REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 53 Pž-2624/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Ružica Omazić, u pravnoj stvari tužitelja DIJANE GVERO vlasnice obrta za upravljanje GRADITELJ iz Rijeke, Prolaz M. K. Kozulić 1, OIB 85030213289, kao pravna sljednica iza IVE DRAGIČEVIĆA, vlasnika samostalnog zidarskog obrta GRADITELJ iz Rijeke, Brigača 10, OIB 37233196810, kojeg zastupa Ana Holjar, odvjetnica iz Rijeke, Korzo 4, protiv tuženika RB TRAVEL d.o.o. Opatija, Giuseppe Verdi 2, OIB 21512857504, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Vukić i partneri d.o.o. Rijeka, Nikole Tesle 9/V-VI, radi isplate iznosa od 25.522,29 kn, odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj Povrv-182/2020-45 od 8. travnja 2022., 14. listopada 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj Povrv-182/2020-45 od 8. travnja 2022. u točki II. njene izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 23.639,68 kn dvadesettritisućešestotridesetdevet kuna i šezdesetosam lipa / 3.137,52 EUR (tritisućestotridesetsedam eura i pedesetdva centa) sa zateznom kamatom na iznos od:

- 738,74 kn / 98,05 EUR od 14. studenog 2014.

- 738,74 kn / 98,05 EUR od 13. prosinca 2014.

- 738,74 kn / 98,05 EUR od 13. siječnja 2015.

- 738,74 kn / 98,05 EUR od 13. veljače 2015.

- 738,74 kn / 98,05 EUR od 14. ožujka 2015.

- 738,74 kn / 98,05 EUR od 11. travnja 2015.

- 738,74 kn / 98,05 EUR od 15. svibnja 2015.

- 738,74 kn / 98,05 EUR od 13. lipnja 2015.

- 738,74 kn / 98,05 EUR od 16. srpnja 2015.

- 738,74 kn / 98,05 EUR od 15. kolovoza 2015.

- 738,74 kn / 98,05 EUR od 16. rujna 2015.

- 738,74 kn / 98,05 EUR od 16. listopada 2015.

- 738,74 kn / 98,05 EUR od 16. studenog 2015.

- 738,74 kn / 98,05 EUR od 16. prosinca 2015.

- 738,74 kn / 98,05 EUR od 16. siječnja 2016.

- 738,74 kn / 98,05 EUR od 16. veljače 2016.

- 738,74 kn / 98,05 EUR od 11.ožujka 2016.

- 738,74 kn / 98,05 EUR od 12. travnja 2016.

- 738,74 kn / 98,05 EUR od 11. svibnja 2016.

- 738,74 kn / 98,05 EUR od 21. lipnja 2016.

- 738,74 kn / 98,05 EUR od 16. srpnja 2016.

- 738,74 kn / 98,05 EUR od 13. kolovoza 2016.

- 738,74 kn / 98,05 EUR od 16. rujna 2016.

- 738,74 kn / 98,05 EUR od 18. listopada 2016.

- 738,74 kn / 98,05 EUR od 18. studenog 2016.

- 738,74 kn / 98,05 EUR od 16. prosinca 2016.

- 738,74 kn / 98,05 EUR od 16. siječnja 2017.

- 738,74 kn / 98,05 EUR od 16. veljače 2017.

- 738,74 kn / 98,05 EUR od 16. ožujka 2017.

- 738,74 kn / 98,05 EUR od 16. travnja 2017.

- 738,74 kn / 98,05 EUR od 16. svibnja 2017.

- 738,74 kn / 98,05 EUR od 21. lipnja 2017.

do isplate i to od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017 po stopi od 7,41% godišnje, od 1. siječnja 2018 do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje, od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. po stopi od 6,82% godišnje, od 1.siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. po stopi od 6,54% godišnje, od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. po stopi od 6,30% godišnje, od 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020 po stopi od 6,11% godišnje, od 1. lipnja 2020. do 31. prosinca 2020. po stopi od 5,89% godišnje, od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. 5,75% godišnje, od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. po stopi od 5,61% godišnje, od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022. po stopi od 5,49 godišnje i od 1. srpnja do isplate po stopi od 5,31% godišnje.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj Povrv-182/2020-45 od 8. travnja 2022. u preostalom dijelu točke II. njene izreke i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju zateznu kamatu na glavnicu u iznosu od 23.639,68 kn / 3.137,52 EUR preko stope iz točke I. izreke ove presude (preko stope propisane za ostale odnose).

