Republika Hrvatska

Općinski sud u Gospiću

Trg Alojzija Stepinca 3

53 000 Gospić

Poslovni broj: 6 Pr-20/2020-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJE

Općinski sud u Gospiću, po sutkinji Veri Miočić, u pravnoj stvari tužitelja E.S., O., , OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik I. O., odvjetnik u Z., protiv tuženika Javna ustanova Nacionalni park P. j., Znanstveno-stručni centar dr. I. P., , P.J., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik u Z., radi utvrđenja i vraćanja na radno mjesto, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 5. rujna 2022. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, J.P., odvjetnice u Zagrebu, 13. listopada 2022. javno je objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„ 1. Utvrđuje se da je tužitelj E. S. s tuženikom Javna ustanova Nacionalni park P. j., 1. travnja 2020. sklopio Ugovor o radu na neodređeno vrijeme, za obavljanje poslova informatora.

3. Raskida se Ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen 1. travnja 2020. između tužitelja E. S. i tuženika Javne ustanove Nacionalni park P. j., s danom donošenja odluke.

4. Nalaže se tuženiku Javnoj ustanovi Nacionalni park P. j. isplatiti tužitelju E. S. na ime naknade štete iznos od 55.108,35 (pedesetpet tisuća stoosam kuna i trideset pet lipa) kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koje se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

5. Nalaže se tuženiku Javnoj ustanovi Nacionalni park P. j. isplatiti tužitelju E.S., neisplaćene plaće u bruto iznosu kako slijedi:

- za svibanj 2020. iznos od 11.021,67 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. lipnja 2020. pa do isplate

- za lipanj 2020. iznos od 11.021,67 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. srpnja 2020. pa do isplate

- za srpanj 2020. iznos od 11.021,67 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. kolovoza 2020. pa do isplate

- za kolovoz 2020. iznos od 11.021,67 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. rujna 2020. pa do isplate

- za rujan 2020. iznos od 11.021,67 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. listopada 2020. pa do isplate

- za listopad 2020. iznos od 11.021,67 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. studenog 2020. pa do isplate

- za studeni 2020. iznos od 11.021,67 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. prosinca 2020. pa do isplate

- za prosinac 2020. iznos od 11.021,67 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. siječnja 2021. pa do isplate

- za siječanj 2021. iznos od 11.021,67 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. veljače 2021. pa do isplate

- za veljaču 2021. iznos od 11.021,67 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. ožujka 2021. pa do isplate

- za ožujak 2021. iznos od 11.021,67 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. travnja 2021. pa do isplate

- za travanj 2021. iznos od 11.021,67 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. svibnja 2021. pa do isplate

- za svibanj 2021. iznos od 11.021,67 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. lipnja 2021. pa do isplate

- za lipanj 2021. iznos od 11.021,67 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. srpnja 2021. pa do isplate

- za srpanj 2021. iznos od 11.021,67 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. kolovoza 2021. pa do isplate

- za kolovoz 2021. iznos od 11.021,67 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. rujna 2021. pa do isplate

- za rujan 2021. iznos od 11.021,67 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. listopada 2021. pa do isplate

- za listopad 2021. iznos od 11.021,67 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. studenog 2021. pa do isplate

- za studeni 2021. iznos od 11.021,67 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. prosinca 2021. pa do isplate

- za prosinac 2021. iznos od 11.021,67 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. siječnja 2022. pa do isplate

- za siječanj 2022. iznos od 807,20 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. veljače 2022. pa do isplate

- za veljaču 2022. iznos od 544,68 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. ožujka 2022. pa do isplate

- za ožujak 2022. iznos od 544,68 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. travnja 2022. pa do isplate

- za travanj 2022. iznos od 1.897,70 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. svibnja 2022. pa do isplate

- za svibanj 2022. iznos od 2.439,42 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. lipnja 2022. pa do isplate po stopi koje se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.“

i

r i j e š i o  j e

I. Odbacuje se kao nepravovremena tužba u dijelu gdje se traži da se utvrdi  nedopuštenom  odluka  o  prestanku  ugovora  o  radu  na određeno vrijeme od15. travnja 2020. te da radni odnos tužitelj E. S. kod tuženika Javna ustanova Nacionalni park P. j., nije prestao.

