Republika Hrvatska
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske
Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: I Kž-372/2021-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Turudića, univ.spec.crim, predsjednika vijeća, te dr. sc. Tanje Pavelin i Tomislava Juriše, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ive Kero, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog I. R., zbog kaznenog djela iz članka 227. stavka 4. u vezi stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika, podnesenim protiv presude Županijskog suda u Vukovaru od 10. lipnja 2021. broj K-11/2020-35, u sjednici održanoj 12. listopada 2022.,
p r e s u d i o j e
I Prihvaća se djelomično žalba državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni na način da se optuženi I. R. zbog kaznenog djela iz članka 227. stavka 4. u vezi stavka 1. KZ/11., zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju članka 227. stavka 4. KZ/11. osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine i 6 (šest) mjeseci.
II Žalba državnog odvjetnika u ostalom dijelu i žalba optuženika u cijelosti odbijaju se kao neosnovane te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Vukovaru od 10. lipnja 2021. broj K-11/2020-35 optuženi I. R. proglašen je krivim da je na način i pod okolnostima opisanim u izreci te presude počinio kazneno djelo izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavka 4. u vezi stavka 1. KZ/11., pa je na temelju članka 227. stavak 4. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju 3 godine i 8 mjeseci.
1.1. Na temelju članka 72. stavka 1. i 3. KZ/11. optuženiku je izrečena sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom u trajanju od 5 godina računajući od dana pravomoćnosti sudske odluke.
1.2. Na temelju članka 148. stavka 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. - dalje: ZKP/08.) optuženik je oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavak 1. i 2. točke 1-6 ZKP/08.
2. Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženik.
2.1. Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni (članak 471. stavak 1. ZKP/08.), zbog odluke o sigurnosnoj mjeri (članak 471. stavak 2. ZKP/08.) i zbog odluke o troškovima (članak 471. stavak 2. ZKP/08.) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u odluci o kazni na način da se optuženiku izrekne dulja kazna zatvora te da se ukine u dijelu odluke o sigurnosnoj mjeri i troškovima postupka.
2.2. Optuženik se žali po braniteljici J. M. B., odvjetnici u V., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.
2.3. Državni odvjetnik podnio je odgovor na žalbu optuženika s prijedlogom da se djelomično prihvati kao osnovana žalba zbog žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08.
2.4. Optuženik je podnio odgovor na žalbu državnog odvjetnika s prijedlogom da se prihvati kao djelomično osnovana žalba u dijelu koji se odnosi na nedovoljno obrazložene razloge o odmjeravanju kazne.
3. Postupajući u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje ga je vratilo dopisom broj KŽ-DO-1495/2021 od 17. studenog 2021.
4. Žalba državnog odvjetnika je djelomično osnovana, dok žalba optuženika nije osnovana.
5. Optuženik prvostupanjsku presudu pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., koju nalazi u tome što iz izreke presude proizlazi da je kazneno djelo počinio s neizravnom namjerom, dok je u obrazloženju navedeno da je djelo počinjeno s neizravnom namjerom, ali i da je optuženik u odnosu na smrt oštećenika postupao s neizravnom namjerom pa smatra da je izreka presude proturječna razlozima i nerazumljiva, čime da je počinjena navedena bitna povreda odredaba kaznenog postupka. U okviru iste žalbene osnove, optuženik smatra da presuda ne sadrži razloge o neizravnoj namjeri odnosno obliku krivnje koji se odnosi na zabranjenu posljedicu, ugrožavanje sigurnosti prometa, već su ti razlozi ''nejasni, plošni, gotovo izostaju'' pa da je i time počinjenja bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08.
5.1. Suprotno žalbenim tvrdnjama, prvostupanjski sud je obrazložio i intelektualnu (svijest o mogućnosti počinjenja kaznenog djela) i voljnu (pristajanje na djelo) sastavnicu neizravne namjere kao oblika krivnja propisanog člankom 28. stavak 3. KZ/11. Tako je pod točkama 25. i 26. obrazloženja pobijane presude navedeno da se konkretno radilo o bezobzirnoj vožnji koja obuhvaća vožnju trostruko većom brzinom od dopuštene u pijanom stanju, te da je optuženik bio svjestan očitog i grubog kršenja propisa o sigurnosti prometa i da time stvara opasno stanje u prometu čime je jasno i potpuno obrazložena intelektualna sastavnica. Nakon toga prvostupanjski sud je utvrdio da je optuženik na taj način pristao na nastupanje posljedice koja se odnosi na izazivanje opasnosti za druge sudionike, a što se posljedično ogleda upravo u prouzročenju smrti D. R. čime je obrazložena i voljna sastavnica neizravne namjere. Dakle, jasno je da prvostupanjski sud ne navodi niti ne obrazlaže postupanje s neizravnom namjerom u odnosu na smrtnu posljedicu već da je posljedica izazivanja opasnosti vožnjom optuženika, koje je bio svjestan optuženik i na nju pristao, upravo smrt oštećenika. Stoga žalbeni navodi optuženika da je izreka pobijane presude nejasna i proturječna razlozima presude te da nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama nisu osnovani.
