Poslovni broj: 18 Us I-3190/21-9

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sutkinji Marici Goreta, uz sudjelovanje zapisničarke Nataše Brajević, u upravnom sporu tužitelja pod 1) Z. T., S., G.

.., pod 2) Ž. R., S., B. .., pod 3) B. R., S., P. F. .. i pod 4) I. Š., S., P. F. .., svi zastupani po opunomoćenici V.

K., odvjetnici u S., G. .., protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i

uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Ulica grada Vukovara 49, Zagreb, radi naknade za zemljište, nakon održane javne rasprave zaključene dana 06.listopada 2022. u prisutnosti opunomoćenice tužitelja, a u odsutnosti tuženika, dana 14. listopada 2022.,

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja, koji glasi: "1.Tužbeni

zahtjev se usvaja.

2.Poništava se rješenje Ministarstva pravosuđa i uprave, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Klasa: UP/II-944-07/17-01/15, Urbroj: 514-04-02-01-01/07- 21-02 od 17. lipnja 2021.

3.Poništava se rješenje Republike Hrvatske, Ureda državne uprave u Splitsko- dalmatinskoj županiji, Službe za imovinsko-pravne poslove, Klasa: UP/I-943-04/17- 01/39, Urbroj: 2181-05-01/19-17-2 od 1. kolovoza 2017.g. te se predmet vraća prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak."

II.Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadom troškova ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1.Osporenim rješenjem tuženika, Klasa: UP/II-944-07/17-01/15, Urbroj: 514-04- 02-01-01/07-21-02 od 17. lipnja 2021. odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji, Službe za imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP/I-943-04/17-01/39, URBROJ: 2181- 05-01/19-17-2 od 1. kolovoza 2017., a kojim rješenjem je odbačen zahtjev tužitelja za određivanje naknade za nekretninu označenu kao k.č.br. 5743/3, k.o. S..

2.Pravodobno podnesenom tužbom ovome sudu tužitelji osporavaju citirano rješenje tuženika iz svih zakonom propisanih razloga. Naime, u tužbi se prvenstveno ističe da je Odluka o osnivanju Lučke uprave Split od 24.04.1997. god. (u daljnjem tekstu Odluka, NN 45/97), koja je izmijenjena i dopunjena Odlukom o izmjeni i dopuni Odluke o osnivanju Lučke uprave Split od 26.11.1998. god., Odlukom o dopuni Odluke o osnivanju Lučke uprave Split od 16.06.2011. god. te Odlukom o izmjeni i dopuni Odluke o osnivanju Lučke uprave Split od 25.09.2014., a na temelju koje je nekretnina oznake čest. zem. 5743/3 K.O. S. proglašena pomorskim dobrom, donesena za vrijeme važenja Pomorskog zakonika (NN 17/94, 74/94 i 43/96) i Zakona o morskim lukama (NN 108/95). Pozivajući se na odredbe članka 49. stavak 1. te članka 50.stavak

