Poslovni broj: Usž-3012/22-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Blanše Turić i mr.sc. Mirjane Juričić, članica vijeća, te više sudske savjetnice – specijalistice Biserke Špoljar, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja S₁. Š. iz D., OIB: …, kojeg zastupa opunomoćenik N. V., odvjetnik u Z., protiv tuženika Ministarstva turizma i sporta Republike Hrvatske, Z., radi ukidanja rješenja o odobrenju za pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 85 UsI-199/22-11 od 25. travnja 2022., na sjednici vijeća održanoj 12. listopada 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 85 UsI-199/22-11 od 25. travnja 2022.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 85 UsI-199/22- 11 od 25. travnja 2022. odbijen je tužbeni zahtjev kojim traži da se poništi, utvrdi ništavim rješenje Ministarstva turizma i sporta Republike Hrvatske klasa: UP/II-034- 02/21-23/87, urbroj: 529-06-03-02-01/2-21-2 od 10.prosinca 2021, da se odbije zahtjev podnositelja zahtjeva za prestankom važenja rješenja kojim je tužitelju odobreno pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu, podredno da se predmet vrati tuženiku na ponovni postupak, obzirom da nije proveden gotovo niti jedan od predloženih dokaza, podredno da se predmet vrati prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak uz provođenje dokaza sukladno navodima tužbe.

2. Navedenim rješenjem tuženika odbijene su žalbe S₁. Š. iz D. i S₂. Š. iz D. izjavljene protiv rješenja D.-n. županije, Upravnog odjela za poduzetništvo, turizam i more klasa: UP/I-335-03/20-01/98, urbroj: 2117/1-08/5-21-11 od 1. rujna 2021., kojim se ukida rješenje Ureda državne uprave u D.-n. županiji, Službe za gospodarstvo, Odjela za turizam u D. klasa: UP/I-335-03/13-01/935, urbroj: 2117-03/3-13-4 od 10. prosinca 2013., a kojim je odobreno pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu S₁. Š. iz D., u objektima na adresi u D.,(točka 1. izreke) te će se rješenje nakon izvršnosti upisati u Upisnik o pružanju ugostiteljskih usluga u domaćinstvu koji se vodi pri tom upravnom tijelu pod upisnim brojem 4699 – naknadni upisi (točka 2. izreke).

3. Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj smatrajući da je nezakonita, paušalna i kontradiktorna. Prije svega ističe da prema njegovim saznanjima tužbu podnijela i gđa. S₂. Š., ali o ročištu za raspravu pred sudom kao i o odluci uopće nije obaviještena. Nadalje navodi da je sud u obrazloženju presude istaknuo kako se šupa koja je predmetom ovoga spora nalazi na kat. čest. 1697, što je utvrđeno uvidom u situacijski plan izrađen od geodeta S. T. dok u točki 22. navodi i to da bi šupa koja se spominje tijekom postupka bila manja od građevine u kojoj su smještena dva apartmana, da bi kako je navedeno u točki 23 obrazloženja presude šupa po mišljenju suda po definiciji bila pomoćni objekt manje površine te da ničim nije dokazao da je šupa ustvari objekt u kojem se nalaze dva apartmana. Smatra da se radi o paušalnim i kontradiktornim navodima s obzirom da ni sudu nije sporno da se predmetna šupa nalazi na čestici zemlje 1697 na kojoj se nalaze sporni apartmani, a onemogućeno mu je da tu tvrdnju dodatno dokaže, te da sud niti ne navodi o kojoj se površini šupe radi za zaključak da je bila površinom manja od površine apartmana koji se nalaze u njoj. Ukazuje da je nejasna i paušalna tvrdnja suda o samoj definiciji pojma "šupe". U odnosu na navode o nedostatku aktivne legitimacije na strani podnositelja zahtjeva sud se priklonio navodim tuženika, iako je tuženik istaknuo da bi navodna aktivna legitimacija podnositelja zahtjeva D. proizlazila iz činjenice da je upisan kao nositelj prava korištenja na čestici zemlje 1697, ali i da je suvlasnik predmetne čestice s obzirom na činjenicu da je vlasnik stana u zgradi 724, sve k.o. D. No, mišljenja je da ti navodi tuženika isključuju jedni druge obzirom da D. istodobno ne može biti nositelj prava korištenja na predmetnoj z. k. čestici te suvlasnik iste s obzirom da je vlasnik stana u zgradi 724, k.o. D., a i pitanje prava korištenja nekretnine kao takvo nije niti relevantno za dokazivanje aktivne legitimacije bilo koga jer time D. nije dokazao da je ujedno i vlasnik nekretnine čest. zem. 1697. Ukazuje da iz presude i pobijanih rješenja nije vidljivo na koji način su sud i upravna tijela došli do zaključka da bi svi vlasnici (pa i N. D.) stanova u zgradi 724 i 2449 ujedno bili suvlasnici zemljišta k.č. broj 1697 te da su te zgrade izgrađene na k.č. broj 1697 koja bi bila zemljište za redovitu uporabu tih dviju zgrada. Smatra da ta odlučna činjenica ničim nije dokazana osim paušalnom tvrdnjom suda, a ranije upravnih tijela, bez da se o tome očitovala i ovlaštena osoba geodetske struke uz izlazak na lice mjesta te izradu nalaza i mišljenja, kako je to predlagao tijekom postupka. Napominje da je podnositelj zahtjeva za ukidanje rješenja N. D. neosnovano i protuzakonito upisao pravo korištenja na čest. zem. 1697 i to u listu C, što da je razvidno iz dostavljenog z.k. izvatka za tu nekretninu, a isti je samo jedan o vlasnika stanova u zgradi 724 te nije u nikakvoj vezi s česticom zemlje 1697, a ponajmanje to može biti kao nositelj prava korištenja iste. S druge strane iz posljednjeg pasusa stranice 7 rješenja te pasusa 2. i 3 sa stranice 5 pobijanog rješenja proizlazi da niti drugostupanjskom tijelu, ali i sudu, nije sporno da je upravo majka S₁. Š., podnositelja tužbe, vlasnica stana sa šupom, a koji se nalaze na čestici zemlje 1697 i zgr. 724, pa stoga nije jasno iz kojeg razloga se navodi da S₂. Š. ne bi bila vlasnicom smještajnih objekata na čestici zemlje 1697, kada se predmetni smještajni objekti upravo i nalaze u šupi koja je vlasništvo S₂. Š., a to nije sporno niti tijelima te da se predmetna šupa nalazi na čestici zemlje 1697, a što nije sporno ni sudu s obzirom na navode na stranicama 6. i 7. presude. Ističe da niti jedan od predloženih dokaza nije proveden (saslušanje S₁. Š. i S₂. Š., uvid u zk.k. izvadak čest. zem. 1697 te cjelokupni zk.ul. 479 sve k.o. D. te zbirku isprava te spise upisa vezano za sve upise uz osvrt na upis pod brijem Z-5845/15, Z-3193/20 te očevid na licu mjesta i vještačenje po vještaku geodetske struke te uvid u spis u kojem je izdana dozvola za obavljanje iznajmljivačke djelatnosti pod poslovnim brojem UP-I-335-0/13-01/935). Smatra da iz presude niti rješenja upravnih tijela nije vidljivo kako su došli do spoznaje da apartmani ne bi bili sastavnim dijelom šupe koja je kao takova upisana u zemljišnim knjigama kao sastavni dio stana – etažnog vlasništva (E-2), koji je u vlasništvu S₂. Š., a koja mu je izdala suglasnost za iznajmljivačku djelatnost u ranijem postupku izdavanja dozvole za obavljanje te djelatnosti. Stoga, s obzirom da dokazni postupak uopće nije proveden činjenično stanje je ostalo u cijelosti neutvrđeno, izreka presude je u kontradikciji sa obrazloženjem, a razlozi navedeni u obrazloženju presude su kontradiktorni, nepotpuni i paušalni, te je nastavno pogrešno primijenjen i materijalni propis. Predlaže da se žalba usvoji i donese presuda kojom se poništava, utvrđuje ništavim rješenje tuženika od 20. prosinca 2021. te nastavno donese odluka kojom se odbija podnositelja zahtjeva sa zahtjevom za prestankom važenja rješenja kojim mu je odobreno pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu, podredno da se predmet vrati na ponovni postupak uz naknadu troškova upravnog spora. Traži trošak sastava žalbe u iznosu od 1.000,00 kn uvećano za PDV od 250,00 kn.