5.2. Slijedom navedenog nije osnovana optuženikova žalba zbog bitnih povrede odredaba kaznenog postupka, a ispitujući pobijanu presudu u smislu članka 476. stavak 1. ZKP/08. drugostupanjski sud nije našao da su počinjene neke od ostalih povreda zakona na koje pazi po službenoj dužnosti.
6. Pobijajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, optuženik ponavlja svoju obranu da je oštećenik, nepoštivanjem imperativne obveze i znaka ''Stop'', skretao u lijevo iz sporedne ulice i optuženiku oduzeo prednost u trenutku kada se optuženik već nalazio u raskrižju, pa ne postoji uzročna veza između njegove vožnje pod utjecajem alkohola i znatno većom brzinom od dopuštene i prometne nesreće.
6.1. Suprotno žalbenim navodima optuženika, prvostupanjski je sud, na temelju provedenog postupka, analizom i ocjenom obrane optuženika i svih izvedenih dokaza, u prvom redu nalaza i mišljenja prometnog vještaka S. K. te videozapisa nadzornih kamera, sve odlučne činjenice pouzdano utvrdio i ispravno zaključio da je optuženik počinio kazneno djelo zbog kojega je i proglašen krivim. Za takvo svoje utvrđenje prvostupanjski sud je dao jasne, valjane i u svemu dostatne razloge koje u cijelosti prihvaća i drugostupanjski sud.
6.2. Tako je utvrđeno da je oštećenik, neposredno prije skretanja, poduzeo radnju kočenja kako bi smanjio brzinu i propustio nepoznato vozilo te nastavio kretanje, a nakon ponovnog kočenja i poduzimanja radnje skretanja u lijevo, oko 3,7 m nakon navedene radnje, dolazi do naleta osobnog automobila optuženika na stražnji dio vozila oštećenika. Vještak prometne struke je zaključio da nije moguće sa sigurnošću utvrditi je li oštećenik, obzirom na udaljenost i brzinu kretanja automobila optuženika, koji se kretao između minimalnih 140 km/h i maksimalnih 157 km/h i nalazio 143,88 m udaljen od mjesta sudara u trenutku kada je oštećenik započeo radnju skretanja u lijevo, u tom trenutku mogao vidjeti svjetlosni snop putnih svjetala osobnog vozila optuženika i istog percipirati kao potencijalnu opasnost. Međutim, ako je oštećenik neposredno prije započinjanja radnje skretanja prvo pogledao udesno pa onda ulijevo, vozilo optuženika je bilo udaljeno 210 m jer za okret glave mu je trebalo oko 1,7 sekundi i u tom slučaju oštećenik nije mogao vidjeti svjetlosni snop putnih svjetala optuženikovog vozila i percipirati ga kao potencijalnu opasnost.
6.3. Slijedom takvih utvrđenja, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se kritične zgode, u trenutku kada oštećenik nakon kočenja skreće svojim vozilom brzinom od oko 28 km/h iz sporedne ceste, optuženik vozio 140 km/h pri ograničenju brzine od 50 km/h u pijanom stanju od 1,93 g/kg apsolutnog alkohola u krvi, te dolazio oštećeniku s desne strane na udaljenosti od 143,88 metara od mjesta sudara u noćnim uvjetima vožnje. Stoga se konkretno nije radilo o nepoštivanju prometnih propisa od strane oštećenika, kako to neosnovano žalbom tvrdi optuženik, već upravo o spoju pijanog stanja optuženika i posljedično njegovih bitno umanjenih vozačkih sposobnosti te brzine kretanja vozila optuženika koja je bila višestruko veća od dopuštene zbog čega nije uočio vozilo oštećenika, a niti je oštećenik mogao, obzirom na noćne uvjete i brzinu kretanja vozila optuženika, percipirati vozilo optuženika kao opasnost na cesti pa neosnovano optuženik tvrdi da je oštećenik poduzeo nepropisnu radnju skretanja kojom je oduzeo optuženiku prednost prolaska. Naime, iz provedenog dokaznog postupka, prvostupanjski sud je utvrdio da je oštećenik, nakon propuštanja nepoznatog vozila, poduzeo radnju skretanja i kočenja neposredno prije prometne nesreće i u tom trenutku, suprotno žalbenim navodima optuženika, vozilo optuženika je bilo udaljeno oko 145 metara od mjesta sudara, dakle, optuženik u tom trenutku nije već bio u raskrižju kako to žalbom tvrdi. Upravo optuženikova nepropisna vožnja protivna člancima 199. stavak 2. i 53. stavak 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj: 67/08., 48/10, 74/11., 80/13., 158/13., 92/14. i 64/15., dalje: ZOSPC) u uzročnoj je vezi s nastalom prometnom nesrećom u kojoj je jedna osoba smrtno stradala i na taj je način, i prema ocjeni drugostupanjskog suda, optuženik ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/11.
