REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 4358/2019-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A1 Hrvatska d.o.o., OIB 29524210204, iz Zagreba, Vrtni put 1 (ranije VIPnet d.o.o.), kojeg zastupa punomoćnik mr. sc. Davorin Cmrečki, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Tele2 d.o.o., OIB 70133616033, iz Zagreba, Josipa Marohnića 1, kojeg zastupa punomoćnik Boris Šavorić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šavorić & Partneri iz Zagreba, radi isplate iznosa od 1.384.435,50 kuna, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-3232/2015-4 od 16. srpnja 2019., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 5423/2011 od 10. ožujka 2015., u sjednici održanoj 11. listopada 2022.,

p r e s u d i o  j e:

I. Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točki I. izreke odbijen tužbeni zahtjev kojim je tražena isplata iznosa od 1.384.435,50 kuna s pripadajućom zateznim kamatama precizno navedenim u izreci prvostupanjske presude. Odlukom je o parničnom trošku sadržanoj u točki II. izreke naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 107.000,00 kuna, dok je u točki III. izreke odbijen kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 17.312,50 kuna.

2. Drugostupanjskom je presudom u točki I. izreke odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u točki I. izreke te u dijelu točke II. izreke kojim je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 90.035,00 kuna. Točkom je II. izreke prvostupanjska presuda preinačena u dijelu kojim je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 16.965,00 kuna tako da je u tom dijelu zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška odbijen kao neosnovan. Ujedno su točkom III. izreke odbijeni zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka, i to tužiteljev u iznosu od 21.656,63 kune, a tuženikov u iznosu od 19.812,50 kuna.

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju iz članka 382. stavka 1. točke 1. u vezi s odredbom članka 497.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) podnosi tužitelj pobijajući je u dijelu u kojem nije uspio zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, podredno u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Tuženik je odgovorio na reviziju tužitelja ocjenjujući je neosnovanom te ju je predložio odbiti uz naknadu troška sastava odgovora na reviziju.

5. Revizija nije osnovana.

6. Revizijski je sud, u skladu s ovlaštenjem iz odredbe članka 392.a stavka 1. ZPP, ispitao pobijanu presudu u dijelu koji se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Suprotno navodima revidenta, u postupku nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati zato što su u presudi navedeni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama i zato što o tim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

8. Bez osnove revident ukazuje i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 8. ZPP smatrajući, u bitnom, da sud nije donio presudu na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, posebno u odnosu na zaključak suda o tome da je davanje tuženikove suglasnosti u odnosu na odabir izvođača radova bilo od utjecaja na ispunjenje njegove ugovorne obveze razmjernog sudjelovanja u plaćanju ugovorenih radova. Nasuprot takvim tvrdnjama revidenta, revizijski sud nalazi da je ocjena u postupku izvedenih dokaza donesena upravo u skladu s odredbom članka 8. ZPP pri čemu ta ocjena u svojoj ukupnosti nije dovedena u sumnju ni revizijskim navodima. Naime, sukladno načelu slobodne ocjene dokaza, sud kod ocjenjivanja dokaza nije vezan ni za kakva pravila o dokaznoj snazi izvedenih dokaznih sredstava, ali je bit slobodne ocjene dokaza da se u danom slučaju ocjenjuje i više međusobno proturječnih dokaznih sredstava i da im se u svakom pojedinom slučaju ocijeni pripadajuća dokazna snaga, odnosno vrijednost i to kroz ozbiljne, logične, jasne, uvjerljive i razborite razloge na koji se način otklanja arbitrarnost suda u ocjenjivanju dokaza. U okolnostima konkretnog slučaja, nižestupanjski su sudovi upravo tako i postupili cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj međusobnoj povezanosti i dajući za svoju ocjenu jasne, uvjerljive, ozbiljne, logične i razborite razloge. Kod takvog stanja stvari, na ocjenu osnovanosti revizije nije od utjecaja ni okolnost da pojedini rezultati dokazivanja govore u prilog revidenta upravo stoga što je bit slobodne ocjene dokaza u tome da sud ocjenjuje i više međusobno proturječnih dokaznih sredstava te im ocijeni pripadajuću dokaznu snagu i to kroz razloge koji imaju naprijed navedena obilježja, a što su nižestupanjski sudovi i učinili.

