REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 61 Pž-3823/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kujundžić Novak, predsjednika vijeća, Mirna Maržić, suca izvjestitelja i Draženke Deladio, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. S. zavarovalna družba d.d., Republika Slovenija, M., S. O. d.d. - Podružnica H., Z., OIB ..., kojeg zastupaju punomoćnici mr. D. K. i D. K., odvjetnici u L., protiv 1. tuženika Ž. C. Z. Ž. d.o.o., D. Z., OIB ..., i 2. tuženika HRVATSKE CESTE d.o.o., Z., OIB ..., uz sudjelovanje umješača C. o. d.d. Z., OIB ..., radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja, prvotuženika Ž. C. Z. Ž. d.o.o. i drugotuženika HRVATSKE CESTE d.o.o. protiv presude i rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-2336/2017 od 21. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 12. listopada 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-2336/2017 od 21. srpnja 2022. u točkama I. i II. izreke.

r i j e š i o  j e

Odbijaju se žalbe kao neosnovane i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-2336/2017 od 21. srpnja 2022.

Obrazloženje

1. Trgovački sud u Zagrebu je presudom poslovni broj Povrv-2336/2017 od 21. srpnja 2022. održao na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika S. P. iz Z., poslovni broj Ovrv-1214/2017 od 5. lipnja 2017. u dijelu kojim je naloženo tuženicima solidarno platiti tužitelju iznos od 5.925,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te naknaditi troškove ovršnog postupka u iznosu od 203,61 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke), ukinuo citirani platni nalog u dijelu kojim je naloženo tuženicima solidarno platiti tužitelju iznos od 71.399,13 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i u dijelu kojim je naloženo tuženicima solidarno naknaditi tužitelju nastale troškove ovršnog postupka u iznosu od 2.516,75 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i predvidive troškove ovršnog postupka u iznosu od 1.008,25 kn, te je u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan (točka II. izreke), dok je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu zatezne kamate na iznos od 53.925,00 kn od 30. rujna 2014. do 1. listopada 2014. (točka III. izreke). Rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-2336/2017 od 21. srpnja 2022. ukinut je citirani platni nalog u dijelu kojim je naloženo tuženicima solidarno platiti tužitelju iznos od 325,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te zateznu kamatu na iznos od 17.474,13 kn od 19. srpnja 2014. do 29. rujna 2014. i na iznos od 5.925,00 kn od 3. kolovoza 2014. do 29. rujna 2014. te je utvrđeno da je u tom dijelu tužitelj povukao tužbu (točka I. izreke), odbijen je kao neosnovan prigovor drugotuženika o nepostojanju zakonskih osnova za izdavanje platnog naloga (točka II. izreke), te je odbijen kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova ovog parničnog postupka (točka III. izreke).

2. Tužitelj je podnio žalbu kojom pobija navedenu presudu u točki II. izreke i navedeno rješenje u točkama I. i III. izreke zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje: ZPP) i članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se u tom dijelu one preinače i prihvati tužbeni zahtjev, ili ukinu i u tom dijelu predmet vrati prvostupanjskom suda na ponovno suđenje, uz naknadu troškova ovog žalbenog postupka u iznosu od 3.808,98 kn.

3. Prvotuženik Ž. c. Z. županije d.o.o. (dalje: prvotuženik) je podnio žalbu kojom pobija navedenu presudu u točki I. izreke zbog svih zakonom predviđenih razloga s prijedlogom da se u tom dijelu ona preinači, odnosno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Drugotuženik Hrvatske ceste d.o.o. (dalje: drugotuženik) je podnio žalbu kojom pobija navedenu presudu u točki I. izreke i navedeno rješenje u točki II. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se u tom dijelu one ukinu, odnosno preinače.

5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

6. Žalbe nisu osnovane.

7. Presuda u pobijanom dijelu (točke I. i II. izreke) i rješenje ispitani su na temelju odredaba članka 365. ZPP-a, a rješenje u vezi s odredbom članka 381. ZPP-a, u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a te na pravilnu primjenu materijalnog prava.

8. U postupku koji je prethodio pobijanim odlukama, niti u pobijanim odlukama, nema bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se neosnovano pozivaju žalitelji.

