1              Poslovni broj: Kž-253/2023-6

 

 

 

 

 

U I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sutkinje Milenke Slivar kao predsjednice vijeća, Antonije Bagarić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i sutkinje Sandre Galjar kao članice vijeća, u kaznenom predmetu protiv I. optuženika M. J. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 325. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu KZ/11.) i dr., odlučujući o žalbama Općinskog državnog odvjetništva u Novom Zagrebu, I. optuženika M. J. i II. optužene pravne osobe Trg. društva P. produkcija j.d.o.o. iz Z., protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu broj K-100/2020-39 od 6. travnja 2023., u javnoj sjednici vijeća održanoj 20. ožujka 2024. u nazočnosti branitelja II. optužene pravne osobe N. M., odvjetnika iz Z.,

 

p r e s u d i o  j e

 

 

Žalbe državnog odvjetnika, I. optuženika M. J. i II. optužene pravne osobe Trg. društva P. produkcija j.d.o.o. iz Z. odbijaju se kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu pojedincu, proglasio je krivima I. opt. M. J. zbog kaznenog djela javnog poticanja na nasilje i mržnju iz čl. 325. st. 1. Kaznenog zakona (KZ/11.) i II. opt. pravnu osobu Trg. društvo P. produkcija j.d.o.o. iz Z., zastupanu po predstavniku I. S., odvjetniku iz Z., koja je odgovorna za kazneno djelo iz čl. 325. st. 1. KZ/11. u vezi s čl. 3. st. 1. Zakona o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela te je I. opt. M. J. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci, uz izricanje uvjetne osude na temelju čl. 56. KZ/11., kojom je određeno da se kazna zatvora na koju je I. optuženik osuđen neće izvršiti ako u roku provjeravanju od dvije godine ne počini novo kazneno djelo, dok je II. opt. Trg. društvu P. produkcija j.d.o.o. iz Z. izrečena novčana kazna u iznosu od 1.990,00 eura/14.993,66 kn, koju je dužna platiti u roku od tri mjeseca od pravomoćnosti presude, jer će se u protivnom novčana kazna naplatiti prisilno.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. – dalje ZKP) I. i II. optuženici dužni su naknaditi troškove kaznenog postupka s naslova paušala svaki u iznosu od po 700,00 eura/5.274,15 kn u roku od 30 dana od pravomoćnosti presude.

 

2. Protiv te presude žalbu je podnio zamjenik Općinske državne odvjetnice u Novom Zagrebu, zbog odluke o kaznama, sa prijedlogom da se pobijana presuda u tom dijelu preinači i I. i II. optuženici strože kazne.

 

3. Žalbu je podnio i I. opt. M. J. osobno i po branitelju Ž. O., odvjetniku iz Z., zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka, sa prijedlogom da se pobijana presuda preinači i I. optuženik oslobodi optužbe, odnosno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak pred izmijenjeno vijeće, a kako su žalbeni razlozi istovjetni, obje žalbe tretirat će se kao jedna žalba.

 

4. Žalbu je podnijela i II. optužena pravna osoba po branitelju N. M., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona, sa prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

6. Županijsko državno odvjetništvo u Bjelovaru je, sukladno odredbi čl. 474. st. 1. ZKP-a, nakon razgledanja vratilo spis sudu.

 

7. Budući je branitelj II. optužene pravne osobe N. M., odvjetnik iz Z., u podnesenoj žalbi zahtijevao da ga se izvijesti o sjednici drugostupanjskog vijeća (čl. 475. st. 1. ZKP-a), sjednica je održana u nazočnosti branitelja II. optužene pravne osobe N. M.,  odvjetnika iz Z., koji je izložio najvažnije dijelove žalbe i ostao kod žalbenog prijedloga da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje te u odsutnosti urednog izvješćenog zamjenika ŽDO u Bjelovaru (čl. 475. st. 3. ZKP-a).

 

8. Žalbe nisu osnovane.