8.1. Revident u revizijskim prigovorima iznosi svoju selektivnu i subjektivnu ocjenu dokaza, posebno o volji stranaka tripartitnog Sporazuma od 9. travnja 2009., i na taj način, u biti prigovara činjeničnom segmentu procesne građe u odnosu na što valja odgovoriti da je revizija izvanredni i ograničeni pravni lijek i nije ju moguće podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (arg. iz članka 385. ZPP). Stoga u opisanim okolnostima nije počinjena ni bitna povreda iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 8. ZPP.

9. Predmet je postupka zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.384.435,50 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po osnovi naknade štete zbog raskida ugovora.

10. Između stranaka tijekom postupka nisu bile sporne slijedeće pravno odlučne činjenice:

- da su stranke bile u ugovornom odnosu temeljem Sporazuma od 9. travnja 2009. kojeg su sklopili, uz tužitelja i tuženika, još i Radio Ogulin koji je imao potrebu za izgradnjom antenskog stupa na kč. br. 773/1 k.o. Ogulin na zemljištu kojim gospodare Hrvatske šume,

- da su tužitelj i tuženik temeljem predmetnog Sporazuma utvrdili da imaju interes za postavljanjem telekomunikacijske opreme na predmetni antenski stup te da je tuženik naknadno iskazao interes za sudjelovanjem u predmetnom poslu,

- da su se odredbom članka 3. stavka 1. predmetnog Sporazuma stranke sporazumjele da troškove izvođenja radova na izgradnji stupa snose u jednakim dijelovima tužitelj i tuženik, dok su se odredbom stavka 2. istog članka sporazumjele da se radovi iz prethodnog stavka izvedu putem ovlaštene stručne osobe suglasno odabrane od strana potpisnica,

- da tuženik nije isporučio opremu koju je trebalo postaviti na antenski stup te da oprema tuženika u konačnici nije ni postavljena na predmetni antenski stup niti tuženik koristi taj antenski stup,

- da je tuženik zaprimio dopise tužitelja kojima ga je tužitelj pozivao na ispunjenje ugovorom preuzetih obveza.

11. Pored ovih nespornih činjenica, u postupku je utvrđeno da je prava volja stranaka bila upravo da se predmetni radovi izvedu putem izvođača suglasno odabranog od strane potpisnica, ali tužitelj u postupku nije dokazao da bi tuženik dao suglasnost niti da bi tuženik bio nedvojbeno upoznat s nastalim troškovima niti je dokazao da je između stranaka postojala uobičajena praksa da se suglasnost daje dostavom na uvid ponuda ili slično. Ujedno je utvrđeno da rok za ispunjenje tuženikove obveze nije bio predviđen ni Sporazumom, a ni zakonom, ali je tužitelj, prema utvrđenju nižestupanjskih sudova, dostavio tuženiku zbirnu ponudu koja nije sadržavala specifikaciju pojedinačnih troškova, pa je nakon tuženikova negodovanja tužitelj dostavio novu ponudu koja također nije sadržavala potrebnu specifikaciju troškova temeljem koje tuženik nije dao tužitelju potrebnu suglasnost. No ni tužitelj ispunio svoju ugovornu obvezu jer je u trenutku potpisivanja Sporazuma, Dalekovod d.d. iz Zagreba već izvodio radove na izgradnji antenskog stupa, pa su troškovi čije podmirenje tužitelj zahtijeva u ovom postupku u velikoj mjeri već bili nastali, dok su se stranke sporazumjele da se predmetni radovi izvedu putem izvođača suglasno odabranog od strane potpisnica.

12. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja sudovi su ocijenili da tuženik nije bio u obvezi ispuniti svoju ugovornu obvezu kada svoju ugovornu obvezu nije ispunio tužitelj i da u takvim okolnostima nisu postojali uvjeti za tužiteljev jednostrani raskid ugovora, pa da njegova izjava o raskidu nema za posljedicu prestanak ugovora niti postoji tuženikova odgovornost za raskid ugovora, a niti na njegovoj strani postoji protupravnost, koja je pretpostavka odgovornosti za štetu. Štoviše, budući da su stranke ugovorile da će sporazumno odrediti izvođača, a da je u trenutku sklapanja Sporazuma tvrtka "Dalekovod" d.d. već izvodila radove kada se tuženik priključio predmetnom Sporazumu, što se potvrđuje i u reviziji, sudovi su ocijenili da je predmetna ugovorna obveza, kod činjenice da je izgradnja predmetnog antenskog stupa bila povezana s visokim troškovima, bila ugovorena iz razloga kontrole troškova koji će nastati pri realizaciji takvog projekta, pa su u tom smislu postavili i pitanje tužiteljeve savjesnosti i poštenja u trenutku sklapanja Sporazuma.

