Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 71 Gž-1875/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Tomislava Aralice, predsjednika vijeća, Vlaste Feuš sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Sabine Dugonjić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. K. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik D. P., odvjetnik u Z., protiv tuženika H. M. d.o.o., Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik V. V., odvjetnik u Odvjetničkom društvu H. i partneri d.o.o. u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja, protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-938/20-11 od 19. travnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 11. listopada 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-938/20-11 od 19. travnja 2022.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 40.000,00 kn s pripadajućim kamatama i naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 3.750,00 kn.

2. Presudu pobija tužitelj iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22.- dalje: ZPP). Predlaže da sud drugog stupnja sasluša tužitelja u skladu s odredbom čl. 373.b ZPP te shodno žalbenim razlozima preinačiti, podredno ukinuti te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Potražuje trošak žalbenog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tužitelja je neosnovana.

5. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14.i 70/19- dalje u tekstu: ZPP), a na koje povrede sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).

6. Na žalbene navode valja odgovoriti da je sud prvog stupnja, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP, odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju, i to prema savjesnoj i brižljivoj ocjeni svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Pri tome je sud prvog stupnja ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je potpuno, u skladu s dokaznim prijedlozima stranaka, pravilno utvrdio činjenično stanje.

6.1. U odnosu na žalbene navode tužitelja da je prvostupanjski sud pogrešno cijenio iskaze saslušanih svjedoka, valja reći da su isti u cijelosti neosnovani, jer je sud prvog stupnja dao jasne i valjane razloge glede ocjene njihovih iskaza, dok se prigovori žalitelja u suštini svode na preocjenjivanje tih iskaza i davanja vlastite i to pogrešne ocjene izvedenih dokaza, na koju je u smislu odredbe čl. 8. ZPP ovlašten jedino sud.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete za povredu prava osobnosti temeljem odredbe čl. 19. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, 29/18 i 126/ 21- dalje: ZOO) i to za povredu prava na ugled i čast nastale tužitelju zbog objave teksta na online portalu J. l.

8. Kako se u ovom parničnom postupku za naknadu štete nastale putem medija radi o postupku u kojem s jedne strane postoji pravo na slobodu izražavanja, a s druge strane pravo na zaštitu prava osobnosti na čast i ugled, potrebno je ocijeniti koje je od tih prava pretežnije, obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, vodeći pritom računa da se uporabom jednog prava ili slobode ne smije ugroziti ili ukinuti neko drugo pravo ili sloboda nego da se svako pravo ili sloboda ostvaruju ograničeno na način da uz njega opstaje i ono drugo pravo.

9. Spornim člankom objavljenim dana 24. siječnja 2020. u 14:36 sati, na online portalu J. l. (www…) objavljen je tekst naslova "OTKRIVAMO JOŠ DVIJE K. NEKRETNINE Još dva apartmana na P. glase na ministrovo ime, a nema ih u zadnjoj verziji imovinske kartice", a u kojem tekstu su iznesene netočne i neprovjerene činjenice o navodnoj imovini u vlasništvu tužitelja, navodeći, među ostalim, da bi supružnici K., posjedovali tri apartmana na otoku P., a ne jedan ili je tužitelj još jednom unio krive podatke u imovinsku karticu. Time tužitelj u tužbi tvrdi da ga se objavom neistinitih i neprovjerenih činjenica o njegovoj imovini diskreditira u osobnom i profesionalnom pogledu te se stvara iskrivljena društvena predodžba o njemu, koja je škodila i nadalje škodi njegovoj časti i ugledu u njegovu životnom okruženju. Objavom navedenog činjenično netočnog teksta, tužitelj navodi da je javno osramoćen i ponižen, da mu je povrijeđeno pravo osobnosti na čast i ugled te je trpio i nadalje trpi brojne neugodnosti u svakodnevnom radu i životu te susretima s trećim osobama, zbog čega je pretrpio i nadalje trpi intenzivne duševne boli.