9. Prvobitno postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj je zahtijevao isplatu iznosa od 77.649,13 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama s različitim datumima dospijeća pojedinačnih iznosa glavnice, dok je podneskom od 19. travnja 2022. smanjio tužbeni zahtjev tako da konačno postavljenim tužbenim zahtjevom zahtijeva isplatu iznosa od 77.324,13 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 30. rujna 2014. do isplate. Dakle, tužitelj je smanjio tužbeni zahtjev za iznos od 325,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i za zatezne kamate na iznos od 17.474,13 kn od 19. srpnja 2014. do 29. rujna 2014. i na iznos od 5.925,00 kn od 3. kolovoza 2014. do 29. rujna 2014. Takvo smanjenje tužbenog zahtjeva ima učinak djelomičnog povlačenja tužbe u smislu odredaba članka 193. ZPP-a kojemu se tuženici nisu protivili. Zbog toga je prvostupanjski sud, u točki I. izreke pobijanog rješenja, pravilnom primjenom odredbe članka 193. stavka 2. ZPP-a utvrdio djelomično povlačenje tužbe u navedenom dijelu i u tom dijelu ukinuo citirani platni nalog na temelju odredaba članka 456. stavka 1. ZPP-a. Zbog toga je, na temelju odredbe članka 380. točke 2. ZPP-a, tužiteljeva žalba odbijena kao neosnovana i potvrđeno pobijano rješenje u točki I. izreke (izreka ovog rješenja).

10. Suprotno drugotuženikovim žalbenim navodima prvostupanjski sud je, u točki II. izreke pobijanog rješenja, pravilnom primjenom odredaba članka 452. ZPP-a odbio kao neosnovan prigovor toga tuženika o nepostojanju zakonskih osnova za izdavanje platnog naloga. Naime, preduvjet za donošenje rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave nije postojanje poslovnog odnosa između stranaka, već postojanje isprave koja po svom sadržaju predstavlja vjerodostojnu ispravu i koja je podobna za ovrhu. Ovaj postupak pokrenut je prijedlogom za ovrhu na temelju tužiteljevog izvoda iz poslovnih knjiga (kartice regresa) koji predstavlja vjerodostojnu ispravu u smislu odredaba čanka 35. stavka 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17; dalje: OZ) i sadrži sve podatke propisane odredbama članka 35. stavka 2. OZ-a jer su u njoj naznačeni vjerovnik i dužnik te predmet, vrsta, opseg i vrijeme ispunjenja novčane obveze. Ta je isprava, u skladu s odredbama članka 501. stavka 2. ZPP-a, dostavljena u prijepisu koji je ovjeren tužiteljevim pečatom i potpisom ovlaštene osobe. Stoga, isprava na temelju koje je određena ovrha u ovom predmetu predstavlja valjani izvod iz poslovnih knjiga tužitelja, kao društva za osiguranje. Ovo iz razloga što je društvo za osiguranje dužno voditi svoje poslovne knjige (glavnu knjigu) koristeći konta iz propisanog Kontnog plana društava za osiguranje i reosiguranje što ga je propisala Agencija (dalje: Agencija) (članak 2. Odluke o kontnom planu društva za osiguranje i reosiguranja („Narodne novine“ broj 61/07). Prema svojoj definiciji kontni je plan pregled ili spisak konta (računa) stvarno otvorenih u knjigovodstvu društva, što znači kako izvod iz kontnog plana (ili koje njegove stavke) predstavlja izvod iz poslovnih knjiga. Upravo radi jedinstvene primjene kontnog plana Agencija je dala Uputu za primjenu kontnog plana za društva za osiguranje i društva za reosiguranje (dalje: Uputa) kojom se definira funkcija i sadržaj računa koji su propisani kontnim planom koja je objavljena na web stranici Agencije i primjenjuje se od 15. svibnja 2013., što znači kako je bila na snazi u trenutku knjiženja predmetnog regresne tražbine. Uputa se primjenjuje u knjigovodstvu društava za osiguranje i nakon stupanja na snagu Zakona o osiguranju („Narodne novine“ broj 30/15), odgovarajućom primjenom članka 190. stavka 1. tog Zakona. Isto tako, promjene Zakona o računovodstvu („Narodne novine“ broj: 78/15, 134/15, 120/16 i 116/18) koje su stupile na snagu 1. siječnja 2017., i kojom su brisane odredbe o Jedinstvenom kontnom planu ne primjenjuju se na društva kojima kontni plan propisuje nadzorno tijelo (članak 11. stavak 4. Zakona o računovodstvu), a među koja se ubraja i tužitelj. Prema Uputi, u kontnom planu, na računima skupine 14 iskazuju se potraživanja za kamate, potraživanja za predujmove, potraživanja po osnovu prava na regres, potraživanja po osnovu šteta uzrokovanih od NN (nepoznatih) i NNO (neosiguranih) motornih vozila, potraživanja od povezanih poduzeća, potraživanja od drugih osiguravajućih društava u zemlji, potraživanja od osiguravajućih društava iz inozemstva, potraživanja od kartičnih kuća te ostala potraživanja kao i ispravak vrijednosti potraživanja. Dakle, društva za osiguranje u svojim poslovnim knjigama moraju iskazati sve svoje tražbine prema trećima s osnove regresa i naknade štete. Stoga izvod iz poslovnih knjiga u kojemu se navodi takva tražbina predstavlja vjerodostojnu ispravu na temelju koje se može odrediti ovrha, naravno pod uvjetom da ima sadržaj propisan odredbom članka 31. stavka 2. OZ-a, koji uvjet je u konkretnom slučaju ispunjen. Uzevši u obzir navedeno ovaj sud je utvrdio neosnovanim drugotuženikove žalbene navode da tužiteljeva kartica regresa ne predstavlja vjerodostojnu ispravu zbog čega da tužitelj nije mogao pokrenuti predmetni postupak prijedlogom za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, Pž-7734/2015-2 od 22. veljače 2019.). U svakom slučaju, čak kada ne bi postojali uvjeti za izdavanje platnog naloga i da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe članka 452. ZPP-a, sama ta činjenica ne utječe na pravilnost i zakonitost pobijane presude jer je odlučujući o pravilnosti i zakonitosti platnog naloga u skladu s odredbom članka 451. stavka 3. ZPP-a prvostupanjski sud ujedno odučio o osnovnosti tužbenog zahtjeva. Zbog toga je, na temelju odredbe članka 380. točke 2. ZPP-a, žalba drugotuženika odbijena kao neosnovana i potvrđeno pobijano rješenje u točki

