Republika Hrvatska
Županijski sud u Bjelovaru
Bjelovar, Josipa Jelačića 1
Poslovni broj: Gž-854/2022-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sutkinje Davorke Hudoletnjak kao predsjednice vijeća, suca Antuna Dominka kao suca izvjestitelja i člana vijeća i suca Vladimira Šestaka kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. F., S. K. Z., OIB: …, zastupan po punomoćniku M. L., odvjetniku iz Z., protiv tuženika S. S., S. K. Z., OIB: …, zastupan po punomoćnici M. P., odvjetnici iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Zlataru – Stalne službe u Krapini poslovni broj 10 P-17/2020-58 od 25. svibnja 2022., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 13. listopada 2022.,
p r e s u d i o j e
Žalba tužitelja se odbija kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Zlataru – Stalne službe u Krapini poslovni broj 10 P-17/2020-58 od 25. svibnja 2022. godine.
Obrazloženje
1.) Presudom Općinskog suda u Zlataru – Stalne službe u Krapini poslovni broj 10 P- 17/2020-58 od 25. svibnja 2022. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja F. S., S. K. Z., kojim je traženo da se tuženiku S. S., S. K. Z., naloži da preda tužitelju dio nekretnine (prizemlje) koju nepripadno koristi tuženik, koja je identificirana kao čk.br. …. u naravi sjenokoša i zgrada u Z., u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, slobodnu od osoba i stvari, a koji će nepripadni dio nekretnine utvrditi građevinski/geodetski vještaci (točka I.1. izreke).
1.1.) Istom presudom odbijeni su i tužbeni zahtjevi navedenog tužitelja za isplatu, i to zahtjev kojim je traženo da se tuženiku naloži da tužitelju, s osnova naknade koristi od uporabe suvlasničkog dijela nekretnine tužitelja u visini dospjelih iznosa najamnine, isplati iznos od 45.000,00 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za pet postotnih poena eskontne stope Hrvatske narodne banke važeće posljednjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu, tekućom na: iznos od 1.000,00 kuna od 07.10.2014. godine pa do isplate, iznos od 1.000,00 kuna od 07.11.2014. godine pa do isplate, iznos od 1.000,00 kuna od 07.12.2014. godine pa do isplate, iznos od 1.000,00 kuna od 07.01.2015. godine pa do isplate, iznos od 1.000,00 kuna od 07.02.2015. godine pa do isplate, iznos od 1.000,00 kuna od 07.03.2015. godine pa do isplate, iznos od 1.000,00 kuna od 07.04.2015. godine pa do isplate, iznos od 1.000,00 kuna od 07.05.2015. godine pa do isplate, iznos od 1.000,00 kuna od 07.06.2015. godine pa do isplate, iznos od 1.000,00 kuna od 07.07.2015. godine pa do isplate, iznos od 1.000,00 kuna od 07.08.2015. godine pa do isplate, iznos od 1.000,00 kuna od 07.09.2015. godine pa do isplate, iznos od 1.000,00 kuna od 07.10.2015. godine pa do isplate, iznos od 1.000,00 kuna od 07.11.2015. godine pa do isplate, iznos od 1.000,00 kuna od 07.12.2015. godine pa do isplate, iznos od 1.000,00 kuna od 07.01.2016. godine pa do isplate, iznos od 1.000,00 kuna od 07.02.2016. godine pa do isplate, iznos od 1.000,00 kuna od 07.03.2016. godine pa do isplate, iznos od 1.000,00 kuna od 07.04.2016. godine pa do isplate, iznos od 1.000,00 kuna od 07.05.2016. godine pa do isplate, iznos od 1.000,00 kuna od 07.06.2016. godine pa do isplate, iznos od 1.000,00 kuna od 07.07.2016. godine pa do isplate, iznos od 1.000,00 kuna od 07.08.2016. godine pa do isplate, iznos od 1.000,00 kuna od 07.09.2016. godine pa do isplate, iznos od 1.000,00 kuna od 07.10.2016. godine pa do isplate, iznos od 1.000,00 kuna od 07.11.2016. godine pa do isplate, iznos od 1.000,00 kuna od 07.12.2016. godine pa do isplate, iznos od 1.000,00 kuna od 07.01.2017. godine pa do isplate, iznos od 1.000,00 kuna od 07.02.2017. godine pa do isplate, iznos od 1.000,00 kuna od 07.03.2017. godine pa do isplate, iznos od 1.000,00 kuna od 07.04.2017. godine pa do isplate, iznos od 1.000,00 kuna od 07.05.2017. godine pa do isplate, iznos od 1.000,00 kuna od 07.06.2017. godine pa do isplate, iznos od 1.000,00 kuna od 07.07.2017. godine pa do isplate, iznos od 1.000,00 kuna od 