Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 24 Gž R-363/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Vlatke Fresl Tomašević kao predsjednice vijeća, Tomislava Aralice kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Vlaste Feuš kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. Z. iz L., OIB: …, koju zastupa O. U., odvjetnik u V., protiv tuženika O. b. V. iz V., kog zastupa A. P., odvjetnica u V., radi utvrđenja odluke nezakonitom, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Pr-577/2021-11 od 16. prosinca 2021., u sjednici vijeća održanoj 26. listopada 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Pr-577/2021-11 od 16. prosinca 2021. pod točkom I. u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužiteljice da se naloži tuženiku vratiti tužiteljicu na dužnost ravnateljice O. b. V.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Pr- 577/2021-11 od 16. prosinca 2021. pod točkama I. i II. izreke pa se o toma ovako sudi:

1. Utvrđuje se ništetnom Odluka Upravnog vijeća O. b. V. broj: … od dana 27. siječnja 2017. godine o razrješenju dužnosti ravnateljice O. b. V. S. Z. prije isteka mandata.

2. Odbija se zahtjev tuženika koji glasi:

„Tužiteljici se nalaže nadoknaditi tuženiku na ime troškova ovog postupka iznos od 2.500,00 kn (dvije tisuće petsto kuna), a to u roku od 15 dana.“

3. Svaka stranaka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Pr-577/2021-11 od 16. prosinca 2021. presuđeno je:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice da se utvrdi ništetnom Odluka Upravnog vijeća O. b. V. broj: … od 27. siječnja 2017. o razrješenju dužnosti ravnateljice O. b. V. S. Z. prije isteka mandata te da se naloži tuženiku vratiti tužiteljicu na dužnost ravnateljice O. b. V., kao i tužiteljici nadoknaditi parnične troškove u roku od 15 dana, kao neosnovan.

II. Tužiteljici se nalaže nadoknaditi tuženiku na ime troškova ovog postupka iznos od 2.500,00 kn (dvije tisuće petsto kuna), a to u roku od 15 dana.

III. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova preko iznosa iz toč. II. izreke ove presude do ukupno zatraženog iznosa od 55.475,00 kn, kao neosnovanim.“

2. Protiv navedene presude pod točkama I. i II. izreke tužiteljica je izjavila pravovremenu žalbu iz svih žalbenih razloga određenih člankom 353. stavkom 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje: ZPP), s prijedlogom da viši sud pobijanu presudu preinači ili ukine.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Suprotno žalbenim navodima, u prvostupanjskom postupku nije počinjena povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući se presuda suda prvog stupnja može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje u ovom predmetu jasni su i neproturječni, te ne postoji proturječnost između onoga što se o razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

5. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio da bi bile počinjene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 8. ZPP, kako to neosnovano navodi žalitelj, budući je sud na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, pravilno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Tužiteljica tuži svog poslodavca radi utvrđenja ništetnom odluke o razrješenju dužnosti ravnateljice, te zahtjeva naknadu troškova postupka. Tijekom postupka utvrđene su sljedeće bitne činjenice:

-tužiteljica je radnica tuženika zaposlena na radnom mjestu liječnice, specijalista infektologa na Odjelu za infektivne bolesti O. b. u V.;

-Upravno vijeće tuženika je na sjednici od 19. srpnja 2016. donijelo odluku o imenovanju tužiteljice za ravnateljicu tužene ustanove na mandatno razdoblje od 4 godine, a koje počinje istog datuma (odluka u omotnici na listu 17 spisa);

-dana 16. srpnja 2016. stupile su na snagu odredbe čl. 11. i 12. Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine ("Narodne novine“, broj: 100/11, 133/11, 54/12, 49/13, 139/14, 82/15, 116/15, 62/16, 69/16, 6/17, 89/17, 90/17, 91/17, 100/18, dalje: Pravilnik) prema novaciji ovog Pravilnika iz 2016. koja je bila na snazi između 16. srpnja 2016. i 6. rujna 2017.;

