REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 700/2020-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada Zagreba, Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik M. R., odvjetnik u Z., protiv prvotuženice Lj. K. iz Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnik K. G., odvjetnik u Z. te drugotuženika D. V. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik B. B., odvjetnik u Z., radi utvrđenja ništavosti pravnog posla, brisanja uknjižbe i utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-3654/18-2 od 19. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-4618/17-53 od 21. prosinca 2017., ispravljena rješenjem istog suda broj: P-4618/17 od 4. svibnja 2018., u sjednici održanoj 12. listopada 2022.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tužitelja od 9. listopada 2018. protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-3654/18-2 od 19. lipnja 2018. u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje da je ništav ugovor o kupoprodaji sklopljen 29. rujna 1997. između J. i S. F. kao prodavatelja te D. V. kao kupca u odnosu na 389/505 dijela nekretnine oznake zk.č.br. 1600/11 k.o. Vrapče, odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o  j e:

I Revizija tužitelja od 9. listopada 2018. u preostalom dijelu se odbacuje, kao nedopuštena.

II Dopuna revizije tužitelja od 27. prosinca 2018. odbacuje se, kao nepravodobna.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje da je ništetan (pravilno ništav) ugovor o kupoprodaji sklopljen 29. rujna 1997. između J. i S. F. kao prodavatelja te D. V. kao kupca u odnosu na 389/505 dijela nekretnine oznake zk.č.br. 1600/11 k.o. V.; zahtjev za brisanje uknjižbe prava vlasništva tuženika D. V. koje je provedeno na temelju rješenja Općinskog suda u Zagrebu broj Z-31554/97 za 389/505 dijela nekretnine oznake zk.č.br. 1600/11 k.o. V., upisane u zk.ul. 8336 k.o. V. odnosno uspostavu zemljišnoknjižnog stanja kakvo je ono bilo prije tog upisa, a odbijen je i zahtjev za utvrđenje da je tužitelj vlasnik nekretnine oznake zk.č.br. 1600/11 k.o. V., upisane u zk.ul.br. 8336 k.o. V., što su tuženici dužni priznati i trpjeti uknjižbu prava vlasništva tužitelja na 389/505 dijela predmetne nekretnine (stavak I. izreke). Ujedno je naloženo tužitelju naknaditi prvotuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 22.500,00 kn, a drugotuženiku u iznosu od 31.875,00 kn (stavak II. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda, a odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbe.

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu članka 382. stavak 1. točka 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Podredno, za slučaj da revizijski sud smatra da u konkretnom slučaju nije dopuštena revizija iz članka 382. stavak 1. ZPP, tužitelj je podnio i reviziju iz stavka 2. istog članka, navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju pravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, o kojima je revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je pobijana presuda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem. Predložio je revizijskom sudu prihvatiti njegovu reviziju i preinačiti obje nižestupanjske presude, a podredno obje nižestupanjske presude ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija je djelomično neosnovana, a djelomično nedopuštena, dok je njezina dopuna od 27. prosinca 2018. nepravodobna.

6. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništavosti kupoprodajnog ugovora koji je 29. rujna 1997. sklopljen između J. i S. F. kao prodavatelja te D. V. kao kupca te s tim u vezi i zahtjev da se odredi brisanje upisanog prava (su)vlasništva drugotuženika s predmetne nekretnine i uspostavi ranije zemljišno knjižno stanje, ali i zahtjev da se utvrdi da je tužitelj vlasnik predmetne nekretnine pa da se naloži tuženicima da trpe upis njegova prava na predmetnoj nekretnini.

7. Tužitelj je vrijednost predmeta spora označio sa 101.000,00 kn, pa u konkretnom slučaju, imajući na umu vrijednosni kriterij, ne bi bila dopuštena revizija iz članka 382. stavak 1. točka 1. ZPP.

8. Međutim, imajući na umu da je drugostupanjski sud presudu u odnosu na zahtjev za utvrđenje ništavosti kupoprodajnog ugovora donio prema odredbama članka 373.a ZPP, u odnosu na taj dio pobijane presude bi ipak bila dopuštena revizija iz članka 382. stavak 1. točka 3. ZPP, dok bi u odnosu na preostali dio pobijane presude (koji se odnosi na zahtjev za utvrđenje prava vlasništva odnosno zahtjev za brisanje upisanog prava vlasništva drugotuženika) tužitelju bilo dopušteno podnijeti reviziju iz članka 382. stavak 2. ZPP, pod pretpostavkom da su ispunjene pretpostavke iz stavka 3. istog članka za njezinu dopuštenost.

9. U postupku koji je prethodio reviziji je utvrđeno:

- da je Grad Zagreb – Općina T. dopisom broj 268/89 od 6. studenoga 1989. od Komiteta za prostorno uređenje, komunalne i stambene prostore zatražio da se po hitnom postupku provede eksproprijacija predmetnih nekretnina od tadašnjih vlasnika, J. i S. F.,

- da nije dokazano da je doneseno rješenje o eksproprijaciji u skladu s odredbama članka 24. do 27. Zakona o eksproprijaciji („Narodne novine“ broj 10/78, 5/80, 30/82, 28/87, 39/88, 71/91, 73/91, 26/93 i 9/94), niti je dokazano da je prednik tužitelja po službenoj dužnosti u zemljišnim i drugim javnim knjigama izvršio zabilježbu takvog postupka,

- da su J. i S. F. 19. siječnja 1990. potpisali zapisnik Klasa: UP/I-944-06/89-01/10, Urbroj: 2207-05-03/1-89-5, kojim su predniku tužitelja predali u posjed i na korištenje predmetnu nekretninu za koju im je, u skladu s odredbom članka 29. Zakona o građevinskom zemljištu („Narodne novine“ broj 54/80, 42/86, 41/88 i 16/90-dalje: ZGZ), isplaćena naknada,

- da su J. i S. F. predmetnu nekretninu prodali drugotuženiku 29. rujna 1997.,

- da su u vrijeme prodaje zemljišta drugotuženiku prodavatelji bili upisani kao vlasnici predmetne nekretnine, jer je njihovo vlasništvo bilo upisano na temelju odredbi članka 361. i 365. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12 – dalje: ZVDSP),

- da su prodavatelji u vrijeme prodaje zemljišta drugotuženiku bili upisani i kao njegovi posjednici,

- da se drugotuženik u zemljišnim knjigama upisao kao vlasnik predmetne nekretnine na temelju rješenja Općinskog suda u Zagrebu broj Z-31554/97,

- da je tužitelj, nakon što se drugotuženik upisao kao vlasnik predmetne nekretnine, ishodio pravomoćnu presudu zbog izostanka broj P-4427/02-14 od 22. listopada 2002., kojom presudom je tužitelj u odnosu na J. i S. F. utvrđen vlasnikom predmetne nekretnine i kojom je naloženo tim tuženicima da tužitelju izdaju tabularnu ispravu podobnu za uknjižbu tužiteljeva prava vlasništva na istoj.

10. Na temelju tih utvrđenja, sud u pobijanoj presudi zauzima shvaćanje da višestruko otuđenje nekretnine, koju je prvo u smislu odredbi ZGZ-a (prijenosom u društveno vlasništvo) stekao prednik tužitelja, a koja je onda prodana drugotuženiku, ne utječe na valjanost ugovora kojim je ta nekretnina prodana drugotuženiku, jer ni Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99

– dalje: ZOO) ni ZVDSP ne propisuju ništavost kao posljedicu višestrukog ugovaranja otuđenja iste nekretnine. Imajući pritom na umu da je predmetna nekretnina drugotuženiku prodana 29. rujna 1997., sud smatra da taj ugovor nije ništav niti u smislu odredbe članka 6. stavak 2. ZGZ, budući da taj Zakon u vrijeme sklapanja predmetnog pravnog posla (kupoprodaje) više nije bio na snazi. Kako je neosnovan zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora, posljedično tome neosnovan je i zahtjev za uspostavu stanja kakvo je ono bilo prije njegove provedbe.

10.1. S duge strane, kako tužitelj vlasništvo predmetne nekretnine izvodi iz pravnog posla, a vlasništvo se na temelju pravnog posla stječe upisom u zemljišnu knjigu (članak 119. stavak 1. ZVDSP), neosnovan je prema shvaćanju drugostupanjskog suda i zahtjev tužitelja za utvrđenje da je vlasnik predmetne nekretnine. Međutim, čak i da tome nije tako, drugostupanjski sud smatra da bi prednost u stjecanju vlasništva predmetne nekretnine opet imao drugotuženik, imajući na umu da u slučaju višestrukog otuđenja nekretnine vlasništvo nekretnine stječe onaj kupac koji je u dobroj vjeri prvi zatražio upis u zemljišnu knjigu, ako su ispunjene i sve ostale pretpostavke za stjecanje vlasništva (članak 125. stavak 1. ZVDSP). Polazeći od toga da je tužitelj propustio svoje pravo upisati u javne knjige u smislu odredbe članka 29. stavak 2. ZGZ-a, da su prodavatelji i nakon prijenosa zemljišta na prednika tužitelja ostali u faktičnom posjedu sporne nekretnine, da činjenica postavljanja podzemnih vodova (u koju svrhu je izvršen prijenos prava vlasništva na prednika tužitelja) sama po sebi ne isključuje faktičnu mogućnost posjedovanja zemljišta od strane upisanih vlasnika (prodavatelja), sud smatra da u takvim okolnostima drugotuženik nije imao razloga zaključiti da prodavatelji nisu vlasnici sporne nekretnine, slijedom čega zaključuje da je on postupao savjesno i u dobroj je vjeri upisao svoje pravo vlasništva, zbog čega je neosnovan i zahtjev tužitelja da se naloži brisanje prava vlasništva drugotuženika s predmetne nekretnine, neovisno o tome što njega ne štiti načelo povjerenja u zemljišne knjige (članak 388. stavak 5. ZVDSP).

11. Iako je u odnosu na pobijani dio odluke kojim je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti kupoprodajnog ugovora od 29. rujna 1997. dopuštena redovna revizija iz članka 382. stavak 1. točka 3. ZPP, s obzirom na to da revizijski sud, u smislu odredbe članka 392.a stavak 1. ZPP, pobijanu presudu ispituje samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, a da revizija tužitelja u odnosu na taj dio pobijane presude ne sadrži nikakve razloge, valjalo je istu u tom dijelu, primjenom odredbe članka 393. ZPP, odbiti i odlučiti kao u izreci ove presude.

12. U povodu revizije iz članka 382. stavak 2. ZPP, koja je dopuštena u odnosu na preostali dio pobijane presude, ovaj je sud pobijanu presudu ispitao u skladu s odredbom članka 392.a stavak 2. ZPP.

13. Tužitelj u reviziji, osporavajući shvaćanje drugostupanjskog suda da bi drugotuženika štitilo načelo povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga, ali i shvaćanje o tome da bi njegov prednik vlasništvo predmetne nekretnine stekao na temelju pravnog posla, postavlja dva pravna pitanja:

„1. Ako je za vrijeme važenja odgode načela povjerenja u zemljišne knjige (članak 388. stavak 5. ZVDSP) stečena nekretnina na kojoj je bilo upisano društveno vlasništvo, a koje nije brisano prije nego što je Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima stupio na snagu, može li se stjecatelj osnovano pozivati na svoju savjesnost prilikom stjecanja?

2. Predstavlja li Odluka nadležnog tijela (tadašnjeg Komiteta za prostorno uređenje, komunalne i stambene poslove pojedinih Općina pred kojim je proveden postupak radi predaje u posjed neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu od strane prijašnjeg korisnika za korist Općine) o preuzimanju prava korištenja i posjeda nekretnine, a o čemu su se prijašnji korisnici nedvojbeno očitovali na način da su izrazili suglasnost te im je isplaćena naknada sporazumno određena na usmenoj raspravi (članak 59. Zakona o eksproprijaciji) osnov za stjecanje prava korištenja (kasnije vlasništva) na temelju zakona odnosno odluke nadležnog tijela ili se tom odlukom stječe pravo korištenja na temelju pravnog posla?“

14. Obrazlažući razlog važnosti prvog pitanja, tužitelj ističe da je riječ o pravnom pitanju o kojem je revizijski sud već zauzeo shvaćanje (primjerice presuda broj Rev x-780/11 od 17. veljače 2015. i Revt-7/10 od 1. srpnja 2010.), ali je pobijana odluka utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem. U odnosu na drugo pitanje, tužitelj ističe da mu nije poznato jesu li revizijski sud ili neki drugi drugostupanjski sudovi zauzeli shvaćanje o tom pitanju, ali tužitelj smatra da bi bilo važno da Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzme shvaćanje o tom pitanju radi pravne sigurnosti, jer bi se u suprotnom moglo očekivati da sudovi različito tumače odluke nadležnog tijela o preuzimanju prava korištenja i posjeda nekretnine.

15. Imajući na umu odredbu članka 382. stavak 3. ZPP o obveznom sadržaju revizije iz stavka 2. tog članka, pa tako i u pogledu obveze izlaganja određenih razloga zbog kojih podnositelj revizije smatra da bi postavljeno pitanje bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, ocjena je ovog suda da tužitelj, obrazloženjem razloga važnosti drugog pitanja, iste nije izložio na način da bi odgovor na to pitanje izašao iz okvira važnosti konkretnog spora. Navodi o tome da brojne eksproprijacije nisu evidentirane u zemljišnim knjigama, da velik broj sudaca nije upoznat s praksom eksproprijacije pa da bi se osnovano moglo očekivati različito tumačenje sudova o tome predstavlja li odluka nadležnog tijela o preuzimanju prava korištenja i posjeda dokaz o izvršenoj eksproprijaciji, nisu sami po sebi dostatni za intervenciju revizijskog suda po izvanrednoj reviziji, posebno kada se ima na umu da se pitanje odnosi na učinke odluka donesenih po zakonu koji već dugo više nije na snazi.

16. Slijedom izloženoga, ovaj sud smatra da pitanje načina na koji je pravni prednik tužitelja stekao vlasništvo predmetne nekretnine nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

17. U odnosu na prvo pitanje, kojim tužitelj problematizira primjenu odredbe članka 388. stavak 5. ZVDSP, ističe se da drugostupanjski sud u pobijanoj presudi nije izrazio shvaćanje koje bi bilo protivno shvaćanju o odgodi primjene odredbi o zaštiti povjerenja u zemljišne knjige, jer se, upravo suprotno, izričito izjasnio da drugotuženik u odnosu na stjecanje predmetne nekretnine ne uživa zaštitu povjerenja, budući da je riječ o nekretnini koja je bila upisana kao društveno vlasništvo i koje do 1. siječnja 1997. nije brisano.

18. Naime, polazeći od toga da je u konkretnom slučaju riječ o višestrukom ugovaranju otuđenja, a da je drugotuženik u dobroj vjeri prvi zatražio upis u zemljišnu knjigu, sud smatra da je, u smislu odredbe članka 125. stavak 1. ZVDSP, vlasništvo stekao upravo on, slijedom čega je odbio zahtjev tužitelja za brisanje upisa drugotuženika u zemljišnim knjigama na predmetnim nekretninama s njegova imena.

19. Kako tužitelj svojim revizijskim pitanjima ni u čemu nije uspio osporiti pravno utemeljeno shvaćanje nižestupanjskih sudova - da bi se u konkretnom slučaju radilo o višestrukom ugovaranju otuđenja iste nekretnine iz članka 125. ZVDSP, a niti zaključak o tome da je drugotuženik pri kupnji (i uknjižbi) postupao u dobroj vjeri (savjesno), prema ocjeni ovog suda pitanje odgode načela povjerenja u zemljišne knjige u smislu odredbe članka 388. stavak 5. ZVDSP, imajući na umu posebne okolnosti ovog slučaja kako su činjenično utvrđene po nižestupanjskim sudovima, nije važno niti za odluku u sporu niti za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

20. Slijedom svega navedenoga, primjenom odredbe članka 392.b stavak 1. ZPP, odlučeno je kao pod stavkom I. izreke ovog rješenja.

21. Imajući na umu da je tužitelj drugostupanjsku presudu zaprimio 10. rujna 2018. (dostavnica – poleđina lista 178 spisa), a da je podnesak kojim je dopunio navode revizije predan sudu 27. prosinca 2018., dakle, protekom roka iz članka 382. stavak 4. ZPP, dopuna revizije tužitelja je nepravodobna (članak 389. stavak 1. ZPP), pa je, primjenom odredbe članka 392.b stavak 1. ZPP, valjalo odlučiti kao pod stavkom II. izreke ovog rješenja te dopunu revizije tužitelja od 27. prosinca 2018. odbaciti kao nepravovremenu.

Zagreb, 12. listopada 2022.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek, v.r.