REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 15/2022-4

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Žarka Dundovića kao predsjednika vijeća te Dražena Tripala i Ratka Šćekića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv izručenika V. J. zbog kaznenog djela iz članka 201. stavka 2. u vezi članka 33. stavka 2. Kaznenog zakona Ruske Federacije, odlučujući o žalbi izručenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 20. svibnja 2022. broj Kv II-1282/2020-6 (Kir-1376/2017), u sjednici održanoj 12. listopada 2022.,

r i j e š i o  j e:

Prihvaća se žalba izručenika V. J., ukida se pobijano rješenje i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem pod točkom I. izreke utvrđeno je da je udovoljeno zakonskim pretpostavkama za izručenje iz članka 33. i članka 34. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima („Narodne novine“ broj 178/04.; dalje: ZOMPO) stranca V. J. radi kaznenog progona na temelju molbe za izručenje Generalnog tužiteljstva Ruske Federacije broj 81/3-478-13 od 25. rujna 2017., zbog kaznenog djela zlouporabe ovlasti iz članka 201. stavka 2. u vezi članka 33. stavka 2. Kaznenog zakona Ruske Federacije. Pod točkom II. izreke je, na temelju članka 37. ZOMPO-a, određeno da se stranac V. J. ne može kazneno progoniti, kazniti ili izručiti trećoj državi zbog određenog djela počinjenog prije izručenja, a u odnosu na koje djelo nije odobreno izručenje, ne može se ograničiti u njegovim osobnim pravima iz razloga koji nije nastao u vezi s izručenjem te se ne može izvesti pred izvanredni sud.

2. Protiv ovog rješenja žalbu je podnio izručenik V. J. po branitelju, odvjetniku D. P., navevši da je podnosi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja,

I Kž 15/2022-4

„bitne povrede postupka“ i pogrešne primjene materijalnog prava, a predlaže pobijano rješenje preinačiti i odbiti molbu za izručenje izručenika Ruskoj Federaciji, podredno rješenje ukinuti i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje „s napomenom da u ponovnom postupku utvrdi: Je li nastupila zastara kaznenog progona; Može li se očekivati da će Ruska Federacija postupiti sukladno danoj izjavi, odnosno hoće li se uistinu poštivati ljudska prava izručenika.“

2.1. Izručenik je podnio žalbu i po branitelju, odvjetniku Č. P., i to zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene odredaba ZOMPO-a, a predloženo je pobijano rješenje preinačiti i odbiti molbu Generalnog tužiteljstva Ruske Federacije za izručenje.

2.2. Budući da se ove žalbe međusobno sadržajno podudaraju i nadopunjavaju, bit će razmotrene kao jedinstvena žalba izručenika V. J..

3. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. u vezi s člankom 495. Zakona o kaznenom postupku (,,Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.; dalje: ZKP/08.-19.), koji se prema odredbi članka 81. ZOMPO-a na odgovarajući način primjenjuje i u ovom postupku, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

4. Žalba je osnovana.

5. Žalitelj tvrdi da je u pobijanom rješenju ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-19. jer nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, već se isti svode na puko konstatiranje da nema zapreke za udovoljavanje zamolbi za izručenje. Navodi da ni u jednom dijelu obrazloženja pobijanog rješenja nije naveden činjenični opis kaznenog djela zbog kojeg se traži izručenje, osobito u dijelu u kojem je potrebno analizirati da li opisane radnje ispunjavaju sva zakonska obilježja kaznenog djela po domaćem kaznenom zakonu u smislu odredbe članka 35. stavka 1. točke 3. ZOMPO-a.

5.1. Činjenični opis kaznenog djela zbog kojeg se traži izručenje nijednom odredbom ZOMPO-a nije propisan kao obvezni sastojak rješenja kojim se utvrđuje da je udovoljeno zakonskim pretpostavkama za izručenje. Odredbom članka 56. stavka 1. ZOMPO-a propisano je samo to da vijeće nadležnog suda, kada utvrdi da je udovoljeno zakonskim pretpostavkama za izručenje, o tome donosi rješenje. Iz citirane zakonske odredbe, dakle, proizlazi da nadležni sud, kada utvrdi da su ispunjene sve pretpostavke za izručenje te da ne postoji nijedna smetnja za izručenje, donosi rješenje sadržaj čije izreke je utvrđenje da je udovoljeno zakonskim pretpostavkama za izručenje, pri čemu ta izreka ne treba sadržavati i opis radnje kaznenog djela za progon kojega se traži izručenje.

