Poslovni broj: Usž-2743/22-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, dr. sc. Sanje Otočan, predsjednice vijeća, Mire Kovačić i Lidije Vukičević, članica vijeća, te sudskog savjetnika Filipa Mihaljevića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja S. H., državljanina Republike Kosovo, kojeg zastupa opunomoćenik I. Ž., odvjetnik u S. B., protiv tuženika I. Povjerenstva za žalbe, Z., radi odobrenja privremenog boravka, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: 6 UsI-1503/2021-6 od 10. svibnja 2022., na sjednici vijeća održanoj 11. listopada 2022.
p r e s u d i o j e
I Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: 6 UsI-1503/2021-6 od 10. svibnja 2022.
II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika I. Povjerenstva za žalbe Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-217-02/21-06/8, URBROJ: 317-21-2 od 10. studenoga 2021. Točkom II. izreke presude odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.
2. Osporenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave b.-p., Policijske postaje N. G., broj: 511-11-06-5/6-UP/I-1/35/20 od 4. siječnja 2021., kojim je odbijen zahtjev tužitelja za izdavanje odobrenja za privremeni boravak u Republici Hrvatskoj u svrhu spajanja obitelji s državljankom Republike Hrvatske.
3. Tužitelj žalbom pobija presudu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava (članak 66. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. - dalje: ZUS). Citirajući članak 54. stavak 4. Zakona o strancima („Narodne novine“, 130/11., 74/13., 69/17., 46/18. i 53/20. – dalje: ZoS), zaključuje da se državljanima trećih zemalja može odobriti privremeni boravak, iako postoji upozorenje u Schengenskom informacijskom sustavu. Smatra da je navedeno propisano iz razloga što pravo na spajanje obitelji državljana trećih zemalja proizlazi iz Zelene knjige o pravu na spajanje obitelji državljana trećih zemalja koji borave u Europskoj uniji i iz Konvencije o pravima djeteta. Navodi da članovi obitelji, kao državljani trećih zemalja, imaju pravo boravišta sve dok to pravo ima i osoba kojoj su se pridružili, pod istim uvjetima kao i ta osoba, te pravo na obrazovanje i zaposlenje. Smatra da iz Smjernice Vijeća 2003/86/EZ o pravu na spajanje obitelji nedvojbeno proizlazi njegovo pravo na spajanje s obitelji. Ističe da su pobijanom presudom povrijeđeni članak 7., članak 9. i članak 24. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – međunarodni ugovori", 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17. – dalje: EKLJP). Smatra da pravo članova obitelji da uđu i borave u državi članici EU ne ovisi o tome na koji su način ušli u zemlju jer to pravo pripada i osobama koje ilegalno borave u državi te se pri tome poziva na presudu suda EU pravde u predmetu Meteock i drugi (C-127/08) i Carpenter i Ruiz Zambrano (C-34/09). Slijedom navedenog predlaže poništiti prvostupanjsku presudu i vratiti predmet na ponovni postupak, podredno usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova upravnog spora. Potražuje i trošak za sastav žalbe.
4. Tuženik, iako uredno pozvan, nije odgovorio na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, sukladno članku 73. stavku 1. ZUS-a, ovaj Sud nalazi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti te Sud žalbene razloge ocjenjuje neosnovanim.
7. Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, a uzimajući u obzir činjenice utvrđene u upravnom postupku, prvostupanjski sud je utvrdio da su osporeno i prvostupanjsko rješenje doneseni u pravilno provedenom upravnom postupku te na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu materijalnog prava. U obrazloženju presude sud je izložio sve bitne činjenice koje proizlaze iz provedenih dokaza u upravnom postupku te je, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje i relevantne propise, naveo razloge zbog kojih je odbio tužbeni zahtjev, odgovorivši pri tome na sve tužbene navode. Time je sud postupio u skladu s člankom 60. stavkom 4. ZUS-a.