II. Nalaže se tužitelju isplatiti tuženiku iznos od 10.000,00 kn/1.328,02 EUR[1] na ime parničnih troškova zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 13. listopada 2022. kao dana donošenja ove presude pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno  razdoblje  koje  prethodi  tekućem  polugodištu  za  tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška u preostalom iznosu od 66.250,00 kn/8.798,14 EUR sa zatraženim zateznim kamatama.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 25. lipnja 2020. poštom preporučeno podnio ovom sudu tužbu u kojoj navodi kako je odlukom o prestanku ugovora o radu na određeno vrijeme od dana 15. travnja 2020. godine tuženik obavijestio ovdje tužitelja o prestanku Ugovora o radu na određeno vrijeme sklopljenog dana 29. listopad 2019. ( ur.br. 944/19) za rad na poslovima informator, a sve zbog isteka vremena na koji je sklopljen. Predmetnim Ugovorom o radu na određeno vrijeme od 29. listopada 2019. godine ( ur.br.944/19) ugovoreno je da radni odnos tužitelja traje do 31. ožujka 2020. godine. Prema navedenoj Odluci o prestanku ugovora o radu na određeno vrijeme od dana 15. travnja 2020. godine, radni odnos tužitelja je prestao s danom 30. travnja 2020.godine, a sve obzirom je tužitelj nakon isteka vremena na koji je ugovor sklopljen nastavio raditi kod tuženika na istom radnom mjestu. U odnosu na tako donesenu odluku tužitelj je dana 27. svibnja 2020. godine podnio prigovor radi zaštite prava radnika, odnosno zahtjev za zaštitu prava, a u kojem se posebno ističe kako je kod poslodavca, ovdje tuženika, proveo više od 3 (tri) godine na istom radnom mjestu te da se ima smatrati kako se obzirom na okolnosti slučaja ugovor o radu na određeno vrijeme u ovom predmetu pretvorio u ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Tužitelj je na radu kod tuženika proveo neprekidno razdoblje od 27. ožujka 2017. godine pa do 30. travnja 2020. godine, dakle imao je kontinuitet sklopljenih ugovora o radu na određeno vrijeme što potvrđuje i elektronički zapis Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje koji se dostavlja kao dokaz. Naime, prema članku 12. st. 7. Zakona o radu ( NN 93/2014, 127/17, 98/19) ako je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen protivno odredbama Zakona o radu ili ako radnik nastavi raditi kod poslodavca i nakon isteka vremena za koje je ugovor sklopljen, smatra se da je sklopljen na neodređeno vrijeme. Iako se gore navedeni uvjeti iz članka 12.st.7. Zakona o radu ne trebaju ispuniti kumulativno kako bi se smatralo da je sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme, tužitelj smatra kako je ispunio oba uvjeta. Predstavkom upućenom 22. svibnja 2020. godine Državni inspektorat je od strane tužitelja upozoren na nedostatke postupanja poslodavca, ovdje tuženika, u smislu članka 12. st. 3. Zakona o radi koji posebno ističe da ukupno trajanje svih uzastopnih ugovora o radu sklopljenih na određeno vrijeme, uključujući i prvi ugovor o radu, ne smije biti neprekinuto duže od tri godine. Dopisom od 8. lipnja 2020. godine, KLASA: 116-02/20-01/40, urbroj: 443-02-02-22/4-20-7 Državni inspektorat je obavijestio ovdje tužitelja kako su isti utvrdili da je u odnosu na poslodavca, ovdje tuženika, podnesen optužni prijedlog zbog počinjenja prekršaja iz članka 12. st. 3 Zakona o radu (NN 93/2014, 127/17, 98/19), opisan u članku 228. st.1. podstavak 1. Zakona o radu, a kažnjiv po stavku 1. istog članka Zakona za pravnu osobu i stavka 2. istog članka za odgovornu osobu u pravnoj osobi. Glede drugoga uvjeta, u smislu da je tužitelj nastavio raditi kod tuženika i nakon isteka vremena za koje je ugovor sklopljen, tužitelj ponavlja već ranije izneseno i to kako slijedi: prema Ugovoru o radu na određeno vrijeme od 29. listopada 2019. godine radni odnosno tužitelja kod tuženika je trebao prestati s danom 31. ožujka 2020. godine, međutim tužitelj je nastavio kod tuženika kao poslodavca raditi na istim poslovima te je radni odnos prestao tek s danom 30. travnja 2020. godine sukladno nezakonitoj odluci tuženika o prestanku ugovora o radu na određeno vrijeme. Kao dokaz da je tužitelj cijelo vrijeme neprekidnoga rada kod tuženika obavljao poslove na istom radnom mjestu, odnosno radnom mjestu informatora, tužitelj dostavlja potvrdu o vrsti poslova i trajanju radnog odnosa izdanu od stran tuženika dana 15. travnja 2020. godine. Stoga, životno i logično je zaključiti kako je odluka tuženika o prestanku ugovora o radu na određeno vrijeme u cijelosti nezakonita, odnosno