REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt 269/2018-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja [trgovačko društvo], [adresa], [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Zlatko Mičin, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika ČN, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Biđin, odvjetnik u Vrbovcu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2303/2016-2 od 5. ožujka 2018., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1034/2014 od 25. siječnja 2016., na sjednici održanoj 11. listopada 2022.,

r i j e š i o  j e :

I. Ukidaju se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2303/2016-2 od 5. ožujka 2018. i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1034/2014 od 25. siječnja 2016. u toč. I., III., IV., V. i VI. izreke i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima parničnog postupka koji su nastali u povodu izjavljene revizije, odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1.1. Prvostupanjskom je presudom, u toč. I. izreke, prihvaćen tužbeni zahtjev da se naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 46.177,95 EUR s pripadajućim zateznim kamatama, sve u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, u toč. II. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 0,03 EUR, također s pripadajućim zateznim kamatama, u toč. III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 40.412,50 kn s pripadajućim zateznim kamatama, dok je u toč. IV. izreke odbijen kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 41.378,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama, a u toč. V. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 18.422,25 kn. U toč. VI. izreke odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 30.390,25 kn.

1.2. Prvostupanjskim je rješenjem ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovrv-14556/04 od 21. srpnja 2004. kojim je naloženo tuženiku da plati tužitelju iznos od 608.237,92 kn sa zakonskim zateznim kamatama pobliže opisanima u istom rješenju.

2.1. Drugostupanjskom presudom suđeno je:

„Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1034/2014 od 25. siječnja 2016. u točkama I., III., IV., V. i VI. izreke i sudi:

1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 46.177,95 EUR sa zateznim kamatama koje teku i to:

- na iznos od 4.325,22 DEM od 17. rujna 2001. do 31. prosinca 2001. po stopi koju banke u mjestu ispunjenja plaćaju na devizne štedne uloge građana po viđenju u DEM, a nadalje na iznos od 2.211,45 EUR od 1. siječnja 2002. do 31. prosinca 2005. po stopi koju banke u mjestu ispunjenja plaćaju na devizne štedne uloge građana po viđenju u EUR, od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

- na iznos od 2.344,14 EUR od 17. rujna 2002.,

- na iznos od 2.484,79 EUR od 17. rujna 2003.,

- na iznos od 2.633,87 EUR od 17. rujna 2004. i

- na iznos od 2.791,91 EUR od 17. rujna 2005. do 31. prosinca 2005. po stopi koju banke u mjestu ispunjenja plaćaju na devizne štedne uloge građana po viđenju u EUR, od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

- na iznos od 2.959,42 EUR od 17. rujna 2006.

- na iznos od 3.136,99 EUR od 17. rujna 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te

- na iznos od 3.325,21 EUR od 17. rujna 2008.,

- na iznos od 3.524,72 EUR od 17. rujna 2009.,

- na iznos od 3.736,20 EUR od 17. rujna 2010. i

- na iznos od 3.960,37 EUR od 1. siječnja 2012. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve to u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate.

2. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 52.575,15 kn (pedesetdvijetisućepetstosedamdesetpet kuna i petnaest lipa), u roku od 8 dana.

3. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 3.288,60 kn (tritisućedvjestoosamdesetosam kuna i šezdeset lipa) i troška sudskih pristojbi, kao neosnovan."

2.2. Drugostupanjskim je rješenjem potvrđeno prvostupanjsko rješenje.

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju po odredbi čl. 382. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14

– dalje: ZPP), navodeći da istu podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se drugostupanjska presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev tužitelja prihvati u cijelosti, podredno da se ista odluka ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija tužitelja je osnovana.

