REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Broj: Jž-1599/2019

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja ovog suda Goranke Ratković, predsjednice vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Gordane Korotaj, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okr. D. G., kojeg brani D. G., odvjetnik u S., zbog prekršaja iz čl. 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira (Narodne novine, broj 41/77, 55/89, 5/90, 30/90, 47/90 i 29/94), odlučujući o žalbi okrivljenika podnesenoj putem branitelja protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu, broj: 32. Pp J-567/2019 od 28. veljače 2019., na sjednici vijeća održanoj 12. listopada 2022.,

p r e s u d i o  j e:

I. Djelomično se prihvaća žalba okr. D. G. te preinačuje prvostupanjska presuda u odluci o zaštitnoj mjeri na način da se okr. D. G. na temelju čl. 58.a Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18, dalje u tekstu: PZ), izriče zaštitna mjera zabrane posjećivanja stadiona „Poljud“ u Splitu na udaljenost ispod 200 metara za vrijeme održavanja športskih natjecanja, u trajanju od 12 (dvanaest) mjeseci. Ako okrivljenik postupi protivno ovoj zabrani, sud će, sukladno čl. 46. st. 4. PZ-a opozvati uvjetnu osudu i odrediti izvršenje izrečene kazne zatvora u trajanju od 14 (četrnaest) dana.

II. U ostalom dijelu se žalba okr. D. G. odbija kao neosnovana te prvostupanjska presuda u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje.

III. Na temelju odredbe čl. 138. st. 2. t. 3. c) PZ-a okr. D. G., obvezuje se naknaditi paušalni trošak žalbenog prekršajnog postupka u iznosu od 300,00 (tristo) kuna/39,82 eura (tridesetdeveteuraiosamdesetdvacenta[1] ) u roku od 30 (trideset) dana, računajući od dana primitka ove presude, a u protivnom će se isti naplatiti prisilnim putem.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom okr. D. G. proglašen je krivim zbog prekršaja iz čl. 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, činjenično opisanog u izreci pobijane presude za koji je okrivljeniku na temelju tog propisa izrečena kazna zatvora u trajanju od 15 dana u koju kaznu je okrivljeniku uračunato vrijeme provedeno u uhićenju kao jedan dan zatvora pa mu ostaje za izdržati 14 dana zatvora te mu se na temelju čl. 44. PZ-a primjenjuje uvjetna osuda, s time da se izvršenje kazne zatvora koja je okrivljeniku izrečena odgađa na rok od devet mjeseci uz uvjet da u tom roku ne počini jedan ili više prekršaja za koje mu je izrečena ista ili teža kazna od izrečene uvjetnom osudom.

1.1. Istom presudom je okrivljeniku na temelju čl. 58.a. PZ-a izrečena zaštitna mjera zabrane posjećivanja određenog mjesta u trajanju od 12 (dvanaest) mjeseci i to stadiona „Poljud“ u Splitu kojem se ne smije približiti na udaljenosti ispod 200 metara te ako okrivljenik postupi protivno ovoj zabrani, sud će postupiti prema čl. 46. st. 4. PZ-a, a određeno je i da je okrivljenik dužan naknaditi trošak prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 300,00 kuna.

2. Protiv te presude okr. D. G. je pravodobno putem branitelja podnio žalbu iz svih žalbenih osnova predlažući usvojiti žalbu, ukinuti presudu i vratiti predmet na ponovno suđenje.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. PZ-a, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti te je utvrđeno da nisu počinjene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, dok je utvrđeno da je prvostupanjski sud nepravilno izrekao zaštitnu mjeru zabrane posjećivanja stadiona „Poljud“ u Splitu, što u žalbi pravilno ističe okrivljenik.

