REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj: 1 Us I-495/2022-9

UPRAVNI SUD U RIJECI

Rijeka, Erazma Barčića 5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Vesni Perić, uz sudjelovanje zapisničarke Marlene Štimac, u upravnom sporu tužiteljice Š. S. iz R., ..., zastupane po skrbnici R. B., obje iz R., ..., a ona zastupana po opunomoćenici S. J. P., odvjetnici u R., ..., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, Zagreb, Ilica 335, kojeg zastupa službena osoba i opunomoćenica D. B., radi odobrenja stalnog boravka, 12. listopada 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži poništenje rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, KLASA: UP/I-217-02/21-04/927, URBROJ: 511-01-204-22-4 od 16. ožujka 2022.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-217-02/21-04/927, RBROJ: 511-01-204-22-4 od 16. ožujka 2022., odbijen je zahtjev tužiteljice, državljanke B. i H., podnesen dana 28. svibnja 2021., za odobrenje stalnog boravka, s obrazloženjem da je u postupku utvrđeno da je tužiteljica do dana podnošenja tog zahtjeva u razdoblju od četiri godine u kojem joj je bio odobren privremeni boravak izbivala iz Republike Hrvatske višekratno više od šest mjeseci ukupno zbog čega ne ispunjava uvjet za odobrenje stalnog boravka u Republici Hrvatskoj propisan čl. 156. st. 1. i 2. Zakona o strancima („Narodne novine“, broj 133/20, dalje: ZS iz 2020). 2nd U cilju osporavanja zakonitosti navedenog rješenja tuženika, tužiteljica je pravodobno podnijela tužbu ovom Sudu, a u tužbi navodi, u bitnome, da ima odobren privremeni boravak u Republici Hrvatskoj od 24. svibnja 2017. u svrhu spajanja obitelji te da je na dan početka postupka, dakle u vrijeme podnošenja zahtjeva za privremeni boravak 24. svibnja 2017., bio na snazi ranije važeći Zakon o strancima („Narodne novine“, broj 130/11 i 74/13, dalje: ZS iz 2011.). Budući da joj je na temelju tog Zakona bio odobren privremeni boravak, smatra da je po uvjetima iz tog Zakona stekla pravo na stalni boravak, odnosno da je njezin zahtjev od 28. svibnja 2021. trebao biti riješen na temelju ZS iz 2011. Ukazuje da na temelju ZS iz 2011. ispunjava uvjete za odobrenje stalnog boravka jer je izbivala iz Republike Hrvatske višekratno 9 mjeseci i 23 dana ukupno (dakle višekratno manje od 10 mjeseci ukupno koliko je bilo propisano čl. 92. st. 2. ZS iz 2011.), pri čemu je zadnje izbivanje bilo produženo jer je bila kontakt E. B. (supruga njezine sestre koja je ujedno i njezina skrbnica) koji je bio pozitivan na COVID 19 pa da bi ranijim povratkom u Republiku Hrvatsku počinila prekršaj. Tužiteljica navodi da je ZS iz 2020. stupio na snagu 1. siječnja 2021. te da se nikako ne može primijeniti na konkretan slučaj koji je započeo ranije po ZS iz 2011. i po kojem Zakonu je ona stekla pravo na privremeni boravak u Republici Hrvatskoj i koji propisuje uvjete za stjecanje prava na stalni boravak, kojih uvjeta se je ona pridržavala. Smatra da činjenica što se je ZS iz 2011. promijenio nikako ne može negativno utjecati na njezina stečena prava jer se ona vodila uvjetima propisanim čl. 92. ZS iz 2011. i smatrala je da će joj se odobriti stalni boravak budući da je te uvjete ispunjavala. Smatra da je postupak započet do stupanja na snagu ZS iz 2020. i da se stoga ima dovršiti prema odredbama ranije važećeg ZS iz 2011. Nadalje ukazuje na načela pravne sigurnosti i zaštite legitimnih očekivanja te se poziva na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj U-I- 1574/2016, od 30. siječnja 2018. Predlaže da se izvrši uvid u spis upravnog postupka, presliku njezine putovnice, zatim u medicinsku dokumentaciju E. B., te da se provede dokaz saslušanjem njezine sestre i skrbnice R. B. i njezinog supruga E. B. Slijedom navedenog predlaže da se poništi osporavano rješenje tuženika i da se utvrdi da ispunjava uvjete za odobrenje stalnog boravka od dana podnošenja zahtjeva 28. svibnja 2021., a kao podredno predlaže da se poništi osporavano rješenje i da se predmet vratiti na ponovni postupak. Potražuje i naknadu troška ovog spora.

