REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 904/2019-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja VR, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Darku Varnici, odvjetniku iz Kaštel Kambelovca, protiv tuženika Euroinspekt Eurotextil d.o.o., iz Zagreba, Preradovićeva 31a, OIB 06907657180, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kožul & Petrinović d.o.o., iz Zagreba, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-488/2018-2 od 14. studenoga 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1904/2017-13 od 30. kolovoza 2018., u sjednici održanoj 11. listopada 2022.
p r e s u d i o j e:
Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R- 488/2018-2 od 14. studenoga 2018., odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da odluka tuženika o otkazu ugovora o radu od 12. travnja 2017. nije dopuštena pa da stoga radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, te da je tuženik dužan vratiti tužitelja na radno mjesto ispitivača tkanina. T točki II. izreke naloženo je tužitelju da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn. 2. Sud drugog stupnja je odbio žalbu tužitelja, kao neosnovanu, i potvrdio je prvostupanjsku presudu, te je odbio zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbe, kao neosnovan.
3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati i preinači pobijanu presudu tako da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti i da obveže tuženika na podmirenje troškova postupka.
4. Tuženik nije odgovorio na reviziju.
5. Revizija nije osnovana.
6. Na temelju odredbe čl. 391. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382.a st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
7. Suprotno tvrdnji tužitelja u postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP-a na čije počinjenje ukazuje. Drugostupanjska presuda ne proturječi samoj sebi i stanju spisa, a u obrazloženju presude su navedeni jasni, razumljivi i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju te presuda ne sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati. Navodi revizije, prema kojima se citirana bitna povreda postupka ostvaruje u činjenici da se pobijana presuda temelji isključivo na iskazu direktorice tuženika, nisu osnovani jer se ona, kako je i utvrdio drugostupanjski sud, temelji i na rezultatima poslovanja tuženika iz kojih je nedvojbeno razvidno da je tuženik u 2016. i u prva četiri mjeseca 2017. poslovao s gubitkom na području Splita na kojem području je tužitelj bio jedini zaposlenik i obavljao poslove ispitivača.
8. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi nedopuštenim otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju odlukom od 12. travnja 2017., da radni odnos tužitelja nije prestao kao i da se tužitelj vrati na rad kod tuženika.
9. Među strankama je sporno je li tuženik kao poslodavac imao opravdan razlog za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu.
10. U postupku koji je prethodio reviziji je utvrđeno:
- da je tuženik 12. travnja 2017., donio odluku o redovitom otkazu ugovora o radu tužitelju zbog gospodarskih razloga iz koje proizlazi da tuženik posluje s gubitkom vezano za obavljanje poslova ispitivača koje poslove je radio tužitelj i to u 2016., te 2017.,
- da je protiv citirane odluke tužitelj izjavio zahtjev za zaštitu prava 28. travnja 2017., u roku od 15 dana od dana kada je zaprimio odluku o otkazu ugovora o radu 13. travnja 2017.,
- da je tužitelju dostavljen odgovor na zahtjev za zaštitu prava 15. svibnja 2017., a da je tužbu tužitelj podnio 29. svibnja 2017., te da je stoga ista pravovremena,
- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu ispitivača, a što proizlazi iz ugovora o radu od 22. siječnja 2015.,
- da iz rezultata poslovanja tuženika proizlazi da je ostvaren gubitak na području na kojem je tužitelj obavljao poslove, odnosno na području Splita,
- da iz dopisa Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje proizlazi da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2017., do 30. travnja 2017., zapošljavao ukupno sedam radnika, uključujući tužitelja.
11. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud utvrđuje da je tužba tužitelja pravovremena i dopuštena u smislu odredbe čl. 133. st. 1. i 2. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14 i 127/17– dalje: ZR), te odbija tužbeni zahtjev tužitelja uz zaključak da je tužitelj bio jedini zaposlenik na radnom mjestu ispitivača, a budući je tuženik zapošljavao manje od 20 radnika nije bio u obvezi primijeniti odredbu čl. 115. st. 2. ZR-a sukladno odredbi čl. 115. st. 3. ZR-a, kada pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika. Također utvrđuje da tuženik nije bio u obvezi tužitelju ponuditi drugo radno mjesto prije donošenja pobijane odluke, pa odbija tužbeni zahtjev tužitelja.
12. 1. Drugostupanjski sud je svoju odluku o nedopuštenosti odluke o otkazu utemeljio na utvrđenju da se pobijana presuda ne temelji isključivo na iskazu direktorice tuženika već se temelji i na rezultatima poslovanja tuženika iz kojih je nedvojbeno razvidno da je tuženik u 2016. i u prva četiri mjeseca 2017. poslovao s gubitkom na području Splita na kojem području je tužitelj bio jedini zaposlenik i obavljao poslove ispitivača, pa je tuženik imao opravdani razlog za donošenje odluke o redovitom otkazu ugovora o radu zbog gospodarskih razloga-poslovno uvjetovani otkaz, jer se radi o dužem razdoblju u kojem je tuženik poslovao s gubitkom na području Splita gdje je tužitelj bio jedini radnik.