II. izreke (izreka ovog rješenja).

11. Neosnovani su prvotuženikovi žalbeni navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio neosnovanim njegov prigovor promašene pasivne legitimacije. Nakon djelomičnog povlačenja, predmet spora je regresni zahtjev za isplatu iznosa od 77.324,13 kn koji je tužitelj nesporno isplatio trećoj osobi (svom osiguraniku A. L. d.o.o. B.) na temelju police kasko osiguranja broj . . . po osnovi štete na teretnom vozilu, police kasko osiguranja broj ... po osnovi štete na prikolici i police osiguranja od odgovornosti u transportu broj ... po osnovi štete na teretu, nastale u prometnoj nezgodi koja se nesporno dogodila 25. siječnja 2014. na brzoj cesti Zagreb-Gradec, odmorište Luka, u kojoj je sudjelovalo vozilo reg. oznake BJ ... kojim je upravljao Đ. R., a koje je bilo osigurano kod tužiteljevog pravnog prednika.

12. Osoba koja je u ugovornom odnosu s pravnom osobom koja je po zakonu dužna održavati cestu, odgovara oštećenim osobama za naknadu štete na javnoj cesti u granicama ugovornih odredbi, ako je šteta u uzročnoj vezi sa stanjem ceste kao posljedice neispunjavanja ugovornih odredbi od strane onog tko je ugovorom preuzeo neposrednu obvezu održavanja javne ceste (pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) prihvaćeno na petoj sjednici Građanskog odjela VSRH (5/22) od 8. rujna 2022. (Su-IV-33/2022-14). U konkretnom slučaju nije sporno da je drugotuženik pravna osoba koja je po zakonu dužna održavati cestu što proizlazi iz odredaba članka 82. Zakona o cestama („Narodne novine“ broj: 84/11, 18/13, 22/13, 54/13, 148/13 i 92/14; dalje: ZC), koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja. Tim je odredbama propisano da državnim cestama upravlja, gradi ih, rekonstruira i održava trgovačko društvo Hrvatske ceste, društvo s ograničenom odgovornošću, sa sjedištem u Zagrebu, čiji skraćeni naziv tvrtke glasi: Hrvatske ceste d.o.o. (članak 82. stavci 1. i 2. ZC-a). Nadalje je propisano da je predmet poslovanja Hrvatskih cesta d.o.o. organiziranje i obavljanje djelatnosti, između ostalih, i poslova održavanja iz članka 26. toga Zakona državnih cesta (članak 82. stavak 3. ZC-a).

