Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Stalna služba u Koprivnici
Koprivnica, Hrvatske državnosti 5
Poslovni broj: Gž Ob-31/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kučić kao predsjednice vijeća te Veljka Kučekovića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Damira Ronića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. M., OIB:…, iz V., zastupane po opunomoćenici D. V., odvjetnici iz Z., protiv tuženika B. M., OIB:…, iz V., zastupanog po opunomoćeniku B. O., odvjetniku iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu poslovni broj P Ob- 209/2019-49 od 21. srpnja 2022., na nejavnoj sjednici vijeća održanoj 13. listopada 2022.,
p r e s u d i o j e
Uvažava se žalba tužiteljice, preinačuje se presuda Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu poslovni broj P Ob-209/2019-49 od 21. srpnja 2022. i sudi se:
Nalaže se tuženiku da tužiteljici plati iznos od 153.000,00 kn/20.306,59 EUR (sto pedeset i tri tisuće kuna/dvadeset tisuća tristo šest eura i pedeset i devet centi)[1] sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 16. rujna 2019. do potpune isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te mu se nalaže da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka od 40.256,25 kn/5.342,92 EUR (četrdeset tisuća dvjesto pedeset i šest kuna i dvadeset i pet lipa/pet tisuća tristo četrdeset i dva eura i devedeset i dva centa)[1] , sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:
"I Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužiteljica potražuje od tuženika isplatu iznosa od 153.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a tekućom od 16. rujna 2019. pa do isplate, kao i sa zahtjevom da joj nadoknadi troškove parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama po istoj stopi tekućim od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve u roku od 15 dana. II Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 37.500,00 kn u roku od 15 dana."
2. Protiv presude žali se tuženica zbog svih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. (pročišćeni tekst), 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22.; dalje: ZPP) i predlaže da se pobijana presuda preinači, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba je osnovana.
5. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda je valjano obrazložena i neproturječna te se može ispitati pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP, a niti koja od drugih bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavak 2. ZPP.
6. Prvostupanjski sud je utvrdio da su tužiteljica i tuženik bivši bračni drugovi koji su sklopili brak 6. travnja 1991. u B. i H..
6.2. Nadalje je utvrđeno da je tuženiku njegov otac darovao kčbr. 2998/1 k.o. P. koja je u naravi sada kuća sa okućnicom površine 821 čhv, a upisana je u zk.ul.br. 6835 k.o. P.. U vrijeme darovanja koje je izvršeno 1993. je na toj nekretnini bila sagrađena kuća no imala je samo zidove i bila je prekrivena krovištem od azbestnih ploča, a nije imala ni vanjsku ni unutarnju stolariju, nije imala ni pregradne zidove ni bilo kakve instalacije kao što nije bilo ni prilaznog stepeništa za pristup potkrovlju. Stranke su 1991. otišle u N. gdje su živjele do travnja 1994. kada su se vratile u V.. Po povratku su pristupile adaptaciji kuće za stanovanje te je kuća i osposobljena za stanovanje i u njoj je ostala stanovati tužiteljica dok je tuženik povremeno radio u N., a u razdoblju od 2007. do 2010. je imao obrt za postavljanje knaufa u V. time da je taj obrt 2010. zatvoren i ostao je porezni dug od 59.000,00 kn. Tijekom trajanja braka im se je u rujnu 1992. rodilo prvo dijete, a po povratku u H. 1994. im se je rodilo još jedno dijete. Stranke su i nakon što su 1994. kuću osposobile za stanovanje nastavile radove na uređenju i poboljšanju kuće te su uz kuću dozidale garažu i izvele više radova na uređenju kuće.
7. Tužiteljica je od tuženika tužbenim zahtjevom zatražila da joj plati iznos od 153.000,00 kn i to nakon što je tijekom postupka provedeno građevinsko vještačenje kojim je utvrđena prometna vrijednost kuće. Naime, tim građevinskim vještačenjem je utvrđeno da je prometna vrijednost kuće u stanju kako je darovana tuženiku iznosila 105.000,00 kn, a sadašnja prometna vrijednost kuće i naknadno sagrađene garaže je 411.000,00 kn pa kada se od tog iznosa oduzme iznos od 105.000,00 kn koji predstavlja posebnu imovinu tuženika dobije se iznos od 306.000,00 kn, a tužiteljica traži ½ dijela toga iznosa odnosno iznos od 153.000,00 kn na ime vlastitih ulaganja u kuću kao posebnu imovinu tuženika.
