Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Stalna služba u Ivancu

Ivanec, Ak. Mirka Maleza 3

Poslovni broj: 11 P-559/2021-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, po sutkinji Nataši Sever, a prema prijedlogu odluke više sudske savjetnice Tamare Mandić, u pravnoj stvari tužiteljice R. H., OIB …, M. unutarnjih poslova, OIB: …, zastupanog po O. državnom odvjetništvu u V., G. upravni odjel, protiv tuženika Č. B. iz I., R. R. …, OIB: …, zastupanog po punomoćniku M. B., odvjetniku u O. društvu P. & Š. iz V., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 20. rujna 2022. u prisutnosti zastupnice tužiteljice N. M., zamjenice O. državne odvjetnice, tuženika i punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu i uručenje presude održanom 14. listopada 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

" I. Nalaže se tuženiku B. Č. iz I., R. R. …, OIB: …, da tužiteljici R. H., OIB …, M. unutarnjih poslova, OIB: … isplati iznos od 76.300,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama, koje teku od 02. ožujka 2021. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena, a u slučaju promjene kamatne stope po stopi koja je propisana člankom 29. Zakona o obveznim odnosima, te se nalaže tuženiku da naknadi parnični trošak tužiteljici, sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude."

odbija se u cijelosti kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju R. H., OIB …, M. unutarnjih poslova, OIB: …, da tuženiku B. Č. iz I., R. R. …, OIB: …, naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 6.875,00 kn/912,47 eur[1] (šesttisućaosamstosedamdesetpet kuna/devetstodvanaest eura i četrdesetsedam centi) sa zakonskim zateznim kamatama od 14. listopada 2022., kao danom donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi podnijetoj 31. kolovoza 2021. u bitnome navodi kako je tuženik, policijski službenik B. Č. dana 02. rujna 2017. upravljao osobnim automobilom marke „M. S. 316“, registarske oznake … u vlasništvu M. unutarnjih poslova P. uprave V., na korištenju u P. postaji I., te je skrivio prometnu nesreću za vrijeme radnog vremena i prilikom obavljanja službe, a u kojoj je stradao drugi policijski službenik M. L. kao suvozač. Tužiteljica ističe kako se prometna nesreća dogodila na način da je tuženik upravljao vozilom i kretao se ŽC -… iz smjera L. u smjeru mjesta T., te je dolaskom u neposrednu blizinu kućnog broja … u njemu desnom zavoju zbog neprilagođene brzine kretanja i stanja ceste (zavoj, kiša, mokar kolnik) izgubio nadzor nad upravljačem vozila, te s istim u zanošenju sletio s ceste udesno u cestovni jarak, gdje je prednjim dijelom vozila udario u zemljani nasip cestovnog jarka. Navodi kako je od udara došlo do rotiranja vozila i prevrtanja na lijevi bok, gdje je zadnji lijevi bočni dio vozila udario u drveni električni stup, a prednji lijevi dio u zemljani nasip, nakon čega je vozilo ponovno odbačeno na kolnik županijske ceste prednjim dijelom okrenuto u smjeru istoka. Tužiteljica nadalje ukazuje kako je tuženik u prekršajnom postupku proglašen krivim zbog neprilagođene vožnje kolnikom, a uslijed čega je došlo do navedene prometne nesreće dana 2. rujna 2017., i to presudom Prekršajnog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu poslovni broj Pp P-1778/17 od 5. prosinca 2017. zbog prekršaja iz članka 51. stavka 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama kažnjivo po članku 51. stavku 5. u vezi sa člankom 293. stavkom 2. iz Zakona o sigurnosti prometa na cestama. Tužiteljica navodi kako je tuženik u prekršajnom postupku ispitan u svojstvu okrivljenika, te je isti naveo da se osjeća krivim za prekršaj koji mu se stavlja na teret. 1.1. Tužiteljica u tužbi nadalje ističe kako je temeljem odredbe članka 111. st. 1. Zakona o radu (Narodne novine broj 93/2014., 127/2017., 98/2019., dalje u tekstu Zakon o radu) koja propisuje obvezu poslodavca da po općim propisima obveznog prava naknadi radniku štetu koju isti pretrpi na radu ili u vezi s radom i člankom 1061. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., dalje u tekstu Zakon o obveznim odnosima) koji propisuje da za štetu koju zaposlenik u radu ili u svezi s radom prouzroči trećoj osobi odgovara poslodavac kod kojega je radnik radio u trenutku prouzročenja štete, obzirom da se trećom osobom, u smislu odredbe članka 1061 stavak 1. istog Zakona smatra i drugi radnik kod istog poslodavca kojem je uzrokovana šteta. Tužitelj ukazuje i na odredbe Zakona o policiji (Narodne novine broj 34/2011., 130/2012., 89/2014., 151/2014., 33/2015., 121/2016., 66/2019., dalje u tekstu: Zakon o policiji), i to na članak 115. i 116. koji određuju da za štetu koju policijski službenik počini trećim osobama u službi ili u svezi sa službom odgovara Republika Hrvatska, pa i da Republika Hrvatska odgovara za štetu koja potječe od opasne stvari, ako je opasna stvar bila u vlasništvu Republike Hrvatske i ako je štetu počinio policijski službenik u službi ili u svezi s obavljanjem službe. Tužiteljica ukazuje kako je R. H. kao poslodavac i M. L. i B. Č. sklopila sa M. L. S. nagodbu pred Općinskim sudom u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu poslovni broj Pr-122/2020 dana 17. veljače 2021. kojom se obvezala naknaditi štetu istom, a što je ista i učinila isplativši oštećenom M. L. na ime naknade štete iznos od 74.000,00 kn te iznos od 2.000,00 kn + 300,00 kn na ime naknade parničnih troškova i to 01. ožujka 2021.