5. Prvenstveno, nisu osnovani žalbeni navodi kojima se ističe bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. PZ-a te povreda odredaba materijalnog prekršajnog prava u odnosu na izrečenu zaštitnu mjeru zabrane posjećivanja stadiona „Poljud“ u Splitu kojem se okrivljenik ne smije približiti na udaljenosti ispod 200 metara u trajanju od 12 mjeseci, odnosno nedostatak razloga o odlučnim činjenicama te proturječnost iznesenih razloga jer je po stavu žalitelja, prvostupanjski sud s jedne strane iznio razloge zašto smatra da utvrđene činjenice upućuju na opasnost od ponovnog počinjenja istog prekršaja odnosno isticanje teksta za vrijeme odigravanja nogometne utakmice čime se remeti javni red i mir, dok je okrivljeniku izrekao navedenu zaštitnu mjeru zabrane posjećivanja istog stadiona bez obzira na okolnost odigravaju li se ili ne nogometne utakmice na istom, slijedom čega nije jasno u čemu se ogleda opasnost od ponovnog činjenja prekršaja u vrijeme kada se na stadionu ne odigravaju nogometne utakmice. Naime, iako je prvostupanjski sud ocijenio da u postupku utvrđene činjenice ukazuju na postojanje opasnosti ponovnog počinjenja istog prekršaja, dakle, prekršaja remećenja javnog reda i mira tijekom nogometnih utakmica, a okrivljeniku je izrekao zaštitnu mjeru posjećivanja stadiona „Poljud“ u Splitu u bilo koje vrijeme na udaljenost ispod 200 metara u trajanju 12 mjeseci, po stavu ovog suda, ta proturječnost u razlozima o činjenicama odlučnim za izricanje zaštitne mjere, nije znatna niti takve težine da bi dovela do ostvarenja bitne povrede odredaba prekršajnog postupka u smislu čl. 195. st. 1. t. 11. PZ-a.

5.1. Međutim, ovaj sud smatra da utvrđene činjenice i okolnosti u postupku, prvenstveno okrivljenikovo priznanje o nepoznavanju notornih povijesnih činjenica kada kao navijač nogometnog kluba Hajduk ističe transparent s natpisom „MAXOVI MESARI“ na tribini stadiona „Poljud“ u Splitu za vrijeme odigravanja nogometne utakmice između HNK „Hajduk“ i NK „Gorica“, a koji tekst i po ocjeni ovog suda simbolizira ratne zločince ustaškog i fašističkog režima iz II. svjetskog rata te potiče na mržnju i nasilje na temelju rasne, nacionalne i vjerske pripadnosti, uz ostvarenu medijsku dostupnost takvog ponašanja širokoj javnosti, ukazuju da je nužno otkloniti uvjete koji bi omogućili ili poticali okrivljenika (koji po vlastitom kazivanju ne zna značenje tih riječi), da ubuduće postupa jednako nemarno i neozbiljno upravo za vrijeme odigravanja športskih natjecanja. Stoga je ovaj sud, prihvaćajući djelomično žalbu okrivljenika u pogledu opsega zaštitne mjere, a imajući u vidu razmjernost naravi potrebe za ograničenjem posjećivanja navedenog stadionu u vrijeme održavanja športskih natjecanja, s težinom počinjenog prekršaja koji nedvojbeno predstavlja govor mržnje, kao i mogućih budućih prekršaja te značajan stupanj počiniteljeve opasnosti, okrivljeniku preinačio zaštitnu mjeru na način da je smanjio opseg zabrane posjećivanje stadiona „Poljud“ u Splitu na udaljenost ispod 200 metara i to za vrijeme dok se na stadionu odigravaju športska natjecanja u razdoblju od 12 mjeseci.