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška sastavljanja odgovora na žalbu u iznosu od 1.250,00 kn (tisućudvjestopedest kuna) /165,00 EUR (stošezdesetpet eura).

r j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj Povrv-182/2020-45 od 8. travnja 2022.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj Povrv-182/2020-45 od 8. travnja 2022. ukinut je u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Amire Predovan u Krku, poslovni broj Ovrv-61/2017 od 16. kolovoza 2017. (točka I. izreke), naloženo je tuženiku platiti tužiteljici iznos od 23.639,68 kn sa zateznom kamatom od dospijeća više pojedinačno određenih iznosa do isplate po stopi koja je propisana za odnose iz trgovačkih ugovora (točka II. izreke), te je odbijen zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 1.882,61 kn sa zateznom kamatom na iznos od 704,76 kn od 26. travnja 2017., na iznos od 788,54 kn od 1. svibnja 2017. i na iznos od 389,31 kn od 1. svibnja 2017. do isplate po stopi koja je propisana za odnose iz trgovačkih ugovora (točka III. izreke).

2. Uz presudu je doneseno rješenje istog poslovnog broja kojim je odbačen prigovor radi prijeboja u iznosu od 10.604,70 kn koji je istakao tuženik (točka I. izreke) i naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 12.374,03 kn (točka II. izreke).

3. Tuženik je podnio žalbu kojom pobija točku II. izreke presude i rješenje u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud preinači pobijanu presudu u točki II. izreke i odbije tužbeni zahtjev te naloži tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak i trošak žalbe u iznosu od 1.612,50 kn.

U žalbi ponavlja navode iznesene tijekom prvostupanjskog postupka te u bitnom ističe da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog jer je prvostupanjski sud dopustio tužiteljici Dijani Gvero da stupi u parnicu umjesto Ive Dragičevića, a što suprotno odredbi čl. 195. st. 3. Zakona o parničnom postupku, budući da tuženik na to nije pristao. Smatra da prijenosom obrta na temelju odredbe čl. 37. st. 1. Zakona o obrtu ne dolazi ex lege do stupanja u parnicu novog vlasnika obrta kao tužitelja i da je sud trebao odbiti subjektivnu preinaku tužbe i uskratiti stupanje u parnicu Dijani Gvero, te usvojiti tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije Ive Dragičevića uslijed njegovog umirovljenja i prestanka obnašanja dužnosti upravitelja zgrade. Nadalje, navodi kako prvostupanjski sud nije dao odgovor na pitanje zašto bi tuženik trebao sudjelovati u plaćanju pričuve ili troškova održavanja nekretnine koje nije suvlasnik, budući da se u konkretnom slučaju radi o dvije zasebne nekretnine, bez zajedničke međe, a da je tuženik suvlasnik samo jedne od te dvije nekretnine i ne može biti u obvezi plaćati troškove druge nekretnine, čak i neovisno o tome jesu li se suvlasnici o tome dogovorili. Smatra da se tuženika kao suvlasnika jedne nekretnine ne može preglasavanjem prisiliti da plaća troškove druge nekretnine koja nije u njegovom suvlasništvu. Navodi da je tužitelj suvlasnik nekretnine na adresi Andrije Medulića 8, Rijeka, da je ta nekretnina etažirana i da prema izvatku iz zemljišne knjige proizlazi da zbroj površina svih posebnih dijelova te nekretnine iznosi 1201,82 m2, a da se druga nekretnina nalazi na adresi Andrije Medulića 6, koja je također etažirana i da prema stanju iz zemljišne knjige zbroj površina svih posebnih dijelova te nekretnine iznosi 1894,50 m2, da su navedene nekretnine upisane u različitim z.k. ulošcima, ne smatraju se jednom nekretninom pa se ne može prisiliti tuženika koji nije potpisao međuvlasnički ugovor da plaća pričuvu za tuđe nekretnine. Zatim navodi da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje, budući da je suprotno ispravama u spisu sud utvrdio da su međuvlasnički ugovor potpisali suvlasnici 501/1000 dijela nekretnine koja je u suvlasništvu tuženika. Ističe da, ako međuvlasnički ugovor nisu sklopili suvlasnici koji u vlasništvu drže većinu suvlasničkih udjela svake nekretnine, te ako je taj ugovor iz bilo kojeg drugog razloga ništetan, primjerice iz razloga jer se nameće suvlasnicima koji ga nisu potpisali da uplaćiju pričuvu za tuđu nekretninu, tada on ne bi obvezivao suvlasnike i tada bi ugovor o upravljanju zgradom bio ništetan pa ni upravitelj ne bi bio ovlašten u ovom postupku zastupati tužitelja.