10. Polazeći od utvrđenja da je autorica članka V. N. postupala u dobroj vjeri, jer nakon što je izvršila uvid u zemljišnoknjižni izvadak za predmetnu nekretninu te imovinsku karticu tužitelja od 23. siječnja 2020., (iako nije direktno od tužitelja dobila izjavu vezano uz vlasništvo apartmana u N.), sud prvoga stupnja utvrdio je da su u spornom članku objavljene istinite, odnosno točne informacije, odnosno informacije koje su utemeljene na činjenicama za koje je autorica članka imala osnovani razlog povjerovati da su točne i da je poduzela sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, a da je postojalo opravdano zanimanje javnosti za objavu informacije, slijedom čega je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, jer je zaključio da u odnosu na sporne objavljene informacije, na strani tuženika postoji ekskulpacijski razlog iz čl. 21. st. 4. alineja 3. Zakon o medijima („Narodne novine“ broj: 59/04, 84/11 i 81/13.-dalje: ZM).

11. U ovom drugostupanjskom postupku po žalbi tužitelja sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva za naknadu štete.

12. Odredbom čl. 21. ZM propisano je da nakladnik koji informacijom objavljenom u mediju prouzroči drugome štetu dužan ju je naknaditi izuzev u slučajevima propisanim Zakonom.

13. Prema odredbi čl. 22. st. 1. ZM-a neimovinska (nematerijalna) šteta se u pravilu naknađuje objavljivanjem ispravka informacije i isprikom nakladnika te isplatom naknade sukladno općim propisima obveznog prava.

14. Prema odredbi čl. 19. ZOO svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom. Pod pravima osobnosti razumijevaju se, između ostalih, i pravo na ugled, čast i dostojanstvo koja prava su izričito pobrojana u čl. 19. st. 2. ZOO-a, time da su navedena prava spomenuta radi primjera, a zaštita prava osobnosti obuhvaća i druge situacije kojima se povređuju prava osobnosti.

15. U odnosnu na žalbene navode valja odgovoriti da je sadržaj spomenutog teksta od javnoga interesa, a u ovome je slučaju osobito bitna činjenica za donošenje sudske odluke ostvarenje funkcije tiska u demokratskom društvu. Iako tisak ne smije prekoračiti određene granice, u konkretnom slučaju poštovanje prava i ugleda drugih te otkrivanje povjerljivih podataka, zadatak je tiska pružiti, uz poštovanje svojih obveza i odgovornosti, informacije o svim sferama od javnoga interesa.

16. Iz odredbi Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, dodatno pojašnjene tumačenjem Europskog suda za ljudska prava, proizlazi i najpreciznije određenje slobode izražavanja. Naime, Konvencija u članku 10. propisuje sljedeće: "(1) Svatko ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. (2) Kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni radi interesa državne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti ili javnog reda i mira, radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala, radi zaštite ugleda ili prava drugih, radi sprječavanja odavanja povjerljivih informacija ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti. Dakle, stavkom 2. propisani su dopušteni razlozi za ograničenja slobode izražavanja, kao i demokratski standard prema kojemu se ista mogu odrediti samo putem zakonskih normi. Europski sud prilikom utvrđivanja je li došlo do povrede čl.10. Konvencije primjenjuje tzv. trodijelni test. On sam po sebi predstavlja demokratski standard kojim bi se trebale rukovoditi i države stranke pri utvrđivanju je li ili nije povrijeđena sloboda izražavanja. Test podrazumijeva sljedeće: (1.) Provjeru je li ograničenje slobode izražavanja propisano zakonom; (2.) Provjeru je li zakonsko ograničenje slobode izražavanja bilo motivirano zaštitom nekog od legitimnih ciljeva iz čl. 10. st. 2. Konvencije. Provjeru je li zakonsko ograničenje slobode izražavanja motivirano zaštitom nekog od legitimnih ciljeva iz čl. 10. Konvencije bilo bi neophodno u demokratskom društvu.