8. U prosuđivanju dokaza izvedenih u upravnom postupku ovaj Sud nije našao uvjerljive i logički opravdane razloge za drugačiju pravnu i činjeničnu osnovu od one koja je utvrđena u upravnom postupku.
9. U upravnom postupku je tijekom redovne provjere podataka i upozorenja o osobama utvrđeno da je tužitelj evidentiran u Schengenskom informacijskom sustavu (SIS II) kao osoba za koju je izdano upozorenje u svrhu odbijanja ulaska i boravka u Schengensko područje na temelju članka 24. Uredbe (EU) 2018/1861 Europskog parlamenta i Vijeća od 28. studenoga 2018. o uspostavi, radu i upotrebi Schengenskog informacijskog sustava (SIS) u području granične kontrole i o izmjeni Konvencije o provedbi Schengenskog sporazuma te o izmjeni i stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 1987/2006 (SL L 312, 7.12. 2018) (dalje: Uredba (EU) 2018/1861). Navedeno upozorenje je u rujnu 2020. produženo do rujna 2023., nakon čega će nadležna tijela ponovno revidirati potrebu njegovog postojanja u sustavu.
10. Prvostupanjsko javnopravno tijelo je na tako utvrđeno činjenično stanje primijenilo članak 54. stavak 4. ZoS-a te odbilo zahtjev tužitelja i time nije, prema ocjeni ovoga Suda, povrijedilo zakon na njegovu štetu. U smislu tih odredaba Zakona, evidentiranje tužitelja u Schengenskom informacijskom sustavu (SIS II) kao osobe za koju je izdano upozorenje u svrhu odbijanja ulaska i boravka u Schengensko područje na temelju članka 24. Uredbe (EU) 1018/1861 razlog je za odbijanje njegovog zahtjeva za privremeni boravak.
11. Polazeći od činjenica utvrđenih u upravnom postupku, koje tužitelj ne dovodi u sumnju, niti je predložio izvođenje dokaza kojima bi se eventualno isto moglo osporiti, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da je rješenje tuženika doneseno na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog prava i uz pravilnu primjenu materijalnog prava. Suprotno tvrdnjama tužitelja, prvostupanjski sud se očitovao na sve tužbene prigovore i iznio razloge na temelju kojih smatra da isti nisu osnovani i od utjecaja na drugačije rješavanje ove upravne stvari, a s kojim obrazloženjem je suglasan i ovaj Sud. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da se izrečena mjera zabrane ulaska i boravka izrečena za schengenski prostor smatra zabranom ulaska i boravka u Republici Hrvatskoj te da se njome nastoji ostvariti legitiman cilj – zaštita javnog poretka. Okolnost da je u SIS-u izdano upozorenje u svrhu zabrane ulaska u države članice EU predstavlja zapreku ulaska državljana trećih zemalja na državno područje država članica sukladno članku 6. stavku 1. točki (d) Uredbe (EU) 2016/399 Europskog Parlamenta i Vijeća od 9. ožujka 2016. o Zakoniku Unije o pravilima kojima se uređuje kretanje osoba preko granica, a koja se kao zakonodavni akt s općom primjenom neposredno primjenjuje u svim državama članicama čim stupi na snagu te ne mora biti prenesena u nacionalno zakonodavstvo.
12. Prema podacima spisa predmeta tužitelj je zahtjev za odobrenje privremenog boravka podnio 2. rujna 2020., a svrha njegovog boravka je spajanje obitelji radi braka s hrvatskom državljankom. Ispitujući svrhu navedenog zahtjeva trebalo je voditi računa i o ostvarivanju odnosno zaštiti konvencijskog prava na poštovanje privatnog i obiteljskog života, zajamčenog člankom 8. EKLJP-a, na koje se tužitelj poziva.