U odnosu na pobijano rješenje navodi da je prvostupanjski sud nepravilno odbacio tuženikov prigovor radi prebijanja zbog litispedencije uz obrazloženje da je tuženik isti prigovor izjavio u postupku koji se vodi pred Općinskim sudom u Rijeci pod poslovnim brojem Povrv-46/2020, budući da je tuženik taj prigovor ranije istaknuo u ovoj parnici, pa je taj prigovor mogao biti odbačen samo u parnici u kojoj je kasnije istaknut. Smatra da je stoga sud bio dužan meritorno odlučiti o tuženikovom prigovoru radi prebijanja.

4. Tuženik je podnio odgovor na žalbu, osporio je žalbene navode i predložio žalbu kao neosnovanu odbiti. Zahtijeva trošak za sastav odgovora na žalbu u iznosu od 1.250,00 kn.

5. Žalba nije osnovana osim djelomično u dijelu dosuđene kamatne stope.

6. Pobijana presuda i rješenje ispitani su na temelju odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP) u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t.

2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava i vodeći računa o razlozima zbog kojih je dopušteno pobijati presudu u sporu male vrijednosti (čl. 467. st. 1. i 2. ZPP-a).

7. Pri donošenju pobijane presude prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

8. U ovom postupku se sukladno odredbi čl. 502. st. 1. ZPP-a radi o sporu male vrijednosti, pa se na osnovi odredbe čl. 467. st. 1. ZPP-a prvostupanjska presuda može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 10. i 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava. Prema tome, presuda se ne može pobijati zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a niti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, na koje žalbene razloge se pozva žalitelj, a zbog čega nisu razmatrati žalbeni navodi koji se odnose na te žalbene razloge.

9. Predmet spora pobijanog dijela presude je zahtjev upravitelja stambeno poslovne zgrade u ulici Andrije Medulića 6 i 8 za, isplatu iznosa od 23.639,68 kn koji se odnosi na neplaćene račune za pričuvu i čišćenja za dva poslovna prostora, čiji je vlasnik tuženik, za razdoblje od 1. studenog 2014. do lipnja 2017. izdanih na temelju Međuvlasničkog Ugovora od 28. veljače 2006. i dodatka tom Ugovoru od 31. siječnja 2017., te Ugovora o upravljanju stambeno-poslovnom zgradom od 1. ožujka 2006.

10 Prije svega valja istaknuti da je u ovom postupku bila donesena prvostupanjska presuda 23. ožujka 2018. koja je ukinuta rješenjem ovog suda poslovni broj Pž-5128/2018-3 od 31. kolovoza 2020. i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U ponovnom suđenju prvostupanjski sud je otklonio povrede na koje mu je ukazao ovaj sud te je postupio sukladno uputi iz ukidnog rješenja.

11. U tijeku ponovnog suđenja Dijana Gvero je izjavila da stupa u parnicu na mjesto dotadašnjeg tužitelja Ive Dragičevića vlasnika samostalnog zidarskog obrta Graditelj, koji je otišao u mirovinu i prenio je obrt na svoju kćer sukladno odredbi čl. 37. st. 1. Zakona o obrtu („Narodne novine“ broj: 143/13, 127/19 i 41/20).

12. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je zaključio prvostupanjski sud da se stupanjem u parnicu Dijana Gvero umjesto Ive Dragičevića vlasnika samostalnog zidarskog obrta Graditelj ne radi o subjektivnoj preinaci tužbe u smislu odredbe čl. 192. st. 3. ZPP-a, a prema shvaćanju ovog suda, ne radi se niti o situaciji iz odredbe čl. 195, ZPP-a, na koju upire žalitelj, pa za stupanje u parnicu Dijani Gvero nije bio potreban pristanak tuženika.