-tom novacijom troškovi specijalizacije obuhvaćaju troškove glavnog mentora, mentora i komentora, trošak zdravstvenih ustanova u kojima se obavlja specijalističko usavršavanje, trošak poslijediplomskog specijalističkog studija, trošak završnog i specijalističkog ispita, trošak knjižice o specijalističkom usavršavanju doktora medicine i trošak dnevnika rada doktora medicine na specijalističkom usavršavanju, a to znači da specijalizant u slučaju napuštanja ustanove koja je financirala njegovu specijalizaciju prije ugovorenog roka mora istoj naknaditi samo ovaj trošak specijalizacije;

-Upravno vijeće je zaključkom od 18. kolovoza 2016. zadužilo stručne službe da izrade prijedlog aneksa ugovora sa specijalizantima, da o tome raspravi Stručno vijeće tuženika te da se prijedlog aneksa i primjedbe Stručnog vijeća dostave na sljedeću sjednicu Upravnog vijeća tuženika;

-tužiteljica je pristupila potpisivanju aneksa bez odobrenja Upravnog vijeća;

-Upravno vijeće je 16. siječnja donijelo odluku u kojoj utvrđuje razloge za razrješenje ravnateljice;

-dopisom od 24. siječnja 2017. tužiteljica se očitovala o tim razlozima i negirala ih;

-Upravno vijeće tuženika donijelo je 27. siječnja 2017. odluku kojom se tužiteljica razrješuje dužnost ravnateljice tuženika prije isteka vremena na koje je imenovana;

-u opširnom obrazloženju ove odluke navodi se više razloga zbog kojih Upravno vijeće tuženika razrješuje ravnateljicu;

-prvi i osnovni razlog odluke o razrješenju jest u zaključivanju aneksa ugovora sa specijalizantima jer je ravnateljica, unatoč zaključku Upravnog vijeća od 18. kolovoza 2016., i bez odgovarajuće suglasnosti Upravnog vijeća u smislu čl. 15. Statuta O. b. V. od 14. veljače 2014. (dalje Statut), potpisala anekse ugovora sa specijalizantima kojima su bitno smanjene novčane obveze liječnika specijalista u slučaju napuštanja ustanove koja je financirala njihovu specijalizaciju prije isteka ugovorenog roka;

-tužiteljica je kao ravnateljica ustanove doista, bez suglasnosti Upravnog vijeća u smislu čl. 15. Statuta, potpisala 142 aneksa ugovora sa specijalizantima kojima su bitno smanjene novčane obveze liječnika specijalista u slučaju napuštanja ustanove koja je financirala njihovu specijalizaciju prije isteka ugovorenog roka;

-novčana vrijednost svakog takvog aneksa viša je od 300.000,00 kuna pa je po čl. 15. Statuta za zaključivanje takvog ugovora ravnateljica morala dobiti prethodnu suglasnost Upravnog vijeća, ali i osnivača, dakle V. ž., a za one više od 100.000,00 kuna samo suglasnost Upravnog vijeća;

-za pet liječnika razlika između troškova specijalizacije po prvobitnim ugovorima (bruto plaća, doprinosi na bruto, putni troškovi, božićnica, regres i drugo) i po spornim aneksima iz 2016. iznosi od 330.519,62 kuna i 974.707,82 kune (list 470 spisa);

-odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-II/187/2015 od 11. srpnja 2017. odlučeno je kako se pokreće postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom te se ukidaju članci 11. i 11. a Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine ("Narodne novine“, broj: 100/11, 133/11, 54/12, 49/13, 139/14, 116/15, 62/16, 69/16 i 6/17).