6.4. Nepotpuno utvrđeno činjenično stanje optuženik nalazi u tome što sud prvog stupnja nije proveo novo prometno vještačenje jer provedeno prometno vještačenje ''ozbiljno dovodi u sumnju pravilnost i pouzdanost utvrđenja odlučne činjenice''. Suprotno tome, optuženik odlučne činjenice zapravo i ne dovodi u pitanje, već u skladu s obranom koju je optuženik dao tijekom postupka, kao uzrok prometne nezgode ističe nepropisno ponašanje oštećenika kao sudionika u prometu koji se, prema stavu optuženika, nije zaustavio na znak ''Obavezno zaustavljanje''. Međutim, činjenica što se optuženik kretao po glavnoj cesti u koju se uključivao oštećenik iz sporedne ceste, ne isključuje krivnju optuženika, jer svaki od sudionika u javnom prometu odgovara za ispravnost svoje vožnje, štoviše svaki sudionik u javnom prometu dužan je poduzeti sve što je u njegovoj moći da otkloni situaciju stvorenu ponašanjem drugih sudionika u javnom prometu, a u konkretnom slučaju, optuženik bi uspio zaustaviti svoje vozilo prije udara u vozilo oštećenika da nije bio u pijanom stanju i da se kretao maksimalno 70 km/h. Provođenjem novog vještačenja na okolnost da je za prometnu nesreću kriv oštećenik koji nije propustio vozilo optuženika, kako se brani optuženik, vještak bi preuzeo ulogu suda koji je jedini ovlašten ocijeniti dokazanost optužbe i donositi zaključke o krivnji optuženika.
6.5. S obzirom na izloženo, protivno navodima optuženika, prvostupanjski sud pravilno je i potpuno utvrdio sve odlučne i važne činjenice, koje su od značaja za donošenje zakonite odluke u ovom kaznenom predmetu, pa nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
7. Žaleći se zbog odluke o kazni, državni odvjetnik smatra da je izrečena kazna preblaga i da je prvostupanjski sud kao jedinu otegotnu okolnost cijenio dosadašnju osuđivanost optuženika, bez navođenja podataka, iako je valjalo otegotnim cijeniti kumulativno grubo kršenje prometnih propisa od strane optuženika uz daljnji prigovor da prvostupanjski sud nije naveo svrhu kažnjavanja iz članka 47. KZ/11., stupanj krivnje i pogibeljnost djela pri obrazlaganju odluke o kazni.
7.1. Optuženik smatra da je odluka o kazni manjkava te da prvostupanjski sud nije potpuno utvrdio sve okolnosti važne za odmjeravanje kazne, pa tako nije naveo olakotne i otegotne okolnosti, a kod prijašnje osuđivanosti prethodne osude, već koristi standardizirane i uvriježene fraze.
7.2. Prvostupanjski sud je, obrazlažući izrečenu kaznu, naveo da ju je odredio u granicama koje su određene zakonom za počinjeno kazneno djelo, a u vrijeme počinjenja djela propisana kazna je bila od 3 do 12 godina, te na temelju stupnja krivnje, pogibeljnosti djela i svrhe kažnjavanja, pri čemu je kao otegotnu okolnost sud cijenio njegovu raniju osuđivanost i zaključio da će se kaznom zatvora od 3 godine i 8 mjeseci postići svrha kažnjavanja u vidu generalne i specijalne prevencije.
7.3. U pravu su državni odvjetnik i optuženik kada u žalbe ističu da je obrazloženje suda prvog stupnja u tom dijelu šturo i sumarno, međutim, jasnim proizlazi da sud nije utvrdio olakotne okolnosti dok je otegotnim cijenio dosadašnju osuđivanost optuženika, te iako nisu nabrojane prijašnje osude iz kaznene evidencije u obrazloženju presude, izvod je pročitan na raspravi i stranke su s tim podacima upoznate. Nadalje, iako prvostupanjski sud nije citirao odredbu članka 41. KZ/11. kako to ističe državni odvjetnik, vidljivo je da je cijenio pri izricanju kazne svrhu kažnjavanja u vidu specijalne i generalne prevencije kao i neizravnu namjeru kod stupnja krivnje koja je jasno i pravilno prethodno obrazložena u pobijanoj presudi.
