Republika Hrvatska

Poslovni broj 15 Gž-866/2022-2

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Verice Kos, predsjednice vijeća, Vesne Gašparuš-Horvat, člana vijeća i suca izvjestitelja i Gorana Škugora, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja zavod … Područna služba u R., R., OIB: …, zastupanoga po punomoćnici A. P. dipl. iur., protiv 1. tuženika HŽ Infrastruktura d.o.o. Z., OIB: …, zastupanoga po punomoćnicima G. P. dipl. iur., 2. tuženika HŽ putnički prijevoz d.o.o. Z., OIB: …, zastupanoga po punomoćnici M. J., dipl. iur. i 3. tuženika HŽ cargo d.o.o. Z., OIB: …, zastupanoga po punomoćniku D. R., odvjetniku u Z., radi isplate, odlučujući o žalbama tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-135/2022- 97 od 4. svibnja 2022., 13. listopada 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe tuženika HŽ Infrastruktura d.o.o. Z., HŽ putnički prijevoz d.o.o. Z. i HŽ Cargo d.o.o. Z. kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-135/2022-97 od 4. svibnja 2022.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom suđeno je:

''I. 1. tuženik HŽ Infrastruktura d.o.o. Z., (OIB: …), 2. tuženik HŽ putnički prijevoz d.o.o. Z., (OIB: …) i 3. tuženik HŽ Cargo d.o.o. Z., (OIB:…) dužni su isplatiti tužitelju zavodu …, Područnoj službi u R. iz R., (OIB:…) iznos od 250.105,39 kn (slovima: dvjesto pedeset tisuća sto i pet kuna te trideset i devet lipa) sa zateznom kamatom od 7. lipnja 2005. pa do isplate u roku od 15. dana.

II 1. tuženik HŽ Infrastruktura d.o.o. Z., (OIB: …), 2. tuženik HŽ putnički prijevoz d.o.o. Z., (OIB: …) i 3. tuženik HŽ Cargo d.o.o. Z., (OIB: …) dužni su tužitelju zavodu …, Područnoj službi u R. iz R., (OIB:…) naknaditi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 6.480,80 kn (slovima: šest tisuća četiristo osamdeset kuna te osamdeset lipa) i to u roku od 15 dana.

III. Odbijaju se u cijelosti zahtjevi 1. tuženika HŽ Infrastruktura d.o.o., 2. tuženika HŽ putnički prijevoz d.o.o. i 3. tuženika HŽ Cargo d.o.o. za naknadom parničnog troška.''

2. Protiv navedene presude žale se tuženici zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik HŽ Cargo d.o.o. Z. zahtijeva naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 10.663,55 kn.

2.1. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode tuženika.

3. Žalbe tuženika su neosnovane.

4. Prema odredbi čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud je ispitao prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojemu se pobija žalbom, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

4.1. Tuženici u žalbi ističu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP. Međutim, nije nađeno da bi bila počinjena navedena bitna povreda jer pobijana presuda sadrži potrebne razloge o pravno odlučnim činjenicama, koji nisu proturječni stanju spisa i može se ispitati.

4.2. Suprotno žalbenim navodima, nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1., u vezi s čl. 221.a ZPP jer je prvostupanjski sud utvrdio činjenice odlučne za ishod spornog odnosa među strankama pa nije bilo mjesta zaključivanju o postojanju tih činjenica primjenom navedene odredbe.

5. Premet spora je novčana tražbina tužitelja za isplatu kapitaliziranog iznosa štete proistekle zbog plaćanja obiteljske mirovine, na temelju odredbe čl. 160. st. 4. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj 102/98), koju tužitelj temelji na činjenicama:

- da je rješenjem tužitelja broj … od 20. listopada 2003. udovici pokojnog osiguranika M. S., M. S. i djetetu N. S., priznato pravo na obiteljsku mirovinu nakon smrti osiguranika tužitelja nastupila kao posljedica stradavanja u nezgodi 27. prosinca 2002., kada je na kolodvoru M. na osiguranika tužitelja naletjela električna lokomotiva kojom je upravljao radnik pravnog prednika tuženika,

- da jednokratna naknada štete za obiteljsku mirovinu od 1. svibnja 2005. s ugovornim obvezama sveukupno iznosi 333.473,86 kn.

