Poslovni broj Gž-462/2023-4

             

 

 

 

 

 

 

                                          Poslovni broj Gž-462/2023-4

 

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića, predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Barbare Bosner, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. M. iz V., OIB: …, zastupanog po punomoćniku M. C., odvjetniku iz V., protiv tuženika Č. V. d.o.o. iz V., OIB: …, zastupanog po punomoćniku A. G., odvjetniku iz V., radi naknade štete, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj Pn-33/2019-42 od 26. siječnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 20. ožujka 2024.

 

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj Pn-33/2019-42 od 26. siječnja 2023., u točki I., IV. i VI. izreke.

 

              II. Djelomično se prihvaća žalba tuženika i preinačuje citirana presuda u točki II. izreke i sudi:

 

              Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

 

              „Nalaže se tuženiku Č. V. d.o.o., OIB: …, V., isplatiti tužitelju I. M., OIB: …, V., iznos od 2.500,00 kn / 331,81 eura (slovima: dvije tisuće petsto kuna / trista trideset jedan euro i osamdeset jedan cent) na ime naknade imovinske štete zbog potrebe tuđe pomoći i njege, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26. siječnja 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, sve u roku od 15 (slovima: petnaest) dana.“

 

 

Obrazloženje

 

              1. Točkom I. izreke pobijane presude naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.777,69 EUR/13.394,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 3. srpnja 2019. do isplate, u roku od 15 dana. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 331,81 EUR/2.500,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26. siječnja 2023. do isplate na ime naknade imovinske štete za tuđu pomoć i njegu, dok je točkom III. izreke odbijen kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 331,81 EUR/2.500,00 kuna od 3. srpnja 2019. do 26. siječnja 2023. Točkom IV. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.027,90 EUR/15.279,25 kuna, u roku od 15 dana, dok je točkom V. izreke odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 1.049,61 EUR/7.908,25 kuna. Točkom VI. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka, kao neosnovan. 

 

              2. Protiv točke I., II., IV. i VI. izreke pobijane presude žalbu podnosi tuženik pozivajući se na sve zakonske žalbene razloge iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP), predlažući da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              4. Žalba je djelomično osnovana.

 

              5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske i imovinske štete nastale kao posljedica štetnog događaja od 10. veljače 2018., prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu podneskom od 25. srpnja 2022. u kojem je, nakon provedenog medicinskog vještačenja, tužitelj povisio tužbeni zahtjev sa iznosa od 749,09 EUR/5.644,00 kuna zatraženih u tužbi na iznos od 2.109,50 EUR/15.894,00 kuna, koju preinaku tužbenog zahtjeva je prvostupanjski sud na ročištu 13. prosinca 2022. dopustio uz obrazloženje da je preinaka svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama (članak 190. stavak 2. ZPP-a), a nakon provedenog medicinskog vještačenja, iz kojeg razloga da tužitelj nije mogao, bez svoje krivnje, preinačiti tužbeni zahtjev do zaključenja prethodnoga postupka.

 

              6. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud utvrđuje da među strankama nije sporno da je tužitelj 10. veljače 2018. vozeći se autobusom tuženika registarske oznake VU 370-CR zadobio tjelesne ozljede prilikom izlaska iz autobusa, kao i da zadobivene ozljede tuženika nisu obuhvaćene policom osiguranja tuženika izdane temeljem ugovora o osiguranju putnika zaključenog između Euroherc osiguranja d.d. i tuženika, dok spornim utvrđuje odgovornost tuženika za nastanak štetnog događaja s obzirom na navode da je tužitelj isključivo odgovoran za nastanak štetnog događaja, visinu tužbenog zahtjeva, te je li nastupila zastara tražbine.