7.8. Kako su stranke 1994. nakon povratka iz N. predmetnu kuću počele dograđivati i dovoditi u stanje pogodno za stanovanje, na radove koji su izvršeni do početka primjene Obiteljskog zakona ("Narodne novine" br. 162/98.), dakle do 1. srpnja 1999., treba primijeniti Zakon o braku i porodičnim odnosima ("Narodne novine" br. 11/78., 27/78., 45/89., 51/89. - službeni pročišćeni tekst, 59/90., 25/94., 162/98.; dalje: ZBPO) koji je u članku 281. stavak 1. propisivao da se kod utvrđivanja suvlasničkih dijelova udio bračnog druga u zajedničkoj imovini određuje prema njegovom doprinosu u stjecanju te imovine, a u stavku 2. je propisivao da u slučaju spora sud određuje koliki je bio doprinos bračnih drugova u stjecanju zajedničke imovine, pri čemu vodi računa ne samo o osobnom dohotku i zaradi svakog od bračnih drugova, nego i o pomoći jednog bračnog druga drugome, o radu u domaćinstvu i porodici, brizi oko odgoja i podizanja djece, kao i o svakom drugom obliku rada i suradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine. Nije sporno između stranaka da je za vrijeme boravka u N. tuženik radio, a tužiteljica je održavala kućanstvo i brinula se o djetetu stranaka pa je stoga prvostupanjski sud zaključio da je doprinos stranaka stjecanju sredstava kojima su financirale građevinske radove radi dovođenja kuće u stanje pogodno za stanovanje jednak. Takvu ocjenu prihvaća i ovaj sud.
7.9. Stranke su i nakon što su uselile u predmetnu kuću tu kuću nastavile uređivati i vršiti poboljšice, a na radove koji su vršeni nakon početka primjene Obiteljskog zakona treba primijeniti odredbu članka 253. stavak 1. toga zakona kojom je bilo propisano da su bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini, ako nisu drukčije ugovorili, a identičnu odredbu su sadržavale i naredne verzije Obiteljskog zakona, pa stoga ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da je doprinos stranaka svim izvršenim radovima na kući i garaži bio jednak.
8. Stranke su se tijekom postupka pozivale na to da su u izgradnju kuće ulagale svoju posebnu imovinu, a radi se o novčanim doprinosima koje su im davali njihovi roditelji i rodbina. Prvostupanjski sud je na temelju provedenog dokaznog postupka zaključio da stranke nisu sa dovoljno vjerojatnosti dokazale svoje tvrdnje o navodnoj posebnoj imovini u obliku novčanog dara primljenog od svoje rodbine. Ovaj sud prihvaća i taj zaključak prvostupanjskog suda. Iz iskaza rodbine stranaka proizlazi da su i tužiteljici, a i tuženiku roditelji davali novčanu pomoć, tuženiku i njegov šogor I. L.. Međutim, iz iskaza proizlazi da je pomoć davana bračnom paru radi uređenja kuće, a ponekad i radi rješavanja financijskih problema, primjerice podmirenja tuženikovog duga nastalog radi neplaćanja novčanih davanja u vrijeme kada je kao obrtnik radio u H.. Stoga prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je novčana pomoć koju su stranke primale korištena za razne namjene pa se ne može smatrati da bi ta pomoć imala karakter pomaganja, odnosno darivanja samo jedne stranke već je imala karakter pomoći i tužiteljici i tuženiku, a ne radi se o nekoj posebnoj imovini koju su stranke stjecale i nakon toga koristile za financiranje radova na kući.