Poslovi održavanja javnih cesta u smislu toga Zakona jesu: planiranje održavanja i mjera zaštite javnih cesta i prometa na njima, redovito i izvanredno održavanje javnih cesta, ustupanje radova redovitog i izvanrednog održavanja javnih cesta, stručni nadzor i kontrola kakvoće ugrađenih materijala i izvedenih radova održavanja javnih cesta, ustupanje usluga stručnog nadzora i kontrole kakvoće ugrađenih materijala i izvedenih radova održavanja javnih cesta, osiguranje uklanjanja oštećenih i napuštenih vozila i drugih stvari s javne ceste i ophodnja (članak

26.

stavak

1.

ZC-a).

Dakle, prvotuženik nesporno nije pravna osoba koja je po zakonu dužna održavati cestu, već je osoba koja je u ugovornom odnosu s pravnom osobom koja je po zakonu dužna održavati cestu. Naime, nesporno je da je između drugotuženika kao pravne osobe koja je po zakonu dužna održavati cestu i prvotuženika sklopljen Ugovor o obavljanju poslova održavanja državnih cesta na području Zagrebačke županije (dalje: Ugovor). Međutim, prvotuženik koji se poziva na navedenu ispravu (Ugovor) za dokaz svojih navoda nije dostavio u spis tu ispravu u skladu s odredbom članka 232. stavka 1. ZPP-a. Stoga prvotuženik nije, u skladu s odredbama članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. ZPP-a, dokazao svoje tvrdnje, koje u bitnome ponavlja i u žalbi, da je Ugovorom samo utvrđena količina i vrsta radova prema posebnim planovima i programima radova drugotuženika kao naručitelja i prvotuženika kao izvođača, ali da Ugovorom na prvotuženika nije prenesena odgovornost za štetu prema trećima pa tako niti zbog nepostupanja u skladu s odredbama članaka 26. i 82. ZC-a.

13. Budući da prvotuženik nije, u skladu s odredbama članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. ZPP-a, dokazao da Ugovorom na prvotuženika nije prenesena odgovornost za štetu prema trećima pa tako niti zbog nepostupanja u skladu s odredbama članaka 26. i 82. ZC-a, trebalo je pravilnom primjenom odredaba članka 221.a u vezi s člankom 7. stavkom 1. i člankom 219. stavkom 1. ZPP-a utvrditi kako je Ugovorom na prvotuženika prenesena navedena odgovornost za štetu prema trećima. Slijedom navedenog, a s obzirom na to da prvotuženik kao osoba koja je u ugovornom odnosu s drugotuženikom kao pravnom osobom koja je po zakonu dužna održavati cestu odgovara oštećenim osobama za naknadu štete na javnoj cesti u granicama ugovornih odredbi, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio kako postoji odgovornost prvotuženika za štetu prema trećima pa tako i zbog nepostupanja u skladu s odredbama članaka 26. i 82. ZC-a.

14. Suprotno žalbenim navodima tužitelja i drugotuženika prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava utvrdio djelomično osnovanim prigovor zastare. Tražbina osiguratelja s naslova iznosa koji je isplatio svom osiguraniku po osnovi automobilskog kaska prema štetniku, odnosno prema njegovom osiguratelju zastarijeva u zastarnom roku od 3 godine iz članka 230. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 125/11; dalje: ZOO) i počinje teći od dana otkad je oštećenik (osiguranik tužitelja) doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila (pravno shvaćanje VSRH prihvaćeno na prvoj sjednici Građanskog odjela VSRH (1/20) održanoj 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2)). Stoga tužitelj u žalbi neosnovano ističe kako je zastara počela teći prvog dana iza dana kada je tužitelj kao osiguratelj isplatio naknadu štete osiguraniku.