8. Na utvrđene činjenice sud je prvog stupnja primijenio materijalno pravo iz čl. 28., čl. 34., čl. 44., čl. 57, čl. 58., čl. 59., čl. 62., čl. 64. i čl. 66. Zakona o zdravstvenoj zaštiti ("Narodne novine“, broj: 150/08, 155/09, 71/10, 139/10, 22/11, 84/11, 154/11, 12/12, 35/12, 70/12, 144/12, 82/13, 159/13, 22/2014,154/14, 70/16, 131/17, 96/18, 100/18, dalje ZZZ/08), čl. 44., čl. 45. i čl. 54., Zakona o ustanovama ("Narodne novine“, broj: 76/93, 29/97, 47/99, 35/08, 127/19, dalje: ZU), te čl. 11. i 12. Pravilnika prema novelaciji istog iz 2016. koja je bila na snazi između 16. srpnja 2016. i 6. rujna 2017., pa presudio kao u izreci osporene odluke.

9. Sud je prvog stupnja pravilno utvrdio bitne činjenice ali nije pravilno primijenio materijalno pravo.

10. Osnivač O. b. V. jest V. ž., jedna od jedinica lokalne samouprave u Republici Hrvatskoj, koja ima prava i dužnosti osnivača ustanove. Izvršno tijelo V. ž. jest župan, a predstavničko tijelo županijska skupština. Po čl. 20. st. 1. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi ("Narodne novine“, broj: 33/01, 60/01, 129/05, 109/07, 36/09, 125/08, 36/09, 150/11, 144/12, 123/17, 98/19, dalje: ZLPS) županija u svom samoupravnom djelokrugu obavlja poslove od područnoga (regionalnog) značaja, a osobito poslove koji se, između ostalog, odnose na zdravstvo. V. ž. svoje ovlasti nad O. b. V. vrše preko Upravnog vijeća koji po Statutu ima pet članova od kojih njih tri (predsjednika i dva člana) imenuju na prijedlog osnivača, dakle V. ž.

11. Prema čl. 13. Statuta Upravno vijeće, između ostalog, imenuje i razrješuje ravnatelja. Ravnatelj se po čl. 22. Statuta imenuje na temelju javnog natječaja, a na mandat od četiri godine. Statut nema posebnih propisa koji se odnose na razrješenje ravnatelja, a propisano je kako je odluka o njegovom razrješenju prije isteka mandata na Upravnom vijeću. Stoga se na pitanje predmetnog razrješenja ravnateljice ustanove imaju primijeniti opći propisi iz ZZZ i ZU.

12. Prama odredbi čl. 44. ZU, ravnatelj ustanove može biti razriješen prije isteka vremena na koje je imenovan. Upravno vijeće dužno je razriješiti ravnatelja, između ostalog, ako ravnatelj ne postupa sukladno propisima ili općim aktima ustanove, ili neosnovano ne izvršava odluke tijela ustanove ili postupa protivno njima.

13. Sud prvog stupnja smatra kako je dokazano da ravnateljica nije postupila sukladno čl. 15. Statuta i nije zatražila prethodno suglasnost Upravnog vijeća na zaključivanje ugovora čija pojedinačna vrijednost prelazi 300.000,00 kuna, odnosno 100.000,00 kuna, zaključivši čak 142 aneksa ugovora o specijalizantima, pa je iz tog razloga odluka Upravnog vijeća o njenom razrješenju je zakonita. Ostale razloge razrješenja sud prvog stupnja nije ocijenio zakonitim.