7.4. Isto tako, u pravu su stranke kada se žale zbog nepotpuno utvrđenih svih okolnosti koje su od značaja na odmjeravanje kazne, konkretno, državni odvjetnik kada ističe da je optuženik grubo kršio prometne propise i bezobzirno postupao kao vozač, odnosno da je njegova vožnja znatno odstupala od standarda sigurnosti sadržanih u prometnim propisima dok optuženik nije konkretizirao koje okolnosti nisu utvrđene.
7.5. Razmotrivši odluku o kazni koju je sud prvog stupnja izrekao optuženiku za počinjeno kazneno djelo, i ovaj drugostupanjski sud nalazi da u izrečenoj kazni nisu u dovoljnoj mjeri došli do izražaja svi podaci relevantni za odmjeravanje kazne te da se istom neće moći adekvatno ostvariti svrha kažnjavanja. Stoga, uzimajući u obzir sve okolnosti koje, u smislu članka 47. stavak 2. KZ/11., utječu na odmjeravanje kazne, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske je djelomičnim prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika preinačio pobijanu presudu u odluci o kazni na način da je optuženiku za počinjeno kazneno djelo izrekao kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci, kao primjerenu svrsi kažnjavanja i svim okolnostima relevantnim za odmjeravanje kazne. Pri tome je ovaj sud prije svega imao u vidu višestruku dosadašnju kaznenu osuđivanost optuženika, grubo kršenje članaka 199. stavak 2. i 53. stavak 1. ZOSPC i društvenu opasnost predmetnog kaznenog djela dok ispravno prvostupanjski sud nije utvrdio olakotnih okolnosti. Iako optuženik nije specijalni povratnik, brojnost dosadašnjih osuda većinom zbog imovinskih kaznenih djela ukazuje na neusklađenost optuženikovog ponašanja sa zakonima i upornost u činjenju kaznenih djela.
7.6. Iz razloga zbog kojih je prihvaćena žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni, žalba optuženika nije osnovana.
8. Neosnovano se žali državni odvjetnik zbog odluke o sigurnosnoj mjeri navodeći da je prvostupanjski sud samo reproducirao zakonski tekst temeljem kojeg je izrečena sigurnosna mjera u izreci presude bez razloga za navedenu odluku pa da je time počinjenja bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. Prvenstveno valja naglasiti da se sadržajno državni odvjetnik ne žali zbog odluke o sigurnosnoj mjeri već zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, koja povreda nije počinjena jer je prvostupanjski sud, reproducirajući zakonski tekst, ispravno temeljio svoju odluku na članku 72. stavcima 1. i 3. KZ/11. zbog opasnosti da će upravljajući motornim vozilom optuženik ugroziti sigurnost prometa. Naime, s obzirom na doista visok stupanj alkoholiziranosti optuženika, unatoč kojem on sjeda za volan i upravlja vozilom u prometu te činjenicu da, osim toga, krši još jednu odredbe blanketnog propisa i time izaziva prometnu nesreću s teškom posljedicom, u pravu je prvostupanjski sud kada optuženika, kao vozača, na određeno vrijeme isključuje iz cestovnog prometa jer postoji realna opasnost da će upravljajući motornim vozilom ponovno ugroziti sigurnost prometa.
9. Nadalje, iz istih razloga žali se državni odvjetnik zbog odluke o troškovima postupka smatrajući da prvostupanjski sud nije dao razloge za primjenu članka 148. stavak 6. ZKP/08., a tim žalbenim navodima nije uspješno dovedena u sumnju utemeljenost odluke prvostupanjskog suda o oslobađanju optuženika od obveze da naknadi troškove kaznenog postupka. Naime, prvostupanjski sud je naveo da je optuženik oslobođen obveze plaćanja troškova kaznenog postupka zbog imovinskih prilika koje su, kako to proizlazi iz njegovih osobnih podataka, loše. Pri tome valja naglasiti da sud, na prijedlog državnog odvjetnika, a nakon očitovanja osuđenika o prijedlogu, može obvezati osuđenika na naknadu tih troškova u cijelosti ili djelomično ako se deset godina od pravomoćnosti odluke o troškovima kaznenog postupka sazna da je imovinsko stanje osuđenika takvo da je u mogućnosti u cijelosti ili djelomično naknaditi troškove kaznenog postupka, uključujući i troškove postavljenog branitelja, kako to propisuje odredba članka 148.a ZKP/08.
10. Slijedom svega iznesenoga, na temelju članka 486. stavka 1. ZKP/08. i članka 482. ZKP/08. odlučeno kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, 12. listopada 2022.
Predsjednik vijeća:
Ivan Turudić,univ.spec.crim.,v.r.
