REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1312/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Glušića člana vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. D., S., kojeg zastupa punomoćnica V. V., odvjetnica u S., protiv tuženika L. u. S.-d. ž., S., kojeg zastupaju punomoćnici u Odvjetničkom društvu P. i P. j.t.d., odvjetnici u S., radi utvrđenja, zabrane diskriminacije i naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-103/2015 od 21. prosinca 2015., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-65/09 od 13. ožujka 2015., u sjednici održanoj 12. listopada 2022.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je tuženik uznemiravao tužitelja na radu i kontinuirano ga zlostavljao, povrijedivši njegovo pravo na dostojanstvo, čast i ugled (dio toč. I. izreke) te je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju naknadu neimovinske štete s osnove povrede prava osobnosti na duševno zdravlje i dostojanstvo (ugled i čast) u iznosu od 330.000,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (toč. II. izreke). Odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži utvrđenje da je tuženik izravno diskriminirao tužitelja na temelju članstva, odnosno nečlanstva u političkoj stranci te na temelju političkog ili drugog uvjerenja, čime je tuženik povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno da su radnje koje je poduzeo i propustio poduzeti dovele do povrede prava na jednako postupanje te da je na opisani način tuženik diskriminirao tužitelja na radu (dio toč. I. izreke). Odbijen je i dio tužbenog zahtjeva kojim se tuženiku nalaže da prestane s postupcima diskriminacije, uznemiravanja i zlostavljanja na radu prema tužitelju kao i vrijeđanjem njegova dostojanstva, časti i ugleda (toč. III.2. izreke), kao i dio tužbenog zahtjeva kojim se nalaže tuženiku da tužitelju isplati (na ime naknade neimovinske štete s osnova razlike bruto plaća isplaćivanih po koeficijentu 3,00 u odnosu na bruto plaće isplaćivane po koeficijentu 4,1) za razdoblje od 1. kolovoza 2008. pa do kolovoza 2014. iznos od 482,707.70 kn te da mu počevši od 1. rujna 2014. pa do prestanka rada, odnosno dok za to postoje okolnosti, isplaćuje mjesečni iznos od 7.091,94 kn, sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kako je to pobliže navedeno u izreci presude (toč. III. 3. izreke). Ujedno je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (toč. IV. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom (toč. I. izreke) odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i prihvaćena žalba tuženika te je prvostupanjska presuda potvrđena u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje postojanja diskriminacije (dio toč. I. izreke), kao i zahtjev za zabranu diskriminacije (toč. III. 2. izreke) te zahtjev za isplatu iznosa od 482.707,70 kn sa zateznim kamatama (toč. III. 3. izreke), dok je prvostupanjska presuda preinačena u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za utvrđenje da je tuženik uznemiravanjem i kontinuiranim zlostavljanjem povrijedio tužiteljevu čast i ugled (dio toč. I. izreke) kao i zahtjev za naknadu neimovinske štete u iznosu od 330.000,00 kn sa zateznim kamatama (toč. II. izreke) na način da je tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen kao neosnovan. Ujedno je preinačena odluka prvostupanjskog suda o troškovima postupka (toč. IV. izreke) te je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 144.807,50 kn (toč. II. izreke).

3. Protiv drugostupanjske odluke tužitelj je izjavio reviziju prema odredbi čl. 23. Zakona o suzbijanu diskriminacije (Narodne novine br. 85/08, dalje: ZSD). S obzirom da se u predmetnom slučaju tužbeni zahtjev u odnosu na glavnu stvar temelji na čl. 17. st. 1. ZSD, a u skladu s pravnim shvaćanjem prihvaćenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. travnja 2021., dopuštena je samo (redovna) revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP.

4. Tužitelj revizijom pobija pobijanu presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08,123/08, 57/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP) te predlaže da ovaj revizijski sud preinači drugostupanjsku presudu tako da u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev.