14. Sud prvog stupnja smatra da je razlog koji je naznačen u Odluci o razrješenju tužiteljice od 27. siječnja 2017. pod toč. 1.1. u cijelosti osnovan. U obrazloženju navodi kako “iz svega naprijed izloženog sud smatra da je tužiteljica potpisivanjem Aneksa prema aktu koji je bio štetan za daljnje funkcioniranja tuženika kao zdravstvene ustanove jer je omogućavao lakši odljev liječnika, ali i pogoršavao financijsku situaciju tuženika budući tuženik odlaskom takvih liječnika nije dobio vraćena sva uložena sredstva, a što je također vidljivo iz iskaza svjedoka K. Napominje se da je sud u ovom slučaju prvenstveno gledao da je tužiteljica potpisivanjem predmetnih Aneksa Ugovora o specijalizaciji i o u tolikom broju ipak dovela u pitanje redovno funkcioniranje tuženika kao zdravstvene ustanove omogućavajući na taj način i daljnji odljev liječnika iz bolnice što se i konačno dogodilo iako je upravo kao ravnateljica trebala poduzeti sve da tuženik nastavi nesmetan rad u prvenstvenoj zadaći brige o zdravlju, a to unatoč činjenici što je predmetni Pravilnik bio podzakonski akt te ju je i obvezivao kao ravnateljicu. Naime mišljenje je da je tužiteljica prvenstveno trebala voditi računa o dobrobiti samog tuženika pa i pod cijenu vlastitog položaja, a to tim više što je u vrijeme potpisivanja spornih Aneksa imala saznanja o štetnosti odredbi Pravilnika koji su se odnosili na Anekse, kako od strukovnih udruga tako i od samog tadašnjeg ministra zdravlja.“

15. Dakle, prvostupanjski sud smatra kako je tužiteljica, mada je postupila sukladno općim propisima, dakle zakonito, time nanijela štetu “dobrobiti samog tuženika“, odnosno svog poslodavca, pa da su time ispunjeni zakonom propisani razlozi za razrješenje ravnatelja ustanove prije isteka mandata iz čl. 44. ZU. Mada sud prvog stupnja u obrazloženju ne navodi točno koji je to razlog od njih više propisanih u čl. 44. ZU, niti se sporna odluka poziva na odgovarajući stavak tog zakonskog članka, iz konteksta osporene odluke o razrješenju i obrazloženja prvostupanjske presude razvidno je kako se misli na dva moguća razloga:

1. čl. 44. st. 2. toč. 3. ZU-ako ravnatelj ne postupa sukladno propisima ili općim aktima ustanove, ili neosnovano ne izvršava odluke tijela ustanove ili postupa protivno njima,

2. čl. 44. st. 3. toč. 4. ZU-ako ravnatelj svojim nesavjesnim ili nepravilnim radom prouzroči ustanovi veću štetu ili ako zanemaruje ili nesavjesno obavlja svoje dužnosti tako da su nastale ili mogu nastati veće smetnje u obavljanju djelatnosti ustanove.

16. Gornje pravno shvaćanje suda prvog stupnja nije osnovano jer u oba slučaja, i u slučaju neizvršavanja odluke tijela ustanove ili postupanja protivno njima, odnosu prouzrokovanja ustanovi veće štete, ako ravnatelj ustanove postupa zakonito – tada ovi razlozi ne postoje.

17. Nije sporno da je tužiteljica kao ravnateljica ustanove zaključila 142 aneksa bez suglasnosti Upravnog vijeća, i to kraće vrijeme prije sporne odluke o razrješenju. Nije sporno ni da je izmjena Pravilnika bila na snazi od 16. srpnja 2016. do 6. rujna 2017. niti je sporno da je Prema odredbi Statuta ako se radi o zaključivanju ugovora čija pojedinačna vrijednost prelazi 300.000,00 kuna, odnosno 100.000,00 kuna, ona je morala imati prethodno suglasnost Upravnog vijeća, a Upravno vijeće, kod ovih vrjednijih ugovora, i suglasnost V. ž. A da je ovdje riječ o ugovorima vrjednijim od 300.000,00 kuna, odnosno 100.000,00 kuna, to u žalbi tužiteljica ne spori.