16.1. Sud prvog stupnja pritom postavlja vrlo jasne kriterije za utvrđivanje te neophodnosti u demokratskom društvu, kojom se u odlučivanju u svezi sa slobodom izražavanja rukovodio. Kako bi miješanje države u nečiju slobodu izražavanja (u vidu zakonskog ograničenja, odluke javne vlasti, sudske kazne) bilo neophodno u demokratskom društvu, mora za to miješanje, odnosno ograničenje, postojati neodgodiva društvena potreba. Međutim, nije dovoljno samo postojanje društvene potrebe, ona mora biti žurna. Ujedno, ograničenja moraju biti primjerena i razmjerna legitimnom cilju kojem služe.

16.2. Naime, sloboda izražavanja je kao konvencijska i ustavna kategorija, utvrđena i zajamčena kao ljudsko pravo i temeljna sloboda, što proizlazi iz čl. 10. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 7/99, u daljnjem tekstu: EKLJP) i čl. 38. Ustava Republike Hrvatske (dalje: Ustav RH). U čl. 3. ZM-a proširen je sadržaj slobode izražavanja misli te je u st. 2. tog članka značajno proširen sadržaj slobode medija te se propisuje da sloboda medija obuhvaća osobito slobodu izražavanja mišljenja, neovisnost medija, slobodu prikupljanja, istraživanja, objavljivanja i raspačavanja informacija u cilju informiranja javnosti… slobodu protoka informacija i otvorenosti medija za različita mišljenja, uvjerenja i raznolike sadržaje … uvažavanje zaštite ljudske osobnosti, privatnosti i dostojanstva… proizvodnju i objavljivanje radijskog i televizijskog programa, kao i drugih elektroničkih medija, autonomnost urednika, novinara i ostalih autora programskih sadržaja u skladu s pravilima struke.

16.3. Međutim, sloboda izražavanja i sloboda medija nisu apsolutni niti neograničeni što proizlazi iz čl. 10. st. 2. EKLJP, u kojem je određeno da pravo na slobodu izražavanja može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom koji su u demokratskom društvu nužni, radi, između ostalog, interesa javnog reda i mira, radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite ugleda i prava drugih. Da sloboda izražavanja i sloboda medija nije apsolutna, ni neograničena proizlazi i iz čl. 16. Ustava RH u kojem je određeno da se sloboda i prava mogu ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje, time da svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju. I čl. 3. st. 3. ZM-a određeno je da je dopušteno ograničiti slobode medija kada je i koliko je to nužno u demokratskom društvu, radi, između ostalog, zaštite ugleda ili prava drugih, javnog reda i mira, sprječavanja nereda ili kažnjivih djela, samo na način propisan zakonom.

16.4. Svaka osoba ima pravo na zaštitu privatnosti, dostojanstva, časti i ugleda, kao Ustavom zajamčenih prava, a zaštita tih prava posebno je još naglašena u čl. 7. st. 1. ZM-a u kojem je određeno da svaka osoba ima pravo na zaštitu privatnosti, dostojanstva, ugleda i časti te u čl. 16. st. 1. ZM-a kojim je propisano da su mediji dužni poštovati privatnost, dostojanstvo, ugled i čast građana.

16.5. Ljudsko dostojanstvo nije samo subjektivno pravo već i opće priznata socijalna vrijednost koju prema tome svatko mora poštivati. Svakom čovjeku je imanentno ljudsko dostojanstvo, koje zajednica priznaje kao općedruštvenu vrijednosti i kao jedan od osnovnih moralnih elemenata društvenog uređenja.

16.6. Čast i ugled valja označiti kao opće postulate za poštivanjem ljudskog dostojanstva u smislu da svaki čovjek ima pravo na osobni osjećaj vrijednosti (čast), a s druge strane ima pravo na priznanje ljudskog dostojanstva od strane drugih ljudi u društvu (ugled).

