Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Odjel za suđenje u predmetima

Poslovni broj: K-Rz-4/2021-27

ratnih zločina

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, Odjel za suđenje u predmetima ratnih zločina, u vijeću sastavljenom od suca Ivane Kanaet Samardžić kao predsjednika vijeća, te sudaca Ivone Rupić i Mile Rebića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Ane Petričević kao zapisničara, u kaznenom postupku protiv okrivljenog pod 1/ M. V. i okrivljenog pod 2/ J. Z. zbog kaznenog djela iz članka 120. stavak 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 53/91, 39/92, 91/92, 31/93, 35/93, 108/95, 16/96 i 28/96, dalje: OKZRH), nakon rasprave održane 7. listopada 2022. u prisutnosti zamjenice županijskog državnog odvjetnika u Splitu, J. S., branitelja okrivljenog M. V., M. B:, branitelja okrivljenog J. Z., R. P., u odsutnosti okrivljenog M.

V. i okrivljenog J. Z., a presude objavljene 12. listopada 2022.

p r e s u d i o  j e

OKRIVLJENICI:

pod 1/  M. V. – sin V., rođen ... u B., s prebivalištem u T., Općina B., Srbin, u bijegu

pod 2/  J. Z. – sin M., rođen …. u B., s prebivalištem u J. D., Općina B., Srbin, u bijegu

k r i v i  s u

I. što su dana 3. kolovoza 1992. u K., kao pripadnici pobunjenika na tada okupiranom području Republike Hrvatske, organizirani u postrojbe tzv. milicije SAO Krajine, koji su sudjelovali u oružanim sukobima protiv legalnih organa Republike Hrvatske, postupajući protivno članku 3. točci 1. a i c Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. i članku 51. točci 2. Dopunskog protokola uz Ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba (Protokol I), nakon što su lišili slobode civila D. L. i vezali mu ruke konopcem, bacili ga na zemlju i tukli ga nogama po cijelom tijelu, da bi mu okrivljeni J. Z., zario nož, kojeg je izvukao iz čizme, između prednjih zubi i vrteći s njim mu slomio dva zuba tako da mu je ozlijedio i zubno meso, a nakon toga ga tim nožem zarezao po nosu i uhu govoreći mu da će mu odrezati uho, da bi ga potom, okrvavljenog odnijeli u obližnju gostionicu i u zahodu ga prolijevali kantom vode, pa kada je pukao konopac kojim su mu bile vezane ruke, ponovno ga počeli udarati po cijelom tijelu i prolijevati ga vodom kako bi oprali krv s njega te ga izveli iz gostionice kako bi ga vezali za ogradu obližnjeg spomenika gdje su ga nastavili tući po tijelu tako da bi on padao, a oni bi ga dizali i dalje ga tukli, a na koncu su ga zatvorili u pomoćnu prostoriju gostionice,

dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba mučili i nečovječno postupali prema civilnom stanovništvu, nanoseći im velike patnje i ozljede tjelesnog integriteta,

II. čime su okrivljeni pod 1/ M. V. i okrivljeni pod 2/ J. Z. počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava-ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva, djelo označeno i kažnjivo po članku 120. stavak 1. OKZRH.

III. Stoga se okrivljeni pod 1/ M. V., na temelju članka 120. stavka 1. OKZRH,

o s u đ u j e

na kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina i 6 (šest) mjeseci.

IV. Stoga se okrivljeni pod 2/ J. Z., na temelju članka 120. stavka 1. OKZRH,

o s u đ u j e

na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) godina.

V. Na temelju članka 148. stavka 1. i 3. u svezi sa člankom 145. stavkom 1. i 2. točkom 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/11, – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 i 80/22 – dalje: ZKP/08) okrivljeni pod 1/ M. V. i okrivljeni pod 2/ J. Z. dužni su naknaditi troškove kaznenog postupka i to iznos od po 625,00 kuna/82,95 eura (šestodvadesetpetkuna/osamdesetdvaeuraidevedesetpetcenti) svaki okrivljenik na ime troškova sudsko medicinskog vještačenja te svaki okrivljenik po 4.000,00 kuna/530,89 eura (četiritisućekuna/petstotrideseteuraiosamdesetdevetcenti) na ime paušalne svote, sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

Obrazloženje

1. Županijsko državno odvjetništvo u Zadru je 31. ožujka 2010. godine pred Županijskim sudom u Zadru podiglo optužnicu broj KT-108/97 od 30. ožujka 2010. protiv okrivljenika M. V. i J. Z., zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavak 1. OKZRH.

2. Rješenjem poslovni broj 17 Kv-368/11, K-12/10 od 22. studenog 2011. Županijski sud u Zadru oglasio se stvarno nenadležnim za vođenje kaznenog postupka protiv okrivljenika M. V. i J. Z., zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavak 1. OKZRH koji se pred tim sudom vodio pod poslovnim brojem K-12/10 te je odlučeno da će se po pravomoćnosti tog rješenja predmet dostaviti na postupanje stvarno i mjesno nadležnom Županijskom sudu u Splitu.

2.1.Rješenjem izvanraspravnog vijeća za ratne zločine ovog suda broj Kv-Rz- 22/2019 od 17. prosinca 2019., na temelju članka 402. stavak 3. ZKP/08, određeno je suđenje u odsutnosti protiv okrivljenog M. V. i okrivljenog J. Z., zbog kaznenog djela iz članka 120. stavak 1. OKZRH.

2.2.S obzirom na pravomoćno rješenje o suđenju u odsutnosti okrivljenicima M. V. i J. Z. postupak je proveden u njihovoj odsutnosti.