 

9. Žaleći se zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. i st. 2. i 3. ZKP-a, I. i II. optuženici navode da se pobijana presuda ne može ispitati, jer je nerazumljiva, izreka presude proturječna je razlozima, a obrazloženje presude ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje govore u prilog krivnji I. i II. optuženika, odnosno sud uopće ne daje razloge na temelju čega je izveo zaključak da je u spornim izjavama počinjeno inkriminirano kazneno djelo. Time žalitelji, u stvari, pobijaju ispravnost utvrđenih činjenica na kojima je prvostupanjski sud temeljio svoje zaključke o njihovoj kaznenoj odgovornosti, što će biti predmet ocjene u okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga ovdje treba reći da je prvostupanjski sud u obrazloženju presude dao dovoljno jasne i argumentirane razloge u odnosu na sve odlučne činjenice temeljem kojih se njegovi zaključci mogu uspješno ispitati, neovisno o tome što se žalitelji sa tim zaključcima ne slažu.

 

10. Drugostupanjski sud nije našao ni da bi bile ostvarene povrede iz čl. 468. st. 2. i 3. ZKP-a, teškom povredom prava na pravično suđenje i povredom prava obrane, jer žalitelji, pod okriljem ovih povreda, činjenično osporavaju prvostupanjsku presudu, nezadovoljni ishodom postupka, ne iznoseći ništa novo što već nije bilo predmetom ocjene i analize prvostupanjskog suda, koji je ovaj postupak u cjelini proveo vrlo temeljito, jer je izveo sve potrebne dokaze, ispitujući i svjedokinju obrane, dovodeći ih u međusobnu vezu i  sveobuhvatno ih analizirao.

 

11. Neosnovano se žalitelji pozivaju i na daljnju povredu prava na pravično suđenje iz čl. 468. st. 2. ZKP-a, navodeći da je sud odbijanjem dokaznih prijedloga obrane povrijedio načelo jednakosti stranaka u ostvarivanju prava predlaganja dokaza. Žalitelji, međutim, ispuštaju iz vida da kazneni postupak treba biti sažet i usmjeren na utvrđivanje odlučnih činjenica, uz otklanjanje svega nebitnog i onoga što razvodnjava i odugovlači postupak. U tom smislu treba cijeniti pravo predlaganja dokaza i jednakost stranaka u ostvarivanju tog prava, jer dokazi moraju potkrijepiti činjenice na kojima će se temeljiti sudska odluka, a prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da predloženi dokazi obrane nisu bili takvog značaja. S tim u vezi treba reći da niti iz jedne zakonske odredbe ne proizlazi dužnost suda da prihvati dokazne prijedloge stranaka, a ako ih odbije, za to mora dati valjane razloge,  što je po ocjeni ovoga vijeća, prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude učinio. Stoga je polemiziranje žalitelja s argumentacijom prvostupanjskog suda vezano za nedostatak razloga o odlučnim činjenicama i manjkavost obrazloženja, neprihvatljivo, jer izlazi iz okvira žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP-a, drugostupanjski sud nije našao da bila počinjena neka od postupovnih povreda na koju u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

 

12. Žalbenim prigovorima činjenične prirode I. i II. optuženici ukazuju na pogrešan zaključak suda o njihovoj kaznenoj odgovornosti i pogrešnu ocjenu dokaza od strane prvostupanjskog suda, uspoređujući ovaj postupak sa drugim slučajevima kada su kaznene prijave protiv novinara bile odbačene, što je po ocjeni ovoga vijeća, potpuno bespredmetno i irelevantno. Žalitelji ponavljaju svoje obrane u kojima su naveli da je I. optuženik više puta u svojim TV emisijama upozoravao na veličanje četništva unutar Srpske pravoslavne crkve, jer se radi o prijetnji za hrvatski narod i državu, na što državne institucije nisu reagirale pa se u svojoj emisiji odlučio za satiričku provokaciju. Također se ističe da u činjeničnom opisu inkriminiranih djela nigdje  nije navedeno niti je opisano poticanje na mržnju zbog vjerske, nacionalne i etničke pripadnosti, već se radi o pozivu građanima da izbjegnu kretanje opasnim dijelovima grada. Niti jedna od inkriminiranih riječi koju je izgovorio I. optuženik nije upućena ni srpskoj nacionalnoj manjini ni Srpskoj pravoslavnoj crkvi niti pravoslavnom svećenstvu, već isključivo prvom čovjeku Srpske pravoslavne crkve P. P., koji je nedavno izjavio kako će se granice ponovno mijenjati i koji je pjevao o M. Đ., kao četniku koji je vršio teror kako nad pripadnicima hrvatskog, tako i nad pripadnicima srpskog naroda.