18. U osporenoj odluci o razrješenju upravno vijeće tuženika navodi tri razloga za razrješenje, odnosno tri skupine razloga. Sud je prvog stupnja ocijenio zakonitim razlogom samo onaj iz točke 1.1. obrazloženja odluke, to jest kako ravnateljica nije postupila sukladno čl. 15. Statuta i nije zatražila prethodno suglasnost Upravnog vijeća na zaključivanje ugovora čija pojedinačna vrijednost prelazi 300.000,00 kuna, odnosno 100.000,00 kuna, zaključivši čak 142 aneksa ugovora o specijalizantima. Ostale razloge razrješenja sud prvog stupnja nije ocijenio zakonitim razlozima za razrješenje ravnatelja ustanove.

19. Sud je prvog stupnja ocijenio kako je tužiteljica potpisujući anekse ugovora o specijalizaciji postupala sukladno kogentnoj normi iz noveliranog Pravilnika. Čak je propisan i rok od 30 dana u kojem je ravnatelj zdravstvene ustanove obvezna ponuditi specijalizantima sklapanje izmijenjenog ugovora. Za to je odgovoran ministarstvu, i dužan o tome obavijestiti ministarstvo u daljnjem roku od 15 dana. Ta odredba iz čl. 17. Pravilnika o izmjeni Pravilnika (Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine, „Narodne novine“, broj: 62-1581/2016, objava od 8. srpnja 2016, na snazi od 16. srpnja 2016.) glasi: “Zdravstvene ustanove iz članka 11. st. 1. Pravilnika obvezne su ponuditi specijalizantu sklapanje izmijenjenog ugovora o međusobnim pravima i obvezama, sukladno članku 5. i 6. ovoga Pravilnika, u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovoga Pravilnika. Ravnatelj zdravstvene ustanove odgovoran je ministarstvu za izvršenje obveze iz st. 1. ovog članka te je obvezan dostaviti ministarstvu obavijest o izmjeni ugovora u roku od 15 dana od dana isteka roka iz st. 1. ovog članka.“

20. S druge strane ravnateljica je po Statutu za takve postupke morala imati prethodnu suglasnost Upravnog vijeća, a Upravno vijeće, kod vrjednijih ugovora, i suglasnost V. ž. A tu suglasnost tužiteljica nije imala. Kako se ovdje radi o sukobu pravnih normi, postavlja se pitanja koja od njih ima jaču snagu u pravnom poretku, Pravilnik ili Statut. To se u pravnoj teoriji naziva problem antinomije pravnih akata. Problem antinomije pravnih akata rješava se u teoriji i sudskoj praksi najčešće pomoću nekoliko tradicionalnih kriterija kao što su kriteriji kronologije, hijerarhije i specijalnosti. Po mišljenju ovog višeg suda, u okolnostima predmetnog slučaja prvenstvo ima kriterij hijerarhije pravnih normi. Pa kako Pravilnik, kao opći podzakonski akt, ima višu hijerarhijsku razinu od Statuta, onda postupak tužiteljice zbog kog je razriješena pod točkom 1.1. obrazloženja osporene odluke nije nezakonit.

21. Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo zaključiti kako nije ispunjena niti jedna zakonska pretpostavka iz čl. 44. st. 2. toč. 3. i 4. ZU za razrješenje ravnateljice ustanove zbog čega se osporena odluka tuženika nedopuštena pa je temeljem propisa iz čl. 45. ZU valjalo usvojiti glavne tužbene zahtjeve u cijelosti pa presuditi kao u izreci ove drugostupanjske presude.

22. Radi svega rečenog, valjalo je po čl. 373. toč. 3. ZPP presudom preinačiti prvostupanjsku presudu pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenjem kako je predmetna odluka o njenom razrješenju ništetna, te prihvatiti ovaj zahtjev, jer ovaj viši sud smatra kako je činjenično stanje u prvostupanjskoj presudi pravilno utvrđeno, ali je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