3rd Tuženik je u odgovoru na tužbu ostao u bitnome kod svih navoda iznijetih u obrazloženju osporavanoga rješenja s time da je u bitnome dodao kako je ZS iz 2020. stupio na snagu 1. siječnja 2021., a tužiteljica je zahtjev za odobrenje stalnog boravaka podnijela 28. svibnja 2021., pa da je stoga o njezinom zahtjevu trebalo odlučiti na temelju ZS iz 2020. koji je bio na snazi u trenutku podnošenja zahtjeva. Tuženik je predložio da Sud odbije tužbeni zahtjev tužiteljice.

4th U tijeku spora održana je rasprava dana 4. listopada 2022. kako bi se sukladno odredbi čl. 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, dalje: ZUS) omogućilo strankama u sporu da usmeno obrazlože svoje navode iz tužbe i odgovora na tužbu. Na navedenu raspravu pristupila je skrbnica tužiteljice, njihova opunomoćenica te službena osoba i opunomoćenica tuženika.

5th U ovom sporu nije sporno da tužiteljica ima odobren privremeni boravak u Republici Hrvatskoj od 24. svibnja 2017. do 28. svibnja 2022. te da je dana 28. svibnja 2021. podnijela zahtjev za odobrenje stalnog boravka. Nadalje, nije sporno da je tužiteljica u periodu od 28. svibnja 2017. do 28. svibnja 2021. izbivala iz Republike Hrvatske u više navrata ukupno 9 mjeseci i 23 dana (i to u 2017.-2 mjeseca i 20 dana, 2018.-2 mjeseca i 4 dana, 2019.-1 mjesec i 20 dana, 2020.-1 mjesec i 13 dana i 2021.-1 mjesec i 26 dana).

6th Sporno je, je li zahtjev tužiteljice riješen na temelju odgovarajućeg zakonskog propisa te posljedično tome ispunjava li tužiteljica zakonske uvjete za odobrenje stalnog boravka u Republici Hrvatskoj.

7th Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje i u spisu ovog spora. Sud nije našao da je u sporu potrebno provoditi bilo kakve daljnje dokaze iz razloga što u sporu nisu bile sporne odlučne činjenice, već samo pravna pitanja. Stoga je Sud odbio u sporu provesti dokaze saslušanjem sestre i skrbnice tužiteljice R. B. i njezinog supruga E. B.

8th Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.

9th Čl. 92. st. 1. ZS iz 2011., koji je bio na snazi do stupanja na snagu ZS iz 2020., bilo je propisano da se stalni boravak može odobriti državljaninu treće zemlje koji do dana podnošenja zahtjeva u Republici Hrvatskoj ima neprekidno pet godina zakoniti boravak, što uključuje odobren privremeni boravak, azil ili supsidijarnu zaštitu. U st. 2. istog članka propisano je da se smatra da je državljanin treće zemlje neprekidno boravio u Republici Hrvatskoj i ako je u razdoblju od 5 godina izbivao iz Republike Hrvatske višekratno do 10 mjeseci ukupno ili jednokratno do 6 mjeseci. 10th Dana 1. siječnja 2021. stupio je na snagu ZS iz 2020.

11th U čl. 156. st. 1. t. 1. ZS iz 2020. propisano je da se stalni boravak može odobriti državljaninu treće zemlje koji je član obitelji ili životni partner hrvatskog državljanina koji do dana podnošenja zahtjeva ima neprekidno četiri godine odobren privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji ili životnog partnerstva. St. 2. istog članka propisano je da se smatra da je državljanin treće zemlje iz st. 1. t. 1. do 4. ovoga članka neprekidno boravio u Republici Hrvatskoj i ako je u razdoblju od četiri odnosno tri godine izbivao iz Republike Hrvatske višekratno do šest mjeseci ukupno ili jednokratno do četiri mjeseca.