 

13. Drugostupanjski sud je pažljivo analizirao ocjenu rezultata provedenog dokaznog postupka i smatra da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi sa dovoljno pažnje i kritičnosti ocijenio svaki dokaz pojedinačno, a zatim u njihovoj međusobnoj povezanosti te je ispravno zaključio da su u postupanju I. i II. optuženika u subjektivnom i objektivnom smislu ostvarena obilježja terećenih kaznenih djela, za koje utvrđenje je dao argumentirane i prihvatljive razloge.

 

14. Tako je prvostupanjski sud ispravno utvrdio, procjenjujući kontekst u kome su inkriminirane izjave dane, njihov sadržaj i ulogu i status I. opt. J. u društvu, da I. optuženik,  prozivajući svećenike Srpske pravoslavne crkve, koje naziva četnicima koji vrše klanja ljudi i dajući upozorenje građanima grada Z. da paze kada prolaze kraj Pravoslavne crkve na C. trgu, da ne bi netko iz iste istrčao s nožem i obavio svoj krvavi četnički pir, pokušava stvoriti atmosferu straha, nesnošljivosti i visoke netolerancije među građanima grada Z., a i šire, obzirom da se inkriminirane izjave prenose preko najšireg medija – televizije. Nedvojbeno je da su takvi osjećaji temelj za stvaranje animoziteta i mržnje prema osobama srpske nacionalnosti i pravoslavne vjeroispovijesti, uvjeravanjem da su svećenici Srpske pravoslavne crkve zločinci i koljači poput pripadnika četničkog pokreta iz Drugog svjetskog i iz Domovinskog rata. Stoga su, suprotno žalbenim navodima, predmetne izjave više nego podobne da kod drugih raspire strasti i potaknu osjećaje neprijateljstva  i mržnje ne samo prema svećenstvu Srpske pravoslavne crkve, već i prema pripadnicima srpske nacionalne manjine i vjernicima pravoslavne vjeroispovijesti u H..  I. optuženik je  pri tome  kao novinar bio svjestan svoje uloge i moći koju mu uloga televizijskog novinara daje pa kada je širem krugu osoba poslao poruku o mržnji i netoleranciji prema pravoslavnom svećenstvu, kao koljačima, a time i prema pravoslavnim vjernicima koji posjećuju pravoslavnu crkvu na C. trgu u Z., koji su i pripadnici srpske nacionalne manjine u RH, pravilan je i prihvatljiv zaključak prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju ne radi o pukom iznošenju osobnih stavova I. optuženika, potaknutih jačanjem četništva, već o njegovoj izjavi koja u sebi sadrži radnju javnog poticanja na mržnju prema skupini ljudi zbog njihove vjerske i nacionalne pripadnosti, što je bitno obilježje terećenog kaznenog djela.

 

15. Prvostupanjski sud opravdano nije prihvatio obrane I. i II. optuženika da je u pitanju satirička provokacija, koja je uslijedila kao reakcija na snimku pjevanja četničke budnice poglavara Srpske pravoslavne crkve P. P. iz 2010. godine. Takva obrana I. optuženika, koju je potvrdio i II. optuženik,  već je sama po sebi neprihvatljiva i neživotna, jer ukoliko je I. optuženik zbog snimke nastale prije više godina bio u takvom strahu zbog povratka četništva unutar Srpske pravoslavne crkve, kao ugroze za hrvatski narod, mogao je na druge i primjerenije načine reagirati, napr. podnošenjem kaznenih prijava protiv određenih osoba i sl., a ne javnim poticanjem i pozivanjem na mržnju  prema  pravoslavnom svećenstvu i pravoslavnim vjernicima, koji su  i pripadnici srpske nacionalne manjine u RH.