3. Nakon provedenog postupka, sud je okrivljenika M. V. i okrivljenika J. Z. proglasio krivima i osudio okrivljenika M. V. na kaznu zatvora u trajanju od pet godina i šest mjeseci, a okrivljenog J. Z. na kaznu zatvora u trajanju od šest godina. Visoki kazneni sud Republike Hrvatske je rješenjem broj I Kž-rz-3/2021-4 od 28. travnja 2021. ukinuo navedenu presudu te je predmet upućen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

4. U ponovljenom postupku, u kojem je okrivljenicima M. V. i J. Z. suđeno u odsutnosti, branitelji okrivljenika M. B. i R. P. naveli su kako se njihovi branjenici M.

V. i J. Z. ne smatraju krivima za kazneno djelo koje im se stavlja na teret. 5. Tijekom dokaznog postupka ispitan je svjedok Lj. L.

5.1.Pregledano je rješenje "SJB Benkovac" broj 08-01-2-03-494/92 od 4. kolovoza 1992. o određivanju pritvora D. L. (list 8 spisa), povijest bolesti za oštećenog D. L. (list 9 spisa), uputnica za oštećenog D. L. (list 10 spisa), pročitan je usmeni nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za sudsku medicinu dr. A. A. s rasprave od 2. rujna 2020. (list 92 spisa), pročitan je i reproduciran zapisnik o ispitivanju oštećenika D. L. s rasprave od 19. listopada 2020. (list 99 spisa), pregledana je dokumentacija za oštećenika-žrtvu D. L. i to nalaz psihologa KBC R:, mr. spec. I. J. od 8. rujna 2020., nalaz specijaliste KBC R., dr. med. J. R. od 31. srpnja 2020. i 23. rujna 2020., nalaz i mišljenje Prvostupanjske liječničke komisije za pregled osoba obuhvaćenih Zakonom o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata od 22. listopada 1999., Rješenje Ureda za rad, zdravstvo i socijalnu skrb, Odsjeka za rad i socijalnu skrb primorsko-goranske županije od 29. listopada 1999., te Nalaz i mišljenje Prvostupanjske liječničke komisije za pregled osoba obuhvaćenih Zakonom o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata od 27. rujna 1996. (listovi 112-118 spisa) Na kraju su pročitani izvaci iz kaznene evidencije od 15. srpnja 2022. za okrivljenog pod 1/ M. V. (list 176 spisa) i okrivljenog pod 2/ J. Z. (list 179 spisa).

5.2.S obzirom da obojica okrivljenika nisu bili dostupni pravosudnim tijelima to nisu ni ispitani.

6. Nije sporno da se događaj od 3. kolovoza 1992., opisan u izreci presude, odvijao za vrijeme trajanja oružanog sukoba između aktivnog i rezervnog sastava JNA i pripadnika samoproglašene srpske paradržave unutar Hrvatske, Republike Srpske Krajine, s jedne strane, i Hrvatske vojske Republike Hrvatske, s druge strane. Naime, građani Republike Hrvatske na referendumu održanom 19. svibnja 1991. godine donijeli su odluku da Republika Hrvatska kao suverena i samostalna država ne ostaje u Jugoslaviji kao jedinstvenoj saveznoj državi, slijedom čega je Sabor Republike Hrvatske dana 25. lipnja 1991. godine donio Deklaraciju o uspostavi samostalne i suverene RH kojim činom je pokrenut i postupak za međunarodno priznanje, koje je i uslijedilo 15. siječnja 1992. godine.

6.1.U postupku nitko nije učinio spornim da se događaj odvio u mjestu K. koja je bila pod privremenom okupacijom odnosno u sastavu SAO Krajine, a okrivljenici M. V. i J. Z. bili pripadnici pobunjenika na tada okupiranom području Republike Hrvatske, organizirani u postrojbe tzv. milicije SAO Krajine koji su sudjelovali u oružanim sukobima protiv legalnih organa Republike Hrvatske.

7. U postupku je kao sporno trebalo utvrditi jesu li okrivljenici M. V. i J. Z. postupali protivno članku 3. točci 1. a i c Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. i članku 51. točci 2. Dopunskog protokola uz Ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba (Protokol I).

7.1.Spornim se postavilo pitanje jesu li okrivljenici M. V. i J. Z. lišili slobode oštećenika, civila D. L., vezali mu ruke konopcem, bacili ga na zemlju i tukli ga nogama po cijelom tijelu, je li oštećeniku okrivljeni J. Z., zario nož između prednjih zubi i vrteći ga slomio oštećeniku dva zuba i ozlijedio mu zubno meso, a potom oštećenika tim nožem zarezao po nosu i uhu govoreći mu da će mu odrezati uho. Nadalje, trebalo je utvrditi jesu li okrivljenici okrvavljenog oštećenika, D. L., odnijeli u obližnju gostionicu i u WC-u ga prolijevali kantom vode, a kada je pukao konopac kojim su mu bile vezane ruke, ponovno počeli udarati po cijelom tijelu i prolijevati ga vodom kako bi oprali krv s njega te ga izveli iz gostionice kako bi ga vezali za ogradu obližnjeg spomenika, a nakon što su to učinili, nastavili oštećenika tući po tijelu tako da bi on padao, a oni bi ga dizali i dalje ga tukli, a na kraju ga zatvorili u pomoćnu prostoriju gostionice.

7.2.Dakle, trebalo je utvrditi jesu li okrivljenici M. V. i J. Z. kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba, mučili i nečovječno postupali prema civilu nanoseći mu velike patnje i ozljede tjelesnog integriteta kojim postupanjem su počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava- ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva, djelo označeno i kažnjivo po članku 120. stavak 1. OKZRH.

8. S obzirom da obojica okrivljenika nisu ni u prethodnom postupku ni na raspravi iznijeli svoju obranu jer nisu bili dostupnim pravosudnim tijelima Republike Hrvatske, to nije ni moguće analizirati obrane okrivljenika.