13. Naime, prema odredbi čl. 37. st. 1. i 2. Zakona o obrtu obrtnik ostvarivanjem prava na mirovinu obrt može prenijeti na bračnog druga i krvne srodnike u ravnoj lozi (u daljnjem tekstu: pravni sljednik) u kojem slučaju se zadržava matični broj obrta i pravni sljednik preuzima u svoje poslovne knjige cjelokupnu poslovnu aktivnost obrta.

14. Dakle, radi se o sukcesiji određenoj zakonom. Budući da je Ivo Dragičević vlasnika samostalnog zidarskog obrta Graditelj ostvarivanjem prava na mirovinu prenio na Dijanu Gvero obrt, ona je na temelju zakona pravni slijednik obrta, zbog čega se tuženik ne može protiviti njenoj procesnoj sukcesiji. U konkretnom slučaju je riječ o procesnoj, a ne materijalno pravnoj sukcesiji, budući da prema odredbi čl. 93. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 81/15- pročišćeni tekst i 94/17; dalje: ZV) upravitelj, koji je postavljen od suvlasnika radi upravljanja nekretninom i zajedničkom pričuvom kao zastupnik svih suvlasnika i umjesto njih ovlašten je voditi u ime svih suvlasnika nekretnine postupke pred sudom ili drugim tijelima vlasti, što uključuje i ovlasti da opunomoćuje stručne zastupnike za vođenje tih postupaka. Dakle, upravitelj vodi parnicu u ime i za račun suvlasnika zgrade i tuženik se ne može protiviti promjeni osobe koja zastupa suvlasnike na temelju zakona.

15. Na temelju rezultata dokaznog postupka prvostupanjski sud je utvrdio da je tuženik vlasnik dva poslovna prostora (površine 50,64 m2 i 46,54 m2) u zgradi na adresi u Rijeci, Andtije Medulića 6, da je Međuvlasnički ugovor od 28. veljače 2006. potpisan od suvlasnika većine suvlasničkih dijelova obje nekretnine na adresi Andrije Medulića 6 i 8, Rijeka i da predstavlja valjani sporazum suvlasnika o visini zajedničke pričuve, izboru osobe upravitelja, predstavniku suvlasnika i načinu upravljanja zgradom, da je Dodatak potpisan od većine suvlasnika pa i samom tuženiku, pa da je i Dodatak Međuvlasničkog ugovora od 23. rujna 2008. valjano sklopljen, te da je na taj način valjano ugovoreno plaćanje zajedničke pričuve za zgradu u navedenim iznosima po m2 stambenog prostora i poslovnog prostora mjesečno (točka 5. Međuvlasničkog ugovora). Pravilno je zaključio prvostupanjski sud da je za ocjenu je li ugovor potpisan od većine odlučno to tko je u trenutku sklapanja Međuvlasničkog ugovora bio vlasnik pojedinih dijelova nekretnine prema izvatku iz zemljišne knjige, a veličina suvlasničkog dijela utvrđena je prema veličini utvrđenoj etažiranjem prema stanju zemljišne knjige, na što upućuje i odredba čl. 90. ZV-a, a sukladno čemu je i utvrdio da je međuvlasnički ugovor potpisan od suvlasnika većine suvlasničkih dijelova nekretnine. Iz računa je utvrdio da su izdani sukladno iznosu iz dodatka međuvlasničkog ugovora koji je potpisao i sam tuženik. S obzirom na navedena utvrđenja, kao i utvrđenje suda da tuženik u utuženom razdoblju nije platio pričuvu za predmetne poslovne prostore i da njegova obveza nije prestala u smislu odredbe čl. 160. st. 1. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO), pravilno je prvostupanjski sud obvezao tuženika da kao suvlasnik ispuni svoju obvezu i isplatiti tužitelju mjesečne naknadu za pričuvu i čišćenja od studenog 2014. do lipnja 2017.

16. Prvostupanjski sud se u obrazloženju pobijane presude poziva na odredbu čl 160. st. 1. ZOO-a, umjesto na odredbe članaka 89., 90., 93., 375. i 380. ZV-a na temelju kojih je tuženik dužan platiti pričuvu.