da je sklapanjem ugovora o radu na određeno vrijeme protivno odredbama Zakona o radu i tužiteljevim nastavljanjem obavljanja faktičnog rada kod tuženika, ugovor o radu sklopljen na određeno vrijeme "prerastao" u ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Dakle, potrebno je naglasiti kako je tužitelj kod tuženika nastavio raditi nakon proteka vremena za koje je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen obavljajući pri tome faktički rad u okviru svog radnog mjesta. Shodno tome, postoji obveza tuženika da tužitelja vrati na radno mjesto obzirom na činjenicu kako isti ima valjani ugovor o radu na određeno vrijeme. Nadalje, sve ranije navedeno potvrđuje i sudska praksa i to kako slijedi u nastavku. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 11.3.2015. godine u predmetu pod posl.br. Revr. 785/13 posebno se ističe: "Imajući na umu činjenična utvrđenja u postupku koji je prethodio reviziji, te naprijed citirane zakonske odredbe, pogrešno je pravno shvaćanje drugostupanjskog suda je u okolnostima konkretnog slučaja, a radi primjene odredbe čl. 15. st. 5. Zakona o radu, bilo nužno da je i nakon isteka posljednjeg ugovora o radu na određeno vrijeme tužitelj nastavio raditi na istome radnom mjestu, Naime, u smislu odredbe čl.15. st.5. Zakona o radu, a da bi ugovor o radu na određeno vrijeme " prerastao" u ugovor o radu na neodređeno vrijeme, nužno je da se ostvari jedna od pretpostavki propisanih tom odredbom ili da je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen protivno odredbama ovoga zakona, ili da radnik ostane raditi kod poslodavca i nakon isteka vremena za koje je ugovor sklopljen. Dakle, nije potrebno da se obje pretpostavke ispune kumulativno, već je dovoljno da je ispunjena jedna pretpostavka, a da bi se smatralo da je radnik sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Također, presudom Županijskog suda u Bjelovaru od 8.9.2011. godine u predmetu pod posl. br. Gž 2626/2011 naglašava se: „tom je odredbom propisano da ako je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen protivno odredbama ovog Zakona ili ako radnik nastavi raditi kod poslodavca i nakon isteka vremena za koje je ugovor sklopljen, smatra se da je sklopljen na neodređeno vrijeme.“ Prema toj odredbi nastavak rada nakon proteka određenog vremena na koje je sklopljen ugovor o radu ex lege aktivira zakonsku presumpciju da se radi o ugovoru o radu na neodređeno vrijeme. Isto tako na zakonitost pobijane presude ne utječe niti činjenica koju u žalbi ističe tuženik da se ugovor o radu na neodređeno vrijeme ne može zaključiti za radno mjesto mlađeg zastupnika jer je posljedica propuštanja tuženika da na vrijeme zaključi novi ugovor o radu na određeno vrijeme ili da nakon isteka ugovora o radu na određeno vrijeme pazi na to da doista taj rad i faktičke prestane s istekom ugovora, smatranje da je ugovor o radu sklopljen na neodređeno vrijeme. Obzirom na sve gore izneseno te činjenicu kako je ugovor o radu na određeno vrijeme "prerastao" u ugovor o radu na neodređeno vrijeme, tužitelj može opravdano zahtijevati od poslodavca, ovdje tuženika isplatu neisplaćenih plaća u bruto iznosu pod prijetnjom ovrhe. U tome smislu tužitelj dostavlja obračune isplaćenih plaća za posljednjih šest mjeseci. Tužitelj moli Naslov da obveže tuženika na dostavu obračuna plaća za cijelo razdoblje trajanja ugovora o radu na određeno vrijeme koji je predmet ovog postupka te tužitelj zadržava pravo specifikacije tužbenog zahtjeva. Predlaže donijeti odluku kojom traži da se utvrđuje po samom zakonu da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, za obavljanje poslova informatora, te da je započeo s radom temeljem tog ugovora o radu s danom 1. travnja2020. godine, pa s obzirom na radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao nalaže se tuženiku u roku od 8 dana od pravomoćnosti ove presude tužitelja vratiti na rad, na radno mjesto informatora. Isto tako, da se nalaže tuženiku da tužitelju u roku od 8 dana izda potvrdu o sklopljenom ugovoru o radu na neodređeno vrijeme, u protivnom će takvu potvrdu zamijeniti ova presuda. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju neisplaćene plaće u bruto iznosu od 11.021,67 kn mjesečno, počev od mjeseca travnja 2020. godine, svakog 15. og u mjesecu za prethodni mjesec, sve do povratka na posao, s tim da je dospjele mjesečne iznose tuženik dužan isplatiti odjednom, a s pripadajućim zateznim kamatama koje na svaki pojedini iznos teku od dana njegova dospijeća pa do isplate.

