Poslovni broj: Usž-1195/22-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Borisa Markovića, predsjednika vijeća, mr. sc. Mirjane Juričić i Blanše Turić, članica vijeća te više sudske savjetnice - specijalistice Biserke Špoljar, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice T. B. iz S., protiv tuženika Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike Republike Hrvatske (ranije: Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku), Z., radi nedonošenja odluke o zahtjevu za priznavanje inozemne stručne kvalifikacije, odlučujući o žalbi protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 16 UsIrs-110/20-10 od 2. studenog 2021., na sjednici vijeća održanoj 12. listopada 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba se odbija.

II. Potvrđuje se presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 16 UsIrs-110/20-10 od 2. studenog 2021.

Obrazloženje

1. Osporenom prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim se naređuje tuženiku da u roku od osam dana od dana pravomoćnosti presude donese rješenje kojim se tužiteljici priznaje inozemna stručna kvalifikacija za obavljanje određene regulirane profesije u Republici Hrvatskoj, i to iz područja edukacijsko- rehabilitacijske djelatnosti, magistra defektologije ili da presudom sam riješi stvar na način da donese presudu kojom se zamjenjuje rješenje tuženika.

2. Osporenu presudu tužiteljica pobija zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da je pobijana presuda protivna odredbi članka 60. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima, jer je njezino obrazloženje nepotpuno, nejasno i proturječno. Sud se nije izjasnio o materijalnom pravu koje je primijenio ocijenivši postupanje tuženika zakonitim i valjanim, te se nije izjasnio o navodima stranaka bitnim za meritum spora. Navodi da je postupak priznavanja inozemne stručne kvalifikacije pokrenut pred tuženikom zahtjevom od 24. prosinca 2018. godine, sukladno tada važećem Zakonu o reguliranim profesijama i priznavanju inozemnih stručnih kvalifikacija koji tuženika određuje kao nadležno tijelo u toj vrsti upravnih postupaka. U trenutku pokretanja spornog postupka na snazi je bio Zakon o edukacijsko-rehabilitacijskoj djelatnosti koji nije sadržavao odredbe o postupku priznavanja inozemne stručne kvalifikacije, niti je određivao Hrvatsku komoru edukacijskih-rehabilitatora kao nadležno tijelo u takvoj vrsti upravnih postupaka. Međutim, za vrijeme trajanja spornog postupka pred tuženikom, 23. veljače 2019., na snagu je stupio izmijenjeni i dopunjeni Zakon o edukacijsko-rehabilitacijskoj djelatnosti koji je sada postupke priznavanja inozemne stručne kvalifikacije u edukacijsko-rehabilitacijskoj djelatnosti stavio u nadležnost Komore, ali nije odredio retroaktivnu primjenu istoga. Zbog toga tuženik nije imao zakonitu i valjanu pravnu osnovu delegirati već započeti postupak Komori. Sud ovakvo postupanje tuženika ocjenjuje istovremeno pravilnim i proturječnim, jer je kod tužiteljice izazvan pogrešan dojam o stjecanju prava kada tuženik svojim e-mail dopisom od 10. svibnja 2019. utvrđuje da je kao tijelo nadležan za postupanje, te da je tužiteljičin zahtjev usvojen zbog proteka roka za odlučivanje. Iz navedenog proizlazi apsurdni zaključak da je tuženik kršeći načelo legitimnog očekivanja stranke postupio pravilno i zakonito. Zbog navedenih nelogičnosti i kontradiktornosti, te grubog kršenja materijalnih propisa presuda je u cijelosti nezakonita. Tužiteljica posebno ističe kako niti Zakonom o općem upravnom postupku nije propisana mogućnost retroaktivnog djelovanja Zakona, pa ni u članku 18., kako to tuženik pogrešno tumači, prilikom delegiranja postupka na Komoru dopisom tužiteljici od 5. lipnja 2019. godine. Dapače baš se u tom članku 18. Zakona o općem upravnom postupku izrijekom spominje trenutak pokretanja postupka kao relevantan za utvrđivanje nadležnog tijela. Sud ni ovo činjenično stanje, odnosno kontradiktornost u postupanju tuženika ne utvrđuje, niti obrazlaže. Propust suda u primjeni materijalnog prava, pa i apsurd same presude sadržan je upravo u tome što odredbom članka 20. Zakona o edukacijsko- rehabilitacijskoj djelatnosti iz 2019. nije predviđao retroaktivno djelovanje tog Zakona. Stoga, jasno proizlazi zaključak da intencija zakonodavstva ovdje nije bila da se postupci u tijeku delegiraju u nadležnost Komore. Opće je poznato pravilo da je zakonodavac izričit i jasan kada želi osigurati retroaktivnu primjenu zakonske odredbe, što bi prvostupanjskom sudu trebalo biti poznato. Ističe da pravno načelo legitimnih očekivanja stranke koje se odnosi na postupke u tijeku određuje da promjena propisa tijekom provođenja postupka ne bi trebala isključiti primjenu propisa koji su vrijedili u trenutku pokretanja postupka, kao i da za zabranu retroaktivnog djelovanja propisa koja je propisana u Ustavnu postoji samo jedna iznimka, koja se odnosi na pojedine odredbe za koje moraju postojati posebno opravdani razlozi koji se procjenjuju u svakom konkretnom slučaju, uz obvezu da se povratnim djelovanjem ne smiju vrijeđati opća pravna načela, pa tako ni načelo legitimnih očekivanja. Tuženik je svojim djelovanjem grupo prekršio navedeno načelo i prava tužiteljice, a prvostupanjski je sud takvom ponašanju tuženika svojom presudom dao legitimitet. Predlaže sudu da poništi prvostupanjsku presudu, te sam otkloni nedostatke i presudom riješi stvar na način da usvoji tužbeni zahtjev tužiteljice.

3. Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući osporenu presudu u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. - dalje: ZUS), ovaj Sud je utvrdio da ne postoje žalbeni razlozi radi kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Uvidom u spis predmeta dostavljen ovom Sudu uz žalbu proizlazi da je tužiteljica podnijela tuženiku 27. prosinca 2018. godine zahtjev za priznavanje inozemne stručne kvalifikacije za obavljanje regulirane profesije – edukacijski rehabilitator, magistra defektologije sukladno Zakonu o reguliranim profesijama i priznavanju inozemnih stručnih kvalifikacija ("Narodne novine", 82/15.).

7. Dana 23. veljače 2019. godine, prije nego što je tuženik odlučio o tužiteljičinom zahtjevu, stupio je na snagu Zakon o izmijenjeni i dopuni Zakona o edukacijsko-rehabilitacijskoj djelatnosti ("Narodne novine", 16/19.), kojim je propisano da o zahtjevu za priznavanje inozemne stručne kvalifikacije – edukacijskih rehabilitator odlučuje Hrvatska komora edukacijskih rehabilitatora. Radi toga joj je tuženik ustupio 5. lipnja 2019. godine tužiteljičin zahtjev na nadležno rješavanje.

8. Naime, nije sporno u ovoj upravnosudskoj stvari da stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakon o edukacijsko-rehabilitacijskoj djelatnosti tuženik više nije bio nadležan za rješavanje tužiteljičinog zahtjeva, te ga je stoga pravilno proslijedio nadležnom tijelu sukladno odredbi članka 18. stavak 1. Zakona općem upravnom postupku ("Narodne novine", 47/09. i 110/21.).

9. Imajući u vidu navedeno, nije u pravu tužiteljica kada smatra da je tuženik trebao radi legitimnih očekivanja stranke donijeti odluku o njenom zahtjevu, jer bi upravo na taj način prekršio odredbe mjerodavnog materijalnog prava Zakon o edukacijsko-rehabilitacijskoj djelatnosti.

10. Radi navedenog, osporena se presuda temelji na pravilno i u potpunosti utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, a nisu počinjene niti povrede postupka, pa stoga ne postoje žalbeni razlozi radi kojih se preuda pobija.

11. Trebalo je stoga temeljem članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 12. listopada 2022.

Predsjednik vijeća:

Boris Marković