9. Svjedok oštećenik-žrtva D. L. je prilikom ispitivanja kod istražnog suca Županijskog suda u Rijeci 25. siječnja 1999. (listovi 34-35 spisa) naveo kako su ga 3. kolovoza 1992. u K. zarobili okrivljenici M. V. i J. Z. koji su bili obučeni u maskirne uniforme i naoružani automatskim puškama. Obojicu je znao iz viđenja te je poznavao njihove očeve. Kad su ga zarobili naredili su mu da digne ruke u vis i iz zadnjeg džepa izvadili pištolj kojeg je on stalno nosio samo radi samoobrane tijekom ratnih godina budući su mu roditelji živjeli u K., a on u J. Nakon što su mu uzeli pištolj odveli su ga ispred krčme u K. M. V. je govorio da ga je trebao ubiti ranije jer da im stvara probleme i da će ga ubiti, ali samo polako. Ispred gostionice mu je J. Z. naredio da legne na zemlju i tada su mu ruke vezali konopcem, a tako vezanog ga tukli nogama po cijelom tijelu. Oštećenik je istakao da nikoga osim dvojice okrivljenika nije vidio pokraj sebe. Tijekom tog maltretiranja J. Z. je iz čizme izvukao nož i stavio mu ga u usta vrteći vamo-tamo tako da mu je slomio prednja dva zuba i nožem zarezao desni. Potom mu je J. Z. odrezao rukave na košulji i nožem ga zarezivao po koži te ga je zarezao po nosu i iza uha i govorio mu da će mu odrezati uho, a cijelo to vrijeme da je on krvario. Nakon nekog vremena su ga podigli sa zemlje i uveli ga u gostionu gdje su ga, u WC-u, prolijevali kantom vode po cijelom tijelu i dok su bili tamo da je pukao konopac kojim je bio vezan, a tada su ga počeli ponovno udarati jer se navodno sam odvezao. Ponovno su mu oprali krv s lica i izveli ga ispred gostionice do spomenika pa su ga za ogradu spomenika svezali, ponovno ga počeli tući po tijelu nogama i šakama, a kako je on padao da su ga dizali i nastavljali udarati. To udaranje je dosta trajalo, a nakon nekog vremena su ga vratili u gostionicu i smjestili u jednu prostoriju iza šanka. Tu se zatekao i njegov rođak Lj. L. koji mu je htio pomoći i rekao da će potvrditi da pištolj kojeg je imao pripada njegovom ocu što bi mu bilo olakotno. Oštećenik je iskazivao kako su petnaestak minuta kasnije došla trojica njemu nepoznatih uniformiranih osoba, izveli ga iz te prostorije i vojnim vozilom ga odvezli u „milicijsku stanicu“ u Benkovcu gdje ga je jedan vojnik snažno udario pištoljem iznad sljepoočnice tako da mu je potekla krv.U Benkovcu je bio zadržan do 6. kolovoza 1992. kada je odveden u Knin gdje mu je bilo suđeno, te je bio oslobođen i nakon tog postupka je vraćen u K. s obvezom boravka kod nekog svog rođaka.

9.1.Svjedok oštećenik-žrtva D. L. ispitan je ponovno na Županijskom sudu u Rijeci putem audio video konferencijske veze 19. listopada 2020. (listovi 101-110 spisa) koje prigode je u bitnom ponovio ono što je iskazao u istrazi. Tako je naveo da je 2. odnosno 3. kolovoza 1992. u poslijepodnevnim satima zarobljen na poljoprivrednom dobru "Vrana" gdje je bio zaposlen. Zarobili su ga V. i Z. koje je poznavao od njihova djetinjstva jer su iz susjednog mjesta, odnosno oni su iz K. gdje su živjeli dolazili u školu u Kninu gdje je on živio. Poznavao je i V. oca te je i njegov otac bio dobar s njima te im je pomagao. Okrivljenici su mu prišli s leđa i on je digao ruke nakon čega su mu oni opsovali zemlju, a on je rekao da ima pištolj u džepu otraga pa su ga oni uzeli zajedno sa streljivom. Taj pištolj je uvijek nosio i to isključivo da bi se obranio u slučaju potrebe. Do K. ga nitko nije dirao. Potom su ga doveli u gostionu koja je odmah na glavnoj cesti Biograd-Benkovac i tu je počeo masakr. Tu su oni pucali, tukli, razbijali, rezali rukave, ruke, a V. mu je psovao majku ustašku. Bacili su ga na beton i tukli kundacima te pucali oko njega. Tukli su ga šakama, rukama, nogama, kundakom i pištoljem po cijelom tijelu, a Z. je izvadio nož i zarezao ga po nosu i uhu, odsjekli su mu rukave od košulje. Z. mu je nož zario između prednjih zubi i slomio dva prednja zuba. Prolijevali su ga vodom i ponovno tukli. Bilo je krvi. Potom su ga odveli u gostionu te su ga u WC-u stavili na umivaonik gdje su prali krv s njega, a on je rukama iščupao taj umivaonik iz zida. Nakon toga su ga izveli iz te gostione i odveli nekakvih 20-tak metara do spomenika žrtvama fašizma gdje su ga zavezali za ogradu sa šiljcima. Tukli su ga šakama otraga po leđima, po rebrima. Neki su govorili da su ga tukli vrećama pijeska. Krvario je iz nosa. Oštećenik je naveo kako je susreo ispred gostione rođaka Lj. L. dok je tako krvav sjedio ispred gostione te da je s Lj. L. razgovarao. Potom su ga odveli u Benkovac gdje su ga stavili u samicu, a prethodno mu je jedan iz grupe razbio lubanju, a nakon Benkovca je odveden u Knin i to na sud pa u istražni zatvor jer je imao pištolj. Odluku o kaznenom progonu okrivljenika je prepustio sudu navodeći da su okrivljenici tada imali oko 18 godina i nisu bili svjesni što rade. Nije postavio imovinsko-pravni zahtjev.

