Poslovni broj Gž-1144/2019-5

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, te Milene Vukelić-Margan, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković, članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja: 1. M. B., M., OIB: ...., 2. T. B., M., OIB: ..... zastupani po punomoćnicima odvjetnicima OD V.B. i p.d.o.o., Z, protiv tuženika OTP b d.d., Z, OIzastupana po punomoćniku Bi ostalim odvjetnicima iz OD A & A d.o.o. S, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Makarskoj, Stalna služba u Imotskom, poslovni broj P-1197/19 od 22. veljače 2019., u sjednici vijeća održanoj 12. listopada 2022.

p r e s u d i o  j e

1.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Makarskoj, Stalna služba u Imotskom, poslovni broj P-1197/19 od 22. veljače 2019.

2. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi stranaka za nadoknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke, je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici M. B. iznos od 8.744,36 kn sa zateznom kamatom od 1. veljače 2017. do isplate, u roku od 15 dana, u točki II. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju T. B. iznos od 39.738,04 kn sa zateznom kamatom od 1. veljače 2017. do isplate, dok je u točki III. izreke naloženo tuženiku nadoknaditi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 8.238,50 kn sa zateznom kamatom, u roku od 15 dana.

Protiv presude je žalbu podnio tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP).

U žalbi ukazuje na postojanje bitne postupovne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, budući da izreka proturječi razlozima presude te da nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama, te povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a, jer da je presudom prekoračen tužbeni zahtjev.

Glede ove potonje povrede, navodi da je odluka suda prvog stupnja utemeljena na zaključku da se na razrješenje ovog spora trebaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača, pa da primjenjujući taj propis na konkretan slučaj, sud zauzima stajalište da se o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije pojedinačno pregovaralo, pa da je ta ugovorna obveza ništetna. Ističe da tužitelji tužbeni zahtjev nisu utemeljili na činjeničnoj tvrdnji da se o narečenoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već na tvrdnji da je ta ugovorna odredba protivna čl. 1024. st. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15,29/18 – dalje ZOO) te da je ništetna prema odredbi čl. 322. ZOO-a, jer da se radi o nedopuštenoj činidbi. Međutim, sud da je prihvatio tužbeni zahtjev ocjenjujući ništetnost u smislu odredbe čl. 55. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15, 14/19 – dalje ZZP/14), iako je činjenični supstrat za takvo utvrđenje bitno drugačiji od onog kojeg su iznijeli tužitelji u tužbi. Stoga smatra da je sud prvog stupnja prekoračio granice odlučivanja o postavljenom tužbenom zahtjevu te da je na taj način onemogućio tuženika o raspravljanju pred sudom, jer tuženik nije imao razloga osporavati tvrdnje i činjenice na kojima tužbeni zahtjev nije utemeljen. Ukazuje na odredbu čl. 186. st. 3. ZPP-a, prema kojoj sud nije vezan za pravnu osnovu koju je tužitelj naveo, ali navodi da se u ovom slučaju ne radi o izmjeni pravne osnove, već o drugom činjeničnom supstratu na kojemu je utemeljena presuda. Glede saslušanja svjedoka M. Š., navodi da taj svjedok nije predložen na okolnost utvrđivanja činjenice pojedinačnog pregovaranja, već činjenice da tuženik ugovaranjem naknade nije postupio protivno odredbi čl. 1024. st. 4. ZOO-a te da naknada predstavlja protučinidbu za usluge i troškove tuženika koje je imao radi obrade tužiteljevih zahtjeva za prijevremenu otplatu kredita. Također da predmetom raspravljanja nisu bile činjenice o nastanku eventualne štete tuženiku zbog prijevremene otplate kredita, budući da tijekom postupka nije ni tvrdio da mu je zbog toga nastala ikakva šteta, niti da je s tužiteljima ugovorio kaznu za slučaj neurednog ispunjenja obveza. Navodi da je tijekom postupka tvrdio da pravo tužitelja zahtijevati prijevremenu otplatu kredita podrazumijeva i obvezu tuženika da po tom zahtjevu obavi sve potrebne radnje, zbog čega ima pravo na naknadu za rad više tuženikovih službi pa smatra da visinom ugovorene naknade nije povrijeđeno načelo jednake vrijednosti davanja. Navedene činjenice da sud nije utvrđivao zbog pogrešnog pravnog pristupa, zbog čega da je relevantno činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno. U svakom slučaju, i pod pretpostavkom da je tužbeni zahtjev bio utemeljen na odredbama Zakona o zaštiti potrošača, smatra da je sud trebao imati u vidu odredbu čl. 52. ZZP/14 kojom je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a koje činjenice sud prvog stupnja da uopće nije utvrđivao. Tako da nije utvrđivao ni sadržaj tuženikove Odluke o naknadama, niti je utvrđivao je li se ta naknada mijenjala. Ukazuje da je u obrazloženju presude navedeno da ugovorna obveza plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita nije sama po sebi ništetna, pa da ostaje nejasno zašto bi Odluka o naknadama važeća u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila nejasna i nerazumljiva, kada nije utvrđen njezin sadržaj. Smatra da je stoga primjenom pravila o teretu dokazivanja tužbeni zahtjev trebalo odbiti.

