012. pa do isplate,

- na iznos od 66,75 kn od 1. studenog 2012. pa do isplate,

- na iznos od 64,30 kn od 1. prosinca 2012. pa do isplate,

- na iznos od 61,81 kn od 1. siječnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 59,27 kn od 1. veljače 2013. pa do isplate,

- na iznos od 56,74 kn od 1. ožujka 2013. pa do isplate,

- na iznos od 54,16 kn od 1. travnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 51,53 kn od 1. svibnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 48,91 kn od 1. lipnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 46,28 kn od 1. srpnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 43,61 kn od 1. kolovoza 2013. pa do isplate,

- na iznos od 40,85 kn od 1. rujna 2013. pa do isplate,

- na iznos od 38,18 kn od 1. listopada 2013. pa do isplate,

- na iznos od 35,38 kn od 1. studenog 2013. pa do isplate,

- na iznos od 32,57 kn od 1. prosinca 2013. pa do isplate,

- na iznos od 29,77 kn od 1. siječnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 26,92 kn od 1. veljače 2014. pa do isplate,

- na iznos od 24,07 kn od 1. ožujka 2014. pa do isplate,

- na iznos od 21,18 kn od 1. travnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 18,24 kn od 1. svibnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 15,26 kn od 1. lipnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 12,28 kn od 1. srpnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 9,25 kn od 1. kolovoza 2014. pa do isplate,

- na iznos od 1,22 kn od 15. kolovoza 2014. pa do isplate,

sve u roku od 15 dana.

i

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužba povučena za iznos od 2.172,15 kn

II. Nalaže se tuženoj banci d.d., OIB: . . . , Z., naknaditi tužitelju I. N., OIB: ..., iz Ž., prouzročeni trošak u iznosu 6.155,93 kuna / 817,03

eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. listopada 2022. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 13. lipnja 2019. navodi da je 8. kolovoza 2007. s tuženom sklopio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3210068995, broj kreditne partije 7103718168, potvrđen 13. kolovoza 2007. kod javnog bilježnika M. B. iz O. pod brojem: OV-26679/07, prema kojem je tužena kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrila i stavila na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 20.841,06 švicarskih franaka (CHF), uz ugovoreni rok otplate kredita od 84 mjeseca. Tužitelj je preuzetu obvezu ispunio u cijelosti. Pored iznosa glavnice, tužitelj je temeljem članka 2. navedenog Ugovora bio dužan tuženoj plaćati i redovnu kamatu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,20%, ali se tijekom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja, tj. ista se povećavala, bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Takav način promjene kamatne stope je ništetan, obzirom da se ista mijenjala bez tužitelju jasnih parametara, odnosno bez posebnog pregovaranja o istome. Predmetna ugovorna odredba omogućila je tuženoj promjenu ugovorne kamatne stope činiti ovisnom o volji i odluci jednog ugovaratelja čime je uzrokovan nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Isto tako, tužena prilikom zaključenja Ugovora nije tužitelju pružila dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz promjenu kamatne stope. Nadalje navodi da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u točki II. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tužena, u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Isto je potvrdio Vrhovni sud Republike Hrvatske svojim revizijskim rješenjem i presudom broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015., odnosno svojom revizijskom odlukom broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. u predmetu u kojemu je zauzet stav o tome kako je zastarni rok 5 godina, a zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe 4. travnja 2012., a zastarni rok počinje teći ispočetka nakon pravomoćnog završetka postupka, dakle 14. lipnja 2014. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u priloženom Ugovoru, tužena je od tužitelja naplatila iznos za koji ne postoji pravna osnova. Obzirom je pravomoćnim presudama Visokog trgovačkog suda RH utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., to je tužena sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08. i 125/11.), dužna vratiti sve što je primila na temelju takvih odredbi Ugovora. Tužitelj se poziva na odredbe članka 1111. stavka 1. i 3. te članka 1115. ZOO-a, zatim članka 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14.) te članka 6. stavka 3. Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj 28/13.) te predlaže sud donese presudu kojom će se: I. Utvrditi da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3210068995, broj kreditne partije 7103718168 sklopljenog 8. kolovoza 2007., potvrđen 13. kolovoza 2007. kod javnog bilježnika M. B. iz O. pod brojem:

OV-26679/07 između tužitelja I. N., OIB: . . . , iz Ž., i tužene banke d.d., OIB: . . . , Z., u dijelu kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovi jednostrane odluke Banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. II. Naložiti tuženoj isplatiti tužitelju ukupan iznos od 9.000,00 kuna, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamato tekućom od dospijeća svakog pojedinog naknadno specificiranog iznosa pa do isplate, a svaki pojedinačni iznos na koji se obračunava zatezna kamata će tužitelj naknadno specificirati sukladno odredbi članka 186. b stavak 3., 4. i 5. Zakona o parničnom postupku, tj. nakon provođenja knjigovodstvenog- financijskog vještačenja na okolnost razlike između plaćene kamate u kunama unutar svakog anuiteta po stopi koju je tužena primjenjivala naspram početno ugovorene kamatne stope, a sve u roku od 15 dana. III. Naložiti tuženoj naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate, u roku od 15 dana. Podneskom od 16. rujna 2022. tužitelj je postavio tužbeni zahtjev, a kako to proizlazi iz točke I. i II. izreke ove presude.

2. U odgovoru na tužbu tužena osporava tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti. Prije svega ističe da potraživanje tužitelja nije postavljeno određeno, kako to nalaže odredba članka 186. Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu: ZPP) u smislu koje tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja. Ističe da je zahtjev za isplatu posve neodređen kako u dijelu pojedinačnih mjesečnih iznosa tako i u dijelu tijeka zateznih kamata pa predlaže sudu da sukladno odredbi članka 109. stavka 1. ZPP naloži tužitelju da svoju tužbu ispravi odnosno dopuni na način da određeno naznači pojedinačne iznose i periode isplata kojih tužbom zahtjeva, podredno da odbaci tužbu tužitelja. Nadalje iznosi da je tužitelju tijekom trajanja njihovog ugovornog odnosa dostavila sve isprave koje se odnose na tužiteljev zahtjev iz ugovora o kreditu, te posljedice nemara tužitelja vezano za čuvanje dokumentacije ne mogu teretiti tuženu. Ističe prigovor zastare, jer da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima, sve u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe članka 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Nadalje ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršila sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Prije donošenja ZIDZPK (112/12. i 143/13.) bila je u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (članak 175. Zakona o bankama, "Narodne novine" broj 84/02., 141/06.), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (članak 308. "Narodne novine" broj 117/08.) tužena je bila dužna obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan, a što je tužena je to u ovoj stvari uredno činila. Uslijed izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju tužena se rukovodila i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. koja u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu članka 97. Zakona o zaštiti potrošača. Za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u Prilogu predviđa slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (Toč. 2.b Priloga Direktive). Nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ, je da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi članka 145. Ustava RH, tužena ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, to ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tužene nije nepošteno. U odnosu na strukturiranje kamatne stope tužena ističe da je tužitelju pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena 4. listopada 2012. (dalje u tekstu: ZIDZPK 112/12.), a prema kojoj je tužena kao Banka bila u obvezi definirati parametre koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji su jasni i poznati potrošačima, kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametara i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Tužena je postupila sukladno navedenoj obvezi te je donijela nove Opće uvjete promjene kamatnih stopa banke d.d. u poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama (Opći uvjeti), koji su stupili na snagu 1. siječnja 2013., a koji Opći uvjeti su se primjenjivali i na predmetni ugovorni odnos. Počevši od 1. siječnja 2013. kamatna stopa se mijenja u skladu sa promjenama javno dostupnog ugovorenog parametra (u konkretnom slučaju 6M LIBOR za CHF), a čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana, i fiksnog dijela kamatne stope. Tužena je tužitelja obavijestila o strukturiranju kamatne stope za njegov kredit dostavivši mu 8. siječnja 