15. U odnosu na štetu na teretnom vozilu od 53.925,00 kn i na dio štete na prikolici u iznosu od 17.474,13 kn, prvostupanjski sud je na temelju isprava u spisu utvrdio da je izvid štete na tom vozilu obavljen 27. siječnja 2014. i da je tada tužiteljev osiguranik (oštećenik) saznao za opseg i visinu štete te štetnika, koja utvrđenja prvostupanjskog suda tužitelj u žalbi niti ne dovodi u pitanje. Zbog toga je pravilnom primjenom odredbe članka 230. stavka 1. ZPP-a prvostupanjski sud utvrdio da je 27. siječnja 2014. počeo teći trogodišnji zastarni rok iz članka 230. stavka 1. ZOO-a. Budući da je ovaj postupak pokrenut prijedlogom za ovrhom od 2. lipnja 2017., prvostupanjski sud je pravilno utvrdio kako je nastupila zastare tražbine u iznosu od 71.399,13 kn. Posljedično, prvostupanjski sud je, u točki II. izreke pobijane presude, pravilnom primjenom materijalnog prava odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 71.399,13 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama u odnosu na drugotuženika. Uzevši u obzir navedeno, tužitelj svojim žalbenim navodima nije doveo u pitanje doveo pravilnost i zakonitost pobijane presude u točki II. izreke zbog čega je u odnosu na taj dio, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-s, tužiteljeva žalba odbijena kao neosnovana i potvrđena pobijana presuda.

16. Suprotno žalbenim navodima tuženika, u odnosu na tražbinu u iznosu od 5.925,00 kn koja se odnosi na štetu na teretu, čiju visinu su stranke u tijeku postupka učinile nespornom, prvostupanjski sud je na temelju isprava u spisu pravilno utvrdio kako je tek 17. srpnja 2014., kada je dana izjava o namirenju, tužiteljev osiguranik (oštećenik) saznao i za visinu štete, dok drugotuženik nije, u skladu s odredbama članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. ZPP-a, dokazao suprotno. Zbog toga je pravilnom primjenom odredbe članka 230. stavka 1. ZPP-a prvostupanjski sud utvrdio da je 17. srpnja 2014., počeo teći trogodišnji zastarni rok iz članka 230. stavka 1. ZOO-a. Budući da je ovaj postupak pokrenut prijedlogom za ovrhom od 2. lipnja 2017., prvostupanjski sud je pravilno utvrdio kako nije nastupila zastare tražbine u iznosu od 5.925,00 kn.

17. U odnosu na tražbinu u iznosu od 5.925,00 kn prvostupanjski sud je, suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno utvrdio kako postoji njihova solidarna odgovornost za štetu (članak 1107. ZOO-a).

18. Prema odredbama članka 82. ZC-a drugotuženik je pravna osoba koja je po zakonu dužna održavati cestu, a predmet njegovog poslovanja je, između ostalih, obavljanje poslova održavanja javnih cesta iz članka 26. ZC-a koji između ostalog uključuju: planiranje održavanja i mjera zaštite javnih cesta i prometa na njima, redovito i izvanredno održavanje javnih cesta, ustupanje radova redovitog i izvanrednog održavanja javnih cesta (...) i ophodnju. Člankom 24. Pravilnika o održavanju i zaštiti javnih cesta („Narodne novine“' broj: 25/98, 162/98, 180/04, 84/11 i 90/14; dalje: Pravilnik) propisano je da redovno održavanje cesta obuhvaća, između ostalog, osiguranje prohodnosti cesta u zimskim uvjetima. Pod održavanjem cesta u zimskim uvjetima (dalje: zimska služba) razumijevaju se radovi neophodni za održavanje prohodnosti cesta i sigurnog odvijanja prometa, za režim prometa u zimskim uvjetima koji je određen posebnim propisima (članak 63. Pravilnika). Cesta, se u smislu tog pravilnika, smatra prohodnom kada je radovima na uklanjanju snijega omogućeno prometovanje vozila uz upotrebu zimske opreme, u skladu s posebnim propisom o prometovanju vozila u zimskim uvjeti (članaka 64. Pravilnika). Pod radovima održavanja u zimskim uvjetima razumijevaju se osobito: pripremni radovi prije nastupanja zimskih uvjeta, organiziranje mjesta pripravnosti i njihovo označavanje, zaštitne mjere protiv stvaranja poledice, snježnih nanosa, zapuha i lavina, čišćenje snijega s kolnika i prometne signalizacije, obilježavanje rubova kolnika, osiguravanje odvodnje s kolnika, uklanjanje vozila s kolnika ceste, postavljanje posebne prometne signalizacije u slučajevima posebnog režima prometa ili zatvaranja dijela ceste, obavješćivanje javnosti o stanju i prohodnosti cesta (članak 68. Pravilnika). Drugi stupanj pripravnosti uvodi se kad temperatura zraka oscilira oko 0°C, uz mogućnost oborina te pojave poledice. Vrše se preventivni radovi na sprečavanju poledice na opasnim mjestima a obavezno: na punom profilu autoceste, na dionicama državnih i županijskih cesta s uzdužnim nagibom većim od 4% i horizontalnim krivinama polumjera manjeg od 300 metara, na kolnicima mostova i propusta, na raskrižjima, željezničko-cestovnim prijelazima u istoj razini i prilazima benzinskim postajama, na drugim dionicama ceste prema operativnom planu rada zimske službe, po potrebi vrši se uklanjanje snijega s kolnika (članak 71. Pravilnika). Na cestama, koje su operativnim programom zimske službe svrstane u ceste prve razine prednosti, radovi na osiguranju prohodnosti se moraju dovršiti u roku od pet sati u nizinskom odnosno osam sati u planinskom području, računajući od trenutka prestanka padavina (članak 75. Pravilnika). Kao što je prethodno obrazloženo, u konkretnom slučaju postoji i odgovornost prvotuženika za štetu prema trećima zbog nepostupanja u skladu s odredbama članka 26. i 82. ZC-a kao osobe koja je u ugovornom odnosu s drugotuženikom kao pravnom osobom koja je po zakonu dužna održavati cestu u granicama ugovornih odredbi jer, u bitnome, prvotuženik nije dokazao suprotno.

