Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: I Kž-419/2021-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Marijana Bitange, predsjednika vijeća, te Željka Horvatovića i Snježane Hrupek Šabijan, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bilušić, u kaznenom predmetu protiv optuženog G. V., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19. – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika, podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 27. listopada 2021., broj K-22/2018., u sjednici vijeća održanoj 11. listopada 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog G. V. kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom prvostupanjskom presudom optuženi G. V. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11., činjenično i pravno opisano u izreci pobijane presude i na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11. je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca.

2. Na temelju članka 77. KZ/11. u svezi članka 560. stavka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17.,126/19. i 80/22. – dalje: ZKP/08.), utvrđeno je da novčani iznos od 790.000,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženik sebi pribavio počinjenjem kaznenog djela iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11. i da je taj novčani iznos imovina Republike Hrvatske te je naloženo optuženom G. V. da u korist državnog proračuna Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 790.000,00 kuna u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

3. Na temelju članka 148. stavak 1. u vezi članka 145. stavka 2. točke 1. i 7. ZKP/08., optuženik je na ime troškova kaznenog postupka obvezan platiti ukupan iznos od 6.338,16 kuna kao i trošak branitelja odvjetnika B. M., koji mu je određen po službenoj dužnosti, u iznosu od 3.000,00 kuna, dok je u odnosu na trošak branitelja po službenoj dužnosti odvjetnika J. Č. odlučeno da će o tom trošku sud donijeti posebno rješenje.

4. Protiv ove presude žalbu je pravodobno podnio optuženi G. V. po branitelju J. Č., odvjetniku u Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni. Predložio je da se pobijana presuda preinači na način da se optuženik oslobodi od optužbe ili da mu se izreče blaža kazna ( kazna zatvora u trajanju od 1 godine koja se zamjenjuje radom za opće dobro), a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08. bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

7. Žalba nije osnovana.

8. Uvodno treba navesti da je optuženom G. V. suđeno u odsutnosti jer nije bio dostižan sudbenim tijelima Republike Hrvatske.

9. Nije u pravu optuženik kad u žalbi zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., ističe da je izreka pobijane presude nerazumljiva jer je optuženom stavljeno na teret da je zajedno s Z. T. postupao „…zajednički i dogovorno u cilju pribavljanja nepripadne materijalne dobiti…“, iz kojeg opisa bi proizlazilo da je njegova namjera bila pribavljanje protupravne imovinske koristi, dakle počinjenje osnovnog kaznenog djela iz članka 246. stavka 1. KZ/11., a ne pribavljanje znatne imovinske koristi te počinjenje kvalificiranog oblika tog djela iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11., za koje je proglašen krivim.

9.1. Naime, kazneno djelo iz članka 246. stavak 1. KZ/11. čini tko u gospodarskom poslovanju povrijedi dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa koja se temelji na zakonu, odluci upravne ili sudbene vlasti, pravnom poslu ili odnosu povjerenja i na taj način pribavi sebi ili drugoj osobi protupravnu imovinsku korist, te time ili na drugi način onome o čijim se imovinskim interesima dužan brinuti prouzroči štetu, dok je u stavku 2. istog članka propisano, ako je kaznenim djelom iz stavka 1. ovog članka pribavljena znatna imovinska korist ili prouzročena znatna šteta, da će se počinitelj kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina. Prema tome, kvalificirani oblik – znatna imovinska korist ili znatna šteta, propisan u stavku 2., je objektivni uvjet kažnjivosti te za ostvarenje kaznenog djela iz članka 246. stavak 2. u vezi stavka 1. KZ/11. nije potrebno da činjenični opis djela sadrži naznaku da je optuženik postupao "s ciljem pribavljanja znatne imovinske koristi", ako je prethodno opisana namjera pribavljanja imovinske koristi, kao u konkretnom slučaju.

9.2. Također, nije u pravu optuženik niti kad u okviru iste žalbene osnove iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. navodi da mu je stavljeno na teret da je inkriminirano kazneno djelo počinio „…zajednički i dogovorno s Z. T.“, međutim, prvostupanjski sud s tim u vezi nije naveo odredbe kaznenog zakona koje se odnose na supočiniteljstvo, a protiv Z. T. nije vođen postupak već je isti u ovom kaznenom predmetu ispitan kao svjedok, pa smatra da je izreka pobijane presude u kojoj se navodi da su postupali kao supočinitelji nerazumljiva.