2013. Obavijest o novostima o utvrđivanju kamatne stope. Dodatno, tužena je obavijestila tužitelja da će redovno usklađenje promjenjivih kamatnih stopa kao i utvrđivanje statusa klijenta obavljati šestomjesečno 20. svibnja i 20. studenog, s primjenom novih kamatnih stopa od 1. srpnja i 1. siječnja svake godine, a što je tužena tijekom trajanja ovog ugovornog odnosa nesporno i činila kao i da na dan 1. srpnja 2013., koji je prvi Dan redovitog usklađivanja u smislu Općih uvjeta poslovanja te na Dan redovitog usklađenja 1. siječnja 2014. neće u izračunu kamatne stope primijeniti eventualni porast vrijednosti LIBOR-a za CHF u odnosu na njegovu vrijednost na dan 31. prosinca 2012., već jedino njen eventualni pad. Tužena je, stoga, tek od stupanja na snagu Općih uvjeta kojima je sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiran parametar, fiksna marža te razdoblja promjena kamatnih stopa, odnosno od 1. siječnja 2013. mogla definirati navedene elemente promjenjive kamatne stope, odnosno izmijeniti sadržaj svih ugovornih odnosa s promjenjivom kamatnom stopom, što je tužena i učinila. Takav način usklađenja je u više navrata i od više institucija potvrđen kao zakonit (ministarstvo, Hrvatska narodna banka, VSRH u presudi Revt-294/2014, str. 35., Visoki prekršajni sud u presudi posl. br. FPž-139/18 od 29. ožujka 2018.). Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Odredba članka 2. Ugovora i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Nije moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa. Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja. Nadalje tužena spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tužena ikakvu štetu prouzročila svojim postupanjem tužitelju. Naime presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu, pa se stoga tužitelj ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Tužena kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici je izvijestila tužitelja o izmijeni kamatne stope, i pri tome tužitelj je imao pravo na raskid ugovora. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14.) odredbom članka 118., odnosno 138.a ("Narodne novine" broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 78/12. i 56/13.) jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete. Slijedom svega navedenog, tužena predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu, podredno da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženoj troškove ovoga postupka.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila od 8. kolovoza 2007. (stranica 7-11 spisa), početni otplatni plan (stranica 12-15 spisa), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103718168 (stranica 16 spisa), specifikaciju uplate (stranica 17-24 spisa), priopćenje za javnost Hrvatske narodne banke od 16. ožujka 2015. (stranica 33-34 spisa), obavijest o novostima u utvrđivanju visine kamatne stope Zagrebačke banke d.d. od 8. siječnja 2013. (stranica 35 spisa), priopćenje za javnost ministarstva od 14. siječnja 2014. (stranica 41 spisa), Opće uvjete promjene kamatnih stopa banke d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama (stranica 53-58 spisa), nalaz i mišljenje sudskog vještaka T. V. od 21. srpnja 2022. i u drugu spisu priležeću dokumentaciju.

4. Nije izveden dokaz saslušanje tužitelja, budući je tužitelj po punomoćniku na ročištu 26. rujna 2022. odustao od izvođenja tog dokaznog prijedloga.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope te zahtjev tužitelja za povrat utuženog iznosa s osnova preplaćene kamate po ugovoru o kreditu sklopljenom s tuženom.

6. Kako se tužbenim zahtjevom potražuje iznos od 6.827,85 kn, radi se o sporu male vrijednosti u smislu odredbe članka 458. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19. – dalje u tekstu: ZPP).

7. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 8. kolovoza 2007. tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3210068995 za iznos 20.841,06 CHF;

- da je ugovorena primjena kamatne stope od 5,20 % godišnje te da je članku 2. Ugovora određeno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta i da se ista mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama tužene;

- da je tužena tužitelju isplatila iznos kredita te da je tužitelj kredit otplatio u cijelosti,

- da je tužene u nekoliko navrata za trajanja otplate kredita povećavala kamatnu stopu.

8. Među strankama je sporno jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo tužene mijenjati kamatnu stopu i time povećavati mjesečne anuitete te je s tim u vezi sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja.