19. U konkretnom slučaju nije sporno da se predmetni štetni događaj (prometna nezgoda u kojoj je sudjelovalo vozilo tužiteljevog osiguranika kao oštećenika) dogodio 25. siječnja 2014. oko 19,00 sati, na brzoj cesti Zagreb-Gradec, odmorište Luka. Uvidom u Zapisnik o očevidu utvrđeno je kako je kolnik na mjestu nezgode bio hrapav, zaleđen, neposut i klizav, dok je uvidom u Dnevnik zimske službe (dalje: Dnevnik) utvrđeno da je vremenska prognoza bila takva da su postojali uvjeti za poledicu te da će prema večeri biti osjetno hladnije vrijeme. Iz Dnevnika i iskaza svjedoka J. K. proizlazi kako je parking na kojem se dogodila nezgoda (pristupni kolnik do parkirališta) čišćen toga dana negdje prije 7 sati ujutro, kada je parkiralište i posipano. Na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka N. E. prvostupanjski sud je utvrdio kako je upravo zaleđeni kolnik bio uzrokom nastanka predmetnog štetnog događaja te da vozač tužiteljevog osiguranika nije mogao uočiti ili zaključiti da je kolnik u predmetnom lijevom zavoju zaleđen pa stoga nije niti imao mogućnosti izbjegavanja štetnog događaja. Nadalje je utvrđeno da je na mjestu štetnog događaja brzina kretanja vozila ograničena prometnim znakom na 40 kn/h, te da je kolnik na mjestu štetnog događaja bio održavan na tehnički pravilna način, tada bi vozilo tužiteljevog osiguranika pri utvrđenoj brzini od oko 30 km/h uspio bez zanašanja proći predmetni lijevi zavoj na mjestu štetnog događaja i do štetnog događaja ne bi došlo. Uzevši u obzir navedeno, prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza pravilno utvrdio kako je upravo zaleđeni i neposipani kolnik na mjestu štetnog događaja, koji unatoč vremenskim uvjetima koji su upozoravali na mogućnost nastanka poledice, nije bio čišćen niti posipan od ranih jutarnjih sati (nezgoda se dogodila tek oko 19 sati navečer, a pristupni kolnik je bio čišćen toga dana negdje prije 7 sati ujutro), bio uzrok nastanka predmetnog štetnog događaja koji tužiteljev osiguranik nije mogao izbjeći. Stoga je, suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud pravilno utvrdio kako dio ceste na kojem se dogodila predmetna prometna nezgoda nije bio održavan u stanju sigurnom za promet niti su pravovremeno obavljani preventivni radovi na uklanjanju poledice. Posljedično, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio kako zbog propuštanja da obave svoje propisane dužnosti koje se odnose na održavanje ceste u zimskim uvjetima postoji isključiva odgovornost tuženika za štetu koja je nastala tužiteljevom osiguraniku (oštećeniku) na teretu u nespornom iznosu od 5.925,00 kn čijem nastanku tužiteljev osiguranik (oštećenik) nije niti djelomično pridonio zbog čega nema razloga niti za djelomično oslobođenje od odgovornosti tuženika pa je u tom dijelu tužbeni zahtjev pravilno utvrđen osnovanim. Prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe članka 29. stavka 2. ZOO- a obvezao tuženike i na isplatu zakonskih zateznih kamata po stopi propisanoj za ostale odnose.