2. Iz odgovora na tužbu slijedi kako tuženik osporava navode tužitelja o tkz. faktičnom radu jer taj rad obuhvaća rad bez sklopljenog ugovora, što ovdje nije slučaj. Tužitelj uz to da pogrešno tumači i pojmove ugovora o radu i radnog odnosa i temeljem istoga donosi pogrešan zaključak da su ispunjeni uvjeti kako bi se smatralo da je s tužiteljem sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Pojašnjava kako je tužitelj u periodu od 27. ožujka 2017. pa do 31. siječnja 2018. sklopio s tuženikom dva uzastopna ugovora o radu (za razdoblje od 27. ožujka 2017. pa do 31. listopada 2017. i za razdoblje od 1. studenog 2017. pa do 31. prosinca 2017.), a radni odnos da je trajao do 31. siječnja 2018. jer je tužitelj u razdoblju od 1. siječnja 2018. pa do 31. siječnja 2018. koristio određena prava iz radnog odnosa, tkz. fond sati temeljem instituta preraspodijeljenog radnog vremena. Nadalje, da je tužitelj s tuženikom u periodu od 20. ožujka 2018. pa do 30. travnja 2020. sklopio četiri ugovora o radu (za razdoblje od 20. ožujka 2018. pa do 31. listopada 2018., za razdoblje od 1. studenog 2018. pa do 31. prosinca 2018., za razdoblje od 1. siječnja 2019. pa do 31. listopada 2019. i za razdoblje od 1. studenog 2019. pa do 31. ožujka 2020., a da je radni odnos prestao 30. travnja 2020. jer je tužitelj u razdoblju od 1. travnja 2020. pa do 30. travnja 2020. koristio određena prava iz radnog odnosa odnosno tkz. fond sati temeljem instituta preraspodijeljenog radnog vremena. Dakle, u razdobljima od 1. siječnja 2018. pa do 31. siječnja 2018. te u razdoblju od 1. travnja 2020. pa do 30. travnja 2020. tužitelj nije nastavio sa obavljanjem „faktičnog rada“ kod tuženika obavljajući poslove informatora bez sklopljenog ugovora o radu već je u navedenim razdobljima koristio određena prava iz radnog odnosa. Kako nije postojala volja ugovornih strana za nastavkom rada tužitelja, činjenica da je ovaj koristio fond sati nakon isteka sklopljenog ugovora o radu na određeno vrijeme, ne unutar njegova trajanja, ne može se smatrati nastavkom njegova rada kod tuženika u smislu izvršavanja poslova i radnih zadataka zbog kojih je ugovor o radu i bio zaključen, temeljem čega bi se smatralo da je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen protivno odredbama Zakona o radu. U tom smislu tuženik povlači paralelu da je ista situacija i kada bi tužitelj umjesto fonda sati koristio godišnji odmor nakon sklopljenog ugovora o radu na određeno vrijeme, u kojoj situaciji se također ne bi smatralo da da je ugovor o radu na određeno smatrao sklopljenim na neodređeno vrijeme (pozivajući se na odluku Vrhovnog suda br. Revr-371/2018 od 25. veljače 2020.). Slijedom navedenog predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan.