6. Prvostupanjski je sud utvrdio:

- da je presudom Općinskog suda u Vrbovskom poslovni broj P-15/2003 naloženo tuženicima i HŽ vuča vlakova d.o.o. Z. da tužiteljima M. i N. S. isplate iznose od 166.815,00 kn i 165.000,00 kn te naknaditi parnični trošak, po osnovi naknade štete iz štetnog događaja 27. prosinca 2002., kada je smrtno stradao njihov suprug, odnosno otac M. S.,

- da je na temelju nalaza i mišljenja vještaka D. F. utvrđeno da je do naleta električne lokomotive na M. S. došlo na I. kolosijeku u željezničkom kolodvoru M., 27. prosinca 2002. u noćnim uvjetima, kada se električna lokomotiva kretala manevarskom vožnjom po I. kolosijeku uz utovarnu rampu u smjeru istoka radi izlaska na otvorenu prugu i prebacivanja na V. kolosijek radi preuzimanja teretnog vlaka, da je do naleta na M. S. došlo je na oko 31 m točno od početka utovarne rampe prednjim lijevim bočnim dijelom lokomotive kada se oštećeni nalazio u vertikalnom položaju bliže okomitom zidu utovarne rampe, da je zbog malog prostora između lijeve bočne strane lokomotive i okomitog zida utovarne rampe došlo do povlačenja tijela oštećenog u smjeru kretanja lokomotive i gnječenja tijela oštećenog između zida utovarne rampe i lijeve bočne strane lokomotive, što je prouzročilo trenutačnu smrt oštećenika, da očitanjem brzinomjerne trake proizlazi da se lokomotiva u trenutku nezgode kretala brzinom oko 17,5 km/h, dok se oštećenik u trenutku naleta nalazio bliže utovarnoj rampi te je mogao stajati ili se kretati brzinom 4-5 km/h, da se nakon naleta lokomotiva nije zaustavila, već se kretala do otvorene pruge, ukupno oko 600 metara od mjesta pokretanja, da to može upućivati na zaključak da strojovođa lokomotive I. C. oštećenika nije vidio kao niti sam nalet na njega, da bi strojovođa koji se nalazi u prednjoj upravljačnici lokomotive s upaljenim pozicijskim svjetlima na lokomotivi, uz povećanu pozornost koja je propisana poslovnim redom kolodvora M. za manevarsku vožnju I. kolosijekom imao tehničku mogućnost da zaustavi lokomotivu ispred mjesta naleta na oštećenika ukoliko bi se kretao brzinom do 10 km/h i reagirao kočenjem najkasnije na 18 m ispred oštećenog jer se na 30 m moglo uočiti da se nešto kreće kolosijekom, da izostanak reagiranja strojovođe kočenjem sve do izlaska na otvorenu prugu kao i nedostatak vremena da na otvorenoj pruzi između prve i druge vožnje obavi promjenu upravljačnice na lokomotivi upućuje na zaključak da se za vrijeme prve vožnje strojovođa vjerojatno nalazio u stražnjoj upravljačnici za navedeni smjer vožnje kada oštećenika nije mogao uočiti bez obzira koja svjetla su bila upaljena na prednjem dijelu lokomotive,

- da iz obračuna jednokratne naknade štete za obiteljsku mirovinu M. S. i N. S. od 27. travnja 2005. proizlazi da sveukupna šteta koja je nastala tužitelju iznosi 333.473,68 kn.

7. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja, prvostupanjski je sud zaključio da lokomotiva (u kretanju – manevarskom vožnjom) predstavlja opasnu stvar te da za štetu uzrokovanu lokomotivom kao opasnom stvari odgovara pravni prednik tuženika, odnosno tuženici, kao imatelji te stvari, sukladno s odredbom čl. 173. i 174. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO).

7.1. Nadalje je zaključio da je pok. M. S. djelomično pridonio nastanku štete, u omjeru od 25%, budući da se kretao na nedozvoljen način između kolosjeka prema utovarnoj rampi, suprotno čl. 67. st. 1. tada važećeg Zakona o sigurnosti u željezničkom prometu (''Narodne novine'', broj 77/92, 26/93 i 37/94 – dalje: ZSŽP), u kojem je propisano da su pristup i kretanje osoba i cestovnih vozila na željezničkom području dopušteni samo na mjestima koje odredi javno poduzeće.