1.2. Tužiteljica nadalje ukazuje na odredbe članka 1061. stavka 3 ZOO-a, odredbu članka 117. Zakona o policiji, te odredbu članka 109. Zakona o radu te ističe kako imajući u vidu da je tuženik pravomoćno proglašen krivim i kažnjen u prekršajnom postupku zbog neprilagođene vožnje kolnikom, a radi čega je došlo do prometne nesreće u kojoj je stradao M. L., te je tuženik krivnju i priznao, razvidno je kako je tuženik postupao s krajnjom nepažnjom, s time da je do navedene prometne nesreće nesporno došlo prilikom obavljanja službe i u svezi sa službom za vrijeme radnog vremena tuženika i M. L.. Tužiteljica smatra da je kod tuženika B. Č. izostala ona pozornost i pažnja koja se očekuje od službenika prosječnih sposobnosti, navodeći kako je isti bio lakomislen i nepažljiv u obavljanju službene dužnosti, te je kao policijski službenik i vozač policijskog vozila prilikom intervencije postupao nemarno i brzinu kretanja vozila nije prilagodio atmosferskim prilikama te stanju ceste uslijed čega je došlo do prometne nesreće u kojoj je stradao njegov kolega i suvozač, a kojih posljedica je on kao policijski službenik trebao biti svjestan obzirom se u svakodnevnom poslu susreće sa intervencijama takve vrste.

1.3. Naposljetku, tužiteljica u tužbi ukazuje kako je u odnosu na tuženika došlo do intervencijskog efekta sukladno odredbi iz članka 211. Zakona o parničnom postupku u parničnom postupku koji se kod ovog suda vodio pod poslovnim brojem Pr- 122/2020 između ovdje tužiteljice i B. Č., kao i u izvanparničnom postupku ovog suda koji se vodio pod brojem R1-58/2020. (Tužba sa prilozima nalazi se na listu 1-47 spisa).