07.08.2017. godine pa do isplate, iznos od 1.000,00 kuna od 07.09.2017. godine pa do isplate, iznos od 1.000,00 kuna od 07.10.2017. godine pa do isplate, iznos od 1.000,00 kuna od 07.11.2017. godine pa do isplate, iznos od 1.000,00 kuna od 07.12.2017. godine pa do isplate, iznos od 1.000,00 kuna od 07.01.2018. godine pa do isplate, iznos od 1.000,00 kuna od 07.02.2018. godine pa do isplate, iznos od 1.000,00 kuna od 07.03.2018. godine pa do isplate, iznos od 1.000,00 kuna od 07.04.2018. godine pa do isplate, iznos od 1.000,00 kuna od 07.05.2018. godine pa do isplate, i na iznos od 1.000,00 kuna od 07.06.2018. godine pa do isplate (točka I.2. izreke), a i zahtjev kojim je traženo da se tuženiku naloži da tužitelju, s osnova naknade koristi od uporabe suvlasničkog dijela nekretnine tužitelja u visini dospjelih iznosa najamnine, počevši od 07.07.2018. godine pa nadalje plaća mjesečno iznos od 1.000,00 kuna, najkasnije do desetog u mjesecu za tekući mjesec, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za pet postotnih poena eskontne stope Hrvatske narodne banke važeće posljednjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu (točka I.3. izreke).
1.2.) O troškovima parničnog postupka je odlučeno tako da je tužitelj odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška (točka I.4. izreke), i tako da je tužitelju naloženo da tuženiku isplati iznos od 7.500,00 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. svibnja 2022. godine, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu (točka II. izreke).
2.) Protiv navedene presude žalbu izjavljuje tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz čl.353.st.1. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19. – dalje: ZPP), pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži tako da pobijanu presudu preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti i dosudom tužitelju parničnog troška uključujući i trošak izjavljivanja žalbe, ili da ju ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.
3.) Odgovor na žalbu nije podnesen.
4.) Žalba nije osnovana.
5.) Polazeći od stranačkog iskaza tužitelja sud prvog stupnja ocjenjuje da predmet spora u ovoj parnici je zahtjev za predaju u posjed spavaće sobe, kao dijela nekretnine – kuće sagrađene na čk.br…., koju nepripadno koristi tuženik, i tražbina naknade izmakle koristi koju je tuženi ostvario protupravnim korištenjem navedenog dijela kuće (spavače sobe), u iznosu od 45.000,00 kuna za razdoblje od 07.10.2014. pa do 07.06.2018. godine, i u iznosu od po 1.000,00 kuna mjesečno od 07.07.2018. godine pa nadalje.
5.1.) Nadalje, u ocjeni predmeta spora sud prvog stupnja polazi od toga da je između stranka sporno vlasništvo predmetne spavaće sobe, koja je u sastavu dijela kuće na kućnom broj 10 A te koji koristi tuženik, odnosno da li tuženik navedenu spavaću sobu koristi bez pravne osnove te ovisno od toga da li je navedeni dio nekretnine obvezan predati u isključivi posjed tužitelja te da li je za njegovo korištenje obvezan platiti tužitelju utuženi iznos naknade.
6.) Na temelju izvedenih dokaza (uvidom u zemljišno knjižni izvadak za predmetne nekretnine, saslušanjem tužitelja kao stranke, saslušanjem svjedoka S. A.) sud prvog stupnja utvrđuje:
-da je predmetna nekretnine čk.br…. S. i zgrada u Z. sa 881 čhv, zajedno sa još pet zemljišnih čestica, upisana u zk.ul.br…., u k.o. V. V.;
-da su stranke na navedenim nekretninama upisane kao suvlasnici, i to tužitelj u 284/420 dijela, a tuženik u 136/420 dijela;
-da se na čk.br…. nalazi sagrađena obiteljska kuća, koja se sastoji od dva dijela sa zasebnim ulazima, jedan sa kućnim brojem 10 koji je u posjedu i korištenju tužitelja, i drugi sa kućnim brojem 10A koji je u posjedu i korištenju tuženika;
-da navedena podjela posjeda te uživanja kuće na čk.br…. postoji od 1971. godine, tj. još iz vremena kada je vlasnik predmetne nekretnine bio otac stranaka od kojeg su navedenu nekretninu i naslijedili;
-da se sporna spavača soba nalazi u sastavu dijela nekretnine sa kućnim brojem 10A koji je u posjedu tuženika.