5. Tuženik nije odgovorio na reviziju.

6. Revizija nije osnovana.

7. Na temelju odredbe čl. 392.a ZPP ovaj je sud pobijanu presudu ispitao samo u dijelu u kojem se ona revizijom pobija i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, uzevši u obzir da je propisano da stranka u reviziji treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi da se neće uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

8. Neosnovano tužitelj u reviziji ističe da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima počinjena neka od bitnih povreda odredaba parničnog postupka. Naime, tužitelj je u reviziji naveo da obje nižestupanjske odluke pobija u odbijajućem dijelu zbog svih razloga propisanih odredbom čl. 385. ZPP, pa samim time i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka. Međutim, tužitelj nije istaknuo koja bi to bitna povreda odredaba parničnog postupka bila i na što bi se odnosila, pa je samim time ovaj sud u skladu s odredbom čl. 386 ZPP navedeni revizijski razlog odbio kao neosnovan.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je tuženik nad njim vršio diskriminaciju radi drugačije političke pripadnosti te da ga je uznemiravao mijenjanjem Pravilnika o unutarnjem ustrojstvu i sustavu razvrstavanja radnih mjesta i nanio mu tešku povredu ugleda i dostojanstva, zbog čega tužitelj traži naknadu neimovinske štete s osnova povrede prava osobnosti na duševno zdravlje i dostojanstvo (ugled i čast) te naknadu imovinske štete s osnova razlike bruto plaća isplaćivanih po koeficijentu 3,00 u odnosu na bruto plaću isplaćivanu po koeficijentu 4,1 za razdoblje od 1. kolovoza 2008. do kolovoza 2014., kao i da mu počevši od 1. rujna 2014. pa dok za to postoje okolnosti isplaćuje mjesečni iznos od 7.091,94 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

10. U postupku koji je prethodio revizijskome utvrđeno je:

- da je tužitelj bio zaposlenik tuženika od 16. rujna 1999. te da je obnašao i dužnost ravnatelja L. u.,

- da je tužitelj s tuženikom 17. svibnja 2004. godine sklopio ugovor o radu br. 1067/2004 na radnom mjestu pomoćnika ravnatelja,

- da je upravno vijeće tuženika odlukom br. 1787/2008 od 29. svibnja 2008. otkazalo tužitelju ugovor o radu br. 1067/04 od 17. svibnja 2004. (poslovno uvjetovani otkaz zbog organizacijskih razloga) i razriješilo ga dužnosti pomoćnika ravnatelja tuženika te mu istovremeno ponudili izmijenjeni ugovor o radu za obavljanje poslova radnog mjesta stručnog savjetnika,

- da je tužitelj protiv odluke tuženika br. 1787/2008, kojim mu je otkazan ugovor o radu br. 1067/2004, podnio tužbu Općinskom sudu u Splitu te da se postupak vodio pod poslovnim brojem P-829/08,

- da je Županijski sud u Splitu svojom presudom poslovni broj Gžrs-78/09 od 9. listopada 2009. preinačio presudu Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-829/08 te odbacio tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio utvrđenje da je odluka tuženika br.1787/2008 nedopuštena i odbio tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio isplatu razlike u bruto plaći za razdoblje od 1. kolovoza 2008. do 28. travnja 2009. te odbio dio tužbenog zahtjeva kojim je tražio utvrđenje sudskog raskida ugovora o radu s danom 10. siječnja 2010.,

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom presudom poslovni broj Revr 525/10 od 18. svibnja 2010. odbio reviziju tužitelja izjavljenu protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžrs-78/09 od 9. listopada 2009.,

- da je tuženik svojom odlukom br. 3486/2008 od 25. kolovoza 2008. tuženiku otkazao ugovor o radu br. 1961/2008 od 11. lipnja 2008. (zbog organizacijskih razloga – poslovno uvjetovani otkaz) s ponudom izmijenjenog ugovora za radno mjesto stručnog savjetnika

- da je tuženik prihvatio izmijenjeni ugovor o radu br. 3487/2008 od 25. kolovoza 2008. za radno mjesto stručnog savjetnika s koeficijentom složenosti poslova 3,00,

- da je tužitelj protiv odluke tuženika br. 3486/2008 podnio zahtjev za zaštitu prava,

- da je tuženik svojom odlukom br. 4221/08 od dana 23. rujna 2008. odbio zahtjev tužitelja za zaštitu prava kao neosnovan,

- da je tuženik odlukom br. 5393/2008 od 15. prosinca 2008. tužitelju zbog organizacijskih razloga otkazao ugovor o radu br. 3487/2008 od 25. kolovoza 2008., uz istovremeno nuđenje izmijenjenog ugovora za radno mjesto stručnog savjetnika uz novi koeficijent za to radno mjesto (2,1),