9.3. Suprotno naprijed iznesenom stavu žalitelja, u izreci presude, osim deskriptivno, nije potrebno navesti zakonsku odredbu o obliku počiniteljstva na način da bi se to označilo bilo kao kazneno djelo iz članka 36. stavka 1. KZ/11., u kojem je definirano pojedinačno počiniteljstvo, ili kazneno djelo iz članka 36. stavak 2. KZ/11., u kojem je definirano supočiniteljstvo.

9.4. U odnosu na daljnju tvrdnju da protiv Z. T. nije vođen postupak te nema dokaza da je u počinjenju kaznenog djela sudjelovao kao supočinitelj, iz čega bi proizlazilo da se pobijana presuda ne može ispitati jer ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, žalitelj gubi iz vida da je u ovom kaznenom predmetu, kako je to u pobijanoj presudi navedeno pod točkom 3.7.4., , Županijski sud u Zagrebu pod brojem Kov-19/2018. od 19. ožujka 2018., presudom na temelju sporazuma stranaka pravomoćno osudio Z. T. zbog istog kaznenog djela za koje je prvostupanjski sud osudio i njega, u kojim presudama im se stavlja na teret da su inkriminirano kazneno djelo počinili kao supočinitelji, što je Z. T., ispitan kao svjedok u ovom postupku, i priznao (točke 3.3. do 3.3.7. u pobijanoj presudi). S tim u vezi prvostupanjski sud, pod točkom 3.7.3., je naveo dostatne razloge na temelju kojih je utvrdio da su optuženik i Z. T. inkriminirano kazneno djelo počinili zajednički i dogovorno, a tvrdnja žalitelja da navedena pravomoćna presuda protiv Z. T. ne predstavlja pravno relevantnu činjenicu, za ovaj drugostupanjski sud nije prihvatljiva. Stoga nije ostvarena daljnja bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točka 11. ZKP/08. koju žalitelj ističe u žalbi.

10. Iako žalitelj prvostupanjsku presudu pobija i zbog povrede kaznenog zakona, u žalbi nije naveo u čemu se ova povreda sastoji, a kako ovaj sud nije utvrdio da je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon, na koju povredu, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08. pazi po službenoj dužnosti, njegova žalba zbog povrede kaznenog zakona nije osnovana.

11. Nije u pravu žalitelj ni kad ističe da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje koje on vidi u tome što u odnosu na spornu činjenicu je li Z. T., kao ovlaštena osoba u trgovačkom društvu „P.“ d.o.o. koji je potpisao naloge za isplatu od 25. srpnja 2008. i 16. rujna 2008. te osobno podigao novac s računa društva u ukupnom iznosu od 792.000,00, sud pogrešno kao vjerodostojan cijenio njegov svjedočki iskaz iz kojeg proizlazi da je taj novac predao u blagajnu društva odnosno optuženom G. V..

11.1. U odnosu na istaknuti žalbeni prigovor, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, iskaz svjedoka Z. T., nakon što ga je savjesno analizirao te ga doveo u vezu s drugim izvedenim personalnim i materijalnim dokazima, prvostupanjski sud je ispravno cijenio kao istinit.

11.2. Naime, u svom pisanom nalazu i mišljenju (listovi 189. do 196. spisa), kao i usmenoj dopuni tog nalaza na raspravi od 6. srpnja 2021. (list 532. - 533. spisa), vještak za ekonomsko financijske poslove S. K. je utvrdio da su navedene isplate izvršene u vrijeme kad je optuženik bio vlasnik i direktor predmetnog trgovačkog društva. Nadalje, vještakinja za rukopise i dokumente A. L., na raspravi od 7. rujna 2021. (list 549. do 550. spisa), je iskazala da je optuženik kao jedini vlasnik i direktor, u rubrici ovjere nalogodavca, vjerojatno potpisao oba sporna naloga od 25. srpnja 2008. i 16. rujna 2008., međutim, s tim u vezi nije mogla dati decidirani zaključak jer se radilo o kopijama naloga. Osim toga, prvostupanjski je sud izvršio uvid u izjavu optuženika od 17 srpnja 2008. ovjerene kod javnog bilježnika M. B. (listovi 93. i 94. spisa) i kojih proizlazi da je isti od Z. T. preuzeo poslove direktora društva „P.“ d.o.o. na dan upisa u sudski registar te je preuzeo i poslovne udjele kako bi nastavio s radom u društvu samostalno te je preuzeo i kompletni dokumentaciju vezanu uz poslovanje društva - blagajničko izvješće-uplatnica, isplatnice za pozajmice, itd.)

