Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-925/2019-3

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sudaca Helene Vlahov Kozomara, predsjednice vijeća, te Milene Vukelić Margan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. B. iz V., OIB: …, zastupanog po punomoćniku Ž. P., odvjetniku iz V., protiv tuženika A. B. d.d. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku T. S., odvjetniku iz O. društva N. S. d.o.o. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj 10 P-596/2017-32 od 4. travnja 2019., u sjednici vijeća održanoj 12. listopada 2022.,

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Virovitici poslovni broj 10 P-596/2017-32 od 4. travnja 2019. u točki I izreke i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, u točki I izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 29.013,01 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 29. siječnja 2013. do isplate i nadoknaditi mu parnični trošak u iznosu od 8.000,00 kn u roku od 15 dana, dok je u točki II izreke odbijen zahtjev za naknadu parničnog troška preko iznosa od 8.000,00 kn. Rješenjem suda prvog stupnja je odbijen prijedlog za prekidom postupka radi podnošenja zahtjeva za prethodnu odluku Sudu Europske unije, vezano za tumačenje članka 3. st. 1. i članka 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

2. Protiv presude je žalbu podnio tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 dalje ZPP).

3. Prije svega ističe da je sud prvog stupnja proširio subjektivne granice presuda donesenih u parničnom postupku koji se vodio povodom kolektivne zaštite potrošača pa da su stoga pogrešno primijenjene odredbe čl. 138.a. Zakona o zaštiti potrošača te čl. 502c ZPP-a. Sud prvog stupnja da presudu temelji isključivo na utvrđenjima presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je djelomično potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a u kojim odlukama je pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a da prije zaključenja ugovora stranke tog ugovora nisu pojedinačno pregovarale. Navodi da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu između stranaka nije postojala odredba koja bi omogućavala potrošačima da se u pojedinačnim parnicama za naknade štete pozovu na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, budući da je odredba čl. 138.a. Zakona o zaštiti potrošača stupila na snagu 16. srpnja 2009., a odredba čl. 502c ZPP-a 1. srpnja 2013. Stoga da se već iz tog razloga navedene odredbe ne mogu primijeniti na prijeporni ugovor. Pored toga, ističe da se u parnici povodom kolektivne tužbe raspravljalo isključivo o ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu koji sadrže valutnu klauzulu u švicarskim francima (CHF) pa da utvrđenja iz presuda donesenih u tom sporu mogu biti primjenjiva isključivo na ugovorne odnose u povodu kojih je zatražena kolektivna pravna zaštita.

4. Naglašava da je iz prijepornog Ugovora o kreditu jasno da je kredit tužitelju odobren u hrvatskim kunama (članak 2. Ugovora), koja činjenica onemogućuje pozivanje na utvrđenja iz narečene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Takvo stajalište da je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Revt-249/14. Nadalje ističe da S. b. d.d. kao pravni prednik tuženika nije bila stranka u toj parnici pa da se stoga nije ni odlučivalo o nepoštenosti ugovornih odredbi u ugovorima o kreditu koje je s pojedinim potrošačima sklapala ta banka. Posebice ukazuje da je nejasna primjena utvrđenja iz narečenih presuda glede zahtjeva za utvrđenje ništetnosti čl. 9. st. 2. Ugovora o kreditu, koji se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Navodi da je prvostupanjski sud donošenjem presude povrijedio i odredbe čl. 96. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 – dalje ZZP/07). Tumačenjem tih odredbi kroz praksu Suda Europske unije da se dolazi do zaključka na koji način ispravno primijeniti odredbe domaćeg prava. Tako da se prilikom odlučivanja o tome radi li se u pojedinom slučaju o nepoštenoj odredbi potrošačkog ugovora, prije svega treba dati odgovor na pitanje radi li se o odredbi o predmetu ili cijeni ugovora koja je jasna, lako razumljiva ili lako uočljiva, a tek ako je odgovor na to pitanje negativan, da se može utvrđivati je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo. Ukoliko je odgovor i na drugo pitanje negativan, tada da se treba utvrditi uzrokuje li takva odredba značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Ukazuje na pojedine odluke Suda Europske unije u kojima je izloženo takvo stajalište pa kako ZZP/07 ne sadrži detaljnije odredbe o načinu provođenja testa poštenja, smatra da su nacionalni sudovi dužni domaće pravo tumačiti u skladu s Direktivom 93/13/EEZ i u duhu prava Europske unije te pravne stečevine.