1. i 4. Pomorskog zakonika tužitelji ističu da je Pomorski zakonik, u bitnome za ovaj predmet, kopnenu granicu pomorskog dobra definirao u granicama luke te da i Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama (NN 158/03) u članku 3. stavak 2. i 3. te članku 4. pomorsko dobro da definira na gotovo identičan način kao i Pomorski zakonik te nadalje, određuje da je granica lučkog područja ujedno i granica pomorskog dobra (članak 2. stavak 4.). Nadalje se u tužbi navodi definicija luke prema Zakonu o morskim lukama ("Narodne novine" broj 108/95) te ističu da nema nikakve dileme oko toga da granica lučkog područja ex lege predstavlja i granicu pomorskog dobra. Međutim, granica lučkog područja da nije propisana ex lege pa da, u tom smislu, ni granica pomorskog dobra nije utvrđena ex lege. Ovo stoga jer da Zakon o morskim lukama ne određuje granicu lučkog područja, već samo daje smjernice kojima se nadležno tijelo mora rukovoditi prilikom određivanja granica lučkog područja. Štoviše, predmetni zakon da u članku 8. propisuje da lučko područje utvrđuje Vlada i to u skladu s prostornim planom. Stoga da granice pomorskog dobra u smislu obuhvata lučkog područja nisu određene zakonom tj. ex lege, već da ih za svako pojedino područje tek treba odrediti i to uz pridržaj odredbi prostornog plana. Prostorni planovi da su podložni promjenama i da uvažavaju razvojne potrebe svake pojedine luke pa da je sasvim normalno i logično da se granice lučkog područja, samim tim i pomorskog dobra, vremenom šire. Ako prihvatimo stav upravnih tijela da u konkretnom slučaju u pitanju utvrđivanje granice pomorskog dobra ex lege i to iz razloga što je zakonom propisano da granica lučkog područja ujedno predstavlja granicu pomorskog dobra, onda da bi se i svako daljnje širenje granica lučkog područja odnosno pomorskog dobra, također, događalo ex lege, što da je potpuni apsurd. U prilog svojih navoda da se ne radi o utvrđivanju granice pomorskog dobra ex lege te da u konkretnom slučaju treba primijeniti upravo odredbu čl. 58. Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade, tužitelji se pozivaju na presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske br. Usž-1986/16

od 6. listopada 2016. god. iz koje da jasno proizlazi da odluku u vezi naknade za nekretninu koja je proglašena pomorskim dobrom donosi upravno tijelo u upravnom postupku na način propisan Zakonom o izvlaštenju i određivanju naknade. Ovdje se posebno napominje da je predmetna Presuda donesena temeljem Zakona o izvlaštenju (NN 9/94) u kojem uopće nije bila inkorporirana sporna odredba članka 58. današnjeg Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade koja izričito navodi da se, u slučaju proširenja granice pomorskog dobra izvan granice koja se po samom zakonu kojim se uređuje pomorsko dobro smatra pomorskim dobrom odnosno izvan granice određene aktom nadležnog tijela donesenog na temelju zakona kojim se uređuje pomorsko dobro, za nekretnine na koje je proširena granica naknada, po zahtjevu prijašnjeg vlasnika, određuje u postupku i na način propisan tim Zakonom, time da je obveznik isplate naknade Republika Hrvatska. Navedenim da nema nikakve dileme oko toga da je, u konkretnom slučaju, nadležnost za postupanje i određivanje naknade na strani upravnog tijela, a ne nadležnog redovnog suda kako to pogrešno smatra tuženik. Nadalje se u tužbi navodi da nije točno da tužitelji nisu dostavili akt kojim bi granica pomorskog dobra bila proširena izvan granice koja se po samom zakonu kojim se uređuje pomorsko dobro smatra pomorskim dobrom, odnosno izvan granice određene aktom nadležnog tijela donesenog na temelju zakona kojim se uređuje pomorsko dobro. Naprijed da je već obrazloženo da granica lučkog područja u konkretnom slučaju nije određena zakonom kojim se uređuje pomorsko dobro već odlukom Vlade donesenom sukladno tada važećem prostornom planu. Upravo Odluka o osnivanju lučke uprave Split da predstavlja akt kojim je izvršeno proširenje granice pomorskog dobra, ali da tužiteljima nije omogućeno da tu činjenicu tijekom postupka i dokažu. Ističe se naime da tužitelji (a ni njihovi pravni prednici) nikada nisu zaprimili bilo kakav akt iz kojega bi proizlazilo da je predmetna nekretnina stavljena u režim pomorskog dobra. Za postojanje naprijed cit. Odluke tužitelji da su saznali slučajno,

nakon što su izvršili uvid u zemljišnu knjigu i uočili da je u odnosu na predmetnu nekretninu tuženik podnio prijedlog za pokretanje pojedinačnog ispravnog postupka u predmetu Općinskog suda u Splitu br. Rz-134/2014. Nakon tog saznanja tužitelji da su pribavili naprijed cit. Odluku, pri čemu da treba napomenuti da grafičkim dijelom te odluke tužitelji ne raspolažu jer isti nije niti objavljen u Narodnim novinama. Predmetna nekretnina da ni u katastarskom operatu ni u zemljišnoj knjizi nije evidentirana kao pomorsko dobro tako da tužitelji, izuzev naprijed cit. Odluke koju su dostavili u spis, nikakvom drugom dokumentacijom koja bi se ticala pomorskog dobra ne raspolažu,