 

16. Neosnovano se žalitelji pozivaju i na slobodu govora i izražavanja, kao jednog od temeljnih načela demokratskog društva, jer to pravo nije apsolutno i neograničeno, već podliježe određenim uvjetima i ograničenjima, pa je tako Okvirnom  odlukom o rasizmu i ksenofobiji Vijeća Europske unije iz 2008. predviđeno kažnjavanje javnog poticanja na nasilje i mržnju prema drugome i pripadnicima nekih skupina na temelju rase, boje kože, vjeroispovijesti, podrijetla nacije i etničke pripadnosti, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

 

17. Nadalje, neprihvatljivi su žalbeni navodi I. i II. optuženika o nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, jer žalitelji ustraju na ispitivanju svjedoka koji su gostovali u emisijama I. optuženika i imaju neposredna saznanja o tome što je bila njegova namjera, kao i svjedoka koji bi iskazivali o tome što za njih znači četništvo i da li ih ono vrijeđa, koji imaju saznanja o povezanosti ruske i srpske pravoslavne crkve i sl.. Navedene dokazne prijedloge prvostupanjski sud je pravilno i opravdano odbio kao nevažne i odugovlačeće, s argumentacijom koju  u cijelosti prihvaća i ovaj sud pa se žalitelji, radi nepotrebnog ponavljanja, upućuju na istaknutu argumentaciju na str. 12 prvostupanjske presude. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je u ovome predmetu proveo opsežan dokazni postupak, a brojnost i kvaliteta izvedenih dokaza te način njihovog izvođenja ne dovodi u sumnju vjerodostojnost dokaza na kojima se temelji osuda I. i II. optuženika.

 

18. Drugostupanjski sud, dakle, smatra da je činjenično stanje opisano izrekom pobijane presude pravilno i u potpunosti utvrđeno, koje utvrđenje žalbenim navodima I. i II. optuženika nije dovedeno u sumnju, a na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio kazneni zakon kada je I. opt. M. J. proglasio krivim zbog kaznenog djela iz čl. 325. st. 1. KZ/11., a za II. opt. pravnu osobu Trg. društvo P. produkcija j.d.o.o., utvrdio da je odgovorna za kazneno djelo iz čl. 325. st. 1. KZ/11. u vezi s čl. 3. st. 1. Zakona o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela, jer je kaznenim djelom I. optuženika kao odgovorne osobe povrijeđena dužnost pravne osobe propisana u čl. 12. st. 2. Zakona o elektroničkim medijima, kojim se u audiovizualnim medijskim uslugama između ostaloga zabranjuje pogodovati poticanju i širenju mržnje na osnovi etničke pripadnosti, vjere i nacionalnog podrijetla te pogodovati poticanju i širenju ksenofobije. 

 

19. Iako u žalbama I. i II. optuženika žalbena osnova odluke o kazni nije obrazložena, drugostupanjski sud je, sukladno odredbi čl. 478. ZKP-a, bio dužan ispitati primjerenost i opravdanost izrečenih kazni, kao i povodom žalbe državnog odvjetnika, koji predlaže strože kažnjavanje I. i II. optuženika.

 

20. Ocjena je ovoga vijeća da u konkretnom slučaju nema uvjeta kako za strože, tako ni za blaže kažnjavanje I. i II. optuženika, jer je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi pravilno utvrdio sve okolnosti pod kojima su kaznena djela počinjena i ispravno ih doveo u vezu sa nađenim olakotnim okolnostima na strani I. optuženika, koji je neosuđivan, otac četvero djece, od kojih je jedno maloljetno, obiteljski je čovjek, koji je do sada bio urednog i društveno prihvatljivog ponašanja, kao i protek vremena od počinjenja djela, dok mu je otegotnom cijenjena upornost u protupravnom postupanju, budući je u kratkom razdoblju od svega tjedan dana ponovio inkriminirane riječi, postupajući s izravnom namjerom, kao najvišim oblikom krivnje.

 

21. Imajući dakle, u vidu, težinu, specifičnost i pogibeljnost počinjenih kaznenih djela, kao i osobna svojstva i visok stupanj krivnje I. optuženika te propisani raspon novčane kazne za pravne osobe, ovaj sud prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda da će se u konkretnom slučaju i bez izvršenja izrečene kazne zatvora u trajanju od deset mjeseci za I. optuženika, odnosno izricanjem uvjetne osude sa nešto duljim rokom provjeravanja od dvije godine te izrečenom  novčanom kaznom od 1.990,00 eura za II. optuženu pravnu osobu, u cijelosti ostvariti zakonom propisana svrha kažnjavanja iz čl. 41. KZ/11., odnosno čl. 10. st. 2. Zakona o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela.

 

22. Iz navedenih razloga žalbe državnog odvjetnika te I. i II. optuženika odbijene su kao neosnovane te je, na temelju čl. 482. ZKP-a, presuđeno kao u izreci.

 

Bjelovar, 20. ožujka 2024.