 

              7. U odnosu na odgovornost za nastanak štetnog događaja, a posebno navod tuženika da je tužitelj isključivi krivac za nastanak ozljeda jer da nije poštivao postojeću signalizaciju, te se u zadnji čas predomislio i pokušao izaći iz autobusa u vrijeme i na način protivan propisima prvostupanjski sud utvrđuje:

 

              - da iz iskaza svjedoka S. S. proizlazi da je predmetne zgode primijetio da je tužitelju autobus vratima „pričepio“ ruku, no da nije vidio kako je tužitelj izlazio iz autobusa, ali kako je isti osoba starije životne dobi da sigurno nije mogao neoprezno i naglo izlaziti iz autobusa;

 

              - da iz iskaza svjedoka D. K., vozača predmetnoga autobusa, proizlazi da nije siguran je li toga dana vozio autobus ili je u trenutku nastanka štetnog događaja bio na pauzi, no da je moguće da je tužitelja udario vratima autobusa, kao i da je moguće da sa sigurnošću ne uoči kretanje putnika ako se putnik nalazi negdje dalje u autobusu unatoč tome što vrši provjere putem retrovizora kojim se uvjerava jesu li putnici izašli iz vozila;

 

              - da iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetne zgode iz autobusa izlazio posljednji, a kada je bio na zadnjoj stepenici do izlaza, da su ga vrata prignječila i da je bio priklješten, a nakon što je počeo vikati i potezati ruku da je vozač otvorio vrata, nakon čega je otišao kući ali nije mogao ni ručati zbog boli u ruci i ramu iz kojeg razloga je otišao u bolnicu.

 

              8. S obzirom na navedeno, prvostupanjski sud zaključuje da je tuženik isključivo odgovoran za nastanak štetnog događaja u smislu odredbe članka 697. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje ZOO), kao i da ne postoji doprinos tužitelja nastanku štete jer da je tužitelj izlazio na treća – stražnja vrata, za što, po iskazu samog vozača autobusa, postoji mogućnost neuočavanja kretanja putnika, a da iz iskaza svjedoka ne bi proizlazila osnovanost navoda tuženika da je tužitelj izlazio naglo i neoprezno, da nije poštivao postojeću signalizaciju, da se u zadnji čas predomislio, te pokušao nepropisno izaći iz autobusa.

 

              9. Visinu tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud utvrđuje temeljem nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke D. L., kojeg prihvaća objektivnim, jasnim, logičnim i načinjenim sukladno pravilima struke, te primjenom odredbe članka 1100. ZOO-a, kao i Orijentacijskih kriterija i iznosa za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-1331-VI/02 i 1372-11/02 od 29. studenog 2002., te pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Građanskog odjela broj: Su-IV-47/2020-5 s druge sjednice održane 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020.

 

              10. Stoga, zaključuje da tužitelju na ime naknade za fizičke bolove, a budući je bolove jakog intenziteta trpio jedan dan, bolove srednjeg intenziteta deset dana, a bolove lakog intenziteta trideset dana, pripada pravična novčana naknada u iznosu od 663,61 EUR/5.000,00 kuna.

 

              11. U odnosu na pravičnu novčanu naknadu za pretrpljeni strah zaključuje da je tuženik, a imajući u vidu sve okolnosti slučaja, trpio primaran strah srednjeg intenziteta uvjetovan neposrednom opasnošću po tjelesni integritet za vrijeme samog događaja od oko jedne minute, sekundarni strah jakog intenziteta uslijed pojave jakih bolova od jednoga dana, strah srednjeg intenziteta zbog zabrinutosti o mogućim posljedicama ozljeđivanja od sedam dana, te strah slabijeg intenziteta kao osjećaj zabrinutosti zbog konačnog ishoda liječenja i rehabilitacije od trideset dana, s time što pretrpljeni strah nije ostavio trajne posljedice, slijedom čega da tužitelju pripada pravična novčana naknada u iznosu od 530,89 EUR/4.000,00 kuna.

 

              12. Nadalje, zaključuje da tužitelju na ime pravične novčane naknade na ime duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti od 5% pripada iznos od 497,71 EUR/3.750,00 kuna, s obzirom da je zadobivena ozljeda kod tužitelja dovela do lakog smanjenja funkcionalne sposobnosti, smanjenja radne sposobnosti, te zahtijeva pojačane napore radi obavljanja svih potrebnih aktivnosti kao i prije ozljede, te da tužitelj za posljedicu ima smanjenu pokretljivost u području desnog ramena u lakom stupnju i povremene bolove u tom području, a da se bolovi pojavljuju već kod umjerenog fizičkog opterećenja desne ruke i ramena, kao i da će u budućnosti imati povremene, gotovo svakodnevne bolove lakog intenziteta kod aktivnosti koje opterećuju desno rame i ruku.