6.1.) Polazeći od odredbi čl.30. i čl.36. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12. i 152/14. - dalje: ZVDSP), kojima su propisane ovlasti vlasnika odnosno suvlasnika stvari, i polazeći od naprijed utvrđenih činjenica, sud prvog stupnja zaključuje da, iako su stranke u zemljišnim knjigama upisani kao suvlasnici predmetne nekretnine, to suvlasništvo u upisanim omjerima stvarno ne egzistira, jer je predmetna kuće još za života prijašnjeg vlasnika (otac stranaka) podijeljena tako da tuženik još od tada (1971. godine) nesmetano posjeduje dio kuće na kućnom broju 10A, u čijem sastavu je i sporna spavaća soba, tako da tuženik ima ostvarene sve pretpostavke za stjecanje prava vlasništva upravo tog fizički točno određenog dijela predmetne nekretnine. Budući da nalazi utvrđenim da tuženik ima valjani pravni temelj posjedovanja dijela kuća na kućnom broju 10A, prema ocjeni prvostupanjskog suda tužitelj nije ovlašten od tuženika zahtijevati niti predaju navedenog djela kuće sagrađene na čk.br…., niti je ovlašten od njega zahtijevati plaćanje bilo kakve naknade za korištenje tog dijela kuće, a osobito ne kao naknadu štete (izmaklu dobit) jer tužitelj nije dokazao niti postojanje pretpostavki za odštetnu odgovornost, prije svega postojanje štete.
6.2.) Zbog navedenog sud prvog stupnja u cijelosti odbija postavljeni tužbeni zahtjev kao neosnovan te obvezuje tužitelja da naknadi tuženiku prouzročeni parnični trošak primjenom odredbe čl.154.st.1. i čl.155. ZPP-a.
7.) U žalbi protiv navedene odluke suda prvog stupnja tužitelj, prije svega, ukazuje na pristranost sutkinje prvostupanjskog suda u korist protivne strane (tuženika), koja je bila vidljiva već kada je sutkinja odbacila njegovu tužbu kao neurednu, i to potpuno pravno neutemeljeno zbog čega je navedena odluka, kao nezakonita, bila ukinuta po drugostupanjskom sudu a predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, a ta pristranost je vidljiva i u nastavku prvostupanjskog postupka po vračanju spisa predmeta sa drugostupanjskog suda, a ogleda se u ne zakazivanju ročišta za glavnu raspravu po nekoliko mjeseci iako je tužitelj u više navrata požurivao sud u postupanju, u neistinitom sačinjavanju zapisnika, odnosno u unošenju u raspravni zapisnik sadržaja (riječi) koji tužitelj u svojem stranačkom saslušanju nije izrekao te u vrijeđanju tužiteljeva punomoćnika, zbog čega svega je tužitelj u nekoliko navrata tražio izuzeće sutkinje zadužene ovim predmetom, koji zahtjevi su po predsjedniku suda nezakonito odbijeni a jedan je od strane predmetne sutkinje je odbačen kao nedopušten, zbog čega svega je protiv sutkinje podnio i kaznenu prijavu zbog počinjenja kaznenih dijela krivotvorenja službene isprave, zlouporabe službene isprave i kaznenog djela uvrede punomoćnika tužitelja.