5. Tvrdi nadalje da je sud prvog stupnja propustio primijeniti odredbu čl. 99 ZZP/07, iako je tu odredbu citirao, a kojom je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Pored toga da je pogrešno primijenjena i odredba čl. 96. ZZP/07 koja sadrži oborivu predmnjevu o tome da se o odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ističe da je tužitelj već u tužbi predložio provođenje dokaza saslušanjem stranaka, pa da je nejasno zašto je sud odbio izvesti taj dokaz, posebice ako se uzme u obzir da se u ovom postupku ne mogu primijeniti utvrđenja iz presuda donesenih u povodu kolektivne tužbe. Iz obrazloženja pobijane presude da bi proizlazilo da u nazočnom slučaju nije potrebno provoditi test poštenja, s obzirom na utvrđenja sadržana u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 249/14, koje stajalište da je pogrešno, jer da je ta odluka neprimjenjiva u ovom postupku, budući da se u tom postupku nije odlučivalo o ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koje se tiču naknade za prijevremenu otplatu kredita, već isključivo odredaba o načinu promjene kamatne stope. Ukazuje na odredbu čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje ZOO), prema kojoj primatelj kredita može prijevremeno otplatiti kredit ali je dužan naknaditi štetu davatelju kredita koju je on zbog toga pretrpio. Tvrdi da zbog prijevremene otplate trpi štetu, na koju okolnost da je predložio provođenje odgovarajućih dokaza. Glede odredbe o promjenjivosti kamatne stope, naglašava da sud nije ovlašten svojom odlukom izmijeniti volju ugovornih strana pa tako ni odrediti da se u slučaju valjano ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope ima smatrati kao da je između ugovornih strana ugovorena fiksna kamatna stopa, u visini početno ugovorene kamatne stope.

6. Nadalje tuženik smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo i u ocjeni prigovora zastare tužiteljeve tražbine, jer da je pogrešan zaključak suda prvog stupnja da je došlo do prekida zastare u skladu sa odredbom čl. 241. ZOO-a, iz razloga koji su već izneseni, a odnose se na domašaj presuda donesenih povodom kolektivne tužbe. Tvrdi da tužitelj nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva, što da je posljedica pogrešno postavljenog zadatka vještaku, pri čemu smatra da je bilo potrebno odrediti početnu referentnu kamatnu stopu s kojom bi se mogla usporediti kamatna stopa koju je mijenjao tuženik, a početna kamatna stopa bi trebala biti ona koju su vjerovnici redovito naplaćivali u sličnim ugovornim odnosima, odnosno razumna kamatna stopa. Naglašava da je ugovaranje promjenjive kamatne stope bilo dopušteno čl. 26. ZOO-a odnosno čl. 11. Zakona o potrošačkom kreditiranju, koje stajalište je potvrdila i sudska praksa, s tim što je sporan samo način promjene kamatne stope. Smatra nadalje da je pogrešno primijenjena i odredba čl. 1115. ZOO- a, jer da je prethodno trebalo utvrditi nepoštenost ugovorne strane koja je nešto stekla bez osnove, što da je pretpostavka za dosudu zatezne kamate od dana stjecanja, a da se prvostupanjski sud nije upustio u takvu ocjenu, iako je kamata dosuđena od 29. siječnja 2013. Tuženik smatra da je počinjena bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer da postoji proturječnost u razlozima presude glede isplate naknade za prijevremenu otplatu kredita, budući da iz isprava u spisu proizlazi da je naknadu uplatila treća osoba, a ne tužitelj pa da je upitno ima li tužitelj aktivnu legitimaciju tražiti vraćanje naknade. Ista povreda da je počinjena i u dijelu obrazloženja glede ništetnosti odredbe čl. 9. Ugovora o kreditu, budući da se razlozi za donošenje takve odluke temelje isključivo na utvrđenjima iz presuda donesenih u parnicama povodom kolektivne tužbe.

7. Predlaže stoga pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, sve uz nadoknadu troška prvostupanjskog i žalbenog postupka.

8. Žalba tuženika je osnovana.

9. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 29.013,01 kn, koji se odnosi na razliku između plaćene ugovorne kamate temeljem Ugovora o kreditu koji je sklopljen između tužitelja i prednika tuženika S. banke d.d. O., 16. listopada 2008. te kamate prema početnoj kamatnoj stopi te zahtjev za povrat naknade za prijevremenu otplatu kredita.

10. Na temelju provedenih dokaza su utvrđene sljedeće činjenice:

- da je Ugovorom o kreditu od 16. listopada 2008. ugovorena početna kamatna stopa od 6,75% te rok vraćanja kredita od 20 godina,

- da je tužitelj isplatio kredit 29. siječnja 2013., dakle, prije roka vraćanja te da mu je tom prilikom obračunata naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 9.205,10 kn,

- da je čl. 4. Ugovora određeno da je ugovorna kamatna stopa promjenjiva te da se izmjena kamatne stope, bez posebnog zaključivanja anexa ugovora, smatra sastavnim dijelom navedenog Ugovora,

- da je tijekom trajanja ugovora kamatna stopa u nekoliko navrata povećavana na temelju odluka banke,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka M. T., dipl. oecc. proizlazi da je uslijed jednostranog povećanja kamatne stope tuženik naplatio od tužitelja iznos od 21.971,44 kn.