10. Uvidom u liječničku dokumentaciju za oštećenika-žrtvu D. L., i to baš povijest bolesti (list 9 spisa) utvrđeno je kako imenovani ima blijedi ožiljak pravilnih rubova dužine 1 cm, blijedi ožiljak iznad desne uške, da mu je koštani dio nosa deformiran, kao i da ima ožiljak na korijenu nosa i da je zadobio ozljede na glavi kao i ozljede desnog ručnog zgloba. Iz uputnice (list 10 spisa) je vidljivo kako je D. L. upućen stomatologu radi ozljede zubala.

11. Stalni sudski vještak dr. A. A: na raspravi od 2. rujna 2020. (list 92 spisa) je, nakon izvršenog uvida u medicinsku dokumentaciju i spis predmeta, naveo kako iz povijesti bolesti pod brojem protokola 2609/92 na ime D. L. rođen 1953. proizlazi da je bio u zatvoru u Kninu od 03. kolovoza do 28. listopada 1992. U trenutku pregleda da se ne opisuje svježih mehaničkih ozljeda, ali da u opisu postoje dva blijeda ožiljka od kojih je jedan iznad desne uške pravilnih rubova dužine 1 cm, a drugi je na korijenu nosa. Vještak dr. A. je zaključio da je riječ o ožiljcima starosti kojih ne možemo sa sigurnošću zaključivati, ali kako su opisani i to da su pravilnih rubova, postoji mogućnost da su zaista i nastali na način kako je to iskazao oštećenik-žrtva odnosno kako se opisuje u optužnici. U konkretnom slučaju da bi se radilo o lakim tjelesnim ozljedama.

12. Prema rješenju „SJB Benkovac“ broj:08-01-2-03-494/92 od 4. kolovoza 1992. (list 8 spisa) oštećenik-žrtva D. L. je 4. kolovoza 1992. lišen slobode jer da je prethodnog dana iz pravca J., Biograd na moru u mjestu K., prešao na teritorij RSK noseći vatreno oružje-pištolj.

13. Uvidom u medicinsku dokumentaciju i to nalaz psihologa Kliničkog bolničkog centra Rijeka, Klinike za psihijatriju izdanog 8. rujna 2020. po psihologu mr. spec. Ilijani Jelušić (list 112), te nalaze specijaliste Kliničkog bolničkog centra Rijeka, Klinike za psihijatriju izdanih po dr. med. J. R: 23. rujna 2020. (list 113 spisa) i 21. kolovoza 2020. (list 114 spisa) utvrđeno je kako je oštećenik-žrtva D. L. zbog inkriminiranog događaja potražio stručnu pomoć psihologa i psihijatra te da mu je dijagnosticiran posttraumatski stresni poremećaj te mu je ordinirana terapija i preporučen nastavak ambulantnog liječenja.

14. Iz nalaza i mišljenja Prvostupanjske liječničke komisije za pregled osoba obuhvaćenih Zakonom o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata od 22. listopada 1999. (list 115 spisa) proizlazi kako oštećenik-žrtva D. L. zbog psihičkog i fizičkog maltretiranja te zadobivenih višestrukih ozljeda glave, prsnog koša, desnog ručnog zgloba te kralježnice u cijelosti uslijed zarobljeništva sada trpi teške psihičke poremećaje s trajnim posljedicama te da mu je utvrđena invalidnost od 60%.

15. Prema Rješenju Ureda za rad, zdravstvo i socijalnu skrb, Odsjeka za rad i socijalnu skrb primorsko-goranske županije od 29.10.1999. (listovi 116-117 spisa) oštećenik-žrtva D. L. je priznat civilnim invalidom Domovinskog rata VI. grupe bolesti sa 60% oštećenja organizma zbog posljedica pogoršanja bolesti zbog psihičkog i fizičkog zlostavljanja u kninskom logoru 1992. godine te mu je sukladno tome priznata osobna invalidnina u iznosu od 684,58 kn mjesečno počevši od 1. lipnja 1999., a ostala invalidska prava koja se priznaju rješenjem može koristiti za nastale slučajeve po donošenju rješenja.

16. Iz Nalaza i mišljenja Prvostupanjske liječničke komisije za pregled osoba obuhvaćenih Zakonom o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata od 27. rujna 1996. (list 118 spisa) razvidno je kako je oštećenom-žrtvi D. L., koji je bio u zavoru u Kninu gdje je fizički i psihički maltretiran te zadobio ozljede glave, prsnog koša, desnog ručnog zgloba i doživio teže psihičke poremećaje, priznat invaliditet od 40%.

17. Analizom iskaza oštećenika D. L. te ostalih izvedenih dokaza i to kako svakog pojedinačno tako i svih zajedno, vijeće ovoga suda nalazi utvrđenim i dokazanim da su okrivljenici M. V. i J. Z. počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavak 1. OKZRH, na način kako je to navedeno u izreci presude, radi čega ih je valjalo proglasiti krivima i osuditi po zakonu.

18. Takvo utvrđenje suda proizlazi iz iskaza oštećenika D. L. čijem iskazu sud u cijelosti poklanja vjeru kao detaljnom, argumentiranom i vjerodostojnom kada isti opisuje kako je on kao civil bio izložen mučenju, nečovječnom postupanju, fizičkom i psihičkom iživljavanju, ponižavanju i patnji od strane okrivljenika M. V. i J. Z. koje okrivljenike od ranije poznaje. Njegov iskaz potvrđen je i medicinskom dokumentacijom koja je pregledana u dokazne svrhe kao i sudsko-medicinskim vještačenjem. Ističe se kako tijekom postupka nije utvrđeno postojanje niti jednog razloga zbog kojeg bi oštećenik L. neosnovano teretio okrivljenike, isti je čak rekao kako odluku o kaznenom progonu obojice okrivljenika prepušta sudu jer da su oni bili djeca i nisu znali što rade te nije postavio ni imovinsko-pravni zahtjev. Stoga je ovo vijeće mišljenja da se inkriminirani događaj odvio upravo na način kako je to detaljno i uvjerljivo opisao oštećenik-žrtva D. L.

