Poslovni broj: Usž-3127/22-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Senke Orlić-Zaninović, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i Marine Kosović Marković, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja M. G., S., kojeg zastupa opunomoćenik T. M., odvjetnik iz S., protiv tuženika Grada Makarske, Upravnog odjela za prostorno uređenje i graditeljstvo, M., radi postupanja u postupku izdavanja lokacijske informacije, odlučujući o žalbi tužitelja, zastupanog po istom opunomoćeniku, protiv rješenja Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 16 UsI-260/2022-7 od 10. svibnja 2022., na sjednici vijeća održanoj 14. listopada 2022.
r i j e š i o j e
I Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje rješenje Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 16 UsI-260/2022-7 od 10. svibnja 2022.
II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Osporenim rješenjem prvostupanjskog upravnog suda odbacuje se tužba tužitelja u ovom upravnom sporu (točka I. izreke), te se odbija zahtjev za naknadom troška upravnog spora (točka II. izreke). Tužba tužitelja utemeljena je na odredbi članka 22. stavka 2. točke 3. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 29/17. i 110/21. – dalje u tekstu: ZUS), jer tuženik u zakonom propisanom roku nije odlučio o njegovom zahtjevu za izdavanje lokacijske informacije za opisanu nekretninu, a niti o prigovoru zbog nedonošenja odluke o tom zahtjevu.
2. Tužitelj je protiv osporenog rješenja izjavio žalbu iz svih žalbenih razloga. Prije svega, ukazuje na odluku Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-1204/2022-2 od 25. ožujka 2022., koja je donesena u činjenično i pravno istovjetnoj stvari, ali je potpuno suprotna onoj koja se pobija ovom žalbom, nakon čega zaključuje da mu se ovdje potpuno neosnovano nameće obveza podnošenja dva redovna pravna lijeka kako bi tek potom stekao pravo podnošenja tužbe. Ističe da je iskoristio jedini pravni lijek koji je imao na raspolaganju, pri čemu upire na članak 36. stavak 6. Zakona o prostornom uređenju ("Narodne novine", broj 153/13., 65/17., 114/18., 39/19. i 98/19. – dalje u tekstu: ZPU), prema kojem lokacijska informacija nije upravni akt. Drži da se protiv lokacijske informacije ne može izjaviti žalba odnosno redovni pravni lijek te u nijednoj lokacijskoj informaciji nije sadržana uputa o pravnom lijeku. Stoga čini upitnim kome je trebao podnijeti žalbu zbog nerješavanja čelnika o prigovoru kada žalbenog tijela nema. Nastavno se poziva na izrijekom navedene odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske i ovoga Suda, smatrajući da je stajališta iz tih odluka trebalo primijeniti i u ovom slučaju, te da mu, slijedom toga, nije trebala biti nametnuta obveza izjavljivanja dva pravna lijeka kao uvjet za stjecanje prava na podnošenje tužbe. Konačno, tužitelj upire i na činjenicu da mu je prvostupanjski sud isti dan dostavio pobijano rješenje i odgovor tuženika na tužbu, čime je nedvojbeno prekršeno pravno načelo izjašnjavanja stranke propisano člankom 6. ZUS-a. Radi svega navedenog, predlaže ovom Sudu da poništi osporeno rješenje, obustavi upravni spor te obveže tuženika da mu nadoknadi iskazani trošak za sastav ove žalbe.
3. Žalba nije osnovana.
4. Ispitujući osporeno rješenje u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno odredbi članka 73. stavka 1. ZUS-a, ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski upravni sud pravilno postupio kada je odbacio tužbu tužitelja pozivom na odredbu članka 30. stavka 1. točke 3. ZUS-a, te da time nije povrijedio zakon na njegovu štetu.
5. Naime, u konkretnom slučaju nije sporno da tuženik nije odlučio o tužiteljevom zahtjevu za izdavanje lokacijske informacije, a niti čelnik istog tijela o prigovoru podnesenom zbog nerješavanja tog zahtjeva, nakon čega je tužitelj podnio tužbu upravnom sudu, iako prethodno, sukladno članku 122. stavku 4. Zakona o općem upravom postupku ("Narodne novine", broj 47/09. i 110/21. – dalje u tekstu: ZUP), nije izjavio drugostupanjskom tijelu žalbu zbog nedonošenja rješenja o prigovoru.
6. Navedene pravno odlučne činjenice tužitelj žalbom niti ne osporava, već upire na odluke ovoga i drugih sudova u kojima se iznose stajališta vezana za troškove upravnog spora, što, međutim, nije predmet ovog postupka. S tim u vezi napominje se da je pravilnost stajališta izraženih u osporenom rješenju ovaj Sud već potvrdio u više ovosudnih presuda donesenih po tužbi istog tužitelja u istoj upravnoj stvari (primjerice presude, poslovni broj: Usž-2520/2022-2 od 15. srpnja 2022., Usž- 3063/22-2 od 15. rujna 2022., Usž-2686/22-2 od 23. rujna 2022. i dr.).
7. Nije od utjecaja na zakonitost osporenog rješenja ni žalbeni navod da lokacijska informacija nije upravni akt, te da se protiv iste ne može izjaviti žalba. Naime, navedene činjenice nisu sporne, ali nisu ni relevantne za rješavanje ove pravne stvari, u kojoj se, upravo iz tih razloga (ne radi se o upravnom aktu), pravna zaštita ostvaruje kroz institut prigovora reguliran odredbom članka 122. ZUP-a, kojom je izričito propisano da se protiv rješenja prvostupanjskog tijela o prigovoru može izjaviti žalba drugostupanjskom tijelu, a samo ako tog tijela nema, može se pokrenuti upravni spor (stavak 4.).
8. Kako lokacijsku informaciju, sukladno članku 36. ZPU-a, izdaje upravno tijelo nadležno za obavljanje upravnih poslova prostornog uređenja na čijem se području nalazi nekretnina, to je protiv rješenja čelnika tog prvostupanjskog tijela dopušteno izjaviti žalbu drugostupanjskom tijelu nadležnom za poslove prostornog uređenja (ovdje Ministarstvu prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske), slijedom čega tužitelj neosnovano smatra da takvog (žalbenog) tijela nema.
9. Nije osnovan ni prigovor tužitelja usmjeren na bitnu povredu pravila sudskog postupka zbog povrede načela izjašnjavanja stranke iz članka 6. ZUS-a. Ovo iz razloga jer u konkretnom slučaju nisu ostvarene pretpostavke za vođenje predmetnog upravnog spora, što čini zapreku da se o tužbenom zahtjevu tužitelja donese meritorna odluka, a u kojem slučaju bi tek bilo mjesta provođenju rasprave, pa Sud ne nalazi povredu zakona na štetu tužitelja niti po toj osnovi.
10. S obzirom da žalbeni navodi tužitelja nisu od utjecaja na donošenje drukčije odluke u ovoj stvari, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.
11. Na kraju, a u odnosu na zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog dijela predmetnog upravnog spora, ističe se da tužitelj nije uspio sa žalbom u ovom sporu pa mu, sukladno članku 79. stavku 4. ZUS-a, ne pripada pravo na naknadu tog troška, radi čega je navedeni zahtjev valjalo odbiti.
12. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 74. stavka 1. u vezi članka 67. stavka 3., te članka 79. stavka 6. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ovog rješenja.
U Zagrebu 14. listopada 2022.
Predsjednica vijeća
Senka Orlić-Zaninović, v.r.