5.2. Iako je okrivljenik prekršaj počinio za vrijeme odigravanja nogometne utakmice, koje športsko natjecanje se u pravilu i odvija na stadionu „Poljud“ u Splitu, preinačenom zaštitnom mjerom se zabranjuje okrivljeniku posjećivanje stadiona u vrijeme odigravanja bilo kojeg športskog natjecanja na tom mjestu, da bi se osigurala zaštita i sigurnost gledatelja od društveno neprihvatljivog ponašanja pojedinaca koji onemogućavanju druge sudionike da mirno i neometano prate i navijaju na športskim natjecanjima pri čemu se imalo u vidu i potreba za suzbijanjem svakog oblika nasilja na takvim natjecanjima kao rašireni društveni fenomen. Ukoliko okrivljenik postupi protivno zabrani iz t. I. izreke ove presude, sud će sukladno čl. 46. st. 4. PZ-a opozvati uvjetnu osudu i odrediti izvršenje izrečene kazne zatvora u trajanju od 14 (četrnaest) dana, koliko je ostalo okrivljeniku za izdržati nakon što mu je u kaznu zatvora uračunato vrijeme oduzimanja slobode.

6. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, okrivljenik ističe da je isto za posljedicu imalo povredu odredaba materijalnog prekršajnog prava na štetu okrivljenika jer djelo nije uopće prekršaj, odnosno, da sud nije naveo koje je odlučne činjenice utvrdio pregledom fotografija, ne precizirajući o kakvom se transparentu radi, odnosno sadržaju, dimenzijama, boji, nekom znaku ili simbolu pored natpisa „MAXOVI MESARI“, time da sud pogrešno kao notornu činjenicu uzima zaključak da taj tekst simbolizira i veliča formacije ustaške nadzorne službe i fašističkog režima, ničim ju ne obrazlažući te da je V. L. kao osoba na koju se u presudi upućuje, imao nadimak „Maks“, a ne „Max“ pa se bilo koja vojska pod njegovim zapovjedništvom nije mogla zvati „Maxovi mesari“ već Maksovi mesari, ali da taj pojam u društvu nije takav općepoznati pojam koji se može odmah povezati uz ustaške i fašističke zločince, odnosno, da iako osoba prosječnog obrazovanja u Republici Hrvatskoj mora znati za ustaše i njihovu ulogu u povijesti i zločine koje je ta vojska počinila, uzimajući u obzir prijepore koje postoje u društvu u pogledu pozdrava „Za dom spremni“ za koji mnogi ne vide ništa sporno i povezuju ga s Domovinskim ratom i nekim postrojbama hrvatske vojske koje su taj pozdrav koristile, nije za očekivati da pojam „Maxovi mesari“ javnost isključivo i automatski povezuje s veličanjem ustaškog i fašističkog režima pa ga se ne može smatrati notornim te prosječnom građaninu to nije prva asocijacija niti je zbog toga moglo doći do remećenja javnog reda i mira.

6.1. Suprotno žalbenim navodima, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i to nakon što je prethodno izveo sve potrebne dokaze koje je prihvatio i pravilno ocijenio. Naime, prvostupanjski je sud prvenstveno na temelju obrane okrivljenika u kojoj je uz nazočnost branitelja jasno priznao odlučne činjenice koje čine biće terećenog prekršaja, iskazao svijest i kajanje zbog počinjenog prekršaja uz obećanje da se isto neće ponoviti, a koju je sud doveo u vezu s preslikama fotografija koje prileže spisu, utvrdivši da je na njima „vidljiv okrivljenik kako rukama pridržava transparent s natpisom „MAXOVI MESARI“, te ju prihvatio kao istinitu, na temelju čega je imao dovoljno osnova za zaključak da je okrivljenik takvim postupanjem ostvario zakonsko obilježje prekršaja iz čl. 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Stoga neosnovano okrivljenik u žalbi ističe da prvostupanjski sud nije utvrdio činjenice koje bi proizlazile iz priležećih fotografija u koji dokaz je izvršio uvid, budući da suprotno proizlazi iz obrazloženja presude (str. 3, odlomak 4. presude).

