REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 81 Pž-4265/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Kamelija Parać, u pravnoj stvari tužitelja H. Z. Z. M. O., OIB ..., Z., protiv tuženika C. o. d.d., OIB ..., Z., radi isplate iznosa od 20.382,44 kn / 2.705,21 EUR, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1187/2016-42 od 13. travnja 2022., 13. listopada 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1187/2016-42 od 13. travnja 2022.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zahtijevao isplatu iznosa od 20.382,44 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke), te je naloženo tužitelju da plati tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 6.000,00 kn (točka II. izreke).

2. Tužbeni zahtjev se odnosi na naknadu štete nastale isplatom invalidske mirovine tužiteljevom osiguraniku F. Ć. koja je zadobila tjelesne ozljede u prometnoj nezgodi koja se dogodila 26. listopada 1992. Nezgodu je prouzročio vozač čije je vozilo osigurano kod tuženika zbog čega tužitelj zahtijeva od tuženika isplatu razmjernog dijela mirovine, sukladno odredbi čl. 161., a u vezi s čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18 i 62/18; dalje: ZMO). Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je utvrdio da ne postoji uzročno posljedična veza između predmetne ozljede, odnosno predmetnog štetnog događaja i prava na invalidsku mirovinu tužiteljevog osiguranika, kao jedne od pretpostavke odgovornosti za štetu u smislu odredbe čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO), slijedom čega je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev.

3.Tužitelj je protiv prvostupanjske odluke podnio žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka. U bitnom je naveo da je počinjena povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku. Naime, o pravima iz mirovinskog osiguranja odlučuje se u upravnom postupku, te se u parničnom postupku ne može raspravljati niti se mogu provjeravati činjenice na kojima se temelji odluka o invalidnosti osiguranika u upravnom postupku. Tužitelj je nalazom i mišljenjem vještaka te mišljenjem Stručnog povjerenstva dokazao uzročno posljedičnu vezu između štetne radnje i štetne posljedice te je takvim utvrđenjem vezan sud u smislu odredbe čl. 12. Zakona o parničnom postupku. Predložio je uvažiti žalbu.

4. Tužiteljeva žalba nije osnovana.

5. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP), u granicama razloga određenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. Donošenjem pobijane presude nije učinjena ni jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Prvostupanjski sud je dao jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama na kojima je zasnovao svoju odluku, a koji nisu proturječni sadržaju isprava u spisu.

7. U ovoj pravnoj stvari riječ je o sporu male vrijednosti (čl. 502. st. 1. ZPP-a). Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. st. 1. ZPP-a).

8. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu štete koji predstavlja iznose invalidske mirovine koju je tužitelj isplatio svojem osiguraniku u razdoblju od 1. siječnja 2014. do 30. listopada 2015. u iznosu od 20.382,44 kn, a koji je ozlijeđen u prometnoj nesreći koju je uzrokovao S. P. upravljajući motornim vozilom osiguranim kod tuženika. Rješenjem tužitelja broj 062055 od 22. srpnja 1999. osiguraniku F. Č. je priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad uzrokovano ozljedom izvan rada u omjeru od 70%.

9. Suprotno zaključku prvostupanjskog suda, u pogledu pretpostavki glede prava na naknadu štete i njezinu visinu nisu mjerodavne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju, već odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Naime, na sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske održanoj 8. lipnja 2022. promijenjeno je pravno shvaćanje prihvaćeno na 26. sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova od 5. prosinca 2016. tako da promijenjeno shvaćanje glasi: „U sporu zavoda (H.) protiv društva za osiguranje radi naknade štete nastale isplatom invalidske ili obiteljske mirovine koju je H. isplatio svom osiguraniku odnosno članovima osiguranikove obitelji primjenjuje se Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u trenutku isplate mirovine“, slijedom čega je u ovoj pravnoj stvari trebalo prije svega poći od odredbe čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14; dalje: ZOOP), a ne od odredaba Zakona o mirovinskom osiguranju kako to pogrešno zaključuje prvostupanjski sud. Do promjene pravnog shvaćanja ovog suda došlo je zbog usklađivanja s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u većem broju odluka (primjerice: odlukama poslovni broj Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020., Rev-x 388/2018 od 25. kolovoza 2020., Rev-3660/2018 od 12. siječnja 2022., Rev-1354/2016 od 18. svibnja 2021. i dr.).

10. Iako se prvostupanjski sud pozvao na odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju, a ne odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, pobijanu odluku je bilo potrebno potvrditi budući da u konkretnom slučaju nisu ispunjene sve pretpostavke odgovornosti za štetu u smislu odredbe čl. 1045. ZOO-a.

11. Među strankama nije sporan nastanak štetnog događaja i odgovornost tuženikova osiguranika za nastanak štetnog događaja. Sporna je uzročno posljedična veza između predmetne ozljede, odnosno predmetnog štetnog događaja i prava na invalidsku mirovinu tužiteljevog osiguranika. U prilog postojanja uzročno posljedične veze tužitelj je dostavio rješenja od 19. veljače 1998. i 22. srpnja 1999. kojim se njegovu osiguraniku F. Č. zbog 70% ozljede izvan rada i 30% bolesti priznaje pravo na invalidsku mirovinu. Tuženik je u odgovoru na tužbu, između ostalog, naveo da je sporna uzročna veza između zadobivenih ozljeda u prometnoj nezgodi i nastanka opće nesposobnosti za rad koja je razlog umirovljenja osiguranika tužitelja, te je radi dokazivanja te činjenice predložio i vještačenje po vještaku specijalistu medicine rada.