7.1.) Nadalje, osporavajući zakonitost donesene prvostupanjske odluke tužitelj ističe da je sud pobijanu odluku donio bez da je izveo predložene dokaze, iako mu je u prethodno donesenoj odluci drugostupanjskog suda ukazano da treba odlučiti o izvođenju potrebnih dokaza koje su stranke predložile ili će naknadno predložiti, što znači da nije postupio sa uputom drugostupanjskog suda, slijedom čega je povrijeđena i odredba čl.377.st.1. ZPP-a, ali i odredba čl.394.a ZPP-a koja se analogijom može primijeniti i na odnos drugostupanjskog i prvostupanjskog suda; da je sud dobio izvođenje predloženih dokaza po tužitelju (građevinsko i geodetsko vještačenje, pribavljanje podataka o visini najamnine) zbog pogrešnog i protuzakonitog pravnog stava o stjecanju tuženikova prava vlasništva, a taj stav je izveo na temelju pristranog iskaza tuženikove supruge saslušane u svojstvu svjedoka, koja je iskazivala o navodnom darovanju predmetnog dijela kuće od strane oca stranaka, iako te tvrdnje nisu potkrijepljene ni jednim drugim dokazom ili nekom ispravom, slijedom čega na taj način tuženik nikako nije mogao steći vlasništvo i jednog dijela predmetnih nekretnina, to tim više što je za takav način stjecanja (pravni posao) potreban i upis u zemljišnu knjigu; da je sud prvog stupnja, čak ako je tuženik i stekao pravo vlasništva na određenom dijelu predmetne nekretnine, i u tom slučaju bio dužan provesti dokaz mjerničkim i građevinskim vještačenje kako bi se utvrdilo koju površinu drži u posjedu tuženik, a kada to sud prvog stupnja nije učinio da je onemogućio tužitelju dokazivanje; da je navedenim postupanjem suda povrijeđeno više načela parničnog postupka – načelo ustavnosti i zakonitosti, načelo saslušanja stranaka, načelo ravnopravnosti stranaka i načelo traženja materijalne istine, pored svega toga postoji i osnovana sumnja da je opisanim postupanjem sutkinja učinila i kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti; da je pobijana presuda proturječna i ne sadrži valjane razloge za odlučne činjenice (čl.354.st.2.t.11. ZPP-a) te da je sud prvog stupnja donošenjem pobijane presude pogrešno primijenio materijalno pravo na tužiteljevu štetu.
7.2.) Iako je sud prvog stupnja izveo pogrešnu ocjenu predmeta spora te s tim u vezi izveo i pogrešne pravne zaključke, žalbu tužitelja nije bilo moguće uvažiti, jer je o postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelja valjalo odlučiti jednako kako je to učinio sud prvog stupnja pobijanom presudom, tj. odbiti postavljeni tužbeni zahtjev kao neosnovan ali zbog drugih razloga a ne onih koji su izneseni u obrazloženju presude, što će sve biti i obrazloženo u nastavku ove drugostupanjske odluke.
8.) Tužitelj u žalbi, između ostalog, ukazuje i na bitnu povredu postupka iz odredbe čl.354.st.2.t.11. ZPP-a, i te žalbene tvrdnje su djelom osnovane, jer u obrazloženju izneseni razlozi odbijanja (o suvlasništvu odnosno vlasništvu tuženika na predmetnim nekretninama) tužbenog zahtjeva međusobno proturječe. To međutim u predmetnom slučaju nije bilo razlogom za ukidanje pobijane prvostupanjske presude, jer je navedenu manjkavost presude bilo moguće otkloniti primjenom odredbe čl.373.a st.1.t.2. u svezi st.3. ZPP-a, što je i učinio ovaj sud drugog stupnja.
9.) Ukoliko tužitelj žalbenim tvrdnjama, koje čine pretežiti dio žalbe, a kojima se ukazuje na pristranost sutkinje prvostupanjskog suda u korist tuženika, smjera na počinjenje bitne povrede postupka iz odredbe čl.354.st.2.t.1. ZPP-a, tada mu treba odgovoriti da takve žalbene tvrdnje nisu osnovane.
9.1.) Naime, navedenu bitnu povredu postupka čini sud prvog stupnja ako je u donošenju presude sudjelovao sudac koji se po zakonu mora izuzeti (članak 71. stavak 1. točka 1. do 6.), odnosno koji je rješenjem suda bio izuzet, ili ako je u donošenju presude sudjelovala osoba koja nema svojstvo suca. Dakle, za počinjenje navedene bitne povrede nužno je postojanje nekog od apsolutnih razloga za izuzeće uslijed čijeg postojanja sudac mora biti izuzet, ne i kada je riječ o razlozima iz čl.71.st.1.t.7. ZPP-a (ako postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju sučevu nepristranost). Tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom tužitelj nije ukazivao, a to ne čini ni sada u žalbi, na postojanje nekog od navedenih razloga taksativno navedenih u točki 1. do 6. st.1. čl.71. ZPP-a, već je isticao pristranost sutkinje ukazujući pri tome na određeno njeno postupanju u vođenju postupka, a zbog kojih razloga je podnosio i zahtjeve za njeno izuzeće koji su po predsjedniku suda bili odbijeni kao neosnovani. S obzirom na to nije ostvareno postojanje navedene apsolutno bitne povrede postupka.
