REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 2541/2019-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Branka Medančića predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Andrijana Kalić Boroje, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Pružne građevine d.o.o., Zagreb, Međimurska 4, OIB 34601781192, kojeg zastupa punomoćnik Žarko Smolčić odvjetnik u Odvjetničkom društvu Smolčić & Partneri u Zagrebu, radi nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-134/2017-4 od 6. veljače 2019., kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-143/16-25 od 18. siječnja 2017., u sjednici održanoj 11. listopada 2022.,
p r e s u d i o j e :
Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Drugostupanjskom je presudom preinačena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja i suđeno:
„Uvažava se žalba tužitelja i preinačuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-143/16 od 18. siječnja 2017., te se sudi:
Utvrđuje se da je Odluka tuženika Pružne građevine d.o.o., OIB: 34601781192, o redovitom otkazu ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga od 4. prosinca 2015., kojom je otkazan ugovor o radu tužitelju ĐT, OIB: [osobni identifikacijski broj], i očitovanje tuženika od 4. siječnja 2016., kojim je tuženik odbio Zahtjev za zaštitu prava tužitelja, nedopuštena, da radni odnos tužitelja nije prestao te se nalaže tuženiku da tužitelja vrati na rad u roku od osam dana.
Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 3.125,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. siječnja 2017. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku 8 dana.
Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 750,00 kn u roku od 8 dana.“
2. Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske - dalje: ZPP) i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je preinačiti pobijanu presudu na način da se tužbeni zahtjev odbije.
3. U odgovoru na reviziju tužitelj je osporio navode tuženika iz revizije i predložio je odbiti reviziju kao neosnovanu.
4. Revizija nije osnovana.
5. U ovoj pravnoj stvari dopuštena je revizija na temelju odredbe čl. 382. st. 1. t. 2. ZPP jer je presuda donesena u sporu o prestanku radnog odnosa. Pobijana drugostupanjska odluka je na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP ispitana samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
6. Suprotno revizijskim navodima, u pobijanoj drugostupanjskoj presudi navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju. Razlozi o odlučnim činjenicama navedeni u obrazloženju drugostupanjske presude jasni su i međusobno ne proturječe, a presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Stoga nije osnovan revizijski navod da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP.
7. U revizijskom stadiju postupka sporno je jesu li ispunjene zakonske pretpostavke dopuštenosti tuženikove odluke o poslovno uvjetovanom otkazu tužiteljevog ugovora o radu s obzirom na poštivanje kriterija prilikom usporedbe tužitelja sa ostalim radnicima koji su radili isti posao kao i tužitelj.
8.1. Prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev pošavši od sljedećih nespornih činjenica te od utvrđenja:
- da je tužitelj na temelju ugovora o radu broj 4589-2-13 od 31. prosinca 2013. obavljao poslove radnog mjesta "Pružni poslovođa I";
- da je tuženik navedeni ugovor o radu otkazao odlukom od 4. prosinca 2015. zbog poslovno uvjetovanih razloga na koju je tužitelj u zakonskom roku podnio Zahtjev za zaštitu prava koji je tuženik odbio očitovanjem od 2. siječnja 2016.;