12th Čl. 157. st. 1. ZS iz 2020. propisano je da zahtjev za odobrenje stalnog boravka državljanin treće zemlje podnosi u policijskoj upravi odnosno policijskoj postaji prema mjestu boravišta.

13th Čl. 259. ZS iz 2020. propisano je da će se postupci započeti do stupanja na snagu tog Zakona dovršiti prema odredbama ZS iz 2011.

14th Čl. 40. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21, dalje: ZUP) propisano je da se upravni postupak pokreće na zahtjev stranke ili po službenoj dužnosti. St. 2. istog članka je propisano da kad se postupak pokreće na zahtjev stranke, postupak se smatra pokrenutim u trenutku predaje urednog zahtjeva stranke javnopravnome tijelu.

15th Dakle, iz citiranih odredaba slijedi da je novi ZS iz 2020. postrožio uvjete izbivanja iz Republike Hrvatske u odnosu na ranije važeći ZS iz 2011. Međutim, nisu postojali uvjeti da se o predmetnom zahtjevu tužiteljice odluči prema za nju povoljnijem propisu.

16th Naime, u konkretnom slučaju nije sporno da je tužiteljica podnijela zahtjev za odobrenje stalnog boravka dana 28. svibnja 2021., dakle u vrijeme kada je stupio na snagu novi ZS iz 2020. Kad se postupak pokreće na zahtjev stranke, on se smatra pokrenutim trenutkom predaje urednog zahtjeva javnopravnom tijelu. Stoga se je postupak za odobrenje stalnog boravka tužiteljice trebao provesti primjenom odredaba ZS iz 2020. sukladno citiranom čl. 259. ZS iz 2020. i čl. 40. ZUP, kako je to i učinio tuženik. Pri tome se navodi kako u Prijelaznim i završnim odredbama ZS iz 2020. ne postoji zakonska odredba koja bi eventualno dopuštala da se u pogledu uvjeta za ostvarenje stalnog boravaka trebaju primijeniti uvjeti i odredbe ranije važećeg ZS iz 2011.

17th Također, navodi se kako postupak za ostvarenje prava na privremeni boravak i postupak ostvarivanja prava na stalni boravak ne predstavljaju jedan, jedinstveni postupak, niti se postupak odobrenja stalnog boravka automatizmom nastavlja na postupak odobrenja privremenog boravka. U svakom od tih postupaka ispituju se zasebni uvjeti koji moraju biti ispunjeni da bi se ta prava ostvarila. U suprotnom tužiteljica ne bi podnosila novi zahtjev i pokretala novi upravni postupak radi ostvarenja prava na stalni boravak u Republici Hrvatskoj.

18th Kako je nesporno da je tužiteljica izbivala iz Republike Hrvatske višekratno više od šest mjeseci ukupno, to tužiteljica ne ispunjava uvjet iz citiranog čl. 156. st. 2. ZS iz 2020. za odobrenje stalnog boravka u Republici Hrvatskoj.

19th Tužiteljica smatra da je o predmetnom zahtjevu trebalo odlučiti primjenom uvjeta iz ZS iz 2011. radi zaštite pravne sigurnosti i u skladu s načelom zaštite legitimnih očekivanja.

20th U tom smislu Sud ukazuje na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-2646/2007, od 18. lipnja 2008., u kojoj je istaknuto: „Sudski se postupci moraju provesti sukladno ustavnom načelu vladavine prava kao najviše vrednote ustavnog poretka RH. Njihovo se provođenje ne smije izjednačiti samo sa zahtjevom za zakonitošću postupanja tijela državne vlasti već mora uključiti i zahtjev da zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima stranaka u svakom konkretnom slučaju. U takva očekivanja nesumnjivo spada i očekivanje da će se spor riješiti primjenom pravnih standarda važećih u vrijeme njegova pokretanja, čime se ujedno ostvaruje i načelo pravičnog postupka iz čl. 29 Ustava RH“.