17. Međutim, odlučujući o stopi zatezne kamate na pojedine dijelove glavnice prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo jer je dosudio kamate po stopi za odnose koji proističu iz trgovačkih ugovora, umjesto po stopi propisanoj za ostale odnose. Tužiteljeva tražbina ne proizlazi iz trgovačkih ugovora ili ugovora između trgovca i osobe javnog prava , već se radi o tražbini koja tužitelju pripada na temelju zakona, pa tužitelj ima pravo na isplatu zakonskih zateznih kamata po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje za ostale odnose.

18. Neosnovan je žalbeni navod da se navedene dvije nekretnine ne smatraju jednom nekretninom, pa da se ne može prisiliti tužitelja koji nije potpisao međuvlasnički ugovor da plaća pričuvu za tuđe nekretnine. Pravilno je zaključio prvostupanjski sud da je za osporavanja da bi se radilo o jedinstvenoj cjelini relevantan Međuvlasnički ugovor i Dodatak tog ugovora, te činjenica da su oni obvezujući u smislu čl. 375. st. 3. ZV-a, pa nije relevantno to što su zgrade u Rijeci, Andrije Medulića 6 i 8 u zemljišnoj knjizi upisane na dvije zasebne katastarske čestice, obzirom da je utvrđeno da su suvlasnici zgrada zajednički uredili svoje odnose uključujući i obvezu glede zajedničke pričuve i drugih materijalnih troškova. Takvo shvaćanje je zauzeto i u presudi Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-1192/21 od 14. srpnja 2022., a koja se odnosi na plaćanje mjesečne pričuve tuženika glede iste nekretnine, ali za razdoblje od srpnja 2017. do listopada 2019.

19. U odnosu na žalbu protiv rješenja kojim je odbačen prigovor radi prebijanja zbog litispendencije. Prvenstveno valja istaknuti da je tuženik unatoč tome što je u ovom postupku istaknuo prigovor radi prebijanja svoje tražbine u iznosu od 10.604,70 kn, u kasnije pokrenutom postupku pred Općinskim sudom u Rijeci, Stalnom službom u Opatiji (predmet poslovni broj Povrv-46/2022) radi naplate pričuve za razdoblje od srpnja 2017. do listopada 2019. je ponovo za istu tu tražbinu istaknuo prigovor radi prebijanja. Budući da je prvostupanjski sud utvrdio da je u tom kasnije pokrenutom postupku već donesena nepravomoćna presuda kojom je odlučeno o prigovoru radi prebijanja, pravilno je odbacio istaknuti prigovor radi prebijanja kao nedopušten. Uvidom u eSpis je utvrđeno da je presuda poslovni broj Povrv-46/2022-14 od 28. srpnja 2020. potvrđena presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-1192/21 od 14. srpnja 2022., dakle, pravomoćno je odlučeno o tuženikovoj tražbini istaknutoj prigovorom radi prebijanja.

20. Odluka o parničnom trošku donesena je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, a žalitelj odluku u tom dijelu nije posebno osporavao. 21. Slijedom svega navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 2. i čl. 380. t. 2. ZPP-a odbiti tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i odlučiti kao u točki I. izreke ove presude i rješenju, a u odnosu na stopu zatezne kamate preko stope koja se primjenjuje na ostale odnose na temelju odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a kao u točki II. izreke ove presude.

22. Tuženik nema pravo na naknadu troškova za sastav žalbe, jer je žalba samo djelomično osnovana glede sporednog zahtjeva, čija se vrijednost ne uzima kod utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, ako ne čini glavni zahtjev, pa se prema njemu ne mogu odrediti ni troškovi postupka (čl. 35. ZPP-a).

23. Tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na žalbu, jer taj trošak nije bio potreban za vođenje ove parnice (čl. 155. st. 1. ZPP-a), pa je odlučeno kao u točki III. izreke ove drugostupanjske presude.

24. Napominje se da je dosuđeni iznos prikazan i u valuti EUR, po fiksnomtečaju konverzije 7,53450, uvažavajući Zakon o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/22).

Zagreb, 14. listopada 2022.

Sudac

Ružica Omazić

Broj zapisa: eb313-289f6

Kontrolni broj: 00c1b-04126-24d76

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=RUŽICA OMAZIĆ, L=ZAGREB, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.