10.) Vezano za već naprijed navedene žalbene tvrdnje o pristranosti sutkinje u korist tuženika, tužitelj je u žalbi ustvrdio i to da su njegovi zahtjevi za njeno izuzeće zbog razloga iz odredbe čl.71.st.1.t.7. ZPP-a neosnovano i protuzakonito odbijeni po predsjedniku suda. Na taj način tužitelj ukazuje i na bitnu povredu postupka iz odredbe čl.354.st.1. ZPP-a, no ni te žalbene tvrdnje ne mogu se prihvatiti kao pravno utemeljene.
10.1.) Naime, iz predmetnog spisa proizlazi da je tužitelj podnio dva zahtjeva za izuzeće suca zbog razloga iz odredbe čl.71.st.1.t.7. ZPP-a – s tim da je prvi od ta dva zahtjeva podnio odmah nakon što je odlukom drugostupanjskog suda ukinuto prethodno doneseno rješenje prvostupanjskog suda o odbacivanju tužbe kao neuredne primjenom odredbe čl.109. ZPP-a, a kao argumentaciju za tvrdnju o pristranosti suca prvostupanjskog suda tužitelj je našao u obrazloženju odluke drugostupanjskog suda o nezakonitosti ukinute odluke. Navedeni zahtjev tužitelja je rješenjem predsjednika suda od 18. ožujka 2020. godine odbijen kao neosnovan, i to potpuno pravilno jer, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, pogrešan pravni stav prilikom odlučivanja tijekom vođenja postupka, samo po sebi, ne predstavlja okolnost na temelju koje bi se moglo zaključivati o pristranosti suca i postojanju razloga za izuzeće iz naprijed navedene zakonske odredbe. Nadalje, drugi zahtjev za izuzeće zbog istog razloga (čl.71.st.1.t.7. ZPP-a) koji je također odbijen kao neosnovan, i to rješenjem predsjednika suda, temeljio se na tvrdnjama o neažurnom vođenju postupka (veliki vremenski razmaci između održanih rasprava) ali i na neurednom i nezakonitom vođenju postupka na održanoj raspravi za glavnu raspravu. I navedeni prijedlog za izuzeće sutkinje predsjednik suda je, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, pravilno odbio.
10.2.) Međutim, čak kada bi tužitelj i bio u pravu da je neki od njegovih odbijenih zahtjeva za izuzeće sud neutemeljeno odbio, to bi predstavljalo relativno bitnu povredu postupka koja u predmetnom slučaju nije imala utjecaja na pravilnost odluke o postavljenom tužbenom zahtjevu jer je isti, polazeći od činjenica na kojim je tužitelj temeljio postavljeni zahtjev i polazeći od materijalno pravnih normi koje je valjalo u predmetnom slučaju primijeniti, trebalo odbiti kao neosnovan što je pobijanom presudom i učinjeno.
11.) Imajući u vidu činjenični supstrat postavljenog tužbenog zahtjeva iznesen u tužbi – u kojem tužitelj iznosi tvrdnju da su stranke suvlasnici predmetnih nekretninama u određenim suvlasničkim omjerima (što nije sporno) te da tuženik kao suvlasnik posjeduje predmetne nekretnine u većem obimu (površini) od onog na koji bi imao pravo s obzirom na veličinu njegova suvlasničkog dijela, ali imajući u vidu i činjenice koje tužitelj iznosi u svojem stranačkom iskazu – da od tuženika traži da mu preda dio nekretnine koji nepripadno koristi te da mu isplati korist od uporabe tog dijela nekretnine, odnosno da mu vrati na taj način stečeno bez pravne osnove, tada je jasno da predmetna parnica predstavlja parnicu koja proizlazi iz vlasničkih odnosa stranaka, tj. parnicu kojom vlasnik od protivne strane traži predaju posjeda dijela nekretnine i plaćanje koristi ostvarene posjedovanjem te nekretnine.