11. Prema stajalištu suda prvog stupnja u nazočnom slučaju je određeno utvrđena samo početna kamatna stopa, dok buduća kamatna stopa nije bila ni određena niti odrediva. Glede pitanja jesu li ugovorne odredbe o povećanju kamatne stope bile jasne, lako razumljive i lako uočljive u smislu odredbe čl. 99. ZZP/07, sud prvog stupnja se poziva na sadržaj presude Vrhovnog suda RH Revt-249/14 od 9. travnja 2015., koja je donesena povodom revizije izjavljene protiv odluke Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-7129/13, u kojoj odluci je zaključeno da terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, je visokostručna i razumljiva isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i koje se bave bankarskim poslovanjem, dok je za prosječnog potrošača apsolutno nerazumljiva. Stoga da ni odluke banaka o načinu promjene kamatnih stopa nisu mogle biti potrošaču razumljive, pa da je potrošač zbog toga doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca, jer su korisnici kredita znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok nisu mogli predvidjeti visinu buduće kamatne stope. Stoga sud prvog stupnja i u ovom postupku ocjenjuje da je banka bila dužna tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o sadržaju i smislu odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa tijekom trajanja kredita, što da je izostalo pa ocjenjuje takvu ugovornu odredbu nepoštenom i posljedično tome, primjenom odredbe čl. 102. ZZP/07 ništetnom, zbog čega da tužitelj osnovano zahtijeva povrat onoga što je na temelju takvog ugovora platio, u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO-a.

12. Osnovanim ocjenjuje i zahtjev tužitelja za povrat naknade za prijevremenu otplatu kredita, budući da zauzima stajalište da je i ugovorna odredba iz čl. 9. Ugovora o kreditu takva odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je prouzročila značajnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja kao potrošača.

13. Glede pitanja zastare tužiteljeve tražbine, ocjenjuje da je zastara prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe U. F. pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, da je u tom predmetu tužba podnesena 4. travnja 2012. kada je došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a te da je zastara ponovno počela teći pravomoćnošću odluke donesene u tom postupku, dakle, 14. lipnja 2014. pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 27. prosinca 2017., ocjenjuje da nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a.

14. Stoga je u cijelosti prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja te je tuženik obvezan nadoknaditi tužitelju parnični trošak koji se odnosi na nagradu za zastupanje odvjetnika, u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 - dalje Tarifa) u iznosu od 5.000,00 kn te troškove financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 3.000,00 kn, sve primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a.

15. S osnovom žalitelj ukazuje da se u nazočnom slučaju ne mogu primijeniti pravna utvrđenja iz presuda koje su donesene u povodu kolektivne tužbe, u skladu s odredbom čl. 502.c. ZPP-a, sa kojim utvrđenjima bi inače sud bio vezan u ovoj parnici, da se ona odnose na pitanja o kojima je odlučeno povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

16. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je donesena povodom tužbe tužitelja P.-savez, protiv osam banaka, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača je utvrđeno da su banke – tuženici u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale i ugovorom utvrdile egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03 – dalje ZZP/03) do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama čl. 96. i 97. ZZP/07 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

17. Međutim, utvrđenja iz ove presude se odnose na ugovore o kreditu u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a u nazočnom slučaju se radi o ugovoru o kreditu u kunama pa se utvrđenja iz narečene presude ne mogu primijeniti na ovaj konkretan slučaj, kako to s osnovom prigovora tuženik u žalbi.

18. Budući da sud prvog stupnja utvrđenja u ovom postupku vezuje za ishod kolektivne tužbe i glede postupovnih i materijalnopravnih pitanja, zbog pogrešnog pravnog pristupa je relevantno činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno te nije moguće ispitati pravilnost u primjeni mjerodavnog materijalnog prava.

19. Stoga u ovom postupku treba raspraviti pitanje (ne)poštenosti a posljedično tome ništetnosti ugovorne odredbe o jednostranom povećanju kamatne stope te odredbe o pravu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, vodeći računa o činjenici da je prijeporni ugovor o kreditu sklopljen 16. listopada 2008. pa se narečena pitanja trebaju raspraviti primjenom ZZP/07 u duhu prava Europske unije te njezine pravne stečevine što uključuje i praksu Suda Europske Unije u istovrsnim predmetima.

20. Stoga će sud prvog stupnja provesti odgovarajuće dokaze u skladu s dokaznim prijedlozima stranaka vodeći računa o ograničenjima iz čl. 7. i 219. ZPP-a te će ponovno odlučiti o zahtjevu tužitelja za isplatu utuženog iznosa te o troškovima cijelog postupka, uključujući i troškove žalbenog postupka.

21. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika uvažiti i presudu suda prvog stupnja ukinuti primjenom odredbe čl. 370. ZPP-a.

22. Presuda suda prvog stupnja u točki II izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena, jednako kao i rješenje kojim je odbijen prijedlog za prekid postupka.

U Rijeci, 12. listopada 2022.

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov Kozomara