23. Međutim, drugačije stoji stvar sa zahtjevom za tužiteljičinim vraćanjem na dužnost ravnateljice bolnice. Ovdje valja istaći pravno shvaćanje zauzeto u više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pa tako i u odluci Revr 1577/10 od 8. lipnja 2011. gdje se u obrazloženju navodi: „Točno je da je donošenjem nezakonitih odluka tuženika (o razrješenju tužitelja dužnosti ravnatelja KBC-a Zagreb, te o otkazu ugovora o radu) tužitelj onemogućen u obnašanju dužnosti ravnatelja tuženika, a prije isteka mandatnog razdoblja na koje je on bio imenovan. Na dužnost ravnatelja KBC-a Zagreb tužitelj je bio imenovan na mandatno razdoblje od četiri godine i baš za razdoblje od 27. ožujka 2002. do 26. ožujka 2006., a kako je to i određeno u ugovoru o radu sklopljenog među strankama 23. ožujka 2002. i aneksu tog ugovora od 2. srpnja 2003. U pitanju je dakle izborna dužnost, čije je izvršavanje određeno za razdoblje na koje je osoba imenovana. Stoga, a kako su to pravilno nižestupanjski sudovi ocijenili, unatoč tome što je odluka tuženika o razrješenju tužitelja dužnosti ravnatelja, a prije isteka mandata na koji je on bio imenovan bila nezakonita, sada nema mogućnosti uspostavljanja ravnateljske dužnosti tužitelja, a kod nesporne činjenice da je mandatno razdoblje na koje je tužitelj bio imenovan isteklo, a na tu dužnost imenovana druga osoba, zakonitost čijeg mandata nitko ne dovodi u pitanje. Kod nesporne činjenice da je mandatno razdoblje na koje je tužitelj bio imenovan na dužnost ravnatelja bilo određeno u ugovoru o radu na rok od četiri godine, bespredmetno je ustrajanje u tvrdnji da bi ugovor o radu, a glede obnašanja dužnosti ravnatelja bio sklopljen na neodređeno vrijeme. Izborna dužnost kao što je ova ravnatelja vezana je za određeno razdoblje i takav status ne može ni na temelju zakona niti na temelju ugovora dobiti karakter trajnog odnosa. Prema tome odredba ugovora o radu sklopljenog među strankama, a koja se odnosi na trajnost tog ugovora (toč. I. Ugovora o radu sklopljenog na neodređeno vrijeme) odnosi se na trajnost ugovora o radu tužitelja kao liječnika – zaposlenika tuženika, a ne i kao ravnatelja tuženika.“

24. Ovo pravno shvaćanje dakako, prihvaća i ovaj viši sud. To u konkretnom slučaju znači da je tužiteljici isteklo mandatno razdoblje od 4 godine na koje je imenovana ravnateljicom predmetne bolnice odlukom Upravnog vijeće tuženika na sjednici od 19. srpnja 2016., s tim što je mandat počeo teći istog dana. Ona više, unatoč nezakonitosti odluke o njenom razrješenju, ne može obnašati tu dužnost nakon isteka mandatnog razdoblja, a istekao joj je 19. srpnja 2020., osim ako ne bi bila ponovno izabrana na istu dužnost odlukom Upravnog vijeće tuženika. A takva odluka nije donesena.

25. Stoga je odluka suda prvog stupnja kojom se odbija njen tužbeni zahtjev za vraćanjem na dužnost ravnateljice predmetne bolnice u konačnici pravilna, mada ne zbog razloga kog navodi sud prvog stupnja, već iz gornjih razloga. Zato je valjalo po čl. 368. st. 2. ZPP presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u ovom dijelu, jer je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, ali je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo jednako odlučiti o ovom zahtjevu.

26. Kako je sad uspjeh stranaka u postupku izmijenjen, te kako su stranke uspjele u ovom sporu podjednako, valjalo je po čl. 166. st. 2. ZPP izmijeniti i odluku o trošku postupka nastalom prije žalbene faze. Po čl. 154. st. 4. ZPP, ako su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, sud može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove. Stoga je ovaj viši sud odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

U Zagrebu 26. listopada 2022.

Predsjednica vijeća:

Vlatka Fresl Tomašević, v.r.