9. Prije svega, odlučujući o prigovoru tužene da tužitelj u tužbi od 13. lipnja 2019. nije postavio određen tužbeni zahtjev, ovaj sud isti ne nalazi osnovanim, naime tužitelj je postavio tužbeni zahtjev na način da potražuje iznos od 9.000,00 kn, na koji iznos je potraživao i pripadajuću zakonsku zateznu kamatu tekuću od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate. Nakon provedenog financijskog vještačenja, 16. rujna 2022., tužitelj je postavio tužbeni zahtjev na način da potražuje od tužene iznos od 6.827,85 kn, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate. Proizlazi da je tužitelj podneskom od 16. rujna 2022., smanjio tužbeni zahtjev, kojem smanjenju, a koje se ima smatrati djelomičnim povlačenjem, se tužena nije protivila, pa je u odnosu na povučeni dio valjalo odlučiti kao u točci I. izreke rješenja.

10. Odlučujući o ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu kojom je propisano da je kamatna stopa promjenjiva ovaj sud je svoju odluku, prije svega temeljio na pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Z. broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj:

Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015., utvrđeno da je ovdje tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. od 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10.1. Valja reći da u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14. – dalje u tekstu ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. članak 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10.2. Također je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10.3. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a na koja se tužitelj pozvao u ovom postupku, valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

10.4. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Z. iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom točke 2. tog ugovora ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Z. utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

11. Člankom 2. točka 1. Ugovora o kreditu od 8. kolovoza 2007. utvrđujeno je da se visina kamatne stope određuje Odlukom o kamatama Banke. Kamatna stopa iznosi 5,20% godišnje s tim da je kamatna stopa promjenjiva. Niti iz jedne odredbe predmetnom Ugovora, posebice iz spomenute odredbe članka 2. Ugovora ne proizlazi niti postoje podaci na temelju kojih bi se moglo zaključiti na koji način i pod kojim uvjetima tužena izračunava i mijenja kamatnu stopu. Navedeno nedvojbeno navodi ovaj sud na zaključak da se radi o ugovornoj odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s odredbama banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo jer ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri koji utječu na odluku banke o promjeni ugovorene kamatne stope. Ta odredba ugovora o promjeni kamatne stope je ključna, a ista je isključivo ovisna o odluci jedne ugovorne strane – banke, pa je stoga tužena koristeći tu ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema Odluci banke mogla postupiti kako je htjela.

12. Dakle, ta ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o Odluci banke je jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedino sigurno da ovisi isključivo o Odluci banke bez navođenja kriterija koji mogu utjecati na promjenu. U konkretnom slučaju sud je mišljenja da su u ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizama promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Stoga po mišljenju suda odredba članka 2. Ugovora na način kako je ugovorena uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer dolazi do situacije da vjerovnik (banka) jednostrano određuje obveze dužnika (korisnika kredita ovdje tužitelja) koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih kriterija a što po stavu suda ima za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, što takvu odredbu čini nepoštenom i ništetnom. Stoga, a kako su odredbe predmetnog ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tužena nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju te ugovorne odredbe.

13. Tužena priznaje da je tijekom ugovornog razdoblja u više navrata došlo do promjene kamatne stope (vidljivo i iz pregleda promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103718168 i Obavijest o promjeni kamatne stope), ali da je ona, sukladno tada važećim zakonskim propisima, tužitelja uredno obavještavala o promjeni kamatne stope (povišenju iste u utuženom periodu).

13.1. Međutim, prema stavu ovoga suda, čak i da uzmemo da je tužena obavještavala tužitelja o promjeni kamatne stope tijekom ugovorenog razdoblja, a što nije ničim niti dokazala, to je potpuno neodlučno za ovaj postupak, jer je evidentno da se radi o promjeni kamatne stope koja je određena jednostrano od strane tužene i da tužitelj pri tom nije imao nikakvog utjecaja formiranje njezine visine.