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 01. listopada 2021. navodi kako ne osporava da je dana 02. rujna 2017. kao vozač službenog vozila, za vrijeme radnog vremena, u obavljanju službe, prouzročio prometnu nesreću za koju je u prekršajnom postupku proglašen krivim i za koju mu je izrečena mjera upozorenja „Opomena“ u presudi Prekršajnog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu broj: Pp P-1778/17. od 05. prosinca 2017. godine. Tuženik ne osporava da je u toj prometnoj nesreći L. M., kao suvozač, pretrpio određene tjelesne ozljede niti da je tužiteljica s M. L. sklopila sudsku nagodbu pred Općinskim sudom u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, broj:

Pr-122/2020-9 od 17. veljače 2021. godine, prema kojoj se tužiteljica L. obvezala naknaditi štetu iz štetnog događaja od 02. rujna 2017. u iznosu od 74.000,00 kn te nadoknaditi mu parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn, niti da bi isti iznosi bili isplaćeni. Tuženik nadalje u svojem odgovoru na tužbu ne osporava da mu se tužitelj obratio s prijedlogom za mirno rješenje spora broj: N-DO-123/2021-3 od 12. srpnja 2021., na koji prijedlog se tuženik putem punomoćnika očitovao podneskom oznake: 223/21-MB/IS od 28.07.2021., a kod kojih navoda u cijelosti ostaje i u odgovoru na tužbu.

2.1. Tuženik u svojem odgovoru na tužbu osporava da bi tužiteljica imala osnovu odnosno pravo od njega regresno potraživati iznos koji je isplatio L. M., a to iz razloga što tuženik štetu nije prouzročio niti namjerno niti iz krajnje nepažnje, te kako navedeno ni po čemu ne proizlazi iz presude prekršajnog suda. Tuženik navodi kako kritične zgode nije vozio obijesno, niti je bio pod utjecajem alkohola. Nadalje tuženik ukazuje kako parnični sud nije vezan odlukom prekršajnog suda, kao što bi bio vezan osuđujućom kaznenom presudom, a kako osuđujuće kaznene presude u konkretnom slučaju nema. Tuženik navodi kako su njegovo postupanje kritične zgode kao i štetne posljedice rezultat obične nepažnje, te da je bilo drugačije, tuženik sasvim sigurno ne bi u prekršajnom postupku bio kažnjen samo opomenom, a vjerojatno bi se umjesto prekršajnog vodio kazneni postupak s obzirom na ozlijeđenog putnika u vozilu.

2.2. Tuženik nadalje u odgovoru na tužbu osporava i visinu utužene tražbine navodeći kako nije vezan sudskom nagodbom koju je s L. M. sklopio tužitelj, te ukazuje kako je sudska nagodba po svojoj pravnoj prirodi ugovor kojim stranke takve nagodbe uređuju svoje građanske odnose kojima mogu slobodno raspolagati, i kako ista nema tzv. intervencijski učinak na tuženika. Ističe kako bi takav učinak eventualno mogla imati samo sudska presuda, a u konkretnom slučaju sudska presuda ne postoji. Tuženik nadalje ukazuje na odredbu članka 47. ZOO-a prema kojem nagodba što ju je sklopio jedan od solidarnih dužnika s vjerovnikom nema učinak prema ostalim dužnicima. Također, tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako je tužitelj svojim dispozicijama u parničnom postupku koji je vodio M. L. doveo tuženika u nepovoljni položaj jer da tužitelj nije sklopio sudsku nagodbu, postupak bi najvjerojatnije bio okončan donošenjem presude po kojoj bi tužitelj i C. osiguranje d.d. bili solidarno dužni L. M. isplatiti određenu svotu novaca. Tuženik ukazuje kako je takvo postupanje tužitelja maliciozno prema tuženiku, protivno osnovnim načelima postupanja u obveznim odnosima (članku 8. ZOO – zabrana prouzročenja štete, članku 10. ZOO – postupanje s dužnom pažnjom i sl.), što tuženika oslobađa od svake odgovornosti prema tužitelju po navedenom pitanju, zbog čega isti nije dužan trpjeti štetne posljedice zbog takvih dispozicija tužitelja, koje su očito poduzete na njegovu štetu. Tom prilikom tuženik ukazuje i na odredbu članka 45. ZOO-a. (odgovor na tužbu sa prilozima nalazi se na listu 51-59 spisa).