Predlaže pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti, uz nadoknadu troška prvostupanjskog i žalbenog postupka.

Tužitelji u odgovoru na žalbu osporavaju izložene žalbene navode ističući da tuženik u postupku nije dokazao da mu je prilikom obrade zahtjeva za prijevremenu otplatu kredita nastao bilo kakav dodatni trošak, a glede ostalih žalbenih navoda ukazuju da sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti, u skladu s odredbom čl. 327. ZOO-a te da stoga nije vezan raspolaganjima stranaka u postupku. Predlažu žalbu odbiti i pobijanu presudu potvrditi, sve uz nadoknadu troška sastava tog podneska.

Žalba tuženika nije osnovana.

Prije svega treba reći da sud prvog stupnja nije počinio povrede postupka na koje ukazuje tuženik u žalbi, dakle povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja, te je presudu moguće ispitati. Nije počinjena ni povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a, budući da je sud sudio u okviru postavljenog zahtjeva, u skladu s odredbom čl. 2. ZPP-a.

Nije u pravu tuženik kada tvrdi da tužitelji ni u tužbi niti tijekom postupka nisu ukazivali na ništetnost ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita zbog toga što se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Naime, iako te činjenice nisu posebno elaborirane u tužbi, tužitelji su se pozvali na sudsku praksu i to konkretno na presude Općinskog suda u Županji i Županijskog suda u Vukovaru, koje presude su priložene uz tužbu. Tako je u prvostupanjskoj presudi Općinskog suda u Županji poslovni broj P-428/2013 od 28. ožujka 2014. utvrđena ništetnom odredba čl. 9. st. 2. Ugovora o kreditu koji je između stranaka iz tog postupka sklopljen 25. travnja 2006., a odnosi se na naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Tužbeni zahtjev tužitelja u tom postupku je prihvaćen uz obrazloženje da je takva ugovorna odredba protivna prisilnim propisima, odnosno da je ništetna, te da je naplatom naknade povrijeđen zakon na štetu tužitelja (čl. 1024. st. 4. i čl. 6. ZOO-a) pa da tužitelj ima pravo na povrat naknade u skladu s odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a. Takvo stajalište je prihvaćeno i u drugostupanjskom postupku, tako da je žalba tuženika odbijena presudom Županijskog suda u Vukovaru, poslovni broj Gž- 1837/14 od 5. studenoga 2014. uz iznošenje zaključka da tužitelju pripada pravo na povrat naknade za prijevremenu otplatu kredita, budući da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi.

Prije održavanja pripremnog ročišta, očitujući se na odgovor na tužbu tuženika, tužitelj je, u potkrijepu iznesenih tvrdnji o ništetnosti ugovorne odredbe o pravu banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, priložio i daljnje odluke domaćih sudova koje su donesene u istovrsnoj pravnoj stvari, između ostalog i presudu Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2359/17 od 23. studenoga 2017. kojom je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je utvrđena ništetnom odredba ugovora o kreditu u odnosu na ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita, s tim što se drugostupanjski sud u toj odluci pozvao na odgovarajuće odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine" broj 96/03, 46/07 – dalje ZZP/03) iznoseći stajalište da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03), pa je zaključeno da je takva ugovorna odredba ništava u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03, te da bi bila ništetna i prema odredbi čl. 102. u svezi s čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007 ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09 – dalje ZZP/07).