3. Tužitelj je nastavno zatražio da se proglasi nedopuštenom i odluka o prestanku ugovora o radu na neodređeno vrijeme; u odnosu na što je tuženik istakao prigovor prekluzije iz čl. 133. Zakona o radu.

4. Tuženik se nastavno pozvao i na činjenicu da je tužitelj kod tuženika imao prekid radnog odnosa duži od dva mjeseca (u razdoblju od 1. siječnja 2018. pa do 27. ožujka 2018.) pa da nije neprekidno radio kod istoga tri godine. Sve i da je tužitelj kod tuženika radio duže od tri godine da tuženik za to ima opravdan razlog – povećan opseg posla, sve sukladno čl. 12. st. 3. Zakona o radu. Odluka o prestanku ugovora o radu na određeno vrijeme od 15. travnja 2020. da ima samo deklaratoran značaj jer je donošenjem te odluke radni odnos tužitelja već prestao. U konačnici, da je tužitelj s tuženikom zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, radni odnos tužitelja prestao bi sa donošenjem odluke od 30. travnja 2020. koju tužitelj nije na vrijeme pobio (ista se ne spominje u tužbi). Uzgredno se napominje i kako je građanskopravna odgovornost šira od prekršajne i da sud ovdje nije vezan odlukom u prekršajnom postupku. Tuženik prigovara i visini tužbenog zahtjeva. Obavijestio je sud kako ima saznanja da je tužitelj u međuvremenu zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca.

5. Nastavno tužitelj navodi kako tuženik pogrešno definira institut preraspodijeljenog radnog vremena navodeći ako radnik na isto ne može utjecati na raspored rada, a pozivajući se i kako su Inspektoratom rada utvrđeni nedostaci prema kojima ukupno trajanje svih uzastopnih ugovora o rad ne smije biti duže od tri godine. Nastavno na navedeno tužitelj je u spis dostavio i pravomoćnu odluku ovog suda u prekršajnom postupku protiv tuženika i Nataše Maričić Brkljačić kao odgovorne osobe jer da su temeljem više uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme sklopljenih s tuženikom: ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen dana 20. ožujka 2017. godine za razdoblje od 27. ožujka 2017. godine do 31. listopada 2017. godine, ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen dana 18. listopada 2017. godine, za razdoblje od 1. studenoga 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine, ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen dana 14. ožujka 2018. godine, za razdoblje od 20. ožujka 2018. godine do 31. listopada 2018. godine, ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen dana 23. listopada 2018. za razdoblje od 1. studenoga 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine, ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen dana 28. prosinca 2018. godine, za razdoblje od 1. siječnja 2019. godine do 31. listopada 2019. godine te ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen dana 29. listopada 2019. godine za razdoblje od 1. studenoga 2019. godine do 31. ožujka 2020. godine, dakle, u razdoblju od 27. ožujka 2017. godine do 30. travnja 2020. godine, u neprekinutom trajanju dužem od tri godine.

6. Tužitelj je nastavno, s obzirom da je zbog egzistencijalnih razloga zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca, uredio tužbeni zahtjev kao u izreci.

7. Tuženik osporava visinu plaće koju tužitelj traži navodeći kako ugovor o radu tužitelja ne bi mogao prestati donošenjem prvostupanjske odluke, a ovo jer je već zaposlen kod drugog poslodavca, da ne može biti zaposlen kod dva poslodavca odjednom. Nadalje, tuženik osporava i visinu potraživanja tužitelja navodeći kako nije dokazao zašto na ime naknade štete traži ukupno 5 mjesečnih bruto plaća (iako zakon propisuje maksimalno 8), uz to da nikada nije dokazao da bi imao bruto plaću od 11.021,67 kn (niti to proizlazi iz posljednje tri dostavljene platne liste za siječanj, veljaču i ožujak 2020.). Uz to radnik za razdoblje kada nije dolazio nema pravo na naknadu prijevoza, tužitelj da bi imao pravo samo na osnovnu plaću od 5.166,78 neto, odnosno 6.855,56 kn bruto. U odnosu na razdoblje kada traži razliku između plaće tuženika i novog poslodavac da za isto razdoblje nije dostavio platnu listu već samo za lipanj 2022. za koje razdoblje ni ne traži naknadu pa tuženik osporava naknadu plaće od siječnja do svibnja u cijelosti. Uostalom, kako se kod novog poslodavca zaposlio 3. siječnja 2022., sud da bi mogao utvrditi prekid najkasnije sa 2. siječnja 2022. zbog čega tužitelj ne bi imao pravo na naknadu plaće od siječnja do svibnja 2022.

8. Sud je pročitao sve dokaze izvedene tijekom postupka, a odlučne i sporne posebno analizira u nastavku.

9. Prema odredbi čl. 10. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje ZPP) sud nije provodio druge dokaze jer bi to bilo protivno načelu ekonomičnosti postupanja.

10. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

11. Predmet tužbenog zahtjeva jest:

- utvrđenje da je tužitelj s tuženikom 1. travnja 2020. sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, za obavljanje poslova informatora;

- utvrđenje da je nedopuštena odluka o prestanku ugovora o radu na određeno vrijeme od 15. travnja 2020. te da radni odnos tužitelj E. S. kod tuženika nije prestao;

- zahtjev za raskidom ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljen 1. travnja 2020. između tužitelja i tuženika, s danom donošenja odluke;

- nalog za isplatom naknade štete iznosa od 55.108,35 kn s pripadajućim kamatama;

- nalog za isplatom neisplaćenih bruto plaća od svibnja 2020. pa do zaključno prosinca 2021. u iznosu od 11.021,67 kuna, te za razdoblje od siječnja 2022. pa do svibnja 2022. u različitim iznosima.

12. Među strankama nije sporno da je tuženik s tužiteljem skapao više ugovora na određeno u razdoblju od 2017. do 2020. za potrebe turističke sezone. Nesporno je i da je tužitelj nakon zadnjeg dana do kojeg je ugovor na određeno vrijeme sklopljen po svom izboru (umjesto isplate) koristio fond sati zbog čega je u tom naknadnom periodu bio osiguran kod tuženika (u vidu mirovinskog osiguranja).

13. Sporno je i odlučno prethodno utvrditi među smatra li se da je takvim uzastopnim sklapanjem ugovora o radu između tužitelja i tuženika došlo do sklapanja ugovora na neodređeno, odnosno može li se prijava kod tuženika i za periode nakon isteka ugovora o radu (zbog preraspodjeljenog radnog vremena) smatrati da je tužitelj kod istoga nastavio rad u smislu odredbe čl. 12. st. 7. Zakona o radu iako u tom periodu nije dolazio na posao odnosno na nijedan način nije bio dostupan poslodavcu.

14. Čl. 12. Zakona o radu (Narodne novine br. 93/2014, 127/2017, 98/2019 - dalje ZR) propisano je: (1) ugovor o radu može se iznimno sklopiti na određeno vrijeme, za zasnivanje radnog odnosa čiji je prestanak unaprijed utvrđen rokom, izvršenjem određenog posla ili nastupanjem određenog događaja. (2) Poslodavac s istim radnikom smije sklopiti uzastopni ugovor o radu na određeno vrijeme samo ako za to postoji objektivan razlog koji se u tom ugovoru ili u pisanoj potvrdi o sklopljenom ugovoru o radu iz članka 14. stavka 3. ovoga Zakona mora navesti. (3) Ukupno trajanje svih uzastopnih ugovora o radu sklopljenih na određeno vrijeme, uključujući i prvi ugovor o radu, ne smije biti neprekinuto duže od tri godine, osim ako je to potrebno zbog zamjene privremeno nenazočnog radnika ili je zbog nekih drugih objektivnih razloga dopušteno zakonom ili kolektivnim ugovorom. (4) Ograničenja iz stavaka 2. i 3. ovoga članka ne odnose se na prvi ugovor o radu sklopljen na određeno vrijeme. (5) Svaka izmjena, odnosno dopuna ugovora o radu na određeno vrijeme koja bi utjecala na produljenje ugovorenog trajanja toga ugovora, smatra se svakim sljedećim uzastopnim ugovorom o radu na određeno vrijeme. (6) Prekid kraći od dva mjeseca ne smatra se prekidom razdoblja od tri godine iz stavka 3. ovoga članka. (7) Ako je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen protivno odredbama ovoga Zakona ili ako radnik nastavi raditi kod poslodavca i nakon isteka vremena za koje je ugovor sklopljen, smatra se da je sklopljen na neodređeno vrijeme.