11.1.) S obzirom na navedeno u prethodnoj točki o zahtjevu tužitelja za predaju posjeda dijela predmetne nekretnine valjalo je odlučiti primjenom odredbi ZVDSP kojima je uređena zaštita vlasništva. O zahtjevu za isplatu nije trebalo odlučiti primjenom odredbi obveznog prava o naknadi štete sadržanih u Zakonu o obveznim odnosima (NN broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., i 126/19.), kako je to pogrešno zaključio sud prvog stupnja, ali isto tako niti primjenom odredbi istog zakona (čl.1111. i čl.1120.) o stjecanju bez osnove, odnosno o uporabi tuđe stari u svoju korist, a na koje odredbe se je tijekom postupka pozivao tužitelj. To stoga što ako je određena stvar još uvijek u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta) u posjedu osobe od koje se zahtjeva isplata naknade za njenu uporabu, kao što je to slučaj u predmetnoj parnici, tada valja primijeniti odredbe čl.164. st.1. i čl.165. st.1. ZV-a, prema kojim odredbama je samo nepošteni posjednik dužan naknaditi koristi od uporabe tuđe stvari. Tek ako je određena stvar uporabljena na način da je promijenila identitet (radi čega nije moguće ili gospodarski nije opravdano vraćanje te stvari) valja primijeniti odredbu čl.1120. ZOO-a, prema kojoj je osoba koja je uporabila tuđu stvar u svoju korist dužna vlasniku naknaditi korist i bez obzira na svoje poštenje odnosno nepoštenje.
12.) Za donošenje pravilnih odluka o postavljenom zahtjevu tužitelja, i to primjenom naprijed navedenih zakonskih odredbi odlučne su slijedeće činjenice koje niti nisu sporne među strankama:
-da su stranke upisani suvlasnici svih nekretnina iz zk.ul.br…. k.o. V. V., pa i čest.zem…. na kojoj je sagrađena predmetna obiteljska kuća, i to tužitelj u 284/420 dijela a tuženik u 136/420 dijela;
-da su stranke navedene nekretnine u suvlasništvo stekle nasljeđivanjem svoga pokojnog oca;
-da je izvršavanje posjeda navedene kuće podijeljeno još za života oca stranaka 1971. godine, tako da od tada tužitelj posjeduje i koristi dio kuće sa kućnim brojem 10, a tuženik drugi dio kuće sa kućnim brojem 10A;
-da je između stranaka u tijeku parnica u kojoj je postavljen zahtjev za diobu navedenih nekretnina, ali isti još nije okončan donošenjem pravomoćne odluke.
13.) Uvažavajući sve naprijed navedeno, pri odlučivanju o tužbenom zahtjevu tužitelja treba poći i od odredbi koje reguliraju institut suvlasništva. To su odredbe ZVDSP, prije svega ona iz čl.36.st.1., kojom je propisano da ako više osoba ima neku stvar u svome vlasništvu tako da svakoj pripada po dio toga prava vlasništva, računski određen razmjerom prema cijelom pravu vlasništva te stvari, sve su one suvlasnici te stvari, a dijelovi prava vlasništva koji im pripadaju njihovi su suvlasnički dijelovi; ona iz čl.37.st.4., kojom je propisano da svaki suvlasnik je vlasnik onoga idealnoga dijela stvari koji odgovara njegovu suvlasničkom dijelu, pa glede njega ima sve ovlasti kakve pripadaju vlasniku, ako ih može izvršavati s obzirom na narav idealnoga dijela; ona iz čl.38.st.1., kojom je propisano da nije li što drugo određeno, svaki suvlasnik smije izvršavati glede cijele stvari sve ovlasti koje ima kao nositelj dijela prava vlasništva bez suglasnosti ostalih suvlasnika, ako time ne vrijeđa prava ostalih suvlasnika; i one iz čl.42., kojom je propisano da svim suvlasnicima pripada pravo na suposjed stvari, ali oni mogu odlučiti da će međusobno podijeliti posjed stvari i/ili izvršavanje svih ili nekih vlasničkih ovlasti glede nje (st.1.), i da je donošenje odluke iz stavka 1. ovoga članka posao redovite uprave, a isto tako i odlučivanje o izmjenama i opozivu prijašnje odluke o tome (st.2.).