12. 2. Ujedno smatra da činjenica što su između stranaka zaključena dva dodatka ugovoru o radu na neodređeno vrijeme od 27. siječnja 2016. i 30. siječnja 2017. u odnosu na visinu plaće tužitelja nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost odluke tuženika o otkazu ugovora o radu tužitelja kraj nedvojbeno utvrđenih negativnih rezultata poslovanja tuženika na području Splita, a dodaci ugovoru o radu odnose se samo na promjenu visine minimalne plaće.
12. 3. U odnosu na prigovor tužitelja da je iz odluke o otkazu ugovora o radu razvidno da se tuženiku ne stavlja na teret skrivljeno ponašanje niti se utvrđuje da bi tužitelj bio odgovoran za negativno poslovanje već se otkaz ugovora o radu donosi zbog lošeg poslovanja i ostvarenog gubitka u 2016. u iznosu od 34.363,70 kn te u prva četiri mjeseca 2017. u iznosu od 7.678,94 kn, neosnovanim je ocijenio pozivanje tužitelja na odredbu čl. 135. st. 3. ZR-u da bi tuženik trebao dokazati krivnju tužitelja za određene gubitke na mjestu rada Splita jer se to tužitelju niti ne stavlja na teret, budući da je ugovor o radu otkazan zbog gospodarskih razloga.
12. 4. Cijeneći da je u vrijeme donošenja odluke o otkazu ugovora o radu tuženik zapošljavao 7 radnika prilikom odlučivanja o poslovno uvjetovan otkazu nije morao voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete tužitelja, obzirom da ZR-u ne propisuje obvezu da se tuženiku ponudi neko drugu radno mjesto.
13. Prema pravnom shvaćanju ovoga suda odbijanjem tužbenog zahtjeva je pravilno primijenjeno materijalno pravo.
14. U rješenju spora valja poći od toga da je autonomno pravo poslodavca organizirati proces rada tako da ostvaruje što bolje poslovne rezultate, što znači da radi ostvarenja tog cilja utvrđuje postojanje trajnih potreba za radom radnika na određenom radnom mjestu pa može s obzirom na racionalizaciju poslovanja utvrditi i da je za određenim radnicima prestala potreba.
15. Međutim, poslovno uvjetovani otkaz je dopušten samo ako je poslodavac prije odluke o otkazu imao opravdan razloga za takav otkaz.
16. Naime, odredbom čl. 115. st. 1. točkom 1. ZR-u propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz) ako za to ima opravdani razlog u slučaju ako prestane potreba za obavljanjem određenih poslova zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz). U st. 2. istog članaka propisano je da pri odlučivanju o poslovno uvjetovan otkazu poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika, te je u st. 3. propisano je da se odredbe st. 2. ne primjenjuju na otkaz ako poslodavac zapošljavanje manje od 20 radnika.
17. Tuženik je u ovom slučaju postupio u skladu s odredbom čl. 115. ZR-u jer je tuženik u 2016. i u prva četiri mjeseca 2017., poslovao s gubitkom na području Splita, na kojem području je tužitelj bio jedini zaposlenik i obavljao poslove ispitivača, te je time dokazao postojanje opravdanog razloga za redoviti otkaz ugovora o radu tužitelju, u smislu odredbe čl. 115. st. 1. ZR-u. Stoga navodi tužitelja o sklopljenim aneksima ugovora u radu od 27. siječnja 2016. i 30. siječnja 2017. u odnosu na visinu plaće tužitelja nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost odluke tuženika o otkazu ugovora o radu tužitelja s obzirom na nedvojbeno utvrđene negativne rezultate poslovanja tuženika na području Splita, a pogotovo što se dodaci ugovoru o radu odnose se samo na promjenu visine minimalne plaće.
18. Navodi tužitelja da mu nije ponuđeno drugo radno mjesto nisu osnovani jer tuženik nije ni isticao, niti sada u reviziji tvrdi da je tuženik imao neko drugo (konkretno) radno mjesto koje bi mu tuženik mogao ponuditi.
19. U preostalom dijelu revizijskih navoda kojima tužitelj osporava utvrđeno činjenično stanje i daje vlastitu ocjenu dokaza, a prema odredbi čl. 386. st. 1. i 2. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga ovaj sud takve revizijske navode nije mogao ispitivati niti uzeti u razmatranje njegove činjenične navode iznesene u reviziji.
20. Kako nisu osnovani razlozi zbog kojih je podnesena revizija, na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju je valjalo odbiti kao neosnovanu pa je odlučeno kao u izreci ove presude.
Zagreb, 11. listopada 2022.
Predsjednica vijeća:
Jasenka Žabčić