20. Suprotno drugotuženikovim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno odbio izvođenje dokaza koje je predložio taj tuženik u podnesku od 20. travnja 2021. jer njihovo izvođenje nije bilo potrebno radi utvrđivanja spornih odlučnih činjenica budući da su sve te činjenice pravilno i u potpunosti utvrđene na temelju isprava u spisu, iskaza svjedoka, te nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka koji je dostavio pisani nalaz i mišljenje u kojem je jasno, potpuno i neproturječno odgovorio na postavljeni zadatak i sva pitanja te obrazložio svoje mišljenje, te je i usmeno na održanom ročištu jasno i argumentirano, u skladu s pravilima struke, odgovorio na sva pitanja i primjedbe. Uzevši u obzir navedeno, a budući da je nalaz navedenog vještaka jasan, potpun i neproturječan sam sa sobom i s izviđenim okolnostima, dakle, da ne postoje nedostaci u nalazu, prvostupanjski sud nije bio dužan obnoviti vještačenje s istim ili drugim vještacima. Takva dužnost suda propisana je odredbom članka 261. stavka 2. ZPP-a samo ako se podaci vještaka o njihovu nalazu bitno razilaze, ili ako je nalaz jednog ili više vještaka nejasan, nepotpun ili u proturječnosti sam sa sobom ili s izviđenim okolnostima, a ti se nedostaci ne mogu otkloniti ponovnim saslušanjem

vještaka,

što

ovdje

nije

slučaj.

Osim toga, budući da niti u mišljenju navedenog vještaka nema proturječnosti ili nedostataka, niti je postojala osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja, dakle, da ne postoje niti nedostaci u mišljenju, prvostupanjski sud nije bio dužan zatražiti mišljenje drugih vještaka. Takva dužnost suda propisana je odredbom članka 261. stavka 3. ZPP-a samo ako u mišljenju jednog ili više vještaka ima proturječnosti ili nedostataka, ili se pojavi osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja, a ti se nedostaci ili sumnja ne mogu otkloniti ponovnim saslušanjem vještaka, što ovdje nije slučaj. Uzevši u obzir navedeno ovaj sud je utvrdio neosnovanim drugotuženikove žalbene navode koji se odnose potrebu provođenja novog, odnosno drugog vještačenja.

21. Pravilna je i zakonita i odluka o troškovima ovršnog postupka u iznosu od u iznosu od 203,61 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kako po pravnoj osnovi (članak 154. stavak 2. Zakona o parničnom postupku - „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP/19), tako i po visini, što tuženici u žalbi niti ne dovode u pitanje.

22. Uzevši u obzir navedeno, tuženici svojim žalbenim navodima nisu doveli u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 5.925,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamata i naknadu troškova ovršnog postupka u iznosu od 203,61 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Zbog toga je u odnosu na taj dio trebalo, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, odbiti žalbe tuženika kao neosnovane i potvrditi pobijanu presudu.

23. Suprotno tužiteljevim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredaba članka 154. stavka 2. ZPP/19 utvrdio omjer uspjeha u sporu u odnosu na tužitelja (7,66%) i u odnosu na svakog tuženika (92,34%), nakon čega je pravilno utvrdio da bi upravo tuženici imali pravo na naknadu 84,68% troškova. Kako tuženici nisu do zaključenja glavne rasprave stavili određen zahtjev za naknadu troškova u skladu s odredbama članka 164. stavcima 2. i 3. ZPP-a to prvostupanjski, kao ni ovaj sud nije mogao odlučivati o eventualnim troškovima tuženika (članak 2. stavak 1. ZPP-a). Zbog toga tužitelj svojim žalbenim navodima nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost odluke o troškovima iz točke III. izreke pobijanog rješenja kojim je odbijen kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova pa je i u odnosu na taj dio trebalo, na temelju odredbe članka 380. točke 2. ZPP-a, odbiti tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje.

24. Tužitelj nije uspio u ovom žalbenom postupku pa nema pravo na naknadu troškova toga postupka u iznosu od 3.808,98 kn (članak 154. stavak 1. u vezi s člankom 166. stavkom 1. ZPP-a).

Zagreb, 12. listopada 2022.

Predsjednik vijeća

Tatjana Kujundžić Novak