7.2. U ostalom omjeru od 75% sud zaključuje da postoji odgovornost tuženika i to iz razloga:

- što strojovođa I. C. u vrijeme štetnog događaja nije sjedio u prvoj kabini i gledao u pravcu voženje, već u zadnjoj kabini, suprotno čl. 25. t. 10 Upute, kojim je propisano da se prije manevarskog kretanja rukovatelj manevrom ili radnik koji neposredno rukovodi manevriranjem mora uvjeriti da je manevarski put slobodan što po prirodi stvari nije moguće ukoliko se strojovođa nalazi u stražnjoj upravljačnici,

- što je strojovođa I. C. u vrijeme štetnog događaja bio pod utjecajem alkohola u krvi od 0,56 g/kg te se nalazio u pripitom stanju, protivno odredbi čl. 47. st. 1. ZSŽP,

- što je lokomotiva kritične zgode imala propisani signal od dvije bijele svjetlosti na istoj razina, koji služi za uočavanje lokomotive od strane ostalih sudionika u prometu, ali ne za osvjetljavanje puta ili pruge ispred lokomotive, sukladno s čl. 37. st. 1. ZSŽP, prema kojem se u željezničkom prometu koriste željeznički signali i signalne oznake pomoću kojih se djelatnici koji obavljaju željeznički promet mogu brzo i pouzdano obavještavati i sporazumijevati i kojima se daju zabrane, ograničenja, naredbe, upozorenja i obavijesti za siguran tijek prometa,

- što je oštećenik, pok. M. S., koji je kao čistač vagona radio na kolodvoru u B., s G. M., od B. do M. došao teretnim vlakom, iako istim nije dozvoljeno prevoziti putnike, što je njihov poslodavac trebao spriječiti, te da se stoga pok. M. S. i svjedok G. M. nisu niti mogli iskrcati na peronu predviđenom za putnike, već su morali prelaziti kolosjeke tj. na mjestu gdje to nije dozvoljeno.

8. Pravilan je zaključak prvostupanjskoga suda da predmetna šteta nije nastala isključivo radnjom pok. oštećenika M. S., već da se tuženici samo djelomično oslobađaju svoje objektivne odštetne odgovornosti i to iz razloga što je djelatnik tuženika očito propustio na vrijeme uočiti pok. M. S. i zaustaviti lokomotivu i time izbjeći nastanak štetnog događaja i štete, iako je to u konkretnoj prometnoj situaciji bilo moguće. Ovo stoga što je u provedenom postupku utvrđeno da je, uz povećanu pozornost, zaposlenik tuženika mogao uočiti kretanje ispred lokomotive na pruzi na udaljenosti od 30 metara, a da je sa sigurnošću mogao raspoznati da se radi o čovjeku na udaljenosti od 15 metara. Osim toga je utvrđeno da je kod upaljenih putnih svjetala područje ispred lokomotive moglo biti osvijetljeno vrlo intenzivno te da je čovjeka bilo moguće uočiti i na udaljenosti većoj od 100 metara pa kada se pritom ima u vidu da je u trenutku štetnog događaja bio mrak te izrazito loše vrijeme, lagana kiša, sumaglica i izrazito loša vidljivost, kako to navodi i svjedok I. C. (list 210 spisa), onda zaposlenik tuženika nije upotrijebio pozornost koju su takve vremenske prilike zahtijevale. Isto tako je utvrđeno da je postojala i tehnička mogućnost zaustavljanja lokomotive ispred mjesta naleta na oštećenika u situaciji da da se kretao brzinom do 10 km/h i reagirao kočenjem najkasnije na udaljenosti od 18 m ispred oštećenika, budući da se na udaljenosti od 30 m moglo uočiti da se nešto kreće kolosijekom. Iz navedenih razloga, cijeneći takvu dinamiku nastanka štetnog događaja i ponašanje svih sudionika, neosnovano tuženici u žalbi ustraju u tvrdnji da je predmetna šteta nastala isključivom krivnjom pok. oštećenika M. S..

8.1. Pravilno je prvostupanjski sud imao u vidu i okolnost da je prednik tuženika bio obvezan spriječiti prijevoz osoba teretnim vlakom, kao i njihov iskrcaj na mjestu na kojem to nije dozvoljeno te posljedično tome kretanje kolosijekom. Naime, odredbom čl. 67. ZSŽP propisano je da su pristup i kretanje osoba i cestovnih vozila na željezničkom području dopušteni samo na mjestima koje odredi javno poduzeće (st. 1) te da su se na mjestima predviđenim za pristup i kretanje na željezničkom području i u vlakovima, sve osobe dužne pridržavati unutarnjeg reda u željezničkom prometu. Prema odredbi čl. 68. ZSŽP, održavanje unutrašnjeg reda u željezničkom prometu obveza je tuženika, koju je dužan provoditi u skladu sa svojim općim aktima.

8.2. Međutim, osnovano tuženici u žalbi ukazuju da je pogrešan pritom zaključak prvostupanjskoga suda da je okolnost alkoholiziranosti strojovođe od utjecaja na odgovornost tuženika u konkretnom slučaju, iz razloga što u postupku nije utvrđeno postojanje uzročno posljedične veze između alkoholiziranosti vozača lokomotive i predmetnog štetnog događaja. No, unatoč tome, navedeno nije bilo od utjecaja na ishod spornog odnosa među strankama jer je prvostupanjski sud pravilno utvrdio doprinos oštećenika nastanku predmetne štete u omjeru od 25% te da u ostalom omjeru postoji objektivna odgovornost tuženika.