13. Kako je, dakle, utvrđeno da na strani tuženika nije bilo protupravnosti, a time ni odgovornosti za raskid Sporazuma, niti je tuženik u konačnici postavio svoju opremu na predmetni antenski stup, sudovi su ocijenili neosnovanim tužbeni zahtjev usmjeren na naknadu štete, pa su ga odbili.

14. Neutemeljeno tužitelj osporava pravilnost primjene materijalnog prava kod odbijanja tužbenog zahtjeva. Naime, kada su sudovi utvrdili da tužitelj nije bio savjesni vjerovnik jer je u trenutku zasnivanja obveze sporazumnog odabira izvođača za izvođenje predmetnih radova na postavljanju antenskog stupa, te radove već izvodio tužitelju poznati izvođač prema ranije sačinjenom projektu, što se i u reviziji potvrđuje, tada su sudovi u primjeni odredbe članka 358. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15i 20/18 – dalje: ZOO) pravilno zaključili da tužitelj nije bio vjerovnik koji je ispunio svoju ugovornu obvezu niti vjerovnik koji je istodobno spreman ispuniti svoju obvezu. U takvim je okolnostima pravilan zaključak sudova o tome da nisu postojali uvjeti za tužiteljev jednostrani raskid ugovora i da njegova izjava o raskidu nema za posljedicu prestanak ugovora, a kako u ponašanju tuženika nije bilo elemenata protupravnosti, to su sudovi pravilnom primjenom odredbe članka 360. ZOO ocijenili da tužitelju ne pripada pravo na naknadu štete zbog raskida ugovora.

15. U odnosu na revizijske navode koji se referiraju na razloge pobijane presude u dijelu kojim se dovodi u pitanje savjesnost i poštenje tužitelja, valja odgovoriti da, suprotno revizijskim navodima, na drugačiji zaključak ne upućuje utvrđenje sudova o tome da je u trenutku potpisivanja Sporazuma, Dalekovod d.d već vršio radove na izgradnji antenskog stupa te su troškovi čije se podmirenje zahtijeva u ovom postupku, u velikoj mjeri već i bili nastali. Naprotiv, to utvrđenje sudova povezano sa sadržajem predmetnog Sporazuma u kojem se ta činjenica ne navodi, već se stranke obvezuju sporazumno odrediti izvođača, upravo ukazuje da su sudovi s pravom doveli u pitanje savjesnost i poštenje tužitelja. Naime, načelo savjesnosti i poštenja na kojem se inače temelje obveznopravni odnosi u skladu s odredbom članka 4. ZOO, je pravni standard koji omogućuje da se jedan, u načelu utilitaran, odnos kakav je obveznopravni, upotpuni određenim moralnim načelima čiji sadržaj nije unaprijed zakonski određen, ali u skladu sa sudskom praksom i pravnom doktrinom, podrazumijeva obvezu postupanja s povjerenjem i obzirima prema osobi i interesima suugovaratelja, razvijanja suradnje, podjednakog uvažavanja interesa obiju strana, međusobnog obavještavanja, pružanja zaštite, uz izostanak proturječnog i nedosljednog ponašanja. Dužnost obavještavanja te lojalno i dosljedno ponašanje neke su od temeljnih ugovornih dužnosti kojih su se subjekti dužni pridržavati u svojim odnosima. Iz u postupku utvrđenih činjenica ne proizlazi da se tužitelj pridržavao tih dužnosti u ugovornom odnosu s tuženikom jer se obvezao zajedno s tuženikom odabrati izvođača predmetnih radova, iako je izvođač već bio odabran, a iz Sporazuma ne proizlazi da je tuženiku to bilo poznato. Na taj je način tuženik onemogućen u kontroli troškova izvođenja radova, kako su sudovi i utvrdili. Stoga su sudovi odbijanjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenili materijalno pravo.

16. Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena, na temelju je odredbe članka 393. ZPP revizija tužitelja odbijena kao neosnovana te je odlučeno kao u izreci.

17. Odlučujući temeljem odredbe članka 166. stavka 1. ZPP o zahtjevu tuženika za naknadu troška sastava odgovora na reviziju, revizijski sud ocjenjuje da taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP radi čega je taj zahtjev tuženika odbijen kao neosnovan.

Zagreb, 11. listopada 2022.

Predsjednica vijeća:

Jasenka Žabčić

Broj zapisa: eb313-bf332

Kontrolni broj: 0f683-1a26d-39ece

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=JASENKA ŽABČIĆ, L=ZAGREB, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.