14.) Imajući u vidu nespornu činjenicu da su stranke u zemljišnoj knjizi upisani kao suvlasnici predmetne nekretnine te da su tu nekretninu u suvlasništvo stekli nasljeđivanjem prijašnjeg vlasnika – njihova pokojnog oca, i da navedeno suvlasništvo između stranaka nikada nije razvrgnuto niti izvan sudski niti u sudskom postupku (u tijeku je postupak diobe ali nije pravomoćno završen), tada je potpuno pogrešan zaključak i stav suda prvog stupnja, na kojem temelji ocjenu o neosnovanosti postavljenog zahtjeva, da upisano suvlasništvo stranaka u predmetnom slučaju ne egzistira te da tužitelj ima valjani pravni temelj za stjecanje prava vlasništva na onom dijelu kuće koji nesporno drži u posjedu bez prekida od 1971. godine.
14.1.) Ovakav zaključak suda prvog stupnja ne da nema uporišta u izvedenim dokazima već je u proturječju sa naprijed navedenim nespornim činjenicama a proturječi i samoj suštini prava suvlasništva koja proizlazi iz odredbi čl.36. i čl.37. ZVDSP. Naime, osoba koja je suvlasnik neke nekretnine ne može biti istovremeno i vlasnik nekog posebnog dijela te iste nekretnine, osim ukoliko je izvršena uspostava etažnog vlasništva – odnosno povezivanje vlasništva posebnog dijela sa suvlasništvom cijele nekretnine, a što u predmetnom slučaju nije. Isto tako, suvlasništvo na cijeloj nekretnini može se pretvoriti u vlasništvo na jednom dijelu te iste nekretnine samo provedenom diobom suvlasništva, a što u predmetnom slučaju također nije učinjeno, jer je postupak za diobu još uvijek u tijeku i nije okončan. Dakle tuženik samo na temelju činjenice posjedovanja jednog dijela nekretnine na kojoj je on suvlasnik sa tužiteljem, nije mogao steći vlasništvo tog dijela nekretnine na kojem izvršava posjed.
15.) Unatoč navedenom pogrešnom pravnom stavu suda prvog stupnja tužitelju opet ne pripada pravo zahtijevati od tuženika predaju posjeda bilo kojeg dijela nekretnine na kojoj su stranke, dakle i tuženik, suvlasnici. Utemeljenost takvog zahtjeva ne proizlazi iz naprijed navedenih nespornih činjenica a u protivnosti je i sa naprijed navedenim odredbama ZVDSP kojima su propisane ovlasti suvlasnika glede stvari u suvlasništvu. Naime, u smislu naprijed citiranih zakonskih odredbi svaki suvlasnik ima sve one ovlasti koje pripadaju i vlasniku pa tako i ovlast na posjedovanje. To izričito proizlazi i iz odredbe čl.42.st.1. navedenog zakona, kojom je izričito propisano da svim suvlasnicima pripada pravo na suposjed stvari, ali oni mogu odlučiti da će međusobno podijeliti posjed stvari i/ili izvršavanje svih ili nekih vlasničkih ovlasti glede nje.
15.1.) Iz naprijed navedenih nespornih činjenica proizlazi da je između stranka, kao suvlasnika predmetne nekretnine, izvršena podjela posjeda te nekretnine na način da svako od njih posjeduje njen određeni fizički dio, da je ta podjela izvršena još za vlasništva njihova prednika (oca), da je izvršavanje takvog posjeda nastavljeno i nakon smrti njihova prednika odnosno nakon što su tu nekretninu stekli u suvlasništvo nasljeđivanjem od oca. Sve dok takav način izvršavanja ne bude izmijenjen, bilo odlukom stranaka kao suvlasnika, bilo odlukom donesenom u odgovarajućem sudskom postupku, odnosno sve dok tuženik na zakonom propisan način ne prestane biti (su)vlasnikom nekretnine čija predaja se zahtjeva, tužitelj nije ovlašten zahtijevati niti njenu predaju od tuženika u isključivi posjed.
15.2.) Upravo zbog naprijed navedenih razloga, a ne onih koje navodi sud prvog stupnja, valjalo je pravilnom primjenom materijalnog prava odbiti navedeni tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.
