Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 12 Gž-2921/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda mr. sc. Iris Gović Penić kao predsjednika vijeća, Sanje Joka Umićević kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Ines Kovačević kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. S. (OIB:…) iz Z., protiv I-tužene V. I. (OIB:…) iz Z., II-tuženika T. T.(OIB:…) iz Z., IV-tuženika D. M. (OIB:…) iz Z., V-tuženika M. M. (OIB:…) iz Z., VI-tuženog I. M. (OIB:…) iz Z., VII- tuženog B. Š. (OIB:…) iz Z., VIII-tužene M. Š. (OIB:…) iz Z., IX-tuženog T. L. (OIB:…) iz Z., X-tužene M. H. (OIB:…) iz Z., XI-tuženog M. K. (OIB:…) iz Z., XII-tužene A. M. (OIB:…) iz Z., XIII-tuženog V. M. (OIB:…) iz Z., XIV-tuženog D. S. (OIB:…)iz Z., XV-tužene M. S. (OIB:…) iz Z., XVI-tuženog T. G. (OIB:…) iz O., XVII-tuženog D. N. (OIB:…) iz Z., XVIII- tužene I. P. (OIB:…) iz Z., XIX-tuženog O. N.1 (OIB:…) iz Z., XX-tužene O. N. (OIB:..) iz Z., XXI-tuženog D. B. (OIB:…) iz Z., i XXII-tuženog P. R. (OIB:…) iz Z., I,II,IV,V,VI,IX- XVIII,XX-XXII-tuženici zastupani po punomoćnici D. O., odvjetnici iz Z., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P-34/16-3 od 29. siječnja 2016., ispravljene rješenjem Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P-34/16-18 od 25. ožujka 2016. te rješenjem Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P-34/16-56 od 2. siječnja 2020.,u sjednici vijeća 11. listopada 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P-34/16-3 od 29. siječnja 2016., ispravljena rješenjem Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P-34/16-18 od 25. ožujka 2016. te rješenjem Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P-34/16-56 od 2. siječnja 2020.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

"I)

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

" Utvrđuje se da je tužitelj B. S. iz Z., stekao dosjelošću pravo vlasništva na nekretnini – jednosobni stan, površine 31,86 m2, koji stan se sastoji od: sobe, kuhinje, kupaonice s wc-om i predsobljem u stambenoj zgradi, … , sagrađena na k.č.br. 1464 k.o. K., pa su tuženici dužni trpjeti da se tužitelj upiše kao suvlasnik predmetne nekretnine u zemljišnoj knjizi

Nalaže se zk odjelu provedba ove presude po njenoj pravomoćnosti".

II)

Odbija se eventualno kumulirani tužbeni zahtjev koji glasi: "Nalaže se tuženicima izvršiti tužitelju povrat ulaganja u iznosu od 25.000,00 EUR sa zateznom kamatom od 1978. g."

III)

Nalaže se tužitelju naknaditi I,II,IV,V,VI,IX-XVIII,XX-XXII-tuženicima parnični trošak u iznosu od 7.031,20 kuna, u roku 15 dana.“

2. Protiv te presude žali se tužitelj iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači prema žalbenim navodima odnosno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. U odgovoru na žalbu I, II, IV, V, VI, IX-XVIII, XX-XXII tuženici osporavaju osnovanost žalbenih navoda te predlažu odbiti žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsku presudu.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da je stekao dosjelošću pravo vlasništva nekretnine – stana površine 31,86 m2 u Z., te da su tuženici dužni trpjeti da se tužitelj upiše kao suvlasnik predmetne nekretnine odnosno podredno zahtjev tužitelja da mu tuženici plate iznos od 25.000,00 EUR-a sa zateznim kamatama.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da su ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, a nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju žalitelj ističe u žalbi, a to stoga jer je izreka prvostupanjske presude jasna te ne proturječi niti sama sebi niti razlozima presude, u presudi su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava pa prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Isto tako je neosnovano navođenje žalitelja da prvostupanjski sud nije postupio u skladu s čl. 11. ZPP (čl. 354. st. 1. ZPP) pa tako tužitelja nije upozorio da može specificirati troškove postupka dok ga je zastupao odvjetnik te da može predložiti dokaze, a to stoga jer je tužitelj na ročištu 14. siječnja 2016. predložio dokaze, pri čemu žalitelju valja ukazati da u ovom postupku niti nije zastupan po punomoćniku – odvjetniku pa stoga niti nema pravo na parnični trošak sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 142/2012., 103/2014., 118/2014. i 107/2015. – dalje: Tarifa).

7. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne presude te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene, sukladno odredbi čl. 8. ZPP u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje.

8. Tako je prvostupanjski sud utvrdio da su predmet spora zajedničke prostorije koje se nalaze u zgradi u Z., da je na sastanku Kućnog savjeta stambene zgrade … (sada adresa – …) održanom 25. siječnja 1977. Kućni savjet odbio zahtjev tužitelja za adaptaciju zajedničkih prostorija stubišta A jer se radi o praonici i sušionici rublja koju koriste ili će koristiti stanari tog stubišta, da ne žele sklopiti ugovor o korištenju zajedničkih prostorija stubišta u svrhu stanovanja jer se radi o zajedničkim prostorijama stubišta, a ne cijele zgrade, da ne daju nikakvu garanciju ni obavezu povrata uloženih sredstava za adaptaciju tih prostorija niti o vremenu na koje bi se iste mogle koristiti; da je tužitelj 27. prosinca 1977. dao izjavu u kojoj je izjavio da je suglasan s odlukom Kućnog savjeta stambene zgrade … od 25. siječnja 1977. da će dobivene zajedničke prostorije koristiti isključivo za vlastite stambene potrebe te neće iznajmljivati trećim osobama niti ih zamjenjivati; da je Zbor stanara stambene zgrade …, N. Z. dana 26. lipnja 1978. na sastanku održanom 15. lipnja 1978., a osnovom prethodne suglasnosti stanara stubišta A donio odluku da se daju tužitelju na korištenje zajedničke prostorije stubišta A na južnoj strani kao privremeni stambeni smještaj, da se one ustupaju tužitelju osobno i članovima njegove najuže obitelji te ih nitko drugi ne smije koristiti niti se smiju iznajmljivati trećim osobama, da će za korištenje tih prostorija tužitelj plaćati najamninu u visini bruto stanarine za jednosobni stan u toj zgradi te je u taj iznos uključena najamnina za prostorije, odvoz smeća i korištenje gradskog zemljišta, da je tužitelj dužan plaćati tu naknadu unaprijed do 10.-og u mjesecu uplatnicom, blagajniku Kućnog savjeta; da je tužitelj sporne prostorije adaptirao u jednosobni stan; da je tužitelj do 2006. plaćao najamninu za korištenje tih prostorija te da od 1992. ne živi tamo; te da su vlasnici posebnih dijelova predmetne zgrade pokrenuli postupak radi iseljenja tužitelja u kojem parničnom postupku je donesena pravomoćna presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-331/12-14 dana 20. lipnja 2013. kojim je naloženo tužitelju (tamo tuženiku) isprazniti zajedničke prostorije koje se nalaze u prizemlju stambene zgrade u Z., lijevo od ulaza u stubište A, a koje čine dvije prostorije i to praonica rublja i sušionica rublja s hodnikom i te prostorije slobodne od osoba i stvari predati u posjed tužiteljima.

9. Tužitelj u ovom predmetu tužbenim zahtjevom traži utvrđenje da je dosjelošću stekao vlasništvo nad navedenim prostorijama (za koje smatra da predstavljaju jednosobni stan površine 31,86 m2) jer da je tada postojeće zajedničke prostorije prenamijenio u jednosobni stan uz pismenu suglasnost svih stanara tog stubišta te da se nalazi u poštenom, mirnom i neprekinutom posjedu nekretnine više od 33 godine pa da su se stoga stekli uvjeti za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

10. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži utvrđenje da je dosjelošću stekao pravo vlasništva nekretnine – jednosobnog stana površine 31,86 m2 u … u Z. (sagrađeno na kčbr. 1464 k.o. K.) te da su tuženici dužni trpjeti da se tužitelj upiše kao suvlasnik predmetne nekretnine u zemljišne knjige.

