REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 5029/2019-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Šarića člana vijeća, dr. sc. A. P. člana vijeća i Ž. P. člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Centra za socijalnu skrb Z., Z., OIB: ... , kojeg zastupa N. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika Grada Z., OIB: ... , kojeg zastupa punomoćnik M. R., odvjetnik u Z., radi utvrđenja suvlasništva i uknjižbe, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-7875/15-2 od 4. srpnja 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Stalna služba u Sesvetama broj P-1943/15-19 od 24. srpnja 2015., ispravljena rješenjem istog suda broj P-1943/15-55 od 24. srpnja 2018., u sjednici održanoj 12. listopada 2022.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tužitelja se odbija kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom je odbijen kao neosnovan:
- zahtjev tužitelja radi utvrđenja da je vlasnik 195/6478 dijela nekretnine opisane kao zk.č.br. 185/1, zgrada broj 4, zgrada broj 5, zgrada br. 5/1 i zgrada br. 6 i dvorište, ukupne površine 9803 m2, upisana u zk.ul.br. 9266 k.o. S. te uz nalog tuženiku da trpi uknjižbu prava vlasništva na navedenoj nekretnini (točka I. izreke), kao i
- eventualno kumulirani zahtjev radi utvrđenja da je tužitelj temeljem Ugovora o kupoprodaji poslovnog prostora u S., 4 od 12. prosinca 1984. stekao valjanu pravnu osnovu za stjecanje vlasništva na 195/6478 dijela nekretnine opisane u prethodnom stavku, te uz nalog tuženiku da mu izda valjanu tabularnu izjavu radi upisa prava vlasništva na nekretnini (točka II. izreke).
Pod točkom III. izreke tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu 271.984,00 kuna.
2. Drugostupanjskom presudom je žalba tužitelja odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda je potvrđena.
3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj, radi bitne povrede odredaba parničnog postupka i povrede materijalnog propisa. Predložio je ukidanje drugostupanjske presude i prvostupanjske presude uz vraćanje predmeta na ponovno suđenje.
4. U odgovoru na reviziju, tuženik je predložio reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.
5. Revizija je neosnovana.
6. Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
7. Odredbom čl. 386. ZPP propisano je da u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, dok se razlozi koji nisu tako obrazloženi neće uzeti u obzir.
8. Tužitelj je u reviziji prigovorio da je u postupku pred drugostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Međutim, tužitelj nije postupio sukladno odredbi čl. 386. ZPP jer nije određeno naveo i obrazložio u čemu bi se ta povreda sastojala. Stoga ovaj sud navedeni revizijski razlog nije uzeo u razmatranje.
9. Tužbenim zahtjevom tužitelj je zatražio da se utvrdi da je na spornoj nekretnini stekao pravo suvlasništva dosjelošću, te da se tuženiku naloži trpljenje uknjižbe. Eventualno kumuliranim zahtjevom tužitelj je zatražio utvrđenje da je na temelju Ugovora o kupoprodaji poslovnog prostora od 12. prosinca 1984. stekao valjanu pravnu osnovu za stjecanje suvlasništva, uz nalaganje tuženiku da mu izda tabularnu ispravu podobnu za upis tog prava.
10. Drugostupanjski sud je pošao od činjenične osnove tužbe, u kojoj tužitelj tvrdi (i tijekom postupka dokazuje) da je vlasnik točno određenog dijela nekretnine (10-ak poslovnih prostorija od 174 m2 na katu jedne od četiri zgrade sagrađene na k.č. 185/1), a pritom tužbenim zahtjevom te eventualno kumuliranim zahtjevom traži utvrđenje da je stekao suvlasništvo, odnosno da ima pravnu osnovu za stjecanje suvlasništva, nepodijeljene nekretnine ukupne površine od 9803 m2, koju čini zgrada br. 4, zgrada br. 5, zgrada br. 5/1 i zgrada br. 6 od 2639 m2 i dvorište od 7164 m2.
11. Obzirom na navedeno, drugostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev i eventualno kumulirani zahtjev kao neosnovane, polazeći od toga da je suvlasništvo pravo vlasništva više osoba na fizički nepodijeljenoj nekretnini u idealnim dijelovima (čl. 13. st. 1. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima - "Narodne novine" broj 53/91 i 92/94 - dalje: ZOVO, sada čl. 36. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima - "Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09, 153/09 i 143/12 - dalje: ZVDSP), radi čega osoba koja je vlasnik točno određenog dijela nekretnine ne može istovremeno biti (su)vlasnik idealnog dijela, jer je tom suvlasniku na ime njegovog idealnog dijela već pripao točno određeni dio - kakav zahtjev tužitelj ne postavlja.
12. Drugostupanjski sud je, obzirom na činjeničnu osnovu na kojoj je tužitelj utemeljio istaknute zahtjeve te odlučne činjenice koje su utvrđene u postupku, odlučujući u granicama zahtjeva stavljenih u postupku (čl. 2. ZPP), pravilno primijenio materijalno pravo kad je odbio tužbeni zahtjev i eventualno kumulirani zahtjev tužitelja kao neosnovane.
13. Naime, suvlasništvo u smislu odredbe čl. 36. ZVDSP znači vlasništvo više osoba na jednoj nepodijeljenoj stvari, pa suvlasnik ne može biti vlasnik određenog realnog dijela nepodijeljene nekretnine (tužitelj je tijekom postupka tvrdio da je vlasnik određenog (realnog) dijela nekretnine), jer ukoliko je jedna osoba vlasnik točno određenog dijela nekretnine onda ne može biti suvlasnik idealnog dijela nepodijeljene nekretnine.
14. Protivno revizijskim navodima tužitelja, drugostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kad je ocijenio da u situaciji kad tužitelj tvrdi da su ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću točno određenog dijela nekretnine, ne može zahtijevati utvrđenje prava suvlasništva razmjerno utvrđenom omjeru u odnosu na cijelu nekretninu.
15. Takvo shvaćanje je izneseno primjerice u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1323/2015 od 22. siječnja 2020.:
"Prema odredbi čl. 37. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 153/09, 90/10 i 143/12 - dalje: ZV) idealni dio stvari je neodvojiv od suvlasničkog dijela koji ga određuje, s time da nije li što drugo određeno, svaki suvlasnik smije izvršavati glede cijele stvari sve ovlasti koje ima kao nositelj dijela prava vlasništva bez suglasnosti ostalih suvlasnika, ako time ne vrijeđa prava ostalih suvlasnika (čl. 38. st. 1. ZV-a). Tužitelj tijekom postupka tvrdi da je vlasnik određenog dijela nekretnine zbog čega ukoliko je neka osoba vlasnik točno određenog dijela neke nekretnine, tada on ne može biti ujedno i (su) vlasnik idealnog dijela cijele te nekretnine, pa suvlasništvo na cijeloj nekretnini više ne postoji. Međutim, prema pravnom shvaćanju ovog suda u slučaju kada su ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dijela nekretnine dosjelošću, ne može se tražiti utvrđenje prava suvlasništva razmjerno utvrđenom omjeru u odnosu na cijelu nekretninu. Takvo pravno shvaćanje zauzeo je i ovaj sud u odluci poslovni broj Rev x-995/13-2 od 29. siječnja 2014."
16. Kako nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, valjalo je, na temelju čl. 393. ZPP-a, reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci presude.
Zagreb, 12. listopada 2022.
Predsjednik vijeća:
Željko Glušić, v.r.