3. Tužiteljica se podneskom od 25. listopada 2021. očitovala na odgovor na tužbu tuženika u kojem osporava navode iz odgovora na tužbu i obrazlaže svoje viđenje zašto smatra da bi tuženik predmetnu prometnu nezgodu izazvao iz krajnje nepažnje posljedično čega je odgovoran za regres prema odredbi članka 1061. ZOO- a, članka u 117. Zakona o policiji, članka 116. Zakona o državnim službenicima i članka 109. Zakona o radu i zašto smatra da je došlo do intervencijskog efekta i na tuženika iz parnice ovog suda poslovni broj Pr-122/2020 (Podnesak tužiteljice nalazi se na listu 60-64 spisa).

4. Tuženik se podneskom od 02. veljače 2022. očitovao na podnesak tužiteljice od 25. listopada 2021. na način da i nadalje osporava tužbu i postavljeni zahtjev tužiteljice, navodeću u bitnome kako tuženik štetu nije prouzročio niti namjerno, niti iz krajnje nepažnje, osporavajući sudsku praksu na koju se poziva tužiteljica. Također, tuženik i nadalje ističe kako sudska nagodba koja tužiteljici predstavlja pravnu osnovu za regresno potraživanje prema tuženiku nema učinak na tuženika. (Podnesak tuženika nalazi se na listu 99-69 spisa).

5. Podneskom od 04. veljače 2022. tužiteljica se očitovala na navode iz podneska tuženika od 02. veljače 2022. (Podnesak tužiteljice nalazi se na listu 70-71 spisa).

6. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u dokumentaciju sadržanu u spisu i to u: sudsku nagodbu poslovni broj Pr-122/2020-9 od 17. veljače 2021. na listu 6-8 spisa, dopis Ministarstva unutarnjih poslova od 14. lipnja 2021. na listu 9-10 spisa, potvrdu o zaprimljenoj uplati na listu 11-13 spisa, dokumentaciju na listu 14-30 spisa, zahtjev za mirno rješenje spora od 25. svibnja 2020. na listu 31-39 spisa, Podnesak tuženika na zahtjev za mirno rješenje spora od 28. srpnja 2021. na listu 40-47 spisa, opći uvjeti poslovanja C. osiguranja d.d. na listu 55-58 spisa. Nadalje, u dokaznom postupku sud je proveo dokaz saslušanjem svjedoka Š. M. i M. L., kao i dokaz saslušanjem tuženika kao stranke u postupku. Sud je izvršio uvid u spis ovog suda poslovni broj Pr-122/2020, u spis Prekršajnog suda u Varaždinu poslovni broj Pp P- 1778/2017, te u spis Općinskog suda u Varaždinu R1-58/2020. Sud nije proveo dokazne prijedloge za saslušanje svjedoka M. B., D. G., Đ. B., policijskih djelatnika koji su izišli na mjesto prometne nesreće 02. rujna 2017. i vršili očevid, a čije saslušanje je predložila tužiteljica na okolnosti mehanizma, uzroka i detalja štetnog događaja, već je te dokazne prijedloge odbio raspravnim rješenjem poslovni broj P- 559/2021-16 od 20. rujna 2022., obzirom prema mišljenju ovoga suda provođenje takvih dokaznih prijedloga ne bi bili od odlučne važnosti za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom postupku, a uzevši u obzir kako u spisu Prekršajnog suda u Varaždinu poslovni broj Pp P-1778/2017 postoji zapisnik o očevidu u koji je ovaj sud izvršio uvid, kako je zapisnik o očevidu javna isprava, kako nije sporno da je došlo do prometne nezgode, a s druge strane budući prema mišljenju ovoga suda isti ne bi mogli posvjedočiti o činjenicama kako je došlo do prometne nezgode, odnosno je li tuženik tom zgodom postupao s namjerom odnosno krajnjom nepažnjom. Prema mišljenju ovoga suda takovo provođenje dokaznih prijedloga nepotrebno bi otegnulo postupak i njegovo okončanje. Također, sud je odbio i prijedlog tužiteljice za pribavu police od obveznog osiguranja od C. osiguranja, budući je takav dokazni prijedlog nepotreban.

7. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka, sve sukladno odredbi iz članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 80/2022.; dalje u tekstu ZPP), sud je odlučio kao u izreci.

8. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za regresnu isplatu novčanog iznosa od 76.300,00 kn od tuženika, temeljem odredbe članka 1061. ZOO-a, članka 117. Zakona o policiji, članka 116. Zakona o državnim službenicima i članka 109. Zakona o radu, a koji iznos je temeljem sudske nagodbe sklopljene u postupku ovog suda poslovni broj Pr-122/2020-9 od 17. veljače 2021. tužiteljica isplatila M. L. koji je kao suvozač stradao u prometnoj nezgodi 02. rujna 2017., za koju je prekršajno odgovoran tuženik.

9. Tijekom postupka spornim se nije ukazalo da je tuženik dana 02. rujna 2017. kao vozač službenog vozila, za vrijeme radnog vremena, u obavljanju službe, prouzročio prometnu nesreću za koju je u prekršajnom postupku proglašen krivim i za koju mu je izrečena mjera upozorenja „Opomena“ u presudi Prekršajnog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu broj: Pp P-1778/17. od 05. prosinca 2017. Nije sporno niti da je u toj prometnoj nesreći stradao L. M., kao suvozač, koji je pretrpio određene tjelesne ozljede niti da je tužiteljica s M. L. sklopila sudsku nagodbu pred Općinskim sudom u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, broj: Pr-122/2020-9 od 17. veljače 2021. godine, prema kojoj se tužiteljica L. obvezala naknaditi štetu iz štetnog događaja od 02. rujna 2017. u iznosu od 74.000,00 kn te nadoknaditi mu parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn, niti da bi isti iznosi bili isplaćeni M. L..

10. Spornim se međutim ukazalo ima li pravo tužiteljica regresno potraživati iznos temeljem sudske nagodbe sklopljene sa M. L. u postupku ovog suda poslovni broj Pr- 122/2020, odnosno je li u ovom postupku došlo do intervencijskog efekta na tuženika temeljem odredbe članka 208.a u vezi sa odredbom članka 211. ZPP-a, te ukoliko je došlo do intervencijskog efekta, je li do prometne nezgode 02. rujna 2017. došlo zbog toga što tuženik kao vozač nije postupio primjenjujući dužnu pažnju, odnosno zbog toga što je isti postupao iz namjere i grupe nepažnje i zbog čega bi isti bio dužan tužiteljici naknaditi štetu.

11. Prije svega valja ukazati na odredbu članka 186.a ZPP-a i činjenicu da su ispunjene sve obaveze tužiteljice prije pokretanja predmetnog parničnog postupka (tuženiku je upućen zahtjev za mirno rješenje spora – list 31-39 spisa), slijedom čega se tužba tužiteljice ima smatrati dopuštenom. Također, mišljenje je ovog suda kako su zadovoljeni i svi kriteriji kako za aktivnu legitimaciju (na koji nedostatak ukazuje tuženik navodeći kako tužiteljica nije jasno naznačena) tako i za pasivnu.