 

              13. U odnosu na naknadu imovinske štete, u vidu naknade za tuđu pomoć i njegu, prvostupanjski sud zaključuje kako je tužitelju bila potrebna tuđa pomoć i njega kroz deset dana 4 sata dnevno i 30 dana 2 sata dnevno, a uzimajući u obzir cijenu sata za pružanje nestručne tuđe pomoći i njege od 3,32 EUR/25,00 kn po satu, primjenom odredbe članka 223. ZPP-a, zaključuje da tuženiku pripada iznos od 331,81 EUR/2.500,00 kuna.

 

              14. U konačnici, u odnosu na naknadu putnog troška za odlaske na preglede i liječenje, uzimajući u obzir navod iz tužbe od 37 odlaska gradskim autobusnim prijevozom na liječničke preglede i fizikalne terapije, pri čemu cijena autobusne karte (stranica 67 spisa) iznosi 0,80 EUR/6,00 kuna u jednom smjeru, zaključuje da tužitelju pripada iznos od 58,93 EUR/444,00 kuna, dok u odnosu na zahtjev za naknadom oštećene (poderane) zimske jakne, primjenom odredbe članka 223. ZPP-a, a uzimajući u obzir da je cijena jakne bila 79,63 EUR/600,00 kuna i da je ista bila stara dvije godine, zaključuje da tuženiku pripada primjeren iznos od 26,54 EUR/200,00 kuna.

 

              15. O zakonskim zateznim kamatama na dosuđeni iznos neimovinske štete prvostupanjski sud odlučuje primjenom odredbe članka 1103. ZOO-a, te dosuđuje iste od dana podnošenja tužbe, odnosno 3. srpnja 2019.

 

              16. O zakonskim zateznim kamatama na dosuđeni iznos imovinske štete za troškove prijevoza i uništenu jaknu prvostupanjski sud odlučuje primjenom odredbe članka 1086. ZOO-a i članka 2. stavka 1. ZPP-a, a kako je to tužitelj zatražio tužbenim zahtjevom od dana podnošenja tužbe 3. srpnja 2019., dok zakonske zatezne kamate na ime naknade za tuđu pomoć i njegu dosuđuje od dana presuđenja do isplate, a ne od podnošenja tužbe, s obzirom da tužitelj nije dokazao da je navedeni iznos ranije i platio.

 

              17. U konačnici, u odnosu na istaknuti prigovor zastare u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva, odnosno iznosa za koje je tužbeni zahtjev povišen u odnosu na prvotno postavljeni tužbeni zahtjev, prvostupanjski sud utvrđuje da navedenom preinakom nije došlo do promjene istovjetnosti tužbenoga zahtjeva, već je tužitelj povisio tužbeni zahtjev na osnovu okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, pa da takva preinaka od 25. srpnja 2022. nema značaj isticanja novog/drugog tužbenog zahtjeva u odnosu na prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev, slijedom čega da je prekid zastare tražbine s osnove neimovinske štete nastupio podnošenjem tužbe 3. srpnja 2019., te da je tužba podnesena unutar zastarnog roka od 3 godine iz odredbe članka 230. ZOO-a.

 

              18. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavka 2. u vezi članka 354. stavka 2. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od navedenih bitnih procesnih povreda.

 

              19. Neosnovani su žalbeni navodi kojima tuženik sadržajno ističe da je u donošenju pobijane presude počinjena  relativno bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 191. ZPP-a kada je dopustio preinaku tužbe jer u smislu odredbe članka 190. stavak 1. ZPP-a tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Naime, preinaka tužbenog zahtjeva uslijedila je nakon provedenog medicinskog vještačenja kada je tužitelj konačno saznao sve okolnosti relevantne za određivanje visine štete, pa je pravilan stav prvostupanjskog suda da tužitelj isto nije mogao, bez svoje krivnje, učiniti ranije, te da je navedena preinaka svrhovita za konačno rješenje spora (članak 190. stavak 2. ZPP-a).