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu ističe da nije osnovan žalbeni navod da su u presudi iznesene paušalne i kontradiktorne tvrdnje, odnosno da nije jasna tvrdnja da tužitelj nije ničim dokazao da šupa koja se spominje tijekom postupka i u samoj presudi predstavlja prostor u kojem se nalaze sporni apartmani jer je u presudi jasno i određeno navedeno da tužitelj nije ničim dokazao da bi predmetni apartmani bili sastavnim dijelom šupe koja je upisana u z. k. broj 479, kao sastavni dio stana u vlasništvu S₂. Š. Nadalje, smještajni objekti moraju predstavljati samostalnu uporabnu cjelinu te ne mogu biti dijelom stana u vlasništvu S₂. Š. Neosnovana je tvrdnja u žalbi da navodi u pobijanom rješenju isključuju jedni druge s obzirom na činjenicu da N. D. istodobno ne može biti nositelj prava korištenja na predmetnoj zemljišnoknjižnoj čestici zemlje broj 1697 te suvlasnik iste jer je vlasnik stana u zgradi 724, sve k.o. D. budući da se ti navodi međusobno ne isključuju. Naime, iz spisa predmeta proizlazi da je N. D. vlasnik stana u zgradi čest. zgr. 724, koja je izgrađena na k.č.br. 1697, a što proizlazi iz situacionog plana terena od 19. svibnja 2005. te ugovora o kupoprodaji stana od 3. svibnja 1995. pa je N. D. i suvlasnik k.č.br. 1697 dok iz priloženog zemljišnoknjižnog izvatka od 15. siječnja 2020. proizlazi da na k.č.br. 1697, ZK tijelo VI, N. D. ima "na osnovu članka 37., 38. i 39. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta uknjiženo pravo korištenja dok nadležni organ ne donese odluku o predaji u posjed općini ili drugoj osobi za 2/4, dok pravo korištenja u preostalih 2/4 ZK tijela VI, ima M. G. pok. A.". Ukazuje da nije osnovan ni žalbeni navod da iz presude i pobijanih rješenja nije vidljivo na koji način su sud i upravna tijela došli do zaključka da bi svi vlasnici stanova u zgradi 724 i 2449 ujedno bili suvlasnici zemljišta k.č. broj 1697 te da su te zgrade izgrađene na k.č. broj 1697 koja bi bila zemljište za redovitu uporabu tih dviju zgrada jer navedeno na neupitan način proizlazi iz prethodno navedenog situacionog plana terena i lokacijske dozvole Ureda državne uprave u D.-n. županiji od 27. srpnja 2004., kupoprodajnog ugovora od 3. svibnja 1995. te z.k.ul. 479 iz kojeg proizlazi da je zemljišnoknjižno tijelo VI, k.č.br. 1697 u društvenom vlasništvu. Nije osnovan ni navod da je podnositelj zahtjeva za ukidanje rješenja N. D. neosnovano i protuzakonito upisao pravo korištenja na čestici 1697 i to u listu C, što da je razvidno iz dostavljenog z.k. izvatka za u nekretninu, a da je isti samo jedan o vlasnika stanova u zgradi 724 te nije u nikakvoj vezi s česticom zemlje 1697, a ponajmanje može biti nositelj prava korištenja iste jer iz spisu predmeta priloženog zemljišnoknjižnog izvatka od 15. siječnja 2020. proizlazi da na k.č. broj 1697, ZK tijelo VI N. D. ima "na osnovu članka 37., 38. i 39. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta uknjiženo pravo korištenja dok nadležni organ ne donese odluku o predaji u posjed općini ili drugoj osobi za 2/4, dok pravo korištenja u preostalih 2/4 ZK tijela VI, ima M. G. pok. A.", a tužitelj nije dostavio nikakav dokaz da je to pravo protuzakonito upisano niti da je u međuvremenu brisano. Nadalje ističe da tužitelj neosnovano navodi da iz posljednjeg pasusa stranice 7 rješenja te pasusa 2. i 3 sa stranice 5 pobijanog rješenja proizlazi da niti drugostupanjskom tijelu nije sporno da je upravo majka S₁. Š., podnositelja tužbe, vlasnica stana sa šupom, a koji se nalaze na čestici zemlje 1697 i zgr. 724, pa da stoga nije jasno iz kojeg razloga u istom pasusu 7 rješenja navodi da S₂. Š. ne bi bila vlasnicom smještajnih objekata na čestici zemlje 1697, kada se predmetni smještajni objekti upravo i nalaze u šupi koja je vlasništvo S₂. Š., s obzirom da je u pobijanom rješenju utvrdio da je S₂. Š. vlasnica stana u prizemlju čest.zgr. 724, ukupne površine 88,40 m2, koji se sastoji od dvije sobe, dnevnog boravka, kuhinje s blagavaonicom, kupaonice s WC-om, hodnikom i šupom, ali ne i smještajnih objekata. Potom ističe da su svi žalbeni navodi koji se odnose na to da su tužitelju odbijeni prijedlozi da izvođenje dokaza (očevid na licu mjesta, vještačenje geodetske struke) neosnovani jer bi izvođenje tih dokaza bilo protivno načelu ekonomičnosti propisanom člankom 10. Zakona o općem upravnom postupku s obzirom da se iz spisu predmeta priloženih dokaza na neupitan način moglo utvrditi da predmetni smještajni objekti nisu u vlasništvu S₂. Š. U konačnici ističe da nije osnovan ni žalbeni navod da su nejasni i kontradiktorni navodi suda da je u provedenom postupku utvrđeno da S₁. Š. nije dokazao da je vlasnik nekretnine – građevine, obzirom da je rješenje za obavljanje iznajmljivačke djelatnosti dobio, između ostalog, i temeljem suglasnosti majke S₂. Š. koja je vlasnica nekretnina u kojima se pružaju ugostiteljske usluge u domaćinstvu, što da potvrđuje i sud u dijelu presude u kojem navodi da se upravo šupa u kojoj se obavlja iznajmljivačka djelatnost nalazi na čestici zelje 1697 te da je ista sastavni dio stana u vlasništvu S₂. Š. Naime, niti se u jednom dijelu presude ne navodi da su predmetni apartmani sastavnim dijelom stana S₂. Š. već upravo suprotno da se predmetni smještajni objekti nalaze u poslovnoj zgradi površine 14,00 x 4,17, koja se sastoji od suterena (spremišta) i prizemlja (dva apartmana), za koje u spisu predmeta ne prileže dokazi da su u vlasništvu S₂. Š. niti je tužitelj dostavio dokaz da je vlasnik istih. Nadalje ukazuje da se u presudi navodi da tužitelj nije dostavio dokaz da je vlasnik objekta u kojem se nalaze dva predmetna apartmana niti dokaz da ima suglasnost vlasnika predmetnog objekta (točka 28. presude). Predlaže da žalba odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 29/17., dalje: ZUS) u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