- da se tužitelj u roku osam dana od primitka Odluke o otkazu br. 5393/08 i izmijenjenog ugovor o radu br. 5394/08 nije očitovao o ponudi izmijenjenog ugovora za radno mjesto stručnog savjetnika te mu je počeo teći otkazni rok od 6 mjeseci,

- da iz zapisnika s 42. sjednice Upravnog vijeća tuženika od 13. kolovoza 2009. proizlazi kako je odlučeno tužitelju izvanredno otkazati ugovor o radu br. 3487/2008 od 25. kolovoza 2008.,

- da je tuženik odlukom od 13. kolovoza 2009. izvanredno otkazao ugovor o radu br. 3487/2008 od 25. kolovoza 2008.,

- da je Općinski sud u Splitu presudom zbog ogluhe poslovni broj P-832/09 utvrdio da je odluka tuženika od 13. kolovoza 2009., kojom je izvanredno otkazan ugovor o radu br. 3487/2008, nedopuštena te je navedenu odluku potvrdio i Županijski sud u Splitu presudom poslovni broj Gžp-188/12 od 31. svibnja 2012.,

- da je tuženik, u skladu s odredbama Statuta, mijenjao Pravilnik o unutarnjem ustrojstvu i sustavnom razvrstavanju radnih mjesta (sistematizacija) na način da je 29. svibnja 2008. godine ukinuto radmo mjesto pomoćnika ravnatelja, a uvedeno radno mjesto stručnog savjetnika s koeficijentom složenosti poslova 4,1 te da je Pravilnik ponovno mijenjan na način da je stručnom savjetniku utvrđen koeficijent 3,00, a odlukom br. 5344/2008 od 13. prosinca 2008. za radno mjesto stručnog savjetnika utvrđen je koeficijent 2,1,

- da je po podjeli političke vlasti u S.- d. ž., ravnatelj tuženika trebao biti pripadnik H. s. p. (dalje: H.), a predsjednik Upravnog vijeća pripadnik H. d. z. (dalje: H.), što je u konkretnom slučaju za relevantno razdoblje bio M. M., član H.-a,

- da je tužitelj član H.-a.

11. Na temelju tih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio kako tuženik nije diskriminirao tužitelja zbog njegovog članstva ili nečlanstva u političkoj stranci, te političkog ili drugog uvjerenja, već ga je tuženik putem članova upravnog vijeća uznemiravao na radu i kontinuirano ga zlostavljao, povrijedivši time njegovo dostojanstvo, čast i ugled, a sve radi tužiteljevih sposobnosti i znanja glede funkcioniranja samog tuženika na zakonit način. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je zaključio da se u predmetnom slučaju radi o mobingu prema tužitelju od strane članova upravnog vijeća tuženika, a koje radnje su kulminirale donošenjem izvanrednog otkaza tužitelju, podnošenjem kaznene prijave te tužbe radi naknade štete, pa je tuženiku na temelju odredbi čl. 109. Zakona o radu (Narodne novine br. 137/04), a u svezi s čl. 19. i 1100. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, dalje: ZOO) naloženo isplatiti tužitelju naknadu neimovinske štete s osnova povrede prava osobnosti na duševno zdravlje i dostojanstvo (ugled i čast) u iznosu od 330.000,00 kn. Tužbeni zahtjev odbijen je u dijelu u kojem je tužitelj tražio da se tuženiku naloži prestanak diskriminacije, uznemiravanja i zlostavljanja tužitelja, kao i vrijeđanja njegova dostojanstva, časti i ugleda, a sve s obzirom na to da tužitelj nije bio u radnom odnosu kod tuženika nakon što je donesena odluka o izvanrednom otkazu. Također, tužbeni zahtjev odbijen je i u dijelu kojim je tužitelj tražio isplatu imovinske štete u vidu razlika plaća isplaćenih po koeficijentu 4,1 i 3,0, i to zbog toga što tužitelj takav zahtjev može postaviti u parnicama u kojima bi osporavao kao nedopuštene odluke tuženika glede otkazivanja ugovora o radu.