19. To da je oštećenik D. L. bio civil, osim kazivanja samog oštećenika L. koji navodi da je išao posjetili roditelje te po zaustavljanju odmah podigao ruke i prijavio da ima očev pištolj u stražnjem džepu, razvidno je i iz Rješenja Ureda za rad, zdravstvo i socijalnu skrb, Odsjeka za rad i socijalnu skrb primorsko-goranske županije od 29.10.1999. (listovi 116-117 spisa) u kojemu je oštećeniku D. L. priznat status civilnog invalida Domovinskog rata VI. Grupe.

20. Ističe se i da okrivljenici M. V. i J. Z., po utvrđenju ovog suda, ne bi postupali u nužnoj obrani niti bi se radilo o prekoračenju nužne obrane budući oštećenik D. L. podiže ruke i prijavljuje posjedovanje pištolja okrivljenicima koji su mu prišli s leđa držeći automatske puške u rukama i koji ga potom lišavaju slobode i odvode ispred gostione gdje ga vežu i počinju mučiti.

21. U svom iskazu oštećenik je opisivao, uvjerljivo i logično, s detaljima koji mogu biti poznati samo osobi koja je proživjela traumatično iskustvo, kako su ga upravo okrivljenici M. V. i J. Z. 3. kolovoza 1992. kao civila lišili slobode i vezali mu ruke konopcem, bacili ga na zemlju i tukli ga nogama po cijelom tijelu, te da mu je J. Z., zario nož, kojeg je izvukao iz čizme, između prednjih zubi i vrteći s njim mu slomio dva zuba tako da mu je ozlijedio i zubno meso, a nakon toga ga tim nožem zarezao po nosu i uhu govoreći mu da će mu odrezati uho, da bi ga potom, okrvavljenog odnijeli u obližnju gostionicu i u zahodu ga prolijevali kantom vode, pa kada je pukao konopac kojim su mu bile vezane ruke, ponovno ga počeli udarati po cijelom tijelu i prolijevati ga vodom kako bi oprali krv s njega te ga izveli iz gostionice kako bi ga vezali za ogradu obližnjeg spomenika gdje su ga nastavili tući po tijelu tako da bi on padao, a oni bi ga dizali i dalje ga tukli, a na koncu su ga zatvorili u pomoćnu prostoriju gostionice.

21.1. Iz naprijed navedenog, razvidno je kako svjedok oštećenik-žrtva D. L. potvrđuje izrazito nehuman odnos prema njemu, odnosno mučenje i nečovječno postupanje.

22. Iskaz oštećenika potvrđen je medicinskom dokumentacijom za istog kao i sudskomedicinskim vještačenjem stalnog sudskog vještaka dr. A. A. koji je naveo da postoji mogućnost da su ozljede napisane u nalazima, dva blijeda ožiljka od kojih je jedan iznad desne uške pravilnih rubova dužine 1 cm, a drugi je na korijenu nosa, koje bi predstavljale lake tjelesne ozljede, zaista i nastale na način kako je to iskazao oštećenik L., dakle zarezivanjem nožem po nosu i iza uha. Vijeće u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka dr. A. iznesen na raspravi ocjenjujući istog stručnim i kvalitetno obrazloženim.

23. Tijekom postupka ispitan je svjedok Lj. L., rođak oštećenika D. L., koji je iskazivao kako mu nisu poznati okrivljenici, ali da poznaje očeve od M. V. i J. Z. U kolovozu 92. godine bio je vozač autobusa i živio u K. Na pitanje je li mu što poznato vezano za D. L. u kolovozu 92. godine da bi ga netko ozlijedio i slično naveo je da jedino što mu je poznato jest ono što je naknadno čuo od ljudi, i to da je D. L. došao jedne večeri i da su ga tukli. Na pitanje je li vidio u kolovozu 92 godine D. L. u gostionici na ulazu u K., odgovorio je da se toga ne može sjetiti. Jedino što se sjeća jest da se susreo s D. L. kad je ovaj došao iz zatvora. Kada je svjedoku predočen iskaz oštećenika D. L. s rasprave od 19. listopada 2020. koji počinje riječima: "Ovaj Lj. L. je došao kasnije kada su me oni prestali tući i sjedio je u toj gostionici dok sam ja sjedio kada mi je kapala krv pa su napravili onaj mali stožac. On me pita tko me je poslao jel me netko poslao i ako me je poslao da rečem da me ne ubiju, kao reci tko te je poslao i reci da si došao." svjedok je naveo kako mu nije poznato da je te prigode bio s oštećenikom D. L. Svjedok je iskazivao kako mu je poznato da je nakon izlaska iz zatvora oštećeni L. živio u K. kod ujaka, ne kod roditelja, jer da se bojao. Misli da je kod ujaka živio deset petnaest dana. Ujak se zvao V. S. i on je preminuo. Nije mu poznato da bi vojska čuvala kuću oštećenikovog ujaka. On je kao vozač autobusa čuo u autobusu nakon utuženog događaja kada je ozlijeđen oštećenik L., možda dan dva nakon događaja, da su L. odveli negdje. Njemu je oštećenik D. L. nakon svih tih događaja rekao da su ga odveli u Benkovac. Na pitanje predsjednika vijeća svjedok je još jednom ponovio da se ne može sjetiti je li nazočio događaju kada bi oštećenik L. bio ozljeđivan, istakao je da nije bio vojnik ni policajac, već obični vozač autobusa i nije sudjelovao ni u kakvim operacijama. Samo je jedne prigode vidio D. L. i to kad je iz K. išao u Benkovac na razmjenu jer je oštećenik bio u autobusu koji je on vozio, ali tada nisu razgovarali. Zna da je on otišao živjeti u Rijeku, još je oštećenika jedne prigode vidio na sprovodu ali nisu razgovarali. Svjedok je naveo kako je 1992., kada je živio u K., na tom području bila vojska Republike Srpske.