5.2. Nadalje, prvostupanjski je sud, polazeći od sadržaja činjeničnog opisa djela zbog kojeg se traži izručenje, pravilno zaključio da strancu V. J. inkriminirane radnje, koje su u molbi za izručenje pravno označene kao kazneno djelo zlouporabe ovlasti iz članka 201. stavka 2. Kaznenog zakona Ruske Federacije sadržavaju obilježja kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246.

I Kž 15/2022-4

Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 70/17., 118/18., 126/19. i 84/21.; dalje: KZ/11.), dok članak 33. Kaznenog zakona Ruske Federacije odgovara članku 329. KZ/11. Stoga, protivno žalbenom prigovoru izručenika, ne postoji smetnja za izručenje propisana odredbom članka 35. stavka 1. točke 3. ZOMPO-a. Što se tiče pitanja dvostruke kažnjivosti, treba istaknuti da ono podrazumijeva ocjenu je li činjenični supstrat djela iz zamolbe strane države moguće podvesti pod neku od kaznenopravnih normi zamoljene države. To znači da se u zamolbi opisane pravno odlučne činjenice ne moraju u svemu poklapati sa zakonskim opisom kaznenog djela u pravu zamoljene države, nego je dovoljno da cjelina sadržaja bića kaznenog djela kojeg one tvore po svojoj biti odgovara smislu i sadržaju nekog kaznenog djela iz zakonodavstva zamoljene države. Ovdje je, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud, taj uvjet ostvaren.

6. Protivno daljnjoj tvrdnji žalbe izručenika, prvostupanjski sud je pravilno zaključio i da nije nastupila zastara kaznenog progona ni prema domaćem pravu, a ni prema pravu države moliteljice. Naime, kazneno djelo iz članka 201. stavka 2. u vezi članka 33. stavka 2. Kaznenog zakona Ruske Federacije zbog kojeg se traži izručenje stranca V. J. počinjeno je u razdoblju od 11. listopada 2010. do 25. prosinca 2010. Za isto je, između ostalih, propisana i kazna zatvora do 10 godina, zbog čega se ono u smislu članka 15. točke 4. Kaznenog zakona Ruske Federacije smatra teškim zločinom. Točno je da, kako to tvrdi žalitelj, zastara kaznenog progona za takvo kazneno djelo, sukladno odredbi članka 78. točke 1. v) Kaznenog zakona Ruske Federacije, nastupa 10 godina nakon njegova izvršenja. Međutim, žalitelj zanemaruje da je odredbom članka 78. točke 3. Kaznenog zakona Ruske Federacije propisano da se tok zastare prekida "ako se lice koje je izvršilo zločin krije od istrage ili suda. U ovom slučaju tok zastare ponovno započinje od trenutka uhićenja navedenog lica ili prijave sa priznanjem krivice." Uzevši, dakle, u obzir citirane odredbe Kaznenog zakona Ruske Federacije, kao i činjenicu da je stranac V. J. uhićen u Republici Hrvatskoj u vezi kaznenog progona zbog tog kaznenog djela 21. kolovoza 2017. te da je trenutno i dalje nedostupan tijelima progona Ruske Federacije, očigledno je da nije nastupila zastara kaznenog progona po pravu države moliteljice.

6.1. Iako je žalitelj u pravu kada navodi da je nejasno pozivanje prvostupanjskog suda u tom dijelu obrazloženja pobijanog rješenja na odredbu članka 190. KZ/11., treba reći da je očito riječ o suvišnom navođenju ove zakonske odredbe koje ne čini pobijano rješenje nejasnim u mjeri u kojoj se ono ne bi moglo ispitati.

7. U žalbi se nadalje ističe da je u pobijanom rješenju navedeno da je identitet stranca V. J. utvrđen uvidom u presliku putovnice "s rokom važenja do 23. kolovoza 2021.", dakle u nevažeću putovnicu.