12. Drugostupanjski sud potvrdio je prvostupanjsku presudu u odbijajućem dijelu, dok je u preostalom dijelu navedena odluka preinačena i tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti kao neosnovan. Naime, drugostupanjski sud u pobijanoj presudi navodi kako su za predmetni slučaj mjerodavne odredbe Zakona o radu (Narodne novine br. 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05- Odluka Ustavnog suda, dalje :ZR/95), s obzirom na to da je tužitelju radni odnos kod tuženika prestao odlukom tuženika od 13. kolovoza 2009. S obzirom na sadržaj odredbe čl. 2. ZR/95, drugostupanjski sud smatra da se ponašanje tuženika prema tužitelju ne može smatrati diskriminatornim te da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je tuženik uznemiravao tužitelja na radu i kontinuirao ga zlostavljao, povrijedivši mu na taj način dostojanstvo, čast i ugled. Naime, u pobijanoj odluci izraženo je shvaćanje kako tuženik nije povrijedio dostojanstvo, čast i ugled tužitelja mijenjanjem Pravilnika o unutarnjem ustrojstvu i sustavu razvrstavanja radnih mjesta, budući za jednu od tih odluka, za koju tužitelj tvrdi da je diskriminiran i uznemiravan, postoji pravomoćna odluka suda kojom je zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti odbačen, dok protiv ostalih odluka tužitelj nije ni pokrenuo sudske postupke, dok je prvi postupak pokrenuo tek protiv odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu i to 30. rujna 2009., tj. nakon što je podnesena tužba u ovom postupku. U preostalom dijelu drugostupanjski sud prihvatio je obrazloženje iz prvostupanjske presude, dodajući pri tome da je tužbeni zahtjev na prestanak diskriminacije i uznemirivanja trebalo odbiti s obzirom na to da tijekom postupka nije utvrđeno da bi tuženik prema tužitelju vršio bilo kakve postupke diskriminacije, uznemiravanja i zlostavljanja na radu.

13. Uzevši u obzir utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud prihvaća ocjenu drugostupanjskog suda da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan. Naime, u skladu s odredbom čl. 2. ZR/95, zabranjena je izravna ili neizravna diskriminacija osobe koja se zaposli, (zaposlenik, namještenik, službenik ili drugi radnik) između ostalog, i na temelju političkog ili drugog uvjerenja te članstva ili nečlanstva u političkoj stranci. U skladu s odredbom čl. 4. ZR/95 st. 1. i 2. uznemiravanje i spolno uznemiravanje predstavljaju diskriminaciju u smislu odredbe čl. 2. ZR/95, dok uznemiravanje predstavlja svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od temelja iz članka 2. st. 1. ZR/95 koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe koja traži zaposlenje i radnika, a koje uzrokuje strah ili neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje. Iako tužitelj u predmetnoj reviziji, između ostalog, navodi kako je sud drugog stupnja utvrdio sve relevantne činjenice, revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava podrobnije obrazlaže ukazivanjem na činjenično stanje drukčije od onoga utvrđenoga u postupku koji je prethodio revizijskome, a što nije dopušten revizijski razlog (čl. 385. ZPP), navodeći pri tome kako je „„osnov svih problema“ nastao upravo radi političke pripadnosti, a nastavio se kao suprotno „drugo uvjerenje“, koje je tužitelja razlikovalo i odvajalo od ostalih članova Upravnog vijeća“.

14. Međutim, uzevši u obzir činjenična utvrđenja iz pobijane presude, pa tako i ona koja se odnose na to da su sve odluke tuženika, koje su se do pokretanja ovoga postupka odnosile na radnopravni status tužitelja, ostale na snazi, tj. tužitelj ih ili nije pobijao ili je pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da su zakonite, tužitelj nije u smislu odredbe čl. 6. ZR/95 iznio činjenice koje opravdavaju sumnju da je poslodavac postupio protivno odredbama čl. 2. ZR/95, tj. da je diskriminirao ili uznemiravao tužitelja, pa samim time teret dokazivanja nije prešao na stranu tuženika. Slijedom navedenog, neosnovani su i revizijski navodi tužitelja kojim isti osporava pobijanu presudu u dijelu kojim je odbijen njegov zahtjev za isplatom razlike plaća s osnove sniženog koeficijenta složenosti poslova, a sve s obzirom na to da su navedene odluke tuženika potvrđene sudskom odlukom ili nisu niti osporavane od strane tužitelja.

15. Stoga je odbijanjem tužbenog zahtjeva materijalno pravo pravilno primijenjeno, pa kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je istu odbiti kao neosnovanu te je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odlučeno kao u izreci presude.

Zagreb, 12. listopada 2022.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek, v.r.