Dakle, s obzirom na dokaze koje je tužitelj priložio u stadiju postupka u kojemu je to bilo dopušteno, razlozi ništetnosti narečene ugovorne odredbe su obuhvaćali i razloge propisane Zakonom o zaštiti potrošača (ZZP/03 te ZZP/07) pa su utoliko bez osnove tvrdnje o tome da je presuda donesena na bazi činjeničnog supstrata na kojeg se tužitelji nisu pozivali, čime da bi bio prekoračen tužbeni zahtjev.

Na temelju provedenih dokaza je utvrđeno da je tužiteljica M. B. s tuženikom sklopila ugovor o kreditu 12. studenoga 2015., a tužitelj T. B. ugovor o kreditu 14. listopada 2011., da su oboje otplatili kredite 31. siječnja 2017., prije ugovorenog roka, te je tužiteljici naplaćena naknada za prijevremenu otplatu u iznosu od 8.793,85 kn, a tužitelju u iznosu od 39.971,29. Nadalje je utvrđeno da je u čl. 7. toč. 7.2. Ugovora o kreditu određeno da korisnici kredita mogu zatražiti prijevremenu otplatu kredita o čemu pisano odobrenje donosi banka, dok je u toč. 7.3. istog članka određeno da će za prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita banka naplatiti naknadu u skladu s Odlukom o naknadama banke. Nadalje je utvrđeno da su zahtjevi, tužitelja prihvaćeni, te su tužitelji uplatili naknadu prema zahtjevu banke.

Prema stajalištu suda prvog stupnja, dopušteno je ugovoriti naknadu za prijevremenu otplatu kredita, budući da je takva mogućnost propisana odredbom čl. 1024. st. 1. i 2. ZOO-a pa da sama po sebi takva ugovorna odredba ne mora biti ništava ako su stranke o njoj posebno pregovarale i ako naknada ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U odnosu na navedene kriterije, prije svega utvrđuje da je prijeporne ugovore o kreditu pripremio tuženik na unaprijed sastavljenom standardnom obrascu, zbog čega da tužitelji kao korisnici kredita nisu mogli utjecati na sadržaj odredbe o pravu banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Ne temelju iskaza tužitelja te svjedoka M. Š., zaposlenika tuženika, utvrđuje da narečena ugovorna odredba ne sadrži jasne, sažete i transparente informacije o načinu određivanja naknade, kao ni podatak koja odluka bi se trebala primjenjivati u slučaju prijevremene otplate kredita, pa zauzima stajalište da se o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi (čl. 55. st. 1. ZZP/14), s tim što je teret dokaza o suprotnom bio na tuženiku. Također utvrđuje da je ugovaranje takve naknade suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a da tuženik nije tijekom postupka dokazao da je imao bilo kakve dodatne troškove vezano za obradu zahtjeva za prijevremenu otplatu kredita. Glede istaknutog prigovora zastare, ocjenjuje da se u nazočnom slučaju primjenjuje zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO-a, pa kako je isplata izvršena 31. siječnja 2017., a tužba podnesena 10. prosinca 2017., da nije protekao zakonom propisani zastarni rok za podnošenje zahtjeva za povrat naknade.

Stoga je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja, na dosuđene iznose je priznata zatezna kamata od 1. veljače 2017., primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a, a tužiteljima je priznat trošak zastupanja odvjetnika, primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12 , 103/14, 118/14, 107/15 - dalje Tarifa), u iznosu od 6.562,50 kn te troškovi sudskih pristojbi u iznosu od 1.676,00 kn, sve primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

Pravilno je sud prvog stupnja primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je ocijenio da su ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu sklopljenih između tužitelja i tuženika, a kojima je ugovorena naknada tuženika za prijevremenu otplatu kredita, ništetne, zbog čega tužiteljima pripada pravo na povrat isplaćene naknade sa zateznom kamatom od izvršene uplate.