15. Iz ugovora o radu na određeno vrijeme koji su sklapani u periodu 2017. do 2018. (l.s. 43-46; 53-59) naveden je povećan opseg posla, a negdje posebno i zbog (produženja) turističke sezone te je tužiteljev rad i u evidenciji HZMO naveden kao rad na određeno zbog sezonskih poslova (l.s. 15-16). Nije osporeno da je tužitelj nakon isteka tih ugovora, po svom izboru, koristio višak fonda radnih sati na način da se isti preračunaju u dane rade do isteka (produženje fonda) pa se iz tog razloga u evidenciji HZMO ne poklapa trajanje ugovora sa razdobljem osiguranja koje je u dužem razdoblju od samog trajanja ugovora za cca 30 dana. Sud je u prekršajnom postupku vrednovao samo HZMO evidenciju zbog koje je donio odluku o sankciji tuženiku i odgovornoj osobi jer su postupili protivno odredbi čl. 12. st. 3. ZR, čime su počinili prekršaj iz čl. 228. st. 1. podst. 1. i st. 2. ZR. Sud ovdje nije vezan odlukom u prekršajnom postupku o utvrđenju je li zaista došlo do sklapanja ugovora na neodređeno između tužitelja i tuženika posebice jer je jasno propisano čl. 112. st. 1. toč. 3. ZR-a da ugovor o radu prestaje istekom vremena na koje je sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme. Naime, iz stipulacije čl. 12. st. 7. ZR-a došlo bi do sklapanja ugovora na određeno ako je taj ugovor sklopljen protivno zakonu ili ako je radnik nastavio (faktično) raditi kod poslodavca po isteku. Međutim, iz iskaza samog tužitelja (kao i svjedokinje N. M. B.) ne proizlazi da je uistinu nastavio raditi nakon isteka ugovora, u vrijeme korištenja fonda sati, niti da bi u tom periodu na ijedan način bio dostupan tuženiku kao poslodavcu. Dapače, sam je tužitelj odabrao da mu se višak sati neće isplatiti već da će mu se preračunati u produženi fond, što je koristio isključivo radi osiguranja i pogodnosti i prava koja iz toga proizlazi dok mu je bilo poznato da tuženik očito nema potrebu za radnicima cijelu godinu pa je i sam pristao na sklapanje ugovora na određeno gdje je jasno stajalo da je to zbog povećanog opsega turističke sezone. Sud razdoblje nakon isteka ugovora o radu ne smatra razdobljem radnog odnosa jer očito u tom periodu tužitelj nije radio već je samo koristio pravo zbog osiguranja (umjesto isplate koja mu je ponuđena), zbog čega se uviđa da je došlo do prekida dužeg od dva mjeseca u razdoblju prestanka ugovora sklopljenog u trajanju od 1. studenog 2017. pa do 31. prosinca 2017. i onog sklopljenog u razdoblju od 20. ožujka 2018. pa do 31. listopada 2018. (za koje razdoblje tužitelj ni ne dostavlja platne liste da bi sud izveo drugačiji zaključak); slijedom čega nemamo neprekidno trajanje ugovora o radu duže od tri godine, ovo u smislu čl. 12. st. 6. ZR-a. Glavna su obilježja radnog odnosa (koji treba razlikovati od ugovora o radu koji je temelj radnog odnosa) naplatnost, obveza osobnog obavljanja rada i podređenost radnika u obavljanju rada nalozima i uputama poslodavca te dobrovoljnost; a te segmente u razdoblju nakon proteka ugovora u radu na određeno vrijeme, u vrijeme korištenja fonda sati, nemamo. Da je tome tako govori činjenica da je tužitelj isto tako mogao odabrati da mu fond bude isplaćen po isteku ugovora. Sud pravde EU je odredio tri kumulativna kriterija za definiranje radnog odnosa: 1) mora se raditi o obavljanju poslova po nalozima i uputama te pod kontrolom poslodavca; 2) posao koji se obavlja predstavlja ekonomsku aktivnost; i 3) za obavljeni posao dobiva se novčana naknada tj. plaća. Za postojanje radnog odnosa bitna je: ekonomska aktivnost; subordinacija anaroznost (davanje), a forma ugovora o radu nije ključna. Vezano uz mogućnost ponovnog zasnivanja radnog odnosa nakon isteka ugovora o radu na određeno vrijeme, poslodavac samostalno odlučuje hoće li radniku ponuditi sklapanje ugovora o radu na određeno ili neodređeno vrijeme, što ovdje nije bio slučaj jer je tuženik očito i deklaratorno donio odluku o prestanku ugovora o radu na određeno vrijeme (l.s. 61-62), koju tužitelj nije na vrijeme osporio u sudskom postupku u prekluzivnom roku iz čl. 133. ZR-a. Analogno ovom zaključku navodi se i da je Vrhovni sud RH u svojoj odluci br. Rev-892/119 (l.s. 72-74) zaključio da okolnost što je poslodavac odobrio korištenje godišnjeg odmora radniku nakon što je po ugovoru istekao rok na koji je zaključen radni odnos na određeno vrijeme, nije od značaja da bi taj odnos prerastao u ugovor na neodređeno vrijeme.