12. U odnosu na prigovor tuženika kako nije došlo do intervencijskog efekta iz postupka ovog suda poslovni broj Pr-177/2020 na tuženika, stav je ovog suda kako su ispunjene pretpostavke iz odredbe članka 208.a ZPP-a u vezi sa člankom 211. istog Zakona. Dakle, mišljenje je ovoga suda kako postoji intervencijski efekt na tuženika u ovom postupku i u slučaju sklapanja sudske nagodbe čiji potpisnik nije tuženik. Naime, uvidom u spis ovog suda poslovni broj Pr-122/2020 (list 135 spisa: dopis poslovni broj Pr-122/2020-8 od 01. prosinca 2020. i povratnica) ovaj je sud nedvojbeno utvrdio kako je tuženik obavješten o predmetnoj parnici koja se vodila između M. L. kao tužitelja i tužiteljice kao prvotužene, te C. osiguranje d.d. kao drugotužene. Također, i u predmetu osiguranja dokaza koji se vodio kod ovog suda pod poslovnim brojem R1-58/2020, ovdje tuženik obavješten je o vođenju parničnog postupka između tužiteljice i M. L.. Nedvojbeno je također kako tuženik predmetnom parničnom postupku nije pristupio u svojstvu umješača, a što je potvrdio i on sam u svojem iskazu danom na raspravi 20. rujna 2022. navodeći kako je dobio "samo obavijest, ali ne i poziv i nije smatrao da to mora". Međutim, neznanje tuženika o posljedicama nepristupanja parnici u drugom postupku ne mogu otkloniti primjenu intervencijskog efekta na ovaj predmet.

12.1. Naime, točno je da sudska nagodba predstavlja ugovor sklopljen i zapisnički registriran pred sudom kojim stranke u cijelosti ili djelomično uređuju svoje sporne odnose koji su posredan predmet spora, a po učinku je izjednačena s pravomoćnom sudskom meritornom odlukom (res iudicater transacta). Točno je i da se umješač može priključiti toj sudskoj nagodbi. Međutim, takva mogućnost nije i umješačeva obaveza. Prema tome, sve i pod pretpostavkom da se tuženik priklonio na stranu ovdje tužiteljice u postupku ovog suda poslovni broj Pr-122/2020 u svojstvu umješača, isti ne bi trebao biti potpisnik sudske nagodbe, već bi ta mogućnost bila njegova fakultativna mogućnost. Međutim, u slučaju pristupanja na stranu tužiteljice, tuženik bi bio u mogućnosti iznositi eventualne i određene prigovore čiji učinak bi se potom mogao preliti i na ovu parnicu, budući je sud u novoj parnici vezan ne samo za izreku odluke (odnosno sudsku nagodbu) već i za činjenična i pravna utvrđenja na kojima se temelji, a što je tuženik očito propustio. Nadalje, umješač može otkloniti intervencijski učinak ako dokaže da je stranka iz grube nepažnje propustila poduzeti radnje koje bi dovele do povoljnijeg ishoda ranije parnice, odnosno da ga je onemogućila u poduzimanju takvih radnji, a što tuženik također, prema mišljenju ovog suda, nije dokazao. Iako tuženik upire u eventualnu zlouporabu procesnih ovlaštenja od strane tužiteljice na način da se ista u postupku ovog suda poslovni broj Pr-122/2020 odrekla prava na regresno potraživanje isplate od C. osiguranje d.d., uvidom u predmetni spis nespornim proizlazi kako je M. L. u postupku ovog suda poslovni broj Pr-122/2020 od ovdje tužiteljice kao prvotužene i C. osiguranje d.d. kao drugotuženog postavio tužbeni zahtjev s dvije različite pravne osnove, a zbog čega je ovaj sud i odbio dokazni prijedlog tužiteljice za pribavom police osiguranja od automobilske odgovornosti od C. osiguranja d.d. Također, primjenom pravila o teretu dokazivanja, ovaj je sud stava kako tuženik nije dokazao da bi tužiteljica iz grube nepažnje propustila poduzeti radnje koje bi dovele do povoljnijeg ishoda ranije parnice, odnosno parničnog postupka koji se kod ovog suda vodio pod

13. Međutim, bez obzira na postojanje intervencijskog efekta iz parnice ovog suda koja se vodila po poslovnim brojem Pr-122/2020 na predmetni parnični postupak, i valjanju pravnu osnovu temeljem koje se traži regresni povrat isplaćenog novčanog iznosa M. L. od tuženika (sudsku nagodbu), stav je ovog suda kako ne postoji namjera i grupa nepažnja tuženika zbog koje bi isti bio dužan naknaditi štetu tužiteljici, sve sukladno odredbama članka 1061. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., dalje u tekstu: ZOO,) članka u 117. Zakona o policiji, članka 116. Zakona o državnim službenicima i članka 109. Zakona o radu koji se imaju primijeniti na predmetni pravni odnos.