6.2. Prvostupanjski sud je provedene dokaze pravilno, sukladno odredbi čl. 88. st. 2. PZ-a, slobodno cijenio provedene dokaze, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, te je na temelju tako provedenog dokaznog postupka izveo pravilan i nedvojben zaključak o krivnji okrivljenika. Ističe se da je za ostvarenje predmetnog prekršaja dovoljan i najlakši oblik krivnje odnosno nesvjesni nehaj koji postoji i kada počinitelj nije svjestan da može počiniti prekršaj, ali je to morao biti s obzirom na njegova osobna svojstva (srednja stručna sprema, pomorski nautičar, starosti 22 g u vrijeme počinjenja prekršaja, nogometni navijač) i okolnosti djela (tribina nogometnog stadiona, za vrijeme odigravanja nogometne utakmice). Odluku o krivnji prvostupanjski sud je valjano, detaljno i argumentirano obrazložio i dao u svemu prihvatljive razloge, koje prihvaća i ovaj sud.

6.3. Budući da okrivljenik žalbenim navodima o pojmu značenja predmetnog natpisa u žalbi pokušava relativizirati i umanjiti težinu počinjenog prekršaja kao i svoju prekršajnu odgovornost, dovodeći u pitanje ispravnost zaključka prvostupanjskog suda o sadržaju natpisa „MAXOVI MESARI“, potrebno je ukazati da i prema stavu ovog drugostupanjskog suda navedeni natpis svakako ulazi u krug općepoznatih riječi čije korištenje zbog svoje poruke mržnje i straha u javnom prostoru nedvojbeno izaziva uznemirenost javnosti zbog povezanosti tih riječi s ustaškim režimom Nezavisne države Hrvatske (NDH) koji pokret je iznikao iz fašizma, temeljenog između ostalog i na rasizmu te implicira mržnju prema ljudima drugačije vjerske i etničke pripadnosti i manifestira rasističku ideologiju, kao i podcjenjivanje žrtava zločina protiv čovječnosti. Slijedom toga, nije sporno niti za ovaj sud da se te riječi odnose na ustaške zločince koji su u koncentracijskim logorima „Stara Gradiška“ i „Jasenovac“ pod zapovjedništvom V. L., zvanog Maks, po kojem su i dobili ime „Maksovi mesari“, činili zločine protiv čovječnosti nad ne hrvatskim stanovništvom i protivnicima ustaškog režima, zbog čega isticanje tih riječi u javnosti svakako predstavlja isticanje tekstova kojima se remeti javni red i mir u smislu čl. 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.

6.4. Nadalje, okolnost što je na navedenom transparentu navedeno „MAX“ kao nadimak V. L., koji se pravilno piše „Maks“, ne dovodi u sumnju na koga se to ime odnosi niti čini natpis nejasnim, a niti nepismenost ili nepoznavanje pravilnog pisanja nečijeg nadimka umanjuje činjenicu da je istim na način kako je napisano i držano, uznemirena javnost, odnosno, društvo koje treba počivati na vrijednostima suprotnim od mržnje, prijetnje, straha i netrpeljivosti prema drugim narodima, dakle, na višem stupnju civilizacijskih dosega. Stoga je na temelju izvedenih i ocjenjenih dokaza, pravilno prvostupanjski sud utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo proglasivši okrivljenika krivim za prekršaj iz čl. 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.

6.5. Slijedom iznesenog navodi žalbe u kojima žalitelj ne navodi nove činjenice i ne predlaže nove dokaze u smislu odredbe čl. 195. st. 3. PZ-a, ne dovode u sumnju činjenično stanje utvrđeno u prvostupanjskom postupku.

7. Razmotrivši odluku o prekršajnopravnoj sankciji, odnosno izrečenoj kazni zatvora i primjeni mjere upozorenja – uvjetne osude, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. PZ-a, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja te je okrivljeniku za počinjeni prekršaj izrekao kaznu zatvora primjerenu težini počinjenog prekršaja, stupnju odgovornosti okrivljenika i svrsi kažnjavanja iz čl. 6. i čl. 32. PZ-a. Po ocjeni ovog suda izrečena kazna zatvora u trajanju od 14 dana koliko je okrivljeniku ostalo za izdržati nakon pravilnog uračunavanja vremena provedenog u uhićenju, uz primjenu uvjetne osude tako da se izvršenje preostale kazne zatvora neće izvršiti ukoliko okrivljenik u roku od devet mjeseci ne počini prekršaj (jedan ili više) za koji mu je izrečena ista ili teža kazna od izrečene uvjetnom osudom.