16. Jasno je da sklapanje ugovora na određeno poslodavca ne smije izigrati na štetu radnika, ali u konkretnom slučaju jasno je da nisu ostvareni uvjeti da bi ugovor na određeno prerastao u ugovor na neodređeno (razdoblje trajanja radnog odnosa koincidira sa razdobljem na koje je sklopljen ugovor o radu na određeno), iz naprijed navedenih razloga koji su bili poznati tužitelju. Ovo posebice stoga jer je takva odluka poslodavca uslijedila i u razdoblju početka pandemije koronavirusom zbog kojih nije niti imao potrebe za punim kapacitetom.

17. Sukladno mišljenju i tumačenju Ministarstva (l.s. 89) ugovori o radu na određeno vrijeme za poslove koji se obavljaju u preraspodijeljenom radnom vremenu, sklapaju se za razdoblje u kojem je potrebno radnikovo radno vrijeme, svesti na njegovo ugovoreno radno vrijeme. Tako, ako preraspodijela radnog vremena traje ukupno osam mjeseci, potrebno je sklopiti ugovor o radu na određeno vrijeme u trajanju od osam mjeseci, a unutar toga razdoblja, radnik će raditi duže odnosno kraće od njegovog ugovorenog radnog vremena, kako bi mu istekom ugovora radno vrijeme bilo svedeno na ugovoreno radno vrijeme. Ako bi takav radnik po isteku ugovora o radu, (bilo prije ugovorenog isteka ugovora o radu, bilo istekom ugovora) imao višak sati, navedeno će se tretirati kao prekovremeni rad.

18. Dakle, iz navedenog proizlazi kako je tuženik tužitelju taj višak trebao eventualno isplatiti kao prekovremeni rad, a ne regulirati kroz korištenje tkz. produljenog fonda radi produžetka osiguranja. U konkretnom slučaju, propust tuženika vrednovan je kroz prekršajni postupak, ali to ne bi smjelo ići u cilju tumačenja da je uistinu zasnovan ugovor na neodređeno između njega i tužitelja i da zbog navedenog nije bilo stvarnog prekida duljeg od dva mjeseca, sve jer u ovom produljenom razdoblju faktično nije bilo radnog odnosa.

19. Zbog navedenoga, sud je odbio tužbeni zahtjev u točki I. i zbog propuštanja prekluzivnog roka odbacio tužbu kao u točki II.

20. Nadalje, kako je ugovor o radu već istekao to nema mjesta sudskom raskidu niti naknadi štete zbog istoga (točka III. i IV.), a posljedično svemu naprijed utvrđenome niti naknadi plaće (točka V.).

21. Odluka o trošku u ovom kontradiktornom postupku je uslijedila sukladno čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP-a, slijedom čega je sud priznao tuženiku, kao stranci koja je uspjela u sporu i koja je zastupana po kvalificiranom punomoćniku, trošak na ime sastava četiri obrazložena podneska na što tuženik ima pravo i to od 25. lipnja 2021., 18. listopada 2021., 23. studenog 2021. i 22. veljače 2022. u iznosu od po 1.000,00 kn sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015 i 37/2022- dalje Tarifa), zastupanja na ročištima 5. listopada 2021., 1. prosinca 2021., 6. lipnja 2022. i 5. rujna 2022. u iznosu od po 1.000,00 kn sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, PDV od 25%, sveukupno 10.000,00 kn; sve ovo obzirom da vrijednost predmeta spora koja se tijekom postupka nije mijenjala i iznosi 10.001,00 kn. Na taj iznos tuženiku je dosuđen zatezna kamata sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a. Sud nije tuženiku priznao trošak sastava podnesaka od 30. lipnja 2021. i 15. veljače 2022. jer se ne radi o nužnom trošku u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a, iz istog razloga trošak pristupa ročištu radi objave presude i trošak obrazloženih podneska preko priznata četiri, ukupno tuženiku nije priznat iznos od 66.250,00 kn sa zatraženim zateznim kamatama.

U Gospiću 12. listopada 2022.

Sutkinja

Vera Miočić v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove odluke dopuštena je žalba.

Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta; stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta dok stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude.

Rok za žalbu je 15 dana. Žalba se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke u postupku ovom sudu za županijski sud koji odlučuje po žalbi.

DNA:

- Tužitelju po pun.,

- Tuženiku po pun.