13.1. U građanskom pravu, namjera je vrsta krivnje kod koje se zahtjeva da je štetnik postupao znajući da šteta za drugoga može nastati te da je upravu takvu štetu i htio. Proizlazi da se namjera utvrđuje subjektivno i konkretno na način da se procjenjuje intelektualno-voljni odnos konkretnoga štetnika prema štetnoj radnji i posljedicama te radnje. Dakle, da bi štetnik, odnosno u ovom slučaju tuženik, postupao iz namjere, potrebno je da se kumulativno ostvare i intelektualni i voljni element. Intelektualni element, odnosno znanje, bi postojalo kada bi tuženik bio svjestan da njegovim ponašanjem može nastati šteta za drugoga. S druge strane, krajnja nepažnja postoji kada tuženik kao štetnik ne bi u svom ponašanju upotrijebio ni onu pažnju koju bi upotrijebio svaki prosječni čovjek, a po posljedicama je izjednačena sa namjerom. Slijedom navedenog, ovaj sud iz provedenog dokaznog postupka nije došao do zaključka da bi tuženik štetu tužiteljici prouzročio iz namjere ili krajnje nepažnje. Čak štoviše, iz provedenog dokaznog postupka, nedvojbeno proizlazi kako je do prometne nezgode (štetnog događaja) došlo s jedne strane kako zbog uvjeta na cesti (kišno vrijeme, mokar kolnik), tako i zbog iznenadnog pretrčavanja životinje pred vozilo kojim je upravljao tuženik. O štetnom događaju identično su i u bitnome iskazivali svjedok M. L. i tuženik, koje je iskaze ovaj sud prihvatio kao istinite u cijelosti obzirom su obojica iskazivali vjerodostojno, životno i logično. Da se prometna nezgoda dogodila na mjestu na kojem su prometne nezgode česte posvjedočila je i svjedokinja Š. M. čiji je iskaz također ovaj sud ocijenio kao istinitim i životnim, te ga je prihvatio u cijelosti. Također i uvidom u spis prekršajnog suda poslovni broj Pp P-1778/2017 ovaj je sud nespornim utvrdio uvjete na cesti koji su bili predmetnog dana.

13.2. Nastavno na navedeno valja ukazati da je nesporno da je tuženik u prekršajnom postupku koji se vodio pod brojem Pp P-1778/17. od 05. prosinca 2017. proglašen krivim što predmetnog dana brzinu vožnje nije prilagodio uvjetima i stanju kolnika, slijedom čega mu je izrečena mjera upozorenja „Opomena“. Međutim, takva okolnost ne može predstavljati činjeničnu osnovu prema kojoj bi se stupanj krivnje tuženika mogao okarakterizirati kao namjera i grupa nepažnja, a uzevši u obzir i činjenicu kako sud kod ocijene odgovornosti za štetu nije vezan odlukom prekršajnog suda već da je pitanje i ocjenu odgovornosti za štetu tuženika potrebno sagledati sveobuhvatno, sa svih strana i prema okolnostima konkretnog slučaju. Dakle, u okolnosti konkretnog slučaja svakako bi se mogli pripisati način i brzina kretanja vozila kojim je upravljao tuženik, vrsta vozila, naletna brzina, mogućnost izbjegavanja slijetanja s ceste, utjecaj tereta odnosno pomanjkanje tereta budući se radilo o polupraznom kombiju (kako u svom iskazu navodi tuženik, obzirom su u službenom vozilu bile samo dvije osobe, a isto je predviđeno za osmero), mogućnost izbjegavanja pretrčavanja životinje preko ceste, utjecaj eventualnog alkohola u krvi i slično. Nabrojane okolnosti slučaja nisu utvrđivane niti u prekršajnom postupku niti ih je sud utvrdio u ovom parničnom postupku, obzirom tužiteljica nije predlagala provođenje prometnog vještačenje, a koje bi prema mišljenju ovog suda bilo, obzirom na stručna znanja i vještine sudskih vještaka, objektivni, nedvojbeni, nepobitan i najrelevantniji dokaz o eventualnoj namjeri i gruboj nepažnji tuženika. Navedeni stav utvrđen je i u aktualnoj sudskoj praksi kao npr. u odluci Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-548/2020-2 od 15. rujna 2020. Tužiteljica je predlagala na okolnost mehanizma nastanka prometne nezgode provesti dokaz saslušanja policijskih djelatnika koji su prisustvovali očevidu, međutim provođenjem takvih dokaznih prijedloga tužiteljice, ovaj sud ne bi mogao utvrditi stupanj krivnje tuženika za predmetni štetni događaj, budući prema stavu ovog suda predloženi svjedoci ne bi mogli razjasniti i obrazložiti sve okolnosti slučaja koji su prethodno nabrojani. Također, o provođenju očevida, a o kojem bi predloženi svjedoci trebali imati saznanja, postoji i Zapisnik o očevidu, koji je javna isprava koja sukladno odredbi članka 230. ZPP-a dokazuje istinitost što se u njoj potvrđuje ili određuje, s time da istinitost zapisnika o očevidu tijekom postupka nije dovedena u pitanje. Nastavno na navedeno, sud je odbio provesti dokaz policijskih djelatnika koji su bili prisutni očevidu kao nepotrebne, a kako je to već i ranije u obrazloženju odluke navedeno. 13.3. Slijedom svega navedenog, obzirom da tuženik prilikom prometne nezgode 02. rujna 2017. nije postupao s namjerom i grupom nepažnjom, odlučeno je kao u izreci presude pod točkom I/.