niti mogu raspolagati. Tužitelji da su se, međutim, prilikom podnošenja zahtjeva za određivanje naknade rukovodili odredbom čl. 47. Zakona o općem upravnom postupku. Obzirom da predmetna nekretnina ni u katastarskoj ni u zemljišnoknjižnoj evidenciji nije evidentirana kao pomorsko dobro, da proizlazi da odgovarajućim podacima raspolaže jedno nadležni ured za pomorstvo, dakle, javnopravno tijelo. To da znači da je, sukladno odredbi članka 47. stavak 2. Zakona o općem upravnom postupku, podatke o granicama pomorskog dobra trebala pribaviti službena osoba i to po službenoj dužnosti, a, u najgorem slučaju, službena osoba da je trebala pozvati tužitelje na dostavu odgovarajućih dokaza. No, zbog pogrešnog pravnog pristupa utemeljenog na stajalištu da je riječ o utvrđivanju pomorskog dobra ex lege, zahtjev tužitelja da je odbačen bez da se uopće pokušalo utvrditi činjenično stanje, čime da je počinjena gruba povreda pravila postupka te su grubo narušena i prava tužitelja.

Tužitelji da su, međutim, naknadno pribavili i za potrebe naprijed spomenutog ispravnog postupka priložili Rješenje SO Split od 07.12.1976. god. na temelju kojega je dio čest. zem. 5743/3 K.O. S. u površini od 1722 m2 deposediran pravnim prednicima tužitelja. Ako je, kako to smatraju upravna tijela, cjelina predmetne nekretnine prethodno već predstavljala pomorsko dobro ex lege, onda da se logički nameće pitanje zbog čega je 1976. god. deposediran samo dio te čestice. Nadalje se u tužbi ističe da je predlagatelj u predmetu Općinskog suda u Splitu br. Rz-134/2014 priložio rješenje iz 1961. god. iz kojeg da jasno proizlazi da je samo dio predmetne čest. zem. 5743/3 K.O. S. tada bio u režimu pomorskog dobra, što da sve ide u prilog tvrdnji tužitelja da je u konkretnom slučaju riječ upravo o proširenju, a ne o utvrđenju granice pomorskog dobra. Tim rješenjem tužitelji da ne raspolažu jer da im je na ročištu samo predočeno na uvid, ali isto da se nalazi pohranjeno u spisu Općinskog suda u

Splitu br. Rz 134/2014, slijedom čega se predlaže od Općinskog suda u Splitu zatražiti dostavu predmetnog spisa kako bi se izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju koja prileži tom spisu. Tužitelji, da međutim, raspolažu Rješenjem Općinskog suda u Splitu,

Zemljišnoknjižnog odjela br. Rz-134/2017 od 21. svibnja 2020. god. kojim da je odbijen prijedlog tuženika, iz kojega je jasno razvidno da je u konkretnom slučaju riječ o nekretnini koja je da je i dan danas zapuštena te zarasla u šikaru i makiju. Stoga da je predmetna nekretnina mogla samo biti proglašena (a nikako ex lege utvrđena)

pomorskim dobrom jer da niti jedan od uvjeta koji je Pomorski zakonik (i Zakon o morskim lukama) propisivao da bi se neka nekretnina mogla utvrditi pomorskim dobrom ex lege nije bio, a ni danas nije ispunjen. Ako se u obzir uzme činjenica da je predmetna čest. zem. 5743/3 K.O. S. u svom sjevernom dijelu, dakle u dijelu najbližem moru, od mora udaljena 30-ak m, to da je jasno da ista ne predstavlja pomorsko dobro niti u smislu morske obale. Stoga da tužitelji i dalje ustraju u tvrdnji da je u konkretnom slučaju bilo nužno utvrditi gdje je prethodno bila granica lučkog područja odnosno granica luke Split kako bi se moglo procijeniti li je spornom Odlukom granica pomorskog dobra proširena ili ne. Slijedom svega navedenog tužitelji tužbenim zahtjevom traže da se citirano rješenje tuženika poništi kao i citirano rješenje prvostupanjskog tijela te predmet vrati prvostupanjskom tijelu na ponovi postupak.