7.1. Premda navedena žalbena tvrdnja jest točna, ona nije od utjecaja na pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda u pogledu nepostojanja tzv. procesne smetnje za izručenje propisane odredbom članka 35. stavka 1. točke 6. ZOMPO-a. Prije svega, okolnost da je neki osobni dokument, u konkretnom slučaju putovnica, nevažeći zbog isteka roka trajanja sama po sebi ne znači da se podaci koji su u njemu sadržani ne odnose na osobu čiji se identitet utvrđuje na temelju tog osobnog dokumenta. Osim toga, u točki 6. obrazloženja pobijanog rješenja jasno je navedeno

I Kž 15/2022-4

da je prvostupanjski sud utvrđivao identitet stranca V. J. "i uvidom u osobne podatke koje je stranac dao na ročištu kod suca istrage." Naposljetku, stranac V. J. ni u postupku pred prvostupanjskim sudom, a ni sada u žalbi protiv rješenja koje je donio taj sud ni na koji način nije osporavao činjenice koje se odnose na pitanje njegove istovjetnosti.

8. Žalitelj je, međutim, u pravu kada navodi da je prvostupanjski sud u pobijanom rješenju ponovno počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.

8.1. Naime, Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-308/2019 od 10. ožujka 2020. ukinuto je u ovom predmetu izručenja ranije doneseno prvostupanjsko rješenje, i to rješenje Županijskog suda u Zagrebu broj Kv II- 1159/2018-4 (Kir-1376/2017) od 18. prosinca 2018., kao i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-33/2019-4 od 31. siječnja 2019., između ostaloga, zbog utvrđenja Ustavnog suda Republike Hrvatske da je dopuštanjem izručenja bez prethodne utvrđenosti osnovane sumnje da je izručenik počinio kazneno djelo za koje ga se tereti istome povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01.,76/10., 85/10. i 5/14.; dalje: Ustav).

8.2. Relevantni dijelovi te odluke su:

"25. U konkretnom slučaju, u pogledu postojanja osnovane sumnje, Županijski sud u Zagrebu je u osporenom prvostupanjskom rješenju zaključio da dokumentacija dostavljena uz zamolbu za izručenje Generalnog tužiteljstva Ruske Federacije pruža dovoljno dokaza za osnovanu sumnju da je podnositelj počinio kaznena djela za koje se traži suglasnost za izručenje radi kaznenog progona, čime je otklonjena smetnja iz članka 35. stavka 1. točke 7. ZOMPO-a, a Vrhovni sud je u osporenom drugostupanjskom rješenju prihvatio stajalište prvostupanjskog suda (v. točke 16. i 17.).

26. Ustavni sud utvrđuje da su uz zamolbu za izručenje priloženi nalog o pokretanju kaznenog postupka, odluka o pozivanju u svojstvu optuženika, odluka o potjeri za optuženikom i nalog o proglašenju međunarodne potjere koje je sačinio FSB, te sudski nalog za uhićenje (v. točku 7.2.).

27. Ustavni sud, na temelju analize osporenih rješenja i pribavljenog spisa, primjećuje da Generalno tužiteljstvo Ruske Federacije uz zamolbu za izručenje nije priložilo ni jedan dokaz koji bi potkrijepio osnovanu sumnju da je podnositelj počinio kazneno djelo za koje ga se tereti. Naime, takvi dokazi nisu ni navedeni ni priloženi uz gore navedene isprave. (...)

28. Iz navedenih razloga Ustavni sud utvrđuje da Županijski sud u Zagrebu i Vrhovni sud u osporenim rješenjima nisu primijenili mjerodavno pravo, a to je u konkretnom slučaju članak 35. stavak 1. točka 7. ZOMPO-a, i nisu u obrazloženjima osporenih rješenja naveli iz kojih dokaza dostavljenih uz zamolbu za izručenje proizlazi osnovana sumnja da je podnositelj počinio kazneno djelo zbog kojeg se

I Kž 15/2022-4

izručenje traži, već su samo paušalno naveli da dokumentacija dostavljena uz zamolbu pruža dovoljno dokaza za osnovanu sumnju. (...)"