14. Odluka o parničnom trošku u skladu je s odredbom članka 154. stavkom 1. u svezi s člankom 155. ZPP-a, stanjem spisa i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015. i 37/2022. , dalje u tekstu: Tarifa). Tuženiku je priznat trošak odgovora na tužbu u iznosu od 1.000,00 kn po Tbr. 8.1. Tarife, trošak sastava podneska od 01. listopada 2021. i od 02. veljače 2022. u iznosu od po 1.000,00 kn temeljem Tbr. 8. t. 1. Tarife. Nadalje, tuženiku je priznat trošak zastupanja po punomoćniku na ročištu održanom 01. travnja 2022. i 20. rujna 2022. u iznosu od po 1.000,00 kn temeljem Tbr. 9. t. 1. Tarife. Naposljetku, tuženiku je priznat i zatraženi trošak za zastupanje na ročištu za objavu i uručenje presude 14. listopada 2022. u iznosu od 500,00 kn temeljem Tbr.9.3. Tarife. Dakle, tuženiku je ukupno priznat trošak od 5.500,00 kn, a kojem iznosu se pridodaje pripadajući porez na dodanu vrijednost od 25% u smislu Tbr. 42. Tarife u iznosu od 1.375,00 kn. Dakle, tuženiku je priznat ukupni trošak od 6.875,00 kn, odnosno 912,47 Eur obračunato prema fiksnom tečaju konverzije sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/2022. i 88/2022.), te je na priznati i dosuđeni trošak dosuđena i zatezna kamata od dana donošenja presude sukladno odredbi iz članka 30. stavak 2. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020.) u vezi sa odredbom članka 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021.), slijedom čega je odlučeno kao u izreci pod točkom II/ presude.

15. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci odluke.

Ivanec, 14. listopada 2022.

Sutkinja

Nataša Sever

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda pismeno u tri primjerka, a u roku od 15 (petnaest) dana, od dana dostave prijepisa ove presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište za objavu presude, a uredno je obaviještena o tom ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem je ova presuda objavljena.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena, rok za žalbu od 15 (petnaest) dana teče od dana dostave prijepisa ove presude.

Dostaviti:

1. tužitelj po O. državnom odvjetništvu u V., G.-upravni odjel, na broj: P-DO-77/2021 2. tuženik po punomoćniku M. B., odvjetniku iz O. društva P. & Š. iz V.