21st Nadalje, sukladno s navedenim stavom Ustavnog Suda Republike Hrvatske donio je presudu i Visoki upravni sud Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-1528/196, od 29. travnja 2020., te je u istoj dodatno naveo da je dio tog pravnog načela i načelo stečenih prava koje se odnosi na subjektivna prava ostvarena upravnom ili nekom drugom odlukom na koja kasnija promjena propisa ne smije utjecati. Također, ukazao je i da za razliku od navedenih načela pravno načelo legitimnih očekivanja se odnosi na još neriješene pravne situacije odnosno postupke u tijeku te promjena propisa tijekom postupka ne bi trebala isključiti primjenu propisa koji su vrijedili u trenutku pokretanja postupak te da je pravno načelo zabrane retroaktivnog djelovanja zakona i drugih propisa dio pravnih načela stečenih prava i legitimnih očekivanja, a utvrđen je u čl. 90. st. 4. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14). Eventualne iznimke od tog pravila mogu biti propisane zakonom ako je to u javnom interesu i tada treba primijeniti načelo razmjernosti odnosno utvrditi da li je primjena novog propisa opravdana i potrebna u zaštiti javnog interesa a na štetu privatnog interesa. Zaključno je naveo da su načela pravne sigurnosti i zaštite legitimnih očekivanja usmjerena na daljnje korištenje stečenog prava u određenim upravnim odlukama odnosno opravdano očekivanje da će isto pravo moći koristiti sve do redovitog isteka važenja takve odluke te se protive tome da se uskrati takvo pravo s retroaktivnim učinkom.

22nd Dakle, da bi se radilo o legitimnom očekivanju u smislu citirane sudske prakse, potrebno je da je očekivanje stranke usmjereno na daljnje buduće korištenje već stečenog prava ili da joj pravo, koje stranka u postupku pokušava ostvariti, jamče zakonske odredbe koje su na snazi u trenutku pokretanja upravnog postupka.

23rd Stoga tužiteljica neosnovano smatra da joj je osporavanim rješenjem povrijeđeno načelo zaštite legitimnih očekivanja i načelo stečenog prava, budući da je, kako je to prethodno utvrđeno, tužiteljica podnošenjem zahtjeva 28. svibnja 2021. pokrenula postupak radi ostvarivanja prava stalnog boravka u Republici Hrvatskoj i donošenja rješenja kojim joj se to pravo utvrđuje, a nije se radilo o pravu koje je stranka već uživala na temelju izvršnog rješenja. Dakle, ne radi se o prethodno stečenom pravu tužiteljice, koje bi u sporu bilo potrebno zaštititi. Nadalje, u predmetnoj situaciji se ne radi niti o pravu koje je stranka potencijalno ostvarivala u trenutku podnošenja zahtjeva, a čije je ostvarenje spriječila izmjena propisa nakon podnošenja zahtjeva. Naime, zakonsko uređenje uvjeta za ostvarivanje prava na stalni boravak nije se izmijenio nakon što je tužiteljica podnijela predmetni zahtjev i time inicirala postupak za ostvarenje željenog prava, već je zakonski propis izmijenjen prije pokretanja predmetnog upravnog postupka, zbog čega su i tužiteljici bili poznati zakonski uvjeti za ostvarenje prava na stalni boravak. Također, Sud napominje da u prilog tome da se ovdje ne radi o stečenom pravu tužiteljice jest i okolnost da čl. 156. st. 1. ZS iz 2020. propisuje da se stalni boravak „može“ odobriti državljaninu treće zemlje ako ispunjava propisane uvjete. Dakle, i pored ispunjenih uvjeta tuženik može ne odobriti stalni boravak podnositelju zahtjeva jer je navedenim zakonskim uređenjem tuženiku dana određena sloboda u odluci o takvom zahtjevu. Stoga, ukazuje se da je navedeno rješenje koje tuženik donosi povodom zahtjeva za odobrenje stalnog boravka konstitutivnog karaktera te se bez tog rješenja ne može smatrati da osoba, i pored ispunjenih zakonskih uvjeta, ima odobren stalni boravak u Republici Hrvatskoj. Tek po pravomoćnosti rješenja o odobrenju stalnog boravka može se smatrati da osoba ima stečeno pravo. 24th Slijedom svega navedenog, osporavano rješenje tuženika ocijenjeno je zakonitim, pa je stoga Sud na temelju čl. 57. st. 1. ZUS odbio tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan kako je to navedeno u izreci ove presude.

U Rijeci 12. listopada 2022.

Sutkinja

Vesna Perić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu (tri primjerka), u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 66. a i čl. 66. st. 5. ZUS).