7.1. Neosnovano okrivljenik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud dvostruko vrednovao okolnost da se predmetni događaj zbio u javnosti, i to kao zakonsko obilježje prekršaja remećenja javnog reda i mira te kao otegotnu okolnost prilikom odmjeravanja kazne. Naime, prvostupanjski sud je, odmjeravajući olakotne i otegotne okolnosti u smislu čl. 36. st. 2. PZ-a, okolnost da je djelo počinjeno na stadionu, uzeo kao način dostupnosti širem krugu javnosti (gledateljima i putem medija), a ne u kontekstu ostvarenja konstitutivnog elementa bića prekršaja - javnog mjesta.

7.2. Nadalje, prvostupanjski sud time što je okrivljeniku izrekao kaznu zatvora kao strožu vrstu kazne od novčane kazne, nije obezvrijedio utvrđene olakotne okolnosti kako se to navodi u žalbi, budući da je okrivljeniku na izrečenu kaznu zatvora primijenio uvjetnu osudu čime mu je suštinski izrekao najblažu vrstu prekršajnopravne sankcije za predmetni prekršaj.

7.3. Pogrešno žalitelj navodi da odmjeravanjem ovakve kazne prvostupanjski sud nije postupio sukladno dosadašnjoj praksi te je zanemarujući razboritost i objektivnost, podlegao „umjetno kreiranoj moralnoj panici i pritisku, povrijedivši načelo razmjernosti na štetu okrivljenika“. Naime, iako je sukladno odredbi čl. 36. PZ- a odmjeravanje kazne strogo individualizirani postupak u kojem se izbor vrste i mjere kazne određuje na temelju krivnje, opasnosti djela i svrhe kažnjavanja konkretnog počinitelja, pri čemu se uzimaju u obzir pojedine okolnosti koje utječu na to hoće li kazna za počinjeni prekršaj biti teža ili lakša za počinitelja (olakotne i otegotne okolnosti) te se prekršajnopravne sankcije ne mogu paušalno uspoređivati, treba napomenuti da odluka prvostupanjskog suda nije u suprotnosti s recentnom sudskom praksom ovog suda u istim i sličnim predmetima. Nadalje, načelo razmjernosti se prema čl. 51.a PZ-a odnosi isključivo na proporcionalnost izrečene zaštitne mjere s težinom kako počinjenog prekršaja, tako i onih koji se mogu očekivati od okrivljenika te na stupanj njegove opasnosti, dok kazna počiva na stupnju krivnje počinitelja kao subjektivnoj kategoriji, slijedom čega je neosnovan i žalbeni navod glede propuštanja postupanja sukladno načelo razmjernosti prilikom odlučivanja o izricanju kazne.

8. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st.

2. t. 3. c PZ-a, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. PZ-a određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj: 18/13), prema kojem je predviđen minimalni paušalni iznos troška postupka od 100,00 kuna pa do 5.000,00 kuna, s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika utvrđeno u prvostupanjskom postupku, držeći da plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu od 300,00 kuna, neće biti dovedena u pitanje egzistencija okrivljenika ili osoba koje je eventualno dužan uzdržavati.

9. Zbog naprijed izloženih razloga, na temelju čl. 207. (t. I. presude) i čl. 205. PZ-a (t. II. presude) PZ-a, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 12. listopada 2022.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Emina Bašić, v.r.

Goranka Ratković, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu u 4 otpravka: za spis, okrivljenika, branitelja i tužitelja.