- da je tužitelju otkazan ugovor o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga s obzirom na tržišna kretanja i smanjenje opsega poslova i rezanja troškova, s ciljem premošćivanja problema u poslovanju, restrukturiranja i reorganizacije poslovanja, a na temelju utvrđenog kolektivnog viška radnika, savjetovanja s radničkim vijećem i uz suglasnost Hrvatskog zavoda za zapošljavanje od 25. rujna 2015.;
- da je tuženik uputio dopis radničkim vijećima 18. lipnja 2015. i time postupio sukladno odredbi čl. 127. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 93/14. - dalje: ZR), te je u odnosu na radno mjesto tužitelja utvrđeno - da je u Organizacijskoj jedinici Poslovno područje Održavanja pruga ukupan broj radnika 645, od kojih su 2 radnika u Željezničkom fondu; - da poslove radnog mjesta Pružni poslovođa I obavlja 54 radnika i na kojem radnom mjestu može prestati potreba za radom; - da su razlozi pad poslovnih aktivnosti u Poslovnom području Održavanja pruga pad prihoda u odnosu na 2014.god. od 48,8%, a u odnosu na radno mjesto pružni poslovođa I smanjenje broja izvršitelja uslijed provođenja restrukturiranja Društva i efikasnijeg upravljanja radom na područjima rada radnih grupa; - da su kriteriji izbora radnika za čijim radom prestaje potreba: starost, ukupno trajanje radnog odnosa, obveze uzdržavanja, invalidnost i posebna stručna kvalifikacija, a prednost imaju radnici koji ostvare više bodova, - da je tuženik u prijedlogu naveo i način obračuna otpremnine, podatke o mjerama radi zbrinjavanja viška radnika, smanjenja broja zaposlenih na određeno vrijeme, mogućnosti promjena u tehnologiji i organizaciji rada u cilju zbrinjavanja viška radnika, mogućnosti zapošljavanja na drugim poslovima i kod drugog poslodavca, mogućnost rada u nepunom radnom vremenu, prekvalifikacije ili dokvalifikacije radnika;
- da je u svrhu savjetovanja s radničkim vijećem dostavljena i daljnja dokumentacija dopisom tuženika od 14. srpnja 2015. prema kojoj u odnosu na radno mjesto Pružni poslovođa I je od 54 radnika na dan 31. svibnja 2015. utvrđen prestanak potrebe za radom 23 radnika zbog provođenja restrukturiranja društva i efikasnijeg upravljanja radom na područjima radnih grupa, a prema dopisu tuženika od 25. kolovoza 2015. utvrđuje da je sačinjena lista od 211 radnika za čijim radom prestaje potreba, na kojoj se nalazi i tužitelj;
- da je Hrvatski zavod za zapošljavanje dopisom od 24. rujna 2015. potvrdio kolektivni višak radnika tuženika s obzirom da ne postoje pravne osnove za odgodu provođenja otkazivanja ugovora o radu radnicima uvrštenim u kolektivni višak primjenom odredbe čl. 128. st. 2. ZR-a;
- da je u odnosu na radno mjesto tužitelja od ukupno 54 radnika 36 radnika zaštićena kategorija, a utvrđen je višak od 18 radnika, pri čemu je 10 radnika sporazumno prekinulo radni odnos, a 4 radnika su odabrala prijelaz u Željeznički fond te da je tuženik uspoređivao radnike prema zakonskim kriterijima i kriterijima koji su utvrđeni Kolektivnim ugovorom i Ugovorom o međusobnim pravima i obvezama između tuženika i Udruge branitelja i invalida Domovinskog rada HŽ-a od 3. srpnja 2008.
8.2. Stoga taj sud zaključuje da je tuženik dokazao razloge opravdanosti otkaza Ugovora o radu tužitelju, kao i drugim radnicima utvrđenim kolektivnim viškom, zbog gospodarskih razloga te da je u svemu poštivao zakonom predviđenu proceduru redovitog otkazivanja ugovora o radu sukladno odredbi čl. 115. st. 1. t. 1. ZR i uz primjenu odredbi čl. 115. st. 2. i čl. 81. -85. KU tuženika, kao i odredbi Pravilnika o radu tuženika čl. 144.-148. Pri tome taj sud posebno cijeni da tuženik nije utvrdio višak svih radnika na radnom mjestu tužitelja, od ukupno 54 radnika, 36 je zaštićena kategorija a utvrđeno je 18 radnika koji nisu u zaštićenoj kategoriji.