7. Prema podacima spisa predmeta proizlazi da je prvostupanjski upravni sud pravilno primijenio odredbe ZUS-a i presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u provedenom dokaznom postupku u kojem je izvršio uvid u predmetni sudski spis i isprave priložene u istome, spis tuženika dostavljen uz odgovor na tužbu i isprave koje su priložene uz taj spis, te nakon održane usmene rasprave, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, pravilno nalazi da tužbeni zahtjev nije osnovan, odnosno ispravno ocjenjuje da je pravilno utvrđeno da je tužitelj prestao udovoljavati uvjetima iz članka 34. stavka 2. točke 1. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti („Narodne novine“ broj 85/15. i 121/16.) za pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu, s obzirom da nije dostavio dokaze iz kojih bi na neupitan način proizlazilo da ima pravo korištenja smještajnih objekata na k. č. broj 1697, k.o. D., dakle, nije dostavio dokaz da je vlasnik objekta u kojem se nalaze dva predmetna apartmana niti dokaz da ima suglasnost vlasnika predmetnog objekta.

8. Prema odredbi članka 34. stavka 2. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti propisano je da će se rješenje o odobrenju za pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu izdati na zahtjev iznajmljivača uz sljedeće uvjete: 1.) da je vlasnik objekta (soba, apartman ili kuća za odmor i sl.) ili vlasnik zemljišta za kamp, 2.) da je objekt u kojem će se pružati usluge ispunjava minimalne uvjete i uvjete za kategorizaciju sukladno tome zakonu te 3.) da građevina – objekt u kojem će se pružati ugostiteljske usluge u domaćinstvu ispunjava uvjete sukladno posebnom propisu bez kojih, prema tome propisu, nadležni ured ne može izdati rješenje o ispunjavaju uvjeta za obavljanje djelatnosti.