3.Tuženik se u odgovoru na tužbu poziva na razloge iznijete u obrazloženju pobijanog rješenja te predlaže tužbu odbiti.

4.U tijeku ovog upravnog spora je dostavom podnesaka i održavanjem ročišta za raspravu svakoj stranci u smislu odredbe članka 6. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17, 110/21 – dalje: ZUS) dana mogućnost izjašnjavanja o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

5.Tužitelji su po svojoj opunomoćenici na ročištu za raspravu održanom dana 06.listopada 2021. ustrajali u navodima tužbe te je opunomoćenica tužitelja u spis predmeta priložila popis troškova ovog upravnog spora.

6.Na isto nije pristupio tuženik iako uredno pozvan.

7.Ovaj sud je izveo dokaze pregledom predmetnog spisa te istom priležećih isprava kao i cjelokupnog spisa predmeta dostavljenog uz odgovor na tužbu dok je odbijen prijedlog tužitelja za izvođenjem dokaza njihovim saslušanjem te za pribavom spisa Općinskog suda u Splitu br. Rz-134/2014 i očevidom, kao suvišnih za donošenje odluke u ovom sporu a pored prethodno izvedenih dokaza.

8.Nakon ocjene izvedenih dokaza i razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 55. stavka 3. ZUS-a ovaj sud utvrđuje da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan osnovan.

9.Iz podataka spisa tuženog tijela dostavljenog uz odgovor na tužbu razvidno je da su tužitelji prvostupanjskom tijelu dana 01. lipnja 2017. podnijeli zahtjev za određivanje naknade za čest. zem. 5743/3 k.o. S. temeljem odredba članka 58.

Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade. U svom zahtjevu u bitnome ističu da je navedena nekretnina položena unutar Lučkog područja Split, da je u obuhvat Lučkog područja Split ušla na temelju Odluke o osnivanju Lučke uprave Split od 24. travnja 1997., koja odluka je izmijenjena i dopunjena Odlukom o izmjeni i dopuni Odluke o osnivanju Lučke uprave Split od 26.studenog 1998., Odlukom o dopuni Odluke o osnivanju Lučke uprave Split od 16. lipnja 2011. te Odlukom o izmjeni i dopuni Odluke o osnivanju Lučke uprave Split od 25. rujna 2014. Pozivajući se na odredbu članka 2. stavak 4. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama kojom je propisano da je granica lučkog područja ujedno i granica pomorskog dobra smatraju da predmetna čest. zem. 5743/2, k.o. S., predstavlja pomorsko dobro. Osim toga, ukazujući odredbe članka 3. stavak 2. i 3. i članka 4. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, ističu da, obzirom na navedene odredbe, predmetna čest. em. 5743/2, k.o. S., koja je od mora udaljena cca 30 m, po zakonskoj definiciji pomorskog dobra ne bi smatrala pomorskim dobrom, već da je kao takva proglašena Odlukom Vlade Republike Hrvatske od 24. travnja 1997. Navedenim smatraju da se u konkretnom slučaju radi o proširenju granice pomorskog dobra na predmetnu čest. zem. 5743/2,

k.o. S.. Istakli su i da je predmetna nekretnina u cijelosti ušla u obuhvat granica lučkog područja Luke Split, radi čega da nema potrebe za izradom posebnog geodetskog elaborata.

10.Prvostupanjskim rješenjem od 01.kolovoza 2017. zahtjev tužitelja je odbačen uz obrazloženje, u bitnome, da iz isprava koje prileže podnesenom zahtjevu nespornim proizlazi da se ovdje ne radi o proširenju granice pomorskog dobra već o osnivanju lučke uprave, a time i utvrđivanju granica lučkog područja te da stoga nema osnove za primjenu članka 58. Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade.