8.3. Budući da je prvostupanjski sud u ovom sada pobijanom rješenju (ne)postojanje te procesne smetnje iz članka 35. stavka 1. točke 7. ZOMPO-a obrazložio potpuno identično kao u svom prethodno citiranom rješenju ukinutom od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske (točke 11. i 12. sada pobijanog prvostupanjskog rješenja), odnosno samo je (kao i u ukinutom rješenju) paušalno naveo da dokumentacija dostavljena uz molbu države moliteljice pruža dovoljno dokaza za osnovanu sumnju da je žalitelj počinio kazneno djelo zbog kojeg se traži izručenje, ne precizirajući pritom o kojim se to konkretno dokazima radi, u pravu je žalitelj kada tvrdi da je u tom dijelu ostvarena prethodno citirana postupovna povreda zbog koje se pobijano rješenje u tom dijelu ne može ispitati.

9. Stoga je žalbu izručenika trebalo prihvatiti i pobijano rješenje ukinuti te predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

10. U ponovljenom postupku prvostupanjski će sud, imajući u vidu nedostatke na koje mu je ukazano ovim rješenjem, s posebnom pozornošću utvrditi i ocijeniti sve činjenice koje su od utjecaja na odluku o izručenju. Pri tome je potrebno da prvostupanjski sud detaljno i pomno analizira dokumentaciju priloženu uz molbu za izručenje – uključujući i sadržaj odluka tijela kaznenog progona Ruske Federacije koje ukazuju na dokaze na kojima se temelje – a na koju se i sam pozvao u pobijanoj odluci (točka 11. obrazloženja prvostupanjskog rješenja) kako bi utvrdio da li i (u slučaju pozitivnog utvrđenja) iz kojih to dokaza koji se navode u toj dokumentaciji proizlazi osnovana sumnja o počinjenju kaznenog djela zbog čijeg se kaznenog progona traži izručenje stranca V. J..

11. Imajući u vidu da je presudom suda Europske unije iz Luxembourga u predmetu C-182/15 - A. P. državi članici Europske unije od koje treća država traži izručenje državljanina druge države članice određena obveza da provjeri ugrožavaju li se izručenjem prava iz članka 19. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (dalje: Povelja), prvostupanjski sud je prilikom donošenja pobijanog rješenja razmotrio i bi li izručenjem stranca V. J. Ruskoj Federaciji moglo doći do ugrožavanja njegovih prava iz članka 19. Povelje. Uzevši pri tome u obzir garancije sadržane u molbi za izručenje države moliteljice, s jedne strane, te navode stranca V. J. i njegovo pozivanje na određenu dokumentaciju kao potkrjepu tvrdnjama da bi mu izručenjem Ruskoj Federaciji bila ugrožena prava iz članka 19. Povelje, s druge strane, prvostupanjski sud je zaključio da su izostali podaci kojima bi stranac V. J. konkretizirao ozbiljnu i realno predvidivu mogućnost takvog postupanja prema njemu. Međutim, prvostupanjski sud pri tome nije uzeo u obzir i okolnosti vezane uz ratom između Ruske Federacije i Ukrajine u međuvremenu nastalu situaciju u čitavom svijetu, a među kojima je i prestanak članstva Ruske Federacije u brojnim međunarodnim organizacijama, kao i prestanak njezinog statusa kao stranke međunarodnih ugovora, uključujući i Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine, Međunarodni ugovori", broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.; dalje: Konvencija), na što se upire u žalbi izručenika. Stoga je potrebno da prvostupanjski sud u ponovljenom postupku prilikom provjere o mogućnosti ugroze prava iz članka 19. Povelje uslijed izručenja stranca V. J. Ruskoj

I Kž 15/2022-4

Federaciji, osim svih onih podataka koje je stranac V. J. isticao u dosadašnjem tijeku postupka izručenja kao prilog svojim tvrdnjama o toj ugrozi, analizira i ocijeni i ovaj navode.

12. Vodeći računa o tome da je prema izručeniku određeno jamstvo uz mjere opreza kao zamjena za pritvor radi izručenja, prvostupanjski sud će žurno donijeti novu i na zakonu osnovanu odluku koju će u svim segmentima i valjano obrazložiti.

13. Slijedom svega navedenoga, na temelju članka 494. stavka 3. točke 3. Zakona o kaznenom postupku (,,Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22.), odlučeno je kao u izreci ovoga rješenja.

Zagreb, 12. listopada 2022.

Predsjednik vijeća

Žarko Dundović, v.r.