9. Prema odredbi članka 38. stavka 1. istog Zakona propisano je da će se rješenje o odobrenju ukinuti rješenjem: 1.) u slučaju smrti iznajmljivača, osim ako nasljednik iznajmljivača ne nastavi obavljati pružanje ugostiteljske usluge u skladu s člankom 35. stavkom 1. toga Zakona, 2.) u slučaju odjave pružanja ugostiteljske usluge s danom navedenog u odjavi ili danom podnošenja odjave nadležnom uredu, ako je iznajmljivač u odjavi utvrdio datum unatrag, 3.) ako se utvrdi prestanak ispunjavanja uvjeta za pružanje ugostiteljskih usluga propisanih člankom 34. stavkom 1. toga Zakona.

10. Prema ocjeni ovoga suda neosnovani su prigovori u žalbi u odnosu na sadržaj pobijane presude prvostupanjskog upravnog suda jer presuda sadrži sve propisane elemente iz članka 60. ZUS-a te u smislu odredbe članka 60. stavka 4. ZUS-a dostatno obrazloženje za otklanjanje bilo kakve sumnje u arbitrarno i samovoljnu primjenu mjerodavnog prava.

11. Ni time što sud nije našao nužnim niti odlučnim za rješavanje ovog upravnog spora izvođenje dokaza saslušanjem tužitelja i svjedoka S₂. Š., da se izvrši uvid u ZK uloške 479 k.o. D. odnosno u zbirku isprava koja se odnosi na ZK upise pod brojem Z-5845/15, Z-3193/20, te da se obavi očevid na licu mjesta uz provođenje vještačenja po vještaku geodetske struke ne znači da u tom smislu nije utvrdio sve relevantne činjenice za pravilnu primjenu mjerodavnog materijalnog prava.

12. I prema ocjeni ovoga suda je i bez izvođenja tih dokaza s obzirom na stanje spisa i raspoložive dokaze bilo moguće donijeti pravilnu i zakonitu odluku. Ukazuje se da sud nije vezan prijedlozima stranaka ni u pogledu činjenica koje treba utvrditi ni dokaza kojima se one mogu utvrditi (članak 33. stavak 3. ZUS-a), ali je dužan izjasniti se o prijedlozima i prigovorima stranaka odnosno razlozima odbijanja izvođenja predloženih dokaza (članak 60. stavak 4. ZUS-a), što je prvostupanjski upravni sud i učinio. Naime, prvostupanjski upravni sud utvrđuje da su ispisu priloženi svi potrebni materijalni dokazi (relevantni zemljišnoknjižni izvaci, lokacijska dozvola, rješenje o izvedenom stanju sa prilozima, situacijski plan i dr.) pa je nepotrebno pribavljanje isprava iz Zbirke isprava Zemljišnoknjižnog odjela koji se odnose na upise u ZK uložak 479, k.o. D. te obavljanje očevida na licu mjesta i provođenje vještačenja po vještaku geodetske struke, kao i na te okolnosti saslušanje tužitelja i S₂. Š., kojima je u upravnom postupku pred prvostupanjskim tijelom na usmenoj raspravi 15. lipnja 2021. dana mogućnost očitovanja putem opunomoćenika na sve odlučne okolnosti. Spisu je, između ostaloga, priložen i situacijski prikaz izrađen od ovlaštenog geodeta. Isto tako, su pravilno odbijeni kao neosnovani i dokazni prijedlozi (očevid na licu mjesta, vještačenje geodetske struke) u upravnom postupku jer bi njihovo izvođenje bilo protivno načelu ekonomičnosti propisanom člankom 10. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine broj 47/09. i 110/21.) s obzirom da se iz ostalih priloženih dokaza spisu predmeta moglo na neupitan način utvrditi da predmetni smještajni objekti nisu u vlasništvu S₂. Š.