6. Obzirom da je drugostupanjska presuda donesena na temelju ovlaštenja iz čl. 373.a. Zakona o parničnom postupku ZPP, protiv pobijane presude dopuštena je revizija na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP pa je, na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP, ovaj sud ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 46.177,95 EUR u kunskoj protuvrijednosti, s pripadajućim zateznim kamatama, a po osnovi neplaćenih potraživanja dospjelih u razdoblju od 2001. do 2011., na temelju Ugovora o zajmu broj 10/96 od 17. rujna 1996., pri čemu je u revizijskom stadiju postupka sporno je li nastupila zastara, imajući na umu da je prijedlog za ovrhu podnesen 18. lipnja 2004. (u kojem ovršnom postupku je ukinuto rješenje o ovrsi te je postupak nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga), odnosno je li došlo do prekida zastare izjavom tuženika od 5. studenoga 1999., kojom je tuženik tražio odgodu plaćanja predmetnog duga.

8. U postupku pred prvostupanjskim sudom je utvrđeno da su Bisag d.o.o. kao zajmodavac i tuženik kao zajmoprimac sklopili Ugovor o zajmu broj 10/96 od 17. rujna 1996., kojim se, u čl. 4. b), tuženik obvezao vratiti iznos od 79.743,06 DEM uvećan za ugovornu kamatu (6% godišnje) u petnaest uzastopnih jednakih jednogodišnjih rata, svaka u protuvrijednosti od po 8.210,57 DEM od kojih prva dospijeva 31. prosinca 1997., a zadnja 31. prosinca 2011., a nakon čega su Bisag d.o.o. kao cedent i tužitelj kao cesionar 15. prosinca 1997. sklopili Ugovor o cesiji i preuzimanju duga od kojim je Bisag d.o.o. ustupio tužitelju predmetnu tražbinu prema tuženiku kao cesusu, uz suglasnost tuženika. Također, utvrđeno je, iz dopisa poslanog tužitelju 5. studenoga 1999., da je tuženik zatražio odgodu plaćanja duga u iznosu od 115.160,35 kn.

9. Na temelju tako utvrđenih činjenica, prvostupanjski je sud djelomično ukinuo platni nalog za gore navedeni iznos, obrazlažući da je platnim nalogom bilo naloženo plaćanje utužene tražbine u kunama, dok tuženikova obveza iz predmetnog Ugovora o zajmu glasi na odgovarajući iznos DEM (sada EUR) u kunskoj protuvrijednosti, kao i zbog nedospjelosti tražbine, u smislu odredbe čl. 452. st. 3. ZPP. Pritom prvostupanjski sud navodi da izjava tuženika iz dopisa poslanog tužitelju od 5. studenoga 1999., kojim je tuženik zatražio odgodu plaćanja, ne predstavlja priznanje duga po ugovoru na kojemu se temelji utuženo potraživanje.

10.1. Preinačujući prvostupanjsku presudu drugostupanjski sud, prije svega utvrđuje, na temelju ovlaštenja iz čl. 373.a. ZPP, da tražbina tužitelja glasi na EUR-e u kunskoj protuvrijednosti pa ocjenjuje neosnovanim tuženikovu tvrdnju da je tužitelj preinačio tužbu time što je umjesto isplate utužene tražbine u kunama tražio isplatu u EUR-ima u kunskoj protuvrijednosti, a kako glasi tuženikova obveza, smatrajući da time nije promijenjena istovjetnost zahtjeva. Međutim, budući da tuženik nakon dospjelosti prvog anuiteta iz čl. 4. b) Ugovora o zajmu (za 1997.) nije platio tužitelju niti jedan jedini anuitet, a tužba (prijedlog za ovrhu) je podnesena 18. lipnja 2004., dakle nakon više od šest i pol godina, drugostupanjski sud ocjenjuje da je nastupila zastara samog prava (na otplatu zajma) iz kojeg potječu povremena potraživanja, a s tim u vezi i zastara svih neisplaćenih anuiteta proisteklih iz predmetnog Ugovora. Pritom se drugostupanjski sud poziva na shvaćanje iz nekoliko odluka ovoga revizijskog suda (poslovni broj Rev-853/06 od 23. kolovoza 2007. i dr.). Zaključno, drugostupanjski sud naglašava da je zastarom samog prava tužitelj izgubio i pravo da zahtijeva sve buduće anuitete, kao i one koji su dospjeli prije zastare, uslijed čega tužbeni zahtjev tužitelja smatra neosnovanim u cijelosti.