11.3. Prema tome, svi naprijed izvedeni dokazi, koje je prvostupanjski sud pravilno cijenio kao vjerodostojne, u bitnom kao istinit potkrjepljuju iskaz svjedoka Z. T.. Stoga je sud ispravno našao dokazanim spornu činjenicu da je Z. T. novac u ukupnom iznosu od 792.000,00 kuna koji je po nalozima od 25. srpnja 2008. i 16. rujna 2008. podignuo s računa trgovačkog društva „P.“ d.o.o. predao optuženom G. V., od kojeg iznosa 790.000,00 kuna optuženik nije utrošio za poslovanje ovog društva već ga je zadržao za sebe i time si je pribavio nepripadnu materijalnu dobit, isto kao i Z. T. koji je priznao da je u inkriminiranom razdoblju s računa društva podigao 2.985.630,00 kuna koji novac nije utrošio za poslovanje društva već ga je zadržao za sebe, pa su isti zajednički i dogovorno ovo društvo oštetili za iznos od ukupno 3.775.180,00 kuna.

11.4. U kontekstu naprijed iznesenog nisu prihvatljivi žalbeni navodi u kojima optuženik, pokušavajući obezvrijediti svjedočki iskaz Z. T., se poziva na postupak obavljenog poreznog nadzora nad svjedokom Z. T. i zapisnik Ministarstva od 1. ožujka 2013. jer je prvostupanjski sud u odnosu na taj dokaz, u obrazloženju presude pod točkom 3.7.11., naveo dostatne i logične razloge zbog kojih je utvrdio da sadržaj tog zapisnika nije relevantan, koje razloge kao ispravne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

11.5. Kraj takvog stanja stvari, suprotno žalbenim navodima optuženika, prvostupanjski je sud pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice te je ispravno zaključio da se u njegovom postupanju ostvaruju sva bitna zakonska obilježja kaznenog djela iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11., za koje ga je proglasio krivim.

12. Nije u pravu optuženik ni kad u žalbi zbog odluke o kazni ističe da mu je prvostupanjski sud, osudivši ga na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca, dao prestrogu kaznu.

12.1. Pri izboru vrste i mjere kazne optuženiku je kao olakotno cijenjena ranija neosuđivanost i protek vremena od počinjenja djela, a kao otegotno jačina povrede zaštićenog dobra koja se očituje u visini pričinjene štete društvu „P.“ d.o.o. u iznosu od 790.000,00 kuna, koja višestruko prelazi imovinsku korist od 60.000,00 kuna, koja je korist, u smislu članka 87. točke 29. KZ/11., ekvivalent za „znatnu imovinsku korist“ te predstavlja kvalificirani oblik inkriminiranog kaznenog djela.

12.2. I po ocjeni Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske pravilno je prvostupanjski sud prilikom odmjeravanja kazne vrednovao sve utvrđene olakotne i otegotne okolnosti te je, imajući u vidu jačinu povrede zaštićenog dobra, ispravno optuženika osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca, koja je kazna primjerena težini počinjenog kaznenog djela, ličnosti optuženika i okolnostima djela te će se njome ostvariti svi oni ciljevi i svrhe kažnjavanja koji su predviđeni u članku 41. KZ/11.

12.3. Zbog svih naprijed iznesenih razloga, a budući da nije utvrđeno postojanje povreda zakona o kaznenom postupku iz članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08., kao i da je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je, na temelju članka 482.

ZKP/08., odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 11. listopada 2022.

Predsjednik vijeća:

mr.sc. Marijan Bitanga,v.r.