13. Iz stanja spisa predmeta proizlazi da je tužitelju izdano rješenje klasa: UP/I- 335-03/13-01/935, urbroj: 2117-03/3-13-4 od 10. prosinca 2013, kojim mu je odobreno pružanje ugostiteljskih usluga u smještajnim objektima – dva Studio apartmana, kapaciteta za po dvije osobe, kategorije koja se označava s tri zvjezdice, na adresi u D.,. Navedeno je rješenje, između ostaloga, donijeto i na temelju suglasnosti majke tužitelja S₂. Š. da može iznajmljivati apartmane na navedenoj adresi.

14. No, prvostupanjskom se tijelu 17. siječnja 2020. obratio N. D. sa zahtjevom za ukidanje navedenog rješenja navodeći da kao suvlasnik nekretnine na kojoj je tužitelj pruža ugostiteljske usluge u domaćinstvu nije dao nikakvo odobrenje za iznajmljivanje, da je tužitelj uz zahtjev za pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu predao dokumentaciju koja se ne odnosi na vlasništvo objekta u kojem se pružaju usluge već na vlasništvo stana u obližnjoj zgradi i da ničim nije dokazao vlasništvo objekta. Iz priloženog situacionog plana terena geodeta S. T. od 19. listopada 2005. te rješenja o izvedenom stanju D.-n. županije, Upravnog odjela za izdavanje i provedbu dokumenata prostornog uređenja i gradnje od 13. svibnja 2013. proizlazi da se predmetne smještajni objekti nalaze na k. č. br. 1697, k.o. D., a iz zemljišnoknjižnog izvatka od 15. siječnja 2020. da na k č. br. 1697, ZK tijelo VI, N. D. ima "na osnovu članka 37., 38. i 39. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta uknjiženo pravo korištenja dok nadležni organ ne donese odluku o predaji u posjed općini ili drugoj osobi za 2/4, dok pravo korištenja u preostalih 2/4 ZK tijela VI, ima M. G. pok. A.". Nadalje iz zemljišnoknjižnih upisa za zk. ul. 479 proizlazi da je zemljišnoknjižno tijelo VI, k. č. br. 1697 u društvenom vlasništvu, a iz lokacijske dozvole Ureda državne uprave u D.-n. županiji od 27. srpnja 2004. da su suvlasnici (i N. D.) stanova u stambenoj zgradi čest. zgr. 724, k.o. D. suvlasnici cijele nekretnine, stanova i vrta čest zem. 1697, k.o. D.

15. Stoga je, i prema ocijeni ovoga suda, pravilno otklonjen kao neosnovan navod tužitelja da N. D. nije dokazao pravni interes, odnosno aktivnu legitimaciju za pokretanje postupka ukidanja rješenja od 10. prosinca 2013. Naime, iz priloženih isprava proizlazi da na k.č.br. 1697, na kojoj se nesporno nalaze predmetni apartmani, ima pravo korištenja, te da je vlasnik stana u zgradi čest.zgr. broj 724, koja je izgrađena na k.č.br. 1697. Postojanje aktivne legitimacije nije dovedeno u pitanje niti tužiteljevim tvrdnjama o međusobnom isključivanju mogućnosti da N. D. bude istodobno nositelj prava korištenja na predmetnoj zemljišnoknjižnoj čestici te suvlasnik iste s obzirom da je vlasnik stana u zgradi 724, sve k.o. D. S obzirom na navedeno neutemeljeni (i irelevantni) su navodi tužitelja da je N. D. neosnovano i protuzakonito upisao pravo korištenja na čestici 1697 i to u listu C, a tužitelj nije niti dostavio nikakav dokaz da je to pravo protuzakonito upisano niti da je u međuvremenu brisano.

16. Neutemeljene su i tvrdnje tužitelja da se neosnovano zaključuje da S₂. Š. ne bi bila vlasnicom smještajnih objekata na čestici zemlje 1697, jer se smještajni objekti nalaze u šupi koja je njeno vlasništvo, budući da je vlasnica stana u prizemlju čest. zgr. 724, ukupne površine 88,40 m2, koji se sastoji od dvije sobe, dnevnog boraka, kuhinje s blagavaonicom, kupaonice s WC-om, hodnikom i šupom.