23.1. Ovo vijeće ne poklanja vjeru iskazu svjedoka Lj. L. u dijelu kada decidirano tvrdi da nije utužene prigode kada je mučen oštećenik D. L. istoga vidio i s njim razgovarao ispred gostione odnosno da se toga ne sjeća. Takva tvrdnja svjedoka Lj. L. nije životna ni uvjerljiva, posebno stoga što mu je D. L. rođak te nije uvjerljivo da bi mogao zaboraviti da ga je krvavog vidio i s njim razgovarao utužene prigode ispred gostione posebno stoga što u iskazu opisuje kako je za događaj čuo naknadno u autobusu te precizno navodi sve što je naknadno čuo vezano za oštećenika, o čemu je naknadno razgovarao s oštećenikom, gdje isti živi, da ga je vidio na nekom sprovodu i slično.

23.2. Vijeće poklanja vjeru uvjerljivom iskazu oštećenika D. L. koji i u istrazi i na raspravi spominje svog rođaka Lj. L. kojega je tako krvav nakon mučenja sreo ispred gostione i s kojim je razgovarao s tim da oštećenik D. L. dodaje, u svom iskazu u istrazi, kako je imao dojam da mu Lj. L. želi pomoći. To što svjedok Lj. L., kao vozač autobusa u srpskoj paradržavi Republici Srpskoj Krajini, dakle, osoba u radnom odnosu u istoj državi, negira bilo kakvu umiješanost u bilo kakve događaje pa tako i ovaj utuženi kada je vidio svog rođaka D. L. neposredno nakon mučenja, navodeći kako on nije bio „ni vojnik ni policajac već obični vozač autobusa koji nije sudjelovao ni u kakvim operacijama“, i kada navodi kako se ne sjeća da bi te prigode vidio rođaka D. L., ali priznaje da ga je naknadno vozio u autobusu na razmjenu, ne znači da svjedok osporava navode oštećenika D. L. u smislu utuženog događaja i inkriminacija koje se stavljaju na teret okrivljenicima, a za koje svjedok Lj. L. tvrdi da nema saznanja niti poznaje okrivljenike.

24. D. L. je imao status civila, kako je prethodno obrazloženo, koji se kao takav štiti odredbom članka 51. točke 2. Dopunskog protokola uz Ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949. o zaštiti međunarodnih oružanih sukoba (Protokol I).

25. U odnosu na vrijeme počinjenja kaznenog djela, za koje su okrivljenici proglašeni krivima, općepoznato je da se radi o vremenu agresije srpskih paravojnih postrojbi protuustavne tvorevine, tzv. SAO Krajine, koja je 19. prosinca 1991. promijenila ime u Republika Srpska Krajina, potpomognutih od strane JNA na Republiku Hrvatsku te njihovom sukobu s regularnim oružanim snagama koje je Republika Hrvatska imala. Cilj te agresije je bio zauzimanje dijela teritorija Republike Hrvatske i odcjepljenje, a središte protuustavne tvorevine SAO Krajine je bio Knin.

26. Općepoznato je i da su se oružani sukobi već zahuktali u inkriminirano vrijeme pa ne stoji tvrdnja obrane da okrivljenik nije niti mogao počiniti ratni zločin jer da u to vrijeme nije bilo rata ili oružanog sukoba. Naime, već u ljeto 1990. je počela tzv. „balvan revolucija“, a prvi oružani sukobi su počeli napadom na policijsku postaju 1. ožujka 1991. u Pakracu, krajem ožujka 1991. se dogodio tzv. „krvavi Uskrs“ na Plitvicama dok se početkom svibnja 1991. dogodio masakr policajaca u Borovu Selu. Osim toga, u inkriminirano vrijeme dio teritorija Republike Hrvatske je bio okupiran i osnovana je protuustavna tvorevina tzv. SAO Krajina sa sjedištem u Kninu. To su samo neki od primjera da je već prije događaja, koji su opisani u optužnici, počeo oružani sukob između regularnih oružanih snaga Republike Hrvatske i srpskih paravojnih postrojbi protuustavne tvorevine, tzv. SAO Krajine.

27. Što se tiče primjene pojedinih pravila međunarodnog prava, na koja se pozivaju odredba članka 120. stavak 1. OKZRH, vijeće je u tom smislu, uzelo u obzir datum kada je Republika Hrvatska stekla svojstva suverene države u smislu međunarodnog prava, a to je datum 8. listopada 1991., što je povijesno-pravna činjenica koja je jasno ustanovljena te međunarodno potvrđena i prihvaćena. Sve to proizlazi i iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-4150/2010 iz koje je razvidno kako ta odluka, u ovom dijelu, ima načelno značenje te prelazi granice pojedinačnog slučaja. O tome je ovisilo i koja će se pravila međunarodnog prava primjenjivati u konkretnom sudskom postupku.

28. Prema tome, iz ustavnopravne prakse, koju treba primjenjivati načelno, proizlazi da je oružani sukob na području Republike Hrvatske imao nemeđunarodni karakter do 8. listopada 1991., a nakon toga da je taj sukob imao međunarodni karakter, te da sudska kvalifikacija karaktera oružanog sukoba izravno utječe na odabir materijalnog prava koje treba primijeniti u svakom pojedinom slučaju suđenja za ratne zločine počinjene na području Republike Hrvatske prije i poslije 8. listopada 1991.