8.3. Stoga je odluka prvostupanjskoga suda pravilna, a žalbenim navodima, kojima tuženici u bitnome ukazuju na nepostojanje njihova propusta, čina ili štetne, odnosno protupravne radnje u predmetnom štetnom događaju, tuženici nisu doveli u sumnju činjenična utvrđenja i primjenu materijalnog prava sadržanu u pobijanoj odluci jer je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio sve činjenice o kojima ovisi osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

9. Prema odredbi čl. 173. ZOO, šteta nastala u vezi s opasnom stvarju odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potječe od te stvari odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete, a prema čl. 174. st. 1. ZOO, da za štetu od opasne stvari odgovara njezin imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara osoba koja se njom bavi.

9.1. Prema odredbi čl. 177. st. 1. ZOO, imalac se oslobađa odgovornosti ako dokaže da šteta potječe od nekog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a čije se djelovanje nije moglo predvidjeti, ni izbjeći ili otkloniti, a prema stavku 2. toga članka, imalac se oslobađa odgovornosti djelomično ako je oštećenik djelomično pridonio nastanku štete.

9.2. Prema odredbi čl. 160. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 102/98, 127/00, 59/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04 i 92/05 – dalje: ZMO), Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima predviđenim u tom Zakonu, a koju štetu predstavljaju novčana davanja na teret mirovinskog osiguranja. Prema st. 4. toga članka, kada se šteta sastoji u obvezi Zavoda na trajna novčana davanja, kao što je to ovdje slučaj, Zavod može zahtijevati plaćanje naknade štete u jednoj ukupnoj svoti (kapitalizirana šteta). Ta se svota izračunava prema visini priznate mirovine i prema Tablicama aktuarske matematike koje utvrđuje Zavod. Zavod može zahtijevati plaćanje naknade štete u ukupnoj svoti i neposredno od društva za osiguranje.

9.2. Odredbom čl. 166. st. 3. ZMO nadalje je propisano da na svotu potraživanja, na ime naknade štete, Zavod ima pravo na zateznu kamatu u visini određenoj zakonom koja teče od idućega dana nakon isteka roka određenog u pozivu odgovornoj osobi da naknadi štetu.

10. Budući da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da postoji doprinos oštećenika nastanku štete u omjeru od 25% te da sveukupna šteta koja je nastala tužitelju iznosi 333.473,68 kn, pravilno je primijenio navedene zakonske odredbe kada je utvrdio da postoji odgovornost tuženika u preostalom omjeru od 75% te da su u tom omjeru obvezni tužitelju naknaditi nastalu štetu, u iznosu od 250.105,39 kn, kao i platiti zateznu kamatu na taj iznos, tekuću od dana podnošenja tužbe (7. lipnja 2005.) kako je tužbom traženo (čl. 2. st. 1. ZPP), budući da prednik tuženika u određenom roku od 15 dana nije postupio po pozivu tužitelja od 5. svibnja 2005.

11. Ostali žalbeni navodi nisu od odlučnog značenja te ih ovaj sud stoga nije posebno ocijenio (čl. 375. st. 1. ZPP).

12. I odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita, kako po osnovi (čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP), tako i po visini dosuđenog parničnog troška. Naime, pravilno je prvostupanjski sud tužitelju u cijelosti dosudio trošak prometnog vještačenja, kao i trošak očevida, u ukupnom iznosu od 6.480,80 kn, budući su ti troškovi bili neophodni za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari. U odnosu na žalbene navode tuženika HŽ Cargo d.o.o. Z., kojima ističe da je sud od omjera uspjeha tužitelja u sporu trebao oduzeti omjer uspjeha tuženika i tužitelju dosuditi 50% troškova te i njemu dosuditi zatraženi trošak parničnog postupka, treba reći da tužitelju trošak zastupanja nije niti nastao te da se primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP, troškovi postupka, nakon obračuna i oduzimanja postotaka uspjeha stranaka u sporu, dosuđuju samo onoj stranci koja je u većoj mjeri uspjela u parnici.

13. Iz navedenih razloga, na temelju odredbe čl. 368. st. 2. ZPP, valjalo je odbiti žalbe tuženika kao neosnovane i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

U Velikoj Gorici 13. listopada 2022.

Predsjednica vijeća

Verica Kos, v.r.