16.) Kada je pak riječ o zahtjevu za isplatu naknade ostvarene koristi zbog navodnog korištenja (posjedovanja) veće površine od one na koju bi imao pravo posjedovati s obzirom na veličinu suvlasničkog dijela, treba imati u vidu odredbu čl.164.st.1. ZVDSP, kojom je propisano da pošteni posjednik tuđe stvari koju nema pravo posjedovati mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi, ali nije dužan dati naknadu za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi primjerene onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada, a ne treba ni naknaditi ono što je pritom oštećeno ili uništeno; i odredbu čl.165.st.1. istog zakona, kojom je propisano da nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario.
17.) U skladu sa naprijed navedenim odredbama tuženik bi bio dužan platiti tužitelju koristi od posjedovanja samo pod pretpostavkom da je nepošten posjednik onog dijela predmetne nekretnine koja se nesporno i nalazi u njegovu posjedu.
17.1.) Poštenje posjeda je regulirano odredbom čl.18.st.3. ZVDSP – i prema njoj posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, s tim da poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada, a prema odredbi st.5. istog članka poštenje posjeda se predmnjeva a onaj tko tvrdi protivno dužan je to i dokazati. Odredbom čl.18.st.4. ZVDSP propisano je i to da ako je u sporu o pravu na posjed pravomoćno odlučeno da pravo na posjed ne pripada posjedniku, njegov je posjed nepošten od časa kad je primio tužbu.
17.2.) Polazeći od naprijed citiranih odredbi (čl.38.st.1. i čl.42.st.1.) ZVDSP kojima su propisane ovlasti suvlasnika glede stvari u suvlasništvu, a među kojima je ovlast izvršavanja suposjeda, i polazeći od već naprijed navedenih nespornih činjenica – da su stranke suvlasnici predmetnih nekretnina, da je izvršavanje posjeda te nekretnine podijeljeno još 1971. godine za života njihova oca, da su u skladu sa time stranke nastavile posjedovati predmetne nekretnine i nakon stjecanja suvlasništva nasljeđivanjem te da takav način izvršavanja posjeda nije izmijenjen, tada se tuženik ne može smatrati nepoštenim posjednikom. To stoga što je odredbom čl. 38. st. 1. ZVDSP propisano da ako nije što drugo određeno da svaki suvlasnik smije izvršavati glede cijele stvari sve ovlasti koje ima kao nositelj dijela prava vlasništva bez suglasnosti ostalih suvlasnika, ako time ne vrijeđa prava ostalih suvlasnika. O nepoštenom posjedu tuženika kao suvlasnika moglo bi se govoriti samo ukoliko bi s njegove strane izvršavanje suposjeda predmetne nekretnine bilo protivno citiranoj odredbi čl.38.st.1. ZVDSP, a o tome bi se moglo raditi u situaciji da je tuženik isključio tužitelja kao suvlasnika, protivno njegovoj volji i želji, iz izvršavanja suposjeda predmetne nekretnine, odnosno u situaciji da ga je isključio iz posjeda onog dijela nekretnine koji je podjelom izvršavanja suposjeda njemu pripao, o čemu se u predmetnom slučaju ne radi, jer nije sporno da tužitelj drži u posjedu dio kuće pod kućnim brojem 10 u skladu sa podjelom posjeda iz 1971. godine.
17.3.) Upravo zbog naprijed navedenih razloga, a ne onih koje navodi sud prvog stupnja u pobijanoj presudi, valjalo je odbiti kao neosnovan i tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu.
18.) Polazeći od svega naprijed izloženog proizlazi da ne postoje žalbeni razlozi na koje ukazuje žalba a ni oni na koje se pazi po službenoj dužnosti, zbog čega je valjalo, temeljem odredbe čl.368.st.2. ZPP-a, žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu te potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu u točki I. izreke.
19.) Budući da tužitelj u predmetnoj parnici nije uspio to je onda pravilna i zakonita i odluka o troškovima parničnog postupka, kojom je temeljem odredbe čl.154.st.1. ZPP-a naloženo tužitelju da naknadi tuženiku cjelokupni parnični trošak koji je utvrđen po prvostupanjskom sudu kao potreban za vođenje parnice. Slijedom toga, temeljem odredbe čl.380.t.2. ZPP-a, potvrđena je i odluka o troškovima postupka sadržana u točki II. izreke presude.
Bjelovar, 13. listopada 2022.
Predsjednica vijeća
Davorka Hudoletnjak