13.2. Tužena je, na tragu stava Ustavnog suda Republike Hrvatske u odluci posl.br. U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022. jedino mogla dokazivati da je prilikom pregovaranja s tužiteljem prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužitelja obavijestila o parametrima promjene kamatne stope odnosno da mu je jasno objasnila postupak formiranja kamatne stope kao i sve činjenice koje utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja. No, tužena tijekom postupka nije niti upirala na tu okolnost, niti je posljedično predložila ikakve dokaze na utvrđenje da je prilikom sklapanja ugovora pružila tužitelju sve potrebne informacija u svezi okolnosti koje utječu i mogu utjecati na promjenu kamatne stope.

13.3. Stoga je valjalo utvrditi ništetnom odredbu Ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tužena u dijelu u kojem je određena promjenjiva kamatna stopa.

14. Prigovor zastare tužene nije osnovan.

14.1. U postupku je utvrđeno i nesporno je:

- da je individualnu tužbu u ovom predmetu tužitelj podnio neposredno u sudu 13. lipnja 2019.,

- da je prema tužbi tj. specificiranom tužbenom zahtjevu utuženi period za povrat preplaćene kamate od 1. studenoga 2007. do 7. srpnja 2014.,

- da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnijeta 4. travnja 2012.,

- da je presuda Trgovačkog suda u Z. broj: P-1401/2012 (od 4. srpnja 2013.) u odnosu na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj promjenjivoj kamati postala pravomoćna 13. lipnja 2014.

14.2. Odlučujući o prigovoru zastare potraživanja, sud je primijenio članak 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 78/15. - dalje u tekstu: ZOO), kojim je propisano da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Nadalje je sud primijenio članak 241. ZOO-a koji propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Nadalje, člankom 245. st. 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a stavkom 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

14.3. Podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Z. u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora u odnosu na kamatu pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. zastara počela teći ispočetka. O tome je pravno shvaćanje zauzeto i u odluci VS RH broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., a koja je donijeta povodom revizije (podnijeta protiv presude ŽS u O. broj: Gž-820/17 od 29. lipnja 2017. - gdje je riječ o zahtjevu za povrat preplaćene kamate) upravo u pogledu postavljenog pravnog pitanja "predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena u skladu sa člankom 131. Zakona o zaštiti potrošača, tužbu definiranu člankom 241. ZOO-a odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?". U citiranoj odluci VSRH je zauzeo slijedeće shvaćanje: "pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe".

14.4. U vrijeme podnošenja kolektivne tužbe 4. travnja 2012., utužena tražbina, a imajući u vidu utuženi period kako je naprijed obrazloženo, nije bila u zastari, podnošenjem kolektivne tužbe došlo je do prekida zastare, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a zastara je za individualne tužbe (pa tako i ovu predmetnu) počela ponovno teći 14. lipnja 2014. u odnosu na tražbinu s osnova povrata preplaćene kamate.

14.5. Kako je ovdje tužba podnesena 13. lipnja 2019., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti članak 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a presuda pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donesena je 13. lipnja 2014. (kada je prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Z. postala pravomoćna i odnosu na kamatu) to je proizlazi da je tužba u ovom predmetu podnesena u zastarnom roku pa istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

15. Na okolnost visine zahtjeva provedeno je vještačenje po sudskom vještaku T. V. iz O., a zadatak vještak je bio utvrditi razliku između iznosa koji je tužitelj tuženoj uplatio na ime promjenjive ugovorene kamatne stope i iznosa koji bi tužitelj tuženoj uplatio na ime ugovorene kamatne stope da je ugovorena kamatna stopa ostala u visini kakva je bila u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, tj. 5,20% godišnje, izraženo u kunama, po mjesecima i ukupno.

15.1. Iz nalaza vještaka od 21. srpnja 2022. proizlazi:

- da je preplaćeno kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na kamatu koju bi tužitelj platio da je kredit otplaćivao po početnoj ugovorenoj kamatnoj stopi 5,20% u iznosu od 6.827,85 kn,

- da je banka tri puta tijekom otplate kredita mijenjala kamatnu stopu po svojim odlukama u višu od početno ugovorene kamatne stope 5,20%,

- da je banka obračunala jedan anuitet po početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 5,20%, a kod 81-nog anuiteta i prijevremene otplate kredita je tužitelj platio više kamate jer mu je kamata obračunata po višoj kamatnoj stopi od početno ugovorene kamatne stope 5,20%.