9. Već je gore rečeno da su stranke na opisani način povećale prometnu vrijednost kuće te stekle vrijednost garaže, koja je za 306.000,00 kn veća od prometne vrijednosti kuće procijenjene u stanju u kakvom ju je tuženikov otac darovao tuženiku. Doprinos tužiteljice uvećanju te vrijednosti iznosi ½ dijela ili 153.000,00 kn pa je prvostupanjski sud zaključio da njezino ulaganje iznosi više od ¼ dijela čime je sukladno odredbama o bračnoj stečevini stekla pravo suvlasništva po samom zakonu. Slijedom tog zaključka prvostupanjski sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan jer tužiteljica postavljanjem tužbenog zahtjeva za isplatu ustvari traži razvrgnuće suvlasničke zajednice isplatom propisano člankom 50. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09.,153/09., 143/12. i 152/14.; dalje: ZVDSP), a što ne može bez prethodno provedenog postupka razvrgnuća suvlasničke zajednice pa kako tužiteljica nije dokazala neku drugu pravnu osnovu po kojoj bi joj pripadalo pravo na isplatu utuženog iznosa izuzev po osnovu bračne stečevine, prvostupanjski sud je pobijanom presudom odbio tužiteljičin tužbeni zahtjev nalazeći da se ovdje ne bi mogle primijeniti odredbe o stjecanju bez osnove iz članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18.; dalje: ZOO). Međutim, prvostupanjski sud je na taj način pogrešno primijenio materijalno pravo. Člankom 156. stavak 1. ZVDSP-a propisano je da se dogradnjom, nadogradnjom ili preuređenjem (adaptacijom) zgrada, odnosno prostorija u suvlasničkim, zajedničkim ili tuđim zgradama, kao ni njihovom prigradnjom, ugradnjom, ili ulaganjem u njih, ne može se steći vlasništvo, ako nije što drugo odredio vlasnik dograđene, nadograđene, odnosno prigrađene nekretnine. Dogradnjom garaže uz kuću po mišljenju ovog suda nije nastala nova stvar kojima bi se promijenila bit same nekretnine pa bi stoga tužiteljica mogla steći suvlasništvo predmetne nekretnine jedino ako je tako odredio tuženik kao vlasnik, a što ni tužiteljica ne tvrdi pa tužiteljica ima pravo na obveznopravni zahtjev koji se temelji na članku 1111. stavak 1. ZOO-a kojim je propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi i stavku 3. istog članka kojim je propisano da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Tužiteljica je ulagala u posebnu imovinu tuženika upravo na osnovu zajedničkog života u braku, a ta osnova je razvodom braka i iseljenjem tužiteljice iz kuće otpala pa joj je stoga tuženik dužan naknaditi vrijednost koristi koju je stekao povećanjem vrijednosti kuće zbog tužiteljičinih ulaganja i njezinog doprinosa.
9.1. Kako je vrijednost te koristi utvrđena u iznosu od 153.000,00 kn pobijana presuda je preinačena na temelju članka 373. točka 3. ZPP-a na način da je tužbeni zahtjev tužiteljice usvojen te su joj na dosuđeni iznos dosuđene zakonske zatezne kamate od dana podnošenja tužbe na temelju članka 1115. ZOO-a budući da je tuženik bio pošteni stjecatelj.
9.2.Odluka o parničnom trošku temelji se na člancima 154. stavak 1. i 166. stavak 2. ZPP-a.
9.3. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u parnici pa joj pripada naknada parničnog troška u cijelosti. Njezin parnični trošak se sastoji od troška sastava tužbe na temelju Tbr. 7. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14.,107/15. i 37/22.; dalje: Tarifa) u iznosu od 3.125,00 kn s PDV-om, troška sastava podnesaka od 13. siječnja 2020. i 27. listopada 2021. na temelju Tbr. 8/1. Tarife svaki u iznosu od 3.125,00 kn s PDV-om, troška zastupanja na ročištu od 14. siječnja 2020. u iznosu od 625,00 kn s PDV-om na temelju Tbr. 9/5. Tarife, troška zastupanja na ročištima od 18. veljače 2020., 2. srpnja 2020., 15. listopada 2020., 15. prosinca 2021., 14. veljače 2022. i 8. lipnja 2022. svako u iznosu od 3.125,00 kn s PDV-om na temelju Tbr. 9/1. Tarife što ukupno iznosi 28.750,00 kn. Tužiteljici ne pripada zatraženi trošak za sastav podneska od 25. kolovoza 2020. kojim je obavijestila sud da je uplatila predujam, ne pripada joj zatraženi trošak ročišta od 8. travnja 2021. jer to ročište nije niti održano i ne pripada joj zatraženi trošak ročišta za objavu presude jer na to ročište nije pristupila. Tužiteljici nadalje pripada trošak građevinskog vještačenja u iznosu od 5.000,00 kn i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 2.600,00 kn tako da njezin trošak ukupno iznosi 36.350,00 kn čemu treba pribrojiti iznos od 3.906,25 kn s PDV-om kao trošak sastava žalbe na temelju Tbr. 10/1. Tarife pa proizlazi da tužiteljičin konačni trošak iznosi 40.256,25 kn. Tužiteljici ne pripada zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu i sudske pristojbe na žalbu jer iz evidencije sudskih pristojbi koja se nalazi u spisu proizlazi da tužiteljica nije platila te sudske pristojbe.
Koprivnica, 13. listopada 2022.
Predsjednica vijeća
Tatjana Kučić v. r.