11.Tužitelji su na navedeno rješenje izjavili žalbu (koja u bitnome odgovara navodima predmetne tužbe), a koja žalba je rješenjem tuženika od 17.lipnja 2021.

odbijena te potvrđena pravilnost prvostupanjskog rješenja. Iz obrazloženja osporavanog rješenja proizlazi da tuženik u bitnome smatra da je predmetna čest. zem. 5743/3 k.o. S. (k.č.br. 29. k.o. S.) od osnutka Lučke uprave Split sastavni dio lučkog područja, a koje po slovu Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama predstavlja pomorsko dobro kao zaštićeno opće dobro, pri tome se pozivajući na

Odluku Vlade Republike Hrvatske o osnivanju lučke uprave Split od 24. travnja 1997. te mjerodavne zakonske odredbe.

12.Među strankama je sporna zakonitost navedenog rješenja tuženika a time i rješenja prvostupanjskog tijela odnosno pripada li tužiteljima pravo na naknadu u smislu odredbe članka 58. Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade.

13.Odredbom članka 58. stavka 1. Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade (Narodne novine, broj: 74/14, 69/17 i 98/19) propisano je da se u slučaju proširenja granice pomorskog dobra izvan granice koja se po samom zakonu kojim se uređuje pomorsko dobro smatra pomorskim dobrom, odnosno izvan granice određene aktom nadležnog tijela donesenog na temelju zakona kojim se uređuje pomorsko dobro,

naknada za nekretnine na koje je proširena granica, po zahtjevu prijašnjeg vlasnika,

određuje u postupku i na način propisan ovim Zakonom. Stavkom 2. istog članka propisano da je obveznik isplate naknade je Republika Hrvatska, dok je stavkom 3. propisano da prijašnji vlasnik ostvaruje pravo na naknadu na temelju akta o određivanju granica pomorskog dobra i ovjerovljenog geodetskog elaborata.

14.Odredbom članka 3. stavka 2. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama (Narodne novine", broj 158/03, 100/04, 141/06, 38/09, 123/11, 56/16) propisano je da pomorsko dobro čine unutarnje morske vode i teritorijalno more, njihovo dno i podzemlje, te dio kopna koji je po svojoj prirodi namijenjen općoj upotrebi ili je proglašen takvim, kao i sve što je s tim dijelom kopna trajno spojeno na površini ili ispod nje. Stavkom 3. istog članka propisano je da se u smislu stavka 2. tog članka,

dijelom kopna smatra: morska obala, luke, nasipi, sprudovi, hridi, grebeni, plaže, ušća rijeka koje se izlijevaju u more, kanali spojeni s morem, te u moru i morskom podzemlju živa i neživa prirodna bogatstva.

15.Odredbom članka 4. stavka 1. istog Zakona propisano je da se morska obala proteže od crte srednjih viših visokih voda mora i obuhvaća pojas kopna koji je ograničen crtom do koje dopiru najveći valovi za vrijeme nevremena kao i onaj dio kopna koji po svojoj prirodi ili namjeni služi korištenju mora za pomorski promet i morski ribolov, te za druge svrhe koje su u vezi s korištenjem mora, a koji je širok najmanje šest metara od crte koja je vodoravno udaljena od crte srednjih viših visokih voda.

16.Odredbom članka 14. stavka 1. istog Zakona propisano je da granicu pomorskog dobra utvrđuje Povjerenstvo za granice Ministarstva, na prijedlog županijskog povjerenstva za granice.

17.Odredbom članka 118. stavak 3. istog Zakona propisano da granica pomorskog dobra utvrđena prema Pomorskom zakoniku ostaje na snazi, dok je stavkom 5. istog članka propisano će se u slučaju mijenjanja granica pomorskog dobra zbog promjene dokumenata prostornog uređenja, prirodnih pojava ili zbog proglašenja kopna pomorskim dobrom na taj dio pomorskog dobra primijeniti odredbe o izvlaštenju.