13. Prema stajalištu Europskog suda za ljudska prava, Konvencija ne jamči strancu pravo ulaska ili boravka u određenoj državi te države ugovornice imaju pravo, sukladno međunarodnom pravu i uz preuzete ugovorne obveze, uključujući EKLJP, kontrolirati ulazak, boravak i protjerivanje stranaca (Chahal protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 15. studenoga 1996., stavak 73., Izvješća o presudama i odlukama 1996-V.). Nadalje, ni članak 8. niti bilo koja druga odredba EKLJP-a ne može se tumačiti na način da jamči pravo na dodjelu određene vrste dozvole za boravak, pod uvjetom da pojedinci bez prepreka ostvaruju svoje pravo na poštovanje privatnog i/ili obiteljskog života (Aristimuño Mendizabal protiv Francuske, br. 51431/99, stavak 66., 17. siječnja 2006.). Mjere kojima se ograničava pravo boravka u nekoj zemlji mogu u određenim slučajevima dovesti do povrede članka 8. EKLJP-a ako proizvedu nerazmjerne posljedice za privatni ili obiteljski život dotičnih pojedinaca, pri čemu se uzima u obzir pravedna ravnoteža između općeg interesa i interesa pojedinca, ali i okolnost da država u tom području uživa određenu slobodu procjene (Fernández Martínez protiv Španjolske [VV], br. 56030/07, stavak 114., ESLJP 2014).
14. Imajući na umu utvrđeno činjenično stanje u konkretnom slučaju, ovaj Sud smatra da ishodom predmetnog postupka, koji je u cijelosti proveden uz pravilnu primjenu mjerodavnog materijalnog i postupovnog prava, tužitelju nije povrijeđeno pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života, zajamčenog člankom 8. EKLJP-a. Naime, iz službene zabilješke Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave b.-p., Policijske postaje N. G. od 6. studenoga 2020. proizlazi da supruga tužitelja, zajedno s njihovo troje djece (dvoje punoljetne i jednim maloljetnim) živi i radi u Kraljevini Norveškoj te da u Republiku Hrvatsku dolazi jednom do dva puta godišnje i zadržava se 15-20 dana. Iz navedenog se zaključuje da nije osnovan razlog zbog kojeg je podnesen zahtjev za privremeni boravak s obzirom da supruga i djeca tužitelja ne žive u Republici Hrvatskoj, a niti u drugoj državi članici Europske unije, pa osporenim rješenjem i pobijanom presudom nije povrijeđen članak 8. EKLJP-a kao niti druga konvencijska prava na koja se poziva. Uzimajući u obzir razlog zbog kojeg je tužitelju zabranjen ulazak u Schengensko područje, razvidno je da u konkretnom slučaju odbijanjem zahtjeva u Republici Hrvatskoj nije povrijeđen njegov privatni interes, s obzirom na pravo svake države da štiti javni poredak i opći interes, kao i činjenicu da zahtjev može podnijeti u Kraljevini Norveškoj u kojoj mu obitelj živi.
15. Tužiteljevo pozivanje na presude suda EU ne može dovesti do drukčijeg ishoda ovog spora jer je riječ o predmetima koji se s obzirom na činjenično stanje razlikuju od ovoga predmeta u mjeri koja onemogućava isti pristup u primjeni mjerodavnog prava te stajališta zauzeta u istim presudama nisu primjenjiva na konkretan slučaj.
16. Slijedom navedenog, Sud žalbene navode smatra neosnovanim i bez utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari. Obrazloženje pobijane presude sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njezino donošenje i koji ujedno otklanjaju sumnju da bi ta presuda bila rezultat arbitrarnog postupanja odnosno sudske samovolje. Ostali žalbeni navodi nisu od odlučnog značenja, zbog toga Sud iste nije ni uzeo u obzir pri donošenju presude (članak 75. stavak 4. ZUS-a).
17. Kako je žalba odbijena, tužitelj nema pravo na naknadu troška za sastav žalbe (članak 79. stavak 4. ZUS-a).
18. Trebalo je stoga, na temelju članka 74. stavka 1. i članka 79. stavka 4. i stavka 6. ZUS-a, odlučiti kao u izreci presude.
U Zagrebu 11. listopada 2022.
Predsjednica vijeća:
dr. sc. Sanja Otočan, v.r.