29. Članak 120. OKZRH je jedan od izvora materijalnog prava za sudove u kaznenim postupcima za ratne zločine, dok primjena pojedinih pravila međunarodnog prava, na koje se poziva ta zakonska odredba, u sudskoj praksi znači da je dopušteno primjenjivati na događaje prije i poslije 8. listopada 1991. odredbe Ženevskih konvencija iz 1949. o postupanju s ratnim zarobljenicima i o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata, da se na događaje prije 8. listopada 1991. primjenjuje Dopunski protokol II. uz Ženevske konvencije o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba, da se na događaje poslije 8. listopada 1991. primjenjuje Dopunski protokol I. uz Ženevske konvencije o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba, a da su pravila običajnog međunarodnog ratnog i humanitarnog prava izvor prava u Republici Hrvatskoj bez obzira na karakter oružanog sukoba.

29.1. Stoga je u konkretnom slučaju, kako je očito da se u kaznenom djelu za koje su okrivljenici proglašeni krivima, radi o oružanom sukobu međunarodnog karaktera, trebalo primijeniti odredbu članka 120. stavak 1. OKZRH, a uz to i odredbu članka 51. točke 2. Dopunskog protokola uz Ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba (Protokol I) kao i članak 3. točku 1. a i c Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949.

30. Prema Ustavu od 22. prosinca 1990. Republika Hrvatska je suverena država, sa svim elementima državnosti, vršeći na svom teritoriju zakonodavnu, sudbenu i izvršnu vlast. U skladu s tim je 22. veljače 1991. donesen Zakon o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Socijalističke Republike Hrvatske koji je u Glavi XX predvidio kaznena djela protiv Republike Hrvatske, na koji način je Republici Hrvatskoj pružena kaznenopravna zaštita karakteristična za suverene države. Pri tome nije od utjecaja to što je Republika Hrvatska tada još bila u sastavu SFRJ, kao ni to što u vrijeme donošenja Ustava još nije bila međunarodno priznata, jer proglašenje suverenosti prethodi njezinom međunarodnom priznanju. Ustav Republike Hrvatske je izričito naglasio da prihvaća međunarodno pravo na koji način je Republika Hrvatska izrazila volju da se smatra i subjektom međunarodnog prava. Sve ključne ustavnopravne odluke koje je Republika Hrvatska donijela nakon Ustava izraz su već postojeće suverenosti Republike Hrvatske.

30.1. Nadalje, Republika Hrvatska je preuzela sve obveze iz međunarodnih konvencija o ratnom pravu koje je ratificirala bivša SFRJ, između ostalog i sve 4 Ženevske konvencije iz 1949. te oba Dopunska protokola. Sabor Republike Hrvatske je Ustavnom odlukom o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske od 25. lipnja 1991. odredio da će se međunarodni ugovori koje je sklopila i kojima je pristupila SFRJ primjenjivati u Republici Hrvatskoj ako nisu u suprotnosti s Ustavom i pravnim poretkom Republike Hrvatske. Obzirom da je bivša SFRJ povrede Ženevskih konvencija unijela u svoje zakonodavstvo kao posebna kaznena djela, kaznena djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava, a kako je Republika Hrvatska glavu XVI iz Krivičnog zakona iz 1976. u kojoj su ta kaznena djela sadržana preuzela u cijelosti Zakonom o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ od 26. lipnja 1991., to je udovoljila svim međunarodnim obvezama.

31. U odnosu na predmetno kazneno djelo dokazano je da su okrivljenici M. V. i J. Z., inkriminirane prigode, kao pripadnici pobunjenika na tada okupiranom području Republike Hrvatske, organizirani u postrojbe tzv. milicije SAO Krajine, bili svjesni svojih obveza u postupanju prema civilima, postupili protivno članku 3. točci 1. a i c Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. i članku 51. točci 2. Dopunskog protokola uz Ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba (Protokol I).

31.1. Naime, člankom 3. točkom 1. a i c Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. propisano je da će se s osobama koje izravno ne sudjeluju u neprijateljstvima, uključujući pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i osobe koje su izvan bojnog ustroja ("hors de combat.) zbog bolesti, rana, lišenja slobode ili bilo kojega drugog razloga, u svakoj prilici postupati čovječno, bez ikakvoga nepovoljnog razlikovanja utemeljenoga na rasi, boji kože, vjeroispovijedi ili uvjerenju, spolu, rođenju ili imovinskom stanju, ili bilo kojem drugom sličnom kriteriju te da su u tu svrhu prema gore navedenim osobama zabranjeni i ostaju zabranjeni, u svako doba i na svakom mjestu, nasilje protiv života i tijela, osobito sve vrste ubojstava, sakaćenja, okrutnog postupanja i mučenja kao i povrede osobnog dostojanstva, osobito uvredljivi i ponižavajući postupci.

31.2. Člankom 51. točkom 2. Dopunskog protokola uz Ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949. o zaštiti međunarodnih oružanih sukoba (Protokol I) propisano je da civilno stanovništvo kao takvo, kao i pojedini civili, neće biti predmet napada te da su zabranjeni akti ili prijetnje nasiljem, kojima je glavni cilj da šire teror među civilnim stanovništvom.

32. Slijedom svega naprijed navedenog, vijeće je nedvojbeno utvrdilo kako su okrivljenici M. V. i J. Z., sudjelovanjem u radnji izvršenja zajednički, počinili kazneno djelo iz čl. 120. st. 1. OKZRH upravo na način kako je opisano u izreci presude.