11. Prema odredbi čl. 159. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98,137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 – dalje: ZVDSP) dosjelošću se stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako ta ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari. Samostalni posjednik čiji je posjed nekretnine zakonit, istinit i pošten stječe dosjelošću vlasništvo protekom 10 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja, a posjednik nekretnine samostalni kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću protekom 20 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja (st. 2. i 3. čl. 159. ZVDSP). Tako je bilo propisano i čl. 28. st. 2. i 4. Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91 i 91/96).

12. Iz naprijed navedene odredbe proizlazi da se dosjelošću može steći vlasništvo neke nekretnine ako su ostvarene sve pretpostavke navedene tom zakonskom odredbom, a prvenstveno da se radi o samostalnom posjedu neke nekretnine u smislu čl. 11. ZVDSP. Naime, odredbom čl. 11. st. 1. ZVDSP propisano je da tko stvar posjeduje priznajući višu vlast posrednog posjednika, nesamostalni je posjednik, a tko stvar posjeduje kao da je njezin vlasnik ili posjeduje pravo kao da je nositelj tog prava – samostalni je posjednik. Posjed će se smatrati samostalnim, ako se ne dokaže suprotno (st. 2. istog članka).

13. Pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da tužitelj tijekom spornog razdoblja nije bio samostalni posjednik sporne nekretnine jer je bio u posjedu iste priznajući višu vlast posrednog posjednika (stanara tj. vlasnika stanova u istoj zgradi na adresi Z., …), te se ukazuje žalitelju da je saslušan kao stranka na ročištu 14. siječnja 2016. iskazao da mu je stan dodijeljen na korištenje uz suglasnost svih stanara zgrade, da su u to vrijeme to bile zajedničke prostorije zgrade, da je bio svjestan toga da su mu navedene prostorije dane na privremeno korištenje i da je u obvezi za to plaćati najamninu koju je i plaćao do 2006. pa iz svega proizlazi da tužitelj nije izvršavao faktičnu vlast na spornoj nekretnini kao da je vlasnik iste.

14. Isto tako je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio podredni tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži isplatu iznosa od 25.000,00 EUR-a na ime ulaganja u predmetnu nekretninu.

15. Pritom treba reći da tužitelj niti u tužbi niti tijekom postupka nije točno i određeno naveo o kojim se to ulaganjima radi (u kojem vremenskom razdoblju, koji iznos, u koju svrhu je što utrošeno i tome slično) te se stoga u tom smislu njegov tužbeni zahtjev ukazuje neosnovanim jer tužitelj mora u postupku dokazati da je svaki pojedini konkretni trošak koji je po njegovoj tvrdnji imao za prenamjenu spornih prostorija učinjen u određenom vremenskom razdoblju, da je iznosio određenu svotu, koja je bila njegova namjena odnosno potrebno ih je točno specificirati, a da bi se tijekom postupka mogla utvrditi osnovanost ili neosnovanost zahtjeva za povratom navedenih ulaganja tužitelja u spornu nekretninu. U tom smislu ukazuje se tužitelju na odredbu čl. 219. st. 1. ZPP te čl. 221.a ZPP, a isto tako tužitelju treba ukazati da građevinsko vještačenje koje je priloženo u spis predmeta (izrađeno u postupku osiguranja dokaza 1986. godine) samo po sebi nije dostatno za utvrđivanje spornih činjenica bitnih za odlučivanje o postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelja, a sve s obzirom na ono što je naprijed navedeno.

16. Iz svega iznesenog proizlazi da je prvostupanjski sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži utvrđenje da je dosjelošću stekao pravo vlasništva sporne nekretnine i da su tuženici dužni trpjeti da se tužitelj upiše kao suvlasnik nekretnine odnosno eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da mu tuženici vrate povrat ulaganja u tu nekretninu u iznosu od 25.000,00 EUR-a tj. kada je odlučio kao u pobijanoj prvostupanjskoj presudi.

17. I odluka o parničnom trošku donesena je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP.

18. Iz iznesenih razloga valjalo je odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu (čl. 368. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 11. listopada 2022.

Predsjednik vijeća:

mr. sc. Iris Gović Penić, v.r.