17. Naime, kao dokaz prava vlasništva predmetnih smještajnih objekata priloženi su Ugovor o kupoprodaji stana od 3. svibnja 1995., presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P.926/02, Odluka o priznanju stanarskog prava od 15. studenog 1989 i zemljišnoknjižni uložak broj 479, iz kojih ne proizlazi da je S₂. Š. vlasnica i smještajnih objekata na k.č.br. 1697. Prema rješenju o izvedenom stanju od 13. svibnja 2013. radi se u naravi o završenoj, poluugrađenoj, jednostavnoj poslovnoj zgradi površine 14,00 x 4,17 m, koja se sastoji od suterena (spremišta) i prizemlja (dva apartmana) koja je izgrađena na k.č.br. 1697, k.o. D. Dakle, ne radi se o šupi kao pomoćnom objektu koji je sastavni dio stana u vlasništvu S₂. Š. već o zgradi, a tužitelj, iako je na to pozvan, nije dostavio dokaze iz kojih bi proizlazilo da su on ili S₂. Š. vlasnici smještajnih objekata u toj zgradi.

18. Pravilno prvostupanjski upravni sud utvrđuje da je tužitelj ishodio lokacijsku dozvolu od 27. srpnja 2004. za zahvat u prostoru na zemljištu kat. oznake čest. zem. 1697, čest. zgr. 724 i 2449, sve k.o. D. ta nakon izgradnje objekta pribavio rješenje o izvedenom stanju od 13. svibnja 2013, kojim je ozakonjena završena, poluugrađena jednostavna poslovna zgrada dvostrešnog krova, maksimalne vanjske tlocrtne dimenzije 14,00 m x 4,17 m, koja se sastoji od suterena (spremišta) i prizemlja (dva apartmana). No, legaliziranjem objekta tužitelj nije stekao pravo vlasništva nad izgrađenom građevinom. Kako je zemljište katastarske oznake čest. zem. 1697, zemljišnoknjižno tijelo VI, k.o. D. ukupne površine 403 m2, zemljište za redovitu upotrebu zgrada koje se nalaze na toj čestici i to: višestambene zgrade – čest. zgr. 724 i pomoćne građevine – čest. zgr. 2449 iz predmetnog ZK uloška, a time i suvlasništvo svih vlasnika posebnih dijelova, odnosno samostalnih uporabnih cjelina na tim zgradama (stanova), a suvlasništvo nije razvrgnuto, da je pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu posao koji premašuje okvir redovitog upravljanja stvarju te da se rješenje o odobrenju donosi bez roka i važi sve dok iznajmljivač ispunjava Zakonom propisane uvjete, pravilno prvostupanjsko tijelo, a što prihvaća i tuženik i prvostupanjski upravi sud, ocjenjuje da je tužitelj dužan dostaviti suglasnost svih suvlasnika čest. zem. 1697, k.o. D. sukladno članku 41. stavku 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12.,152/14., 81/15 i 94/17.), odnosno dokazati ispunjavanje uvjeta iz članka 34. stavka 2. točke 1. Zakona, što u konkretnom slučaju tužitelj nije učinio. Stoga je pravilan zaključak da tužitelj više ne ispunjava uvjet iz članka 34. stavka 2. točke 1. Zakona ugostiteljskoj djelatnosti pa mu je zakonski utemeljeno temeljem članka 38. stavka 1. točke 3. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti ukinuto rješenje od 10. prosinca 2013.

19. Dakle, prvostupanjski upravni sud je ocjenjujući tužbene navode na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenio odredbe materijalnog prava, a prema ocjeni ovoga suda nije počinjena niti bitna povreda odredbama postupka, jer su dovoljno jasno obrazloženi razlozi za odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja.

20. Kako tužitelj u žalbi ne iznosi pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari ovaj sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.

21. Zato je temeljem odredbe članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima valjalo žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

22. S obzirom da je žalba tužitelja odbijena i potvrđena prvostupanjska presuda tužitelju na temelju odredbe članka 79. stavka 4. ZUS-a ne pripada pravo na naknadu troškova žalbenog postupka pa je postavljen zahtjev za njihovu naknadu odbijen kao neosnovan.

U Zagrebu 12. listopada 2022.

Predsjednik vijeća

Boris Marković, v.r.