33. Uzevši u obzir da je nakon počinjenja predmetnog kaznenog djela više puta izmijenjen zakon, tako da je 1. siječnja 1998. stupanjem na pravnu snagu Kaznenog zakona („Narodne novine broj: 110/97., 27/98., 50/00., 51/01., 11/03., 190/03., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. – u daljnjem tekstu: KZ/97) prestao važiti dotadašnji OKZRH, da bi 1. siječnja 2013. g., kada je stupio na pravnu snagu novi Kazneni zakon („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21– u daljnjem tekstu: KZ/11) prestao važiti prethodni KZ/97, vijeće je, u smislu načela primjene blažeg zakona, propisanog u odredbi članka 3. KZ/11, procjenjivalo koji je zakon za okrivljenika najblaži. Kako postoji pravni kontinuitet između kaznenih djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavak 1. OKZRH i kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog pučanstva iz članka 158. stavak 1. KZ/97 i te kaznenog djela ratnog zločina iz članka 91. stavak 1. točka 2. KZ/11, ali kako KZ/11 i KZ/97, u konkretnom slučaju, za okrivljenike nisu blaži, to je, u odnosu na predmetno kazneno djelo trebalo primijeniti OKZRH, koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela.

34. Naime, novi KZ/11 i prethodni KZ/97 nisu blaži jer je po tim zakonima za predmetna kaznena djela ratnog zločina propisana stroža kazna zatvora, nego je to propisano po OKZRH. Prema tome, OKZRH je u konkretnom slučaju najblaži zakon, pa je prema okrivljenicima primijenjen taj zakona.

35. Nedvojbeno je kako su obojica okrivljenika, u vrijeme počinjenja djela, bili uračunljivi, što tijekom postupka nije bilo upitno, niti je isticano kao sporno. 35.1. Okrivljenici M. V. i J. Z., kao supočinitelji, počinili su kazneno djelo koje je predmet ovog postupka s umišljajem, bili su svjesni svog djela odnosno protupravnog ponašanja i htjeli su njegovo izvršenje.

35.2. Svakoj prosječnoj osobi i bez vojnog obrazovanja pa tako i okrivljenicima M. V. i J. Z., kao pripadnicima postrojbi tzv. milicije SAO Krajine, kada su lišili slobode oštećenika, civila D. L., vezali ga, bacili na zemlju i udarali po tijelu, polijevali vodom, vezali za ogradu spomenika i nastavili tući po tijelu, a okrivljenik J. Z. u jednom trenutku nožem ga ozlijedio na način da mu je slomio dva zuba te ga nožem zarezao po nosu i uhu, bilo je jasno da mučenjem odnosno takvim nečovječnim postupanjem nanose istome velike patnje i ozljede i da je takvo ponašanje prema civilu za vrijeme oružanog sukoba zabranjeno, što su i htjeli, zbog čega ih sud smatra krivima za počinjenje kaznenog djela iz čl. 120.st.1.OKZRH.

36. Prilikom odabira vrste i visine kaznene sankcije vijeće je okrivljeniku M. V. cijenilo kao olakotne okolnosti njegovu neosuđivanost te činjenicu što je od počinjenja kaznenog djela prošlo 30 godina, a kao otegotno činjenicu da oštećenik D. L. zbog mučenja i nečovječnog postupanja i danas trpi posljedice, što je razvidno iz dostavljene liječničke dokumentacije u kojoj se navodi da zbog predmetnog traumatskog iskustva oštećenik ima dijagnosticiran PTSP kao i bezobzirnost te ustrajnost pri počinjenju kaznenog djela prema oštećeniku kojeg je od ranije poznavao.

36.1. Vijeće je okrivljeniku J. Z. cijenilo kao olakotne okolnosti njegovu neosuđivanost te činjenicu što je od počinjenja kaznenog djela prošlo 30 godina, a kao otegotno činjenicu da oštećenik D. L. zbog mučenja i nečovječnog postupanja i danas trpi posljedice te mu je dijagnosticiran PTSP i ordinirana terapija. Okrivljenom J. Z. sud je cijenio kao otegotno i jačinu povrede zaštićenog dobra odnosno izrazitu bešćutnost i bezobzirnost te ustrajnost pri počinjenju kaznenog djela prema oštećeniku D. L. kojeg je od ranije poznavao u smislu nanošenja ozljeda nožem po glavi te izbijanjem dva zuba oštećeniku uporabom noža.

36.2. Cijeneći sve naprijed navedene okolnosti na strani okrivljenika, vijeće je okrivljenika M. V., na temelju članka 120. stavka 1. OKZRH, osudio na kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina i 6 (šest) mjeseci, a okrivljenog J. Z., na temelju članka 120. stavka 1. OKZRH, na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) godina, smatrajući da će se time postići svrha kažnjavanja, odnosno da će se time postići ciljevi kako generalne, tako i specijalne prevencije. tj. u dovoljnoj mjeri utjecati na okrivljenike da promijene svoje ponašanje, suzdrže se od činjenja kaznenih djela, odnosno utjecanja i na sve ostale počinitelje ovakvih i sličnih kaznenih djela, ali i na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

37. Na temelju članka 148. stavka 1. i 3. u svezi sa člankom 145. stavkom 1. i 2. točkom 6. ZKP/08 sud je obvezao okrivljenog pod 1/ M. V. i okrivljenog pod 2/ J. Z. naknaditi troškove kaznenog postupka i to iznos od po 625,00 kuna/82,95 eura svaki okrivljenik na ime troškova sudsko medicinskog vještačenja izrađenog od strane sudskog vještaka dr. A. A. te svaki okrivljenik po 4.000,00 kuna/530,89 eura na ime paušalne svote, sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, imajući u vidu trajanje i složenost predmetnog postupka. Vezano za iznos troškova u eurima, sud je imao u vidu konačan tečaj konverzije za prelazak na euro (7,53450).

U Splitu 12. listopada 2022.

Predsjednica vijeća za ratni zločin:

Ivana Kanaet Samardžić, v. r.