15.2. Na matematički izračun vještaka, stranke nisu imale primjedbe, pa je sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim.

16. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. ZOO je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

17. Obzirom na iznijeto potraživanje tužitelja u iznosu od 6.827,85 kn zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate se ukazuje u cijelosti osnovanim pa je isto valjalo usvojiti i odlučiti kao u točci II. izreke presude

18. Odluka o troškovima postupka donesena je temeljem članka 154. stavka 2. i članka 155. stavak 1. ZPP-a. Pri donošenju odluke o naknadi troška sud uzeo u obzir da je, a nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj postavio konačni zahtjev na način da je smanjio visinu tražbine, čime je u stvari djelomično povukao tužbu, pa tužena u smislu članka 158. ZPP-a ima pravo na naknadu troškova do djelomičnog povlačenja tužbe, u odnosu na povučen dio troškova.

18.1. Vrijednost predmeta spora iznosila je:

- od 13. lipnja 2019. do 16. rujna 2022. 9.000,00 kn

- od 16. rujna 2022. do 26. rujna 2022. 6.827,85 kn

18.2. Uspjeh tužitelja za parnične radnje učinjene:

- od 13. lipnja 2019. do 16. rujna 2022. iznose 75,86%

- od 16. rujna 2022. do 26. rujna 2022. 100%

18.3. Uspjeh tužene za parnične radnje učinjene:

- od 13. lipnja 2019. do 16. rujna 2022. iznose 24,14%

- od 16. rujna 2022. do 26. rujna 2022. 0,00%

18.4. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, i to

- za sastav tužbe od 13. lipnja 2019. iznos 750,00 kn + PDV,

- za sastav podneska od 6. svibnja 2022. iznos 750,00 kn + PDV,

- za pristup na ročište 24. svibnja 2022 iznos 750,00 kn + PDV,

- za sastav podneska od 13. rujna 2022. iznos 750,00 kn k + PDV,

- za pristup na ročište 26. rujna 2022. iznos 750,00 kn + PDV,

- sudska pristojba za tužbu u iznosu 300,00 kn,

- sudska pristojba za presudu u iznosu 300,00 kn,

- predujam za financijsko –knjigovodstveno vještačenje u iznosu 2.000,00 kn. Trošak zastupanja tužitelja umanjen je sukladno uspjehu tužitelja u vrijeme poduzimanja svake pojedine radnje te iznosi 6.608,56 kuna.

18.5. Tuženiku je priznat trošak zastupanja po punomoćniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, i to:

- za sastav odgovora na tužbu iznos 750,00 kn + PDV,

- za pristup na ročište 24. svibnja 2022. iznos 750,00 kn + PDV,

Trošak zastupanja tužene umanjen je sukladno uspjehu tužene u vrijeme poduzimanja svake pojedine radnje te iznosi 452,63 kn.

18.6. Tako utvrđene naknade parničnog troška, sud je prebio i tužitelju dosudio trošak 6.155,93 kn na koji iznos mu je dosuđena i pripadajuća zakonska zatezna kamata tekuća počevši od presuđenja pa do isplate, o čemu je odlučeno kao u točci II. izreke rješenja.

U Osijeku 14. listopada 2022.

Sutkinja: Ljiljana Jakša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP).

Ova presuda se može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. Zakona o parničnom postupku, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. Zakona o parničnom postupku.

O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavljeno:

1. H. M., odvjetnik u Ž.

2. Odvjetničko društvo M., K. & partneri d.o.o. u Z.

Broj zapisa: eb313-3459c

Kontrolni broj: 0f048-8a646-a3e1c

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=LJILJANA JAKŠA, L=OSIJEK, O=OPĆINSKI SUD U OSIJEKU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Općinski sud u Osijeku potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.