 

              20. S tim u vezi irelevantni su žalbeni navodi tuženika da promjena Orijentacijskih kriterija i iznosa za utvrđivanje visine pravične novčane naknade izmijenjenih na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Građanskog odjela broj: Su-IV-47/2020-5 s druge sjednice održane 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. nije činjenica koja bi dopuštala preinaku visine tužbenog zahtjeva nakon zaključenja prethodnog postupka, budući da tužitelj niti nije izvršio preinaku visine tužbenog zahtjeva na ime naknade neimovinske štete sukladno navedenim izmjenama Orijentacijskih kriterija.

 

              20. Također, pravilno je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, primijenio materijalno pravo, osim u dijelu u kojem je neosnovanim utvrdio prigovor zastare u odnosu na naknadu štete na ime tuđe pomoći i njege.

 

              21. Naime, i prema stavu ovoga suda, kako to utvrđuje i prvostupanjski sud, podnošenjem tužbe zastara je prekinuta i u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva. Svi događaji koji su relevantni za odluku suda kao i dokazi jednaki su i u odnosu na tužbeni zahtjev prije preinake, pa tako i u odnosu na tužbeni zahtjev nakon preinake što znači da preinakom tuženik nije stavljen u nepovoljniju procesnu poziciju. Kada se radi o naknadi neimovinske štete tužitelj je u konkretnom slučaju već u tužbi naveo kvalifikatorne okolnosti koje utječu na visinu naknade neimovinske štete. Stoga, prihvaćanjem prigovora zastare u odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev tužitelj bi u konkretnom slučaju bio onemogućen u razmatranju svojeg povišenog tužbenog zahtjeva u meritumu, te bi takvo postupanje suda prilikom tumačenja zastare u konkretnoj situaciji kako to predlaže tuženik predstavljalo pretjerani formaliziran u primjeni prava koji bi mogao naštetiti načelima poštenog suđenja i pristupa sudu, suprotno članku 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17) i odredbi članka 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90 – 5/14) kojom je zajamčeno pravo na pristup sudu.

 

              22. S tim u vezi, neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima spori tijek zakonske zatezne kamate na povišeni dio tužbenog zahtjeva, te i prema stavu ovoga suda, tužitelj ima pravo na zateznu kamatu na dosuđeni iznos naknade neimovinske štete, pa tako i u odnosu na povišeni dio, sukladno odredbi članka 1103. stavka 1. ZOO-a, od podnošenja tužbe, kako je to i zatražio.

 

              22. Međutim, isto se u konkretnom slučaju ne odnosi i na naknadu imovinske štete na ime tuđe pomoći i njege u iznosu od 331,81 EUR/2.500,00 kuna, budući da je navedenu imovinsku štetu tužitelj prvi puta zatražio nakon provedenog medicinskog vještačenja, podneskom od 25. srpnja 2022., a ne u tužbi od 3. srpnja 2019., slijedom čega se zastarni rok od 3 godine iz odredbe članka 230. ZOO-a, računa od dana završetka liječenja, odnosno 6. prosinca 2018. pa do 25. srpnja 2022. kada je tužitelj zatražio naknadu imovinske štete na ime tuđe pomoći i njege, iz čega proizlazi da je navedeni zahtjev postavljen nakon proteka zastarnog roka, odnosno da je prigovor zastare u odnosu na naknadu štete na ime tuđe pomoći i njege u iznosu od 331,81 EUR/2.500,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom osnovan. Zbog toga je djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika pobijanu presudu u navedenom dijelu valjalo preinačiti odbićem tog dijela tužbenog zahtjeva tužitelja.

 

              23. S obzirom na ishod ovog žalbenog postupka, odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 5. i 155. ZPP-a, s obzirom da zbog dijela tužbenog zahtjeva s kojim tužitelj nije uspio u sporu nisu nastali posebni troškovi.

 

24. Zbog tih razloga odlučeno je kao izreci ove presude, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a i članka 373. točke 3. ZPP-a

 

25. Pobijana presuda u točki III. i V. izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

 

 

U Rijeci, 20. ožujka 2024.

 

 

                                                                                                                        Predsjednik vijeća

  Duško Abramović