11. Takvo shvaćanje za sada se ne može prihvatiti.

12. U pravu je revident kada tvrdi da postoje nejasnoće i proturječnosti u obrazloženju pobijane odluke drugostupanjskog suda, u smislu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2 toč. 11. ZPP, u vezi st. 2. čl. 385. ZPP, a u pogledu utvrđenja i zaključaka koji se odnose na izjavu tuženika od 5. studenoga 1999. te u pogledu utvrđenja i zaključaka koji se odnose na pravnu narav iznosa koje je tuženik bio obvezan isplatiti tužitelju.

13.1. Naime, prema čl. u st. 1. čl. 372. ZOO potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima (povremena potraživanja) pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Prema st. 2. istog čl. isto vrijedi za anuitete kojima se u jednakim, unaprijed određenim povremenim iznosima, otplaćuju glavnica i kamate, ali ne vrijedi za otplate u obrocima i druga djelomična ispunjenja.

13.2. Prema st. 1. čl. 387. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) zastara se prekida kad dužnik prizna dug, dok se, po st. 2. istog članka dug može priznati ne samo izjavom vjerovniku nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamata, davanje osiguranja.

14. U tom smislu, niti prvostupanjski niti drugostupanjski sud nisu dali određeni, obrazloženi odgovor na prigovor tužitelja istaknut tijekom postupka da je tuženik predmetnom izjavom, u kojoj navodi da je primio opomenu tužitelja u vezi predmetnog duga „te da trenutno ni uz najbolju volju ne može skupiti toliki novac pa da moli da mu tužitelj početak otplate predmetnog duga odgodi do 1. travnja 2000.“, priznao dug, u smislu čl. 387. st. 1. i 2. ZOO i time prekinuo zastaru te zbog čega ta izjava u ovom konkretnom slučaju ne bi predstavljala priznanje duga.

14.1 Pored navedenoga, nejasno je zbog čega drugostupanjski sud smatra da su predmetnim Ugovorom o zajmu ugovoreni anuiteti, u situaciji kada je prvostupanjski sud utvrdio da se radi o ratama (iz čl. 4. Ugovora o zajmu proizlazi da se tuženik obvezao sukcesivno isplaćivati tužitelju, prema ugovorenoj dinamici otplate, iznose koji nisu jednaki). Napominje se da je u st. 2. čl. 372. ZOO napravljena jasna distinkcija između te dvije kategorije, pri čemu svaka ima svoj, različit pravni režim u pogledu zastare.

15. Budući da su u presudi i drugostupanjskog i prvostupanjskog suda navedeni nedostatni i nejasni razlozi o tumačenju cjelokupnog sadržaja i pravnim učincima predmetne zamolbe za odgodom plaćanja, a imajući u vidu navedeni tužiteljev prigovor, te kako su proturječni razlozi u vezi pravne naravi iznosa koje se tuženik obvezao vratiti tužitelju (radi li se o ratama ili anuitetima), počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2 toč. 11. ZPP u vezi st. 2. čl. 385. ZPP zbog čega odluke nižestupanjskih sudova nije moguće ispitati.

16. Stoga je, na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP, valjalo ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pa je odlučeno kao u toč. I. izreke.

17. U ponovljenom će postupku sudovi će otkloniti opisane bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2 toč. 11. ZPP, raspraviti će sve odlučne okolnosti na koje je ukazano ovim rješenjem te potom donijeti novu, na zakonu osnovanu odluku.

18. Odluka o troškovima postupka nastalima u povodu revizije temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP pa je odlučeno kao u toč. II. izreke.

Zagreb, 11. listopada 2022.

Predsjednica vijeća:

Mirjana Magud