17. Stoga, ono što je sudu bitno za procjenu u svakom konkretnom slučaju, je odgovor na pitanje je li novinar djelovao u dobroj vjeri u cilju opskrbljivanja javnosti točnim i pouzdanim informacijama u skladu s novinarskom etikom, a što je sud prvoga stupnja pravilno utvrdio, jer je utvrdio da su u spornom članku objavljene istinite, odnosno točne informacije, odnosno informacije koje su utemeljene na činjenicama za koje je autorica članka imala osnovani razlog povjerovati da su točne i da je poduzela sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti. Naime, prema odredbi čl. 119. st. 1. ZV-a vlasništvo nekretnina na temelju pravnog posla stječe se zakonom predviđenim upisom stjecateljeva vlasništva u zemljišnoj knjizi na temelju valjano očitovane volje dotadašnjeg vlasnika usmjerene na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja, ako zakonom nije drugačije određeno. Dakle, sve dok se prijedlog za uknjižbu prava vlasništva ne usvoji, njegovo podnošenje, samo po sebi, ne mijenja istinitu činjenicu da su u trenutku objave spornog članka još dvije tužiteljeve nekretnine tj. dva apartmana u N. na otoku P., površine 38,99 m2 i 37,67 m2 glasila tj. bila upisana u zemljišne knjige kao njegovo vlasništvo, a apartmani tih površina nisu uopće bili uneseni u imovinsku karticu tužitelja od 23. siječnja 2020. već je bio unesen samo apartman u N. površine 50 m2 u vlasništvu tužiteljevog bračnog druga (supruge).

17.1. Nakon uvida u zemljišnoknjižno stanje na dan 23. siječnja 2020. tj. dan prije objave spornog članka, gdje je prema stanju u zemljišnim knjigama, u kući P. izgrađenoj na k.č.br. 955/597 upisanoj u zk. ul. broj 1949 k.o. N. - I, tužitelj bio upisan kao vlasnik dva apartmana na drugom katu površine 38,99 m2 i 37,67 m2, ali isto tako i kao vlasnik prostora P7 na drugom katu, površine 28,73 m2 te P8 u potkrovlju, površine 27,98 m2, te uvida u imovinsku karticu tužitelja od 23.siječnja 2020. u kojoj je tužitelj naveo da je njegov bračni drug vlasnik apartmana u N. površine 50 m2, pravilan je zaključak suda prvoga stupnja da je autorica članka imala opravdanog razloga smatrati da je točna činjenica da supružnici K. posjeduju tri apartmana na otoku P., odnosno da je imala opravdanog razloga propitivati posjeduju li supružnici K., doista, tri apartmana na otoku P. i je li tada ministar zdravstva (tužitelj) unio krive podatke u imovinsku karticu.

17.2. U odnosu na žalbeni navodi da je tužitelj podnio tužbu zbog iznošenja neistinitih činjenica, a zbog kojih trpi javno sramoćenje i poniženje, valja odgovoriti da tuženik nije iznio neistinite činjenice, a s obzirom da je u izvatku iz zemljišnih knjiga upravo tužitelj bio upisan kao vlasnik predmetnih nekretnina, a u imovinsku karticu nije unio predmetne nekretnine kao njegovo vlasništvo.

18.3. Pravilan je zaključak suda prvoga stupnja kako je svaki državni dužnosnik, dakle i tužitelj, kao ministar zdravstva u vrijeme objave predmetnog članka, dužan do u detalje navesti točne podatke o imovini koje je vlasnik on i njegov supružnik. U konkretnom slučaju, tužitelj je u imovinsku karticu od 23. siječnja 2020. u rubriku "Podaci o nekretninama" trebao pažljivo, do u detalje, u skladu sa stanjem u zemljišnim knjigama, navesti da je u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik dva apartmana u N., kao i prostora P7 i P8 te navesti točnu površinu istih, a u rubrici "Napomena" navesti koje je od tih nekretnina prodao te opisati da apartman koji nije prodao u naravi predstavlja dvoetažni stan ukupne površine 67,72 m2, time da je u zemljišnim knjigama upisan kao dvije etaže, jedna površine 38,99 m2, a druga površine 28,73 m2 te da se radi o etažama E-5 i E-7. Međutim, tužitelj, tada ministar zdravstva, nije postupio na opisani način već je tek u svojoj imovinskoj kartici od 4.ožujka 2020. u rubrici "Podatci o nekretninama" naveo da je vlasnik apartmana u N. površine 67,72 m2, a u rubrici "Napomena" naveo je da je apartman u N. u zemljišnim knjigama upisan kao dvije etaže, jedna površine 38,99 m2, a druga površine 28,73 m2, u naravi povezano u dvoetažni apartman ukupne površine 67,72 m2. Standard po kojem javne osobe uživaju nižu razinu zaštite prava na privatnost od ostalih, znači i da u odnosu na tužitelja ima manje ograničenja, pa samim time i veći opseg slobode izražavanja. Naime, ograničenja slobode izražavanja manja su u odnosu na političare, nego na ostale javne osobe.