12. Radi utvrđenja odlučne činjenice – postojanja uzročno posljedične veze između ozljeda zadobivenih u prometnoj nezgodi i štete radi koje je isplaćena invalidska mirovina prvostupanjski sud je izveo dokaz medicinskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku, specijalisti medicine rada dr. A. H. – R., dr. med. koja je u nalazu i mišljenju navela da je osiguranica tužitelja zadobila ozljede kao pješak 26. listopada 1992. i to natučenje glave uz ogrebotine u desnom dijelu čela i natučenje i podljeve na stražnjici, dakle, lakše ozljede koje nemaju trajne posljedice. Prema medicinskim zapisima osiguranica tužitelja je u predmetnom štetnom događaju bila nekoliko trenutaka ošamućena, nema podataka da je imala potres mozga niti natučenje mozga. Štoviše, pregled okuliste 14 dana kasnije pokazuje uredan očni nalaz, uredan EEG, a neurološki nalaz je bio uredan osim tendenze zanošenja u desno pri zatvorenim očima. Na kontroli za dva mjeseca neurolog je nakon obrade decidirano naveo kako su traženi nalazi uredni, neurološki nalaz primjeren. Stoga je evidentno da osiguranica tužitelja nije imala potres mozga, a niti natučenje mozga, te shodno tome nije mogla razviti postkomocijske ni postkontuzijske smetnje povezane sa štetnim događajem. Stoga, zaključak je vještaka da ozljede zadobivene u prometnoj nezgodi nisu u uzročnoj vezi s umirovljenjem. Vještak je i na ročištu održanom 14. ožujka 2022. usmeno obrazložio nalaz i mišljenje te odgovorio na sve primjedbe stranaka pri čemu je u cijelosti ostao pri pisanom nalazu i mišljenju.

13. Prvostupanjski sud je pravilno prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer ga je izradila stručna osoba, objektivno i sukladno pravilima struke. Iz vještačenja jasno proizlazi da osiguranica tužitelja nije imala potres mozga, a niti natučenje mozga, te shodno tome nije mogla razviti postkomocijske ni postkontuzijske smetnje povezane sa štetnim događajem. Slijedom navedenog, iz dostavljenog nalaza i mišljenja proizlazi da ne postoji uzročno posljedična veza između predmetne ozljede, odnosno predmetnog štetnog događaja i štete radi koje je isplaćena invalidska mirovina tužiteljevom osiguraniku.

14. Prema čl. 1045. st. 1. ZOO-a tko drugome prouzroči štetu, dužan ju je naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, dok prema čl. 1046. tog Zakona šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Prema tome, iz navedenih zakonskih odredaba proizlazi da su pretpostavke odgovornosti za štetu: postojanje štetnika (osobe odgovorne za štetu), protupravna štetna radnja, postojanje štete i postojanje uzročne veze između štetne radnje štetnika i štete kao posljedice te radnje. Da bi postojala odgovornost za štetu, sve navedene pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene. U konkretnom slučaju ne postoji uzročna veza između štetnog događaja i prava na invalidsku mirovinu tužiteljevog osiguranika, posljedično čemu je prvostupanjski sud pravilno odbio tužbeni zahtjev u cijelosti.

15. U odnosu na tužiteljeve žalbene navode ističe se da sud u parničnom postupku nije ovlašten ispitivati pravilnost pravomoćne odluke donesene u upravnom postupku kojom je osiguraniku tužitelja utvrđeno pravo na invalidsku mirovinu jer je o pravima iz mirovinskog osiguranja nadležan odlučivati zavod, ali u parničnom postupku radi naknade štete koju zavod potražuje od štetnika (njegova osiguravatelja) sud nije vezan utvrđenjima vještaka iz upravnog postupka o uzrocima i omjeru tih uzroka nastanku opće nesposobnost za rad i posljedično tome priznatom pravu na invalidsku mirovinu osiguraniku tužitelja. Drugim riječima, stranke mogu dokazivati da su u dostavljenom nalazu i mišljenju nepravilno ocijenjeni uzroci i omjer tih uzroka nastanku opće nesposobnosti za rad (tako i Vrhovni sud u odlukama poslovni broj Rev 3643/2018, Rev 1261/2021 i dr.). Tuženik, koji je osporio uzročno posljedičnu vezu, i na kome je u tom slučaju teret dokaza, s uspjehom je osporio da ozljede nastale u prometnoj nezgodi nisu uzrok profesionalne nesposobnosti za rad tužiteljeva osiguranika.

16. Pravilna je i odluka o troškovima postupka koju tužitelj posebno ni ne osporava.

17. Slijedom svega navedenog, tužiteljeva žalba je odbijena kao neosnovana i pobijana odluka potvrđena (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 13. listopada 2022.

Sutkinja

Kamelija Parać, v.r.