9.1. Drugostupanjski sud je drugačijeg pravnog pristupa.
9.2. Polazeći od odredbe čl. 115. st. 2. ZR kojom je propisano da pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika, koju istovjetnu odredbu sadrži i odredba čl. 83. st. 1. Kolektivnog ugovora tuženika te polazeći od utvrđenja da je tuženik izlučio 18 radnika na radnom mjestu tužitelja, pravnog je pristupa da je u tom slučaju tuženik kao poslodavac dužan prilikom odabira za radom kojeg radnika je prestala potreba primijeniti kriterije iz citirane odredbe te eventualno i dodatne kriterije, te na temelju uspoređivanja ocijeniti za radom kojeg radnika je prestala potreba, s time da kriteriji i njihova primjena moraju biti transparentno navedeni kako bi bili provjerljivi.
9.3. Kako da je tuženik odlukom o prestanku potrebe za radom radnika iz poslovno uvjetovanih razloga od 25. kolovoza 2015. obuhvatio 18 radnika na radnom mjestu tužitelja te je dostavio rezultate bodovanja za 18 izlučenih radnika na navedenom radnom mjestu, dok je u odnosu na preostale radnike zaposlene na tom mjestu naveo da se radi o određenoj zaštićenoj kategoriji radnika, prije svega da su ti radnici sudionici Domovinskog rata, te da je ugovorom o međusobnim pravima i obvezama koji je sklopio s Udrugom branitelja i invalida Domovinskog rata obvezan ne otkazivati ugovor o radu radnicima hrvatskim braniteljima koji su proglašeni tehnološkim viškom, taj sud cijeni da je otkaz nezakonit.
9.4. To s obzirom na postupak komparacije radnika u odnosu na zakonom propisane kriterije. Prema stajalištu toga suda, odredbe ugovora koji je tuženik sklopio s Udrugom branitelja i invalida Domovinskog rata ne isključuju primjenu kriterija propisanih zakonom i Kolektivnim ugovorom tuženika u odnosu na sve radnike radnog mjesta tužitelja. Ti kriteriji da su propisani kogentnom zakonskom odredbom i poslodavac ih mora primijeniti prilikom davanja poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu, te da poslodavac nije ovlašten derogirati njihovu primjenu sklapanjem ugovora s drugom pravnom osobom u odnosu na određenu grupu radnika. Stoga da predmetni ugovor nije osnova za izuzimanje pojedinih radnika, sudionika Domovinskog rata, u zaštićenu kategoriju (na način da ne sudjeluju u uspoređivanju s ostalim radnicima) te da je tuženik bio u obvezi usporediti sve radnike naznačenog radnog mjesta prema propisanim kriterijima i kriterijima koje je utvrdio u dokumentu u postupku savjetovanja s radničkim vijećem. Kako u postupku otkazivanja tužitelju nije poštivana procedura propisana odredbom čl. 115. st. 2. ZR, da je odluka o otkazu samim time nezakonita te je posljedično tome prema odredbi čl. 124. st. 1. ZR tuženik dužan vratiti tužitelja na rad.
10. I po pravnom shvaćanju ovog suda kada je KU i odredbom st. 2. čl. 115. ZR određeno da pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika, onda tuženik kao poslodavac kod poslovno uvjetovanog otkaza mora poštivati te zakonske kriterije. Poslodavac može uz navedene zakonske kriterije uzeti u obzir i druge dodatne kriterije, ali je on kriterije dužan razmotriti u odnosu na sve radnike tog radnog mjesta, a ne kao u ovom slučaju određenu kategoriju radnika izuzeti iz usporedbe i time im dati prednost.
11. Slijedom navedenoga predmetna odluka o otkazu ne udovoljava svim zakonskim uvjetima (onim propisanim u čl. 115. st. 2. ZR) da bi bila dopuštena i zakonita, pa je pravilno tužbeni zahtjev tužitelja prihvaćen kao osnovan po drugostupanjskom sudu. Stoga je odlučeno kao u izreci, jer nisu ostvareni revizijski razlozi istaknuti po tuženiku, na temelju odredbe čl. 393. ZPP.
Zagreb 11. listopada 2022.
Predsjednik vijeća:
Branko Medančić