19. Naime, jedna od najvažnijih sastavnica slobode izražavanja jest sloboda medija (sloboda tiska), jer novinari imaju veću slobodu izražavanja od ostalih, njihova sloboda izražavanja manje podliježe ograničenjima zbog značaja i uloge koju mediji imaju u demokratskom društvu. Njihov je zadatak širiti informacije i ideje od javnog interesa. Realizirajući taj svoj zadatak, tuženik je objavom spornog teksta omogućio ostvarenje prava javnosti da zna (informacije i ideje od javnog interesa), a uvidom u zemljišno knjižni izvadak, koji je dokaz vlasništva, pravilno je sud prvoga stupnja zaključio da su u spornom članku objavljene istinite, odnosno točne informacije, odnosno informacije koje su utemeljene na činjenicama za koje je autorica članka imala osnovani razlog povjerovati da su točne i da je poduzela sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, pa stoga, odgovornost tuženika moguća je samo ukoliko za to postoje osobito jaki razlozi, a što nije slučaj u ovom konkretnom predmetu.

20. U odnosu na žalbene navode valja ukazati i na presudu Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu i to u predmetu Axel Springer AG protiv Njemačke, zahtjev br. 48311/10 presuda od 10. srpnja 2014., u kojoj je, uz ostalo, izraženo shvaćanje da se sloboda izražavanja ne odnosi samo na informacije i ideje koje su dobro prihvaćene u javnosti ili nisu uvredljive, već i one koje mogu izazvati šok, uvredu ili uznemiriti javnost, kao i da „Sporni članak ne sadrži detalje iz privatnog života, već se odnosi na obavljanje javne funkcije, a osoba koja obnaša javne funkcije treba pokazati veći stupanj tolerancije od običnog građanina.

21. Slijedom navedenih odredaba i provedenog dokaznog postupka izložena utvrđenja, zaključke i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, suprotno žalbenim navodima tužitelja, u cijelosti prihvaća ovaj sud drugog stupnja. Stoga, pravilna je odluka suda prvog stupnja kojom odbija tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan i to temeljem zaključka da postoji ekskulpacijski razlog iz čl. 21. st. 4. alineja 3. ZM

22. Stoga se žalbeni navodi tužitelja ne mogu prihvatiti kao osnovani.

23. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno je primijenio materijalno pravo iz gore navedenih odredaba.

24. I odluka prvostupanjskog suda o naknadi parničnog troška je pravilna. Ovo iz razloga što je prvostupanjski sud pri donošenju te odluke imao u vidu samo potreban parnični trošak tuženika (čl. 155. st. 1. i 2. ZPP) te imajući u vidu uspjeh stranaka u parničnom postupku (čl. 154. st. 1. ZPP).

25. Odluka o kamatama na parnični trošak pravilno se temelji na odredbi čl. 30 st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17- dalje: OZ), a odluka o visini kamatne stope pravilno se temelji na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO.

26. Kako ne postoje razlozi zbog kojih se pobija prvostupanjska presuda, a niti razlozi na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, to je valjalo po osnovu čl. 368. st. 1. ZPP odbiti kao neosnovanu žalbu tužitelja te potvrditi prvostupanjsku presudu.

27. Zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka je odbijen jer je tužitelj odbijen sa žalbom (čl. 154. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 11. listopada 2022.

Predsjednik vijeća:

Tomislav Aralica, v.r.