1 8 . Spisu dostavljenom uz odgovor na tužbu prileži Odluka Vlade Republike Hrvatske o osnivanju lučke uprave Split od 24. travnja 1997. („Narodne novine", broj 45/97 - dalje Odluka) koja je donesena temeljem odredbe članka 31. stavak 1. i 2.

Zakona o morskim lukama („Narodne novine“ broj 108/95) koje odredbe propisuju da je osnivač lučke uprave u lukama iz članka 5. stavka 1. točke 1. tog Zakona (tj. u lukama osobitoga (međunarodnoga) gospodarskog interesa za Republiku Hrvatsku)

Republika Hrvatska, te da odluku o osnivanju lučke uprave čiji je osnivač Republika Hrvatska donosi Vlada Republike Hrvatske. Navedenom odlukom je člankom I. osnovana Lučka uprava Split (u daljnjem tekstu: Lučka uprava) radi upravljanja, izgradnje i korištenja luke Split. Prema članku 4. navedene Odluke lučko područje luke Split nad kojim se proteže nadležnost Lučke uprave čini, između ostalog, i Vranjički bazen, pri čemu kopneni dio obuhvaća, pored ostalih čestica navedenih u Odluci, i nekretninu označenu kao k.č.br. 29. k.o. S. (odnosno zemljišnoknjižna čestica oznake čest. zem. 5743/3, k.o. S.). Spisu dostavljenom uz odgovor na tužbu prileže i Odluka Vlade Republike Hrvatske o izmjeni i dopuni odluke o osnivanju Luče uprave Split od 26. studenog 1998. ("Narodne novine" broj 155/1998) te Odluka Vlade Republike Hrvatske o dopuni Odluke o osnivanju Lučke uprave Split od 16. lipnja 2011. ("Narodne novine" broj 72/2011) a iz kojih je razvidno da se ne odnose Vranjički bazen odnosno predmetnu nekretninu.

19.Odredbom članka 8. stavka 1. Zakona o morskim lukama bilo je propisano da Vlada Republike Hrvatske utvrđuje lučko područje u lukama iz članka 5. stavak 1. točka 1. tog Zakona (tj. u lukama osobitoga (međunarodnoga) gospodarskog interesa za Republiku Hrvatsku) u skladu s prostornim planom.

20.Odredbom članka 1. stavka 1. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama ("Narodne novine", broj 158/03, 100/04, 141/06, 38/09, 123/11, 56/16 i 98/19), koji je stupio je na snagu dana 15. listopada 2003., propisano je da se tim Zakonom uređuje pravni status pomorskog dobra, utvrđivanje njegovih granica, upravljanje i zaštita pomorskog dobra, upotreba i korištenje, razvrstaj morskih luka, lučko područje, osnivanje lučkih uprava, lučke djelatnosti i njihovo obavljanje, gradnja i korištenje lučke nadgradnje i podgradnje, te bitna pitanja o redu u morskim lukama.

21.Odredbom članka 2. točke 4. istog Zakona lučko područje luke definirano je kao područje morske luke, koje obuhvaća jedan ili više morskih i kopnenih prostora (lučki bazen) koje se koristi za obavljanje lučkih djelatnosti, a kojim upravlja lučka uprava, odnosno ovlaštenik koncesije, a granica lučkog područja je granica pomorskog dobra.

22.Nadalje, odredbom članka 121. istog Zakona propisano da do stupanja na snagu propisa donesenih na temelju ovlaštenja iz članaka 119. i 120. toga Zakona ostaju na snazi, ukoliko nisu u suprotnosti s odredbama tog Zakona, između ostalog i Odluka o osnivanju Lučke uprave Split ("Narodne novine", broj 45/97. i 55/98.) (točka 11.).

23.Odredbom članka 122. stavka 1. istog Zakona propisano je da lučke uprave osnovane na temelju Zakona o morskim lukama (,,Narodne novine", broj 108/95. i 97/00.) nastavljaju s radom s pravima i obvezama propisanim ovim Zakonom.

24.Imajući u vidu navode tužitelja u tužbi i tijekom upravnog postupka, proizlazi nespornim da Pomorski zakonik ("Narodne novine" 17/94, 74/94, 43/96) nije regulirao morske luke već je odredbom čanka 1054. odredio odgodu primjene odredbi o pomorskom dobru (članak 48. do 80.) do stupanja na snagu Zakona o morskim lukama. Zakon o morskim lukama stupio je na snagu 05. siječnja 1996. ("Narodne novine" broj 108/95). Kako je i gore navedeno upravo je na temelju odredbe članka 31.

stavak 1. i 2. tog Zakona donesena Odluka Vlade Republike Hrvatske od 24. travnja 1997. o osnivanju Lučke uprave Split kojom je u članku 4. određeno da lučko područje luke Split, nad kojim se proteže nadležnost Lučke uprave čini, između ostalog, i Vranjički bazen te da kopneni dio, između ostalih, obuhvaća i predmetnu nekretninu označenu kao k.č.br. 29. k.o. S. (odnosno zemljišnoknjižna čestica oznake čest. zem. 5743/3, k.o. S.). Za istaći je i to, a kako je i gore navedeno, da se Odluka iz 1998. te Odluka iz 2011. ne odnose na Vranjički bazen odnosno na predmetnu nekretninu.

25.Uzevši u obzir sve izloženo te citirane zakonske odredbe proizlazi da je, kako to pravilno utvrđuje i tuženik u obrazloženju osporenog rješenja, predmetna nekretnina od osnivanja Lučke uprave Split sastavni dio lučkog područja koje po Zakonu o pomorskom dobru i morskim lukama predstavlja pomorsko dobro kao zaštićeno opće dobro. Suprotno tužbenim navodima u konkretnom slučaju se ne radi o proširenju pomorskog dobra. Stoga su bez osnova prigovori tužitelja da je trebalo utvrditi gdje je bila granica pomorskog dobra u trenutku donošenja navedene Odluke radi utvrđenja je li tom Odlukom došlo do proširenja pomorskog dobra, a kako to pravilno navodi i tuženik u obrazloženju osporavanog rješenja odnosno bez osnove su prigovori tužitelja da je u pobijanom rješenju činjenično stanje pogrešno utvrđeno, da je došlo do nepravilne primjene zakona te da su počinjene povrede postupovnih odredbi.

26.Slijedom svega navedenog tuženik je, po ocjeni ovoga suda, pravilno postupio kada je osporenim rješenjem odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja, kojim je odbačen zahtjev tužitelja za određivanje naknade u odnosu na predmetnu nekretninu, budući da i ovaj sud drži da u konkretnom slučaju nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke za određivanjem naknade iz članka 58. stavka 1. Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade. Ovaj sud drži da je prvostupanjsko tijelo zahtjev tužitelja rješenjem od 01. kolovoza 2017. trebalo odbiti a ne odbaciti. No, time što je prvostupanjsko tijelo odbacilo zahtjev nije po ocjeni ovog suda povrijedilo zakon na štetu tužitelja.

27.U izloženom, osporena odluka tuženika je zakonita, dok tužbeni prigovori nisu osnovani niti od utjecaja na donošenje drugačije odluke, pri čemu nisu ostvareni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09, 110/21) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Stoga je na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a tužbeni zahtjev tužitelja valjalo kao neosnovan odbiti odnosno presuditi kao pod točkom I. izreke ove presude.

28.Odredbom članka 79. stavkom 4. ZUS-a propisano je da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Ako stranka djelomično uspije u sporu, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da se troškovi raspodijele razmjerno uspjehu u sporu.

29.Kako tužitelji nisu uspjeli u predmetnom upravnom sporu to je valjalo odbiti zahtjev istih za naknadom troškova predmetnog upravnog spora te odlučiti kao pod točkom II. izreke.

U Splitu, 14. listopada 2022.

S U T K I NJ A

Marica Goreta

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku od 15 dana od dana primitka pisanog

otpravka presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem

ovog suda, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske.

DNA:

-tužiteljima po opunomoćenici, -tuženiku,

-u spis.