Kako je uvodno navedeno, tužitelj T. B. je s tuženikom sklopio ugovor o kreditu 14. listopada 2011. u vrijeme važenja ZZP/07, a tužiteljica M. B. 12. studenoga 2015., u vrijeme važenja ZZP/14, a ugovori su otplaćeni i naknada je uplaćena tuženiku 2017., dakle za vrijeme važenja ZZP/14.

Prema odredbi čl. 96. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Prema odredbi čl. 99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok je odredbom čl. 102. ZZP/07 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna (stavak 1.). Istovjetne odredbe sadržane su u čl. 49. st. 1. i 2., čl. 52. i čl. 55. st. 1. ZZP/14.

Tuženik u žalbi tvrdi da su odredbe ugovora koji su sklopljeni između stranaka glede pitanja ugovaranja naknade za prijevremenu otplatu kredita jasne, razumljive i uočljive pa da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene. Međutim, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, u ugovorima je navedeno da će banka naplatiti naknadu u skladu s Odlukom o tarifi naknada banke, pri čemu je prethodno utvrđeno da takva odluka nije uručena tužiteljima niti im je predočen njezin sadržaj, pa stoga nisu mogli znati ni visinu svoje obveze za slučaj prijevremene otplate kredita. Neprijeporno je da je cijeli ugovor prethodno pripremio tuženik, da stranke nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora, pa tako ni o obvezi plaćanja naknade u slučaju prijevremene otplate kredita, pa kako je evidentno da se radi o odredbi koja nije jasna, niti je razumljiva, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi. Pritom treba navesti da je primjena te odredbe prouzročila znatnu neravnotežu u obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, budući da su tužitelji morali platiti visoke iznose naknade, posebice tužitelj T. B., a tuženik nije dokazao postojanje ekvivalentne protučinidbe. Kako je utvrđeno da se radi o ništetnim odredbama, tužiteljima pripada pravo na povrat onoga što je tuženik stekao bez osnove, primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a, sa zateznom kamatom od dana stjecanja, primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a.

Na žalbene navode tuženika, treba odgovoriti da okolnost što je odredbom čl. 1024. ZOO-a propisana mogućnost vraćanja kredita prije roka, kao i obveza naknade štete davatelju kredita, ukoliko je štetu pretrpio, ne znači da davatelju kredita u svakom slučaju pripada pravo na naknadu. Iako ugovaranje takve naknade ne bi bilo suprotno prisilnim propisima, ono je svakako nepošteno ukoliko o pravu davatelja kredita na naknadu te njezinoj visini u slučaju prijevremene otplate kredita stranke nisu pojedinačno pregovarale, te ukoliko korisniku kredita nisu bile poznate sve okolnosti plaćanja takve naknade, kao što je to slučaj u ovom predmetu. Kako tužitelji očigledno nisu imali uvida u sadržaj tuženikove odluke o naknadama, bez osnove su žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja bio dužan utvrđivati sadržaj te odluke, budući da je odlučna okolnost da prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelji nisu bili upoznati sa bitnim elementima plaćanja narečene naknade te njihov potpis na ugovoru ne znači i informirani pristanak na ispunjenje takve obveze.

Na žalbene navode kojima se pokušava prikazati srazmjer između visine naplaćene naknade te pojačanog rada tuženikovih službi u realizaciji zahtjeva za prijevremenu otplatu kredita, treba reći da je pravilno stajalište suda prvog stupnja da tuženik ničim nije dokazao visinu svojih troškova, te visinu eventualne štete koju je pretrpio zbog prijevremene otplate kredita.

Pravilna je i odluka o parničnom trošku. Tužitelji su uspjeli u parnici pa im primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a pripada pravo na naknadu parničnog troška od tuženika, s tim što je trošak pravilno obračunat, primjenom važeće Tarife.

Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

Strankama nije priznat trošak žalbenog postupka, tuženiku zato što u tom postupku nije uspio, a tužiteljima zato što je ocijenjeno da odgovor na žalbu nije bio potreban za vođenje ove parnice, u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a.